Mitske slike otočkog pejzaža

Pjesme na tri jezika tj. narječja – izmiješane čine podeblju zbirku stihova tročlanoga ili trojednoga izričaja bogatog hrvatskog jezika, kako ga rabi i opisuje pjesnik Drago Štambuk, i pokušava taj isti jezik afirmirati i u pjesničkom obliku te predstaviti kao poznatu zlatnu formulu: ča-kaj-što. Hrvatski je jezik realizirao svoj oblik u 17. stoljeću kada su određene plemenitaške obitelji pisale mješavinom triju jezičnih dionica. Štambuka izuzetno zanima sve o hrvatskom jeziku, njegovim počecima i povijesnom razvoju. Ono što pjesnika motivira jest, uz ljubav prema domovini i štovanju Boga, mogućnost da je po pjesnikovoj sugestiji službeni književni jezik mogao svojedobno postati upravo takav, sastavljen iz tročlanog narječja. Situacija s našim (kasnijim) standardom nije nimalo jednostavna; pjesnika Štambuka to očito mami, i poput pravog jezičara, na svoj način želi to dokučiti i istražiti. Kako bi uspostavio, barem izrijekom, svoju omiljenu formulu – ispravnu, doduše ali teško ostvarivu, Štambuk povremeno postaje povijesni jezikoslovac, a u tom istraživačkom rukavcu se, razumljivo, služi radovima poznatih autoriteta na tom području.

Naučeni u 9. stoljeću putem franačkih vjeronosnicima, tj. benediktincima u Oglaju, Hrvati stječu službeni jezik crkvene službe, a kasnije, uz ćirilo-metodsku nauku i početni hrvatski kao prostor za vjeroispovijest. Uz latinski i grčki, malo pomalo i treći model –ćirilsko-metodska škola – postaje usvojeni način kako se može ispovijedati crkveni nauk u ondašnjem hrvatskom stanovništvu. Štambuk tako daje malu čitanku o davnim događajima u našem jeziku sve do standardizacije, žaleći za početnim leksičkim bogatstvom, a tu činjenicu podaruje leksičkom bogatstvu ondašnjeg jezika, i pokušavajući resetirati jezik na taj njegov početni izgled. To dakako nije moguće, a pjesnik, to svaljuje na političku situaciju koja je vladala u ono doba, u hrvatskim prilikama, i tsl.

Dulji tekstovi nabrojenim elementima naznačuju karakter pjesme; riječima, zanimljivom upotrebom zvuka... dočarava se autorov Brač, a u onima kraćima slušaju se ili čitaju kao glazba: dulji sastavci pomalo pate u ispovjednom smislu iz jezične problematike, uz povremenu uspjelu jezičnu izvedbu, ritam i glazbu. Godinama se naš poznati pjesnik bori za poetske rezultate, kao autor od imena, stihova na tri hrvatska narječja, kako su u prošlosti funkcionirali tročlani oblici kojima se svojedobno pisao sudski dokument ili pak određena književna vrijednost. Autor opskrbljuje vlastitu temu o početnom tročlanom hrvatskom jeziku priloženim tekstovima poznatih jezičnih stručnjaka, Radoslava Katičića te Dubravke Dorotić Sesar i Filipa Galovića. U radovima mlađih ili starijih autora Štambuk potvrđuje svoju tezu o životodajnim nakupinama: ča-kaj-što koje kroz stoljeća tvore današnji suvremeni hrvatski jezik kao svojevrsnu kombinaciju te tri čestice.

Pjesnik piše: »... način miješanja pisma tj. triju narječja mogao je biti put integracije kojim se, a tako i držim, imao razvijati hrvatski jezik (kao i kod starih Grka, gdje starogrčki jezik Atene sastavljen od atičkih dijalekata jest – grčka koine) te je mogao jezično, a moguće i politički, ujediniti hrvatske zemlje, što se na žalost nije dogodilo«. To se isto tako nije dogodilo u slučaju hrvatskog jezika i njegove početne izmiješanosti, i zbog austrougarske politike i domaćih »vukovaca«. Krenulo se onim putem koji je potpomagao tuđe a ne domaće interese. Dakako, kao što se i zna iz prošlosti, političke nevolje u prošlosti išle su pod ruku s nevoljom oko jezika. Pjesnik u oduljim pjesmama tretira vlastito rodno Selce, odakle s Brača gleda more i Hvar. Takve su mitsko-pejzažne pjesme, u noći u kojoj se s ocem putuje morem preko otoka, prepune tajanstvenih šumova i fantastičnih prizora sitnih mitskih likova i utvara, domaćih višćuna i stanovnika pejzažno-noćne prirode.

U pjesmi Na kopnu miša orao ne tjera pita se u noćnoj floro-faunskoj nomenklaturi; što je nama sova, a što orao ‒ nama i mi njemu? »Plovimo ka vrhu...« stihovi puni semantike ‒ o čakavskoj motivici sadrže nagurane informacije o čakavskom bogatstvu i raznolikom obilju koji detektiraju osvjedočene vrijednosti čakavskog idioma, kojega autor Štambuk gura u jezični prostor, u doba kad se gotovo tako pisalo u ondašnjem suvremenom jeziku, a tu situaciju marljivi pjesnik želi resetirati:

Plazimo ka vrhu tam su legla ptica
Tam je pravih jata perja i banica
Tamo ima tica kamenja i bobica
Tamo je i duplja za izbite oči
Za modrilo zelen i oblačnu plavet
Tamo ima svega što žlijezda zaželi
Pa bio to crnjak zlato ili pramen
(Srpnja srp)

Pjesnik u jednoj poduljoj pjesmi opisuje putovanje autobusom s jedne strane otoka Brača, otac tijelom čuva malo dijete u mračno »predjutarnje«, u atmosferi živih fantastičkih noćnih bića, poput »macića«. Štambuk otkriva zavidno bogatstvo floro-faunskih otočnih – realnih ili fantastičkih – otočnih imena...

Farovi probijaju crninu, oživljuju pognute česmine i
hrebe, grmove mutile i gomile onkraj puta, po koji
čempres i majušno drvo. Vršna izgleda pusto no znam
da napučena je macičima, vilenjacima, viščunima
skutrenim u mraku; uvjeren sam u to više no ikada.
Samo gdje li su, gdje malecni im dom s ognjištem i
hladnjakom na pritajenom, golom otoku?

Pjesnik zazivlje onostrani signal o postojanju fantastičkih nerealnih bića:

Da li će mi Svevišnji
ikada šapnuti otajni izrijek koji rastvara krila inoga
Svijeta, da li ću ući u nj i ugledati plašljivu braću,
dovabit ih zviždukom, mrmorom ili pljeskom? Protrljati
svoj nos o njihove nosove?

Mali dječak/pjesnik kaže za to fantazmagorično putovanje i zaštitničku ulogu svoga oca: »Otac privi me čvršće k sebi, netom vozač tijelom prilegne na gas utrkujući se s izbezumljenim zecom. Otac ogrnu me svojim tijelom«. Uvjetno bi se stihovi iz knjige Kad su miši balali molfrinu mogli podijeliti s obzirom na stihovnu količinu: male, kratke pjesme su većinom ugodne i stilski uspješne akrobatike (asonancija, ritam, podudarnost, a motivski –ugođajno-pejzažni i kontemplativni). Podulji tekstovi tematiziraju polje zlatne formule hrvatskoga jezika, često iz dostupnih tragova o nekadašnjem početnom tragu starih pisaca, domaće prastare problematike čaj-kaj-što strukturalizacije (npr. ozaljski književni krug). Dakako, Štambuk samo uporno i zaljubljeno upozorava na moguće bogatstvo književnog jezika, ali ujedno je autor svjestan prošle mogućnosti i realnog sadašnjeg rezultata. Primjeri kraćih pjesama rađenih na principu jezične glazbe i ritma:

* * *
Guja.
Crn put
vijuga.

* * *
Kapje rose
na listu kupusa
dijamanti.

RIGOR MORTIS
Okočenute skuše
na tajeru.
Ljuskave ruke
ribareve kćeri.

DALMACIJO, SVIJETLA DALMACIJO
O, Dalmacijo, crna kutijo naše sudbine.
Svojim blagim svjetlom izdubi nam postelju i grob,
na zvjezdano-morski žal položi umorna trupla
dupina i predaj spokoju ih vječnom.
U brazde Božjeg dlana posadi zrnjevlje morja i
gorja domaje, da zatomi se bol veslača, a prepuklo
prepusti srce.

Kao jedan od rijetkih domaćih autora, Štambuk pokazuje izniman interes za davne jezikoslovne procese i ondašnja rješenja, želeći resetirati davnu poziciju hrvatskog jezika. U čakavskoj poeziji zvuka i slike vjerojatno je Štambuk jedan od rijetkih i najboljih hrvatskih pjesnika. Kad su Miši balali molfrinu kao i prethodna podeblja knjiga Theurgia čakavskih stihova ‒ rijetke su domaće knjige toga starog i kvalitetnog izričaja u markantnom izvedbi pjesnika Drage Štambuka.