Ljubav na početku i kraju

Boris Domagoj Biletić nedvojbeno je jedan od najsnažnijih hrvatskih suvremenih pjesničkih glasova. Njegovu osebujnu liriku doživljavam(o) uglavnom hermetičkom, ali usprkos prividnoj hladnoći, u njoj se otkriva senzibilna i ranjiva duša. U Biletićevim pjesmama često nailazimo na motiv usamljenog čovjeka zabrinuta za sudbinu pojedinca i civilizacije općenito, sklonog pribjegavanju uspomenama. Taj pojedinac osjeća prazninu i strah i pita se kuda ide suvremeni svijet.

Čini se da je poezija Borisa Domagoja Biletića počesto obavijena tugom i crnilom, ali u njoj ima i prpošnih tonova, dječačke razigranosti, uživanja u životu i njegova slavljenja, blage erotike i lagane ironije. Ima i mediteranskog senzibiliteta, a česte su mu teme domoljublje i obitelj. Ovaj pjesnik rabi i zanimljivu sintaksu, a svoja djela često piše na rodnoj čakavštini. To je razvidno i u naslovu njegove najnovije zbirke naslovljene Zato što vrime ne prolazi.

To neprolazno vrime zastalo je među koricama knjige u kojoj je prikupljeno osamdesetak pjesama podijeljenih u pet ciklusa koji nose naslove: Rasuto a da nije teret, Umišljaji, Zajika Janus jazika, Dom i svijet i Na početku kraja, ljubav.U simbolici tih naslova otkrivamo motive i teme koje Biletića najviše zaokupljaju. I u ovoj se zbirci utvrđuje da se nedvojbeno radi o pjesniku sklonom promišljanjima i misaonoj lirici, koji rado uranja u snove, osjećaje tuge i(li) sreće i koji je često zaokupljen pitanjima identiteta, jezika i narječja. Također, razvidno je da su mu motivi podrijetla, domovine i svijeta u kome živimo te naposljetku ljubavi kao motora što čovjeka pokreće kroz život od iznimnog značaja.

U prvom ciklusu ove pjesničke zbirke obuhvaćeno je osamnaest pjesama. Posebice se ističu pjesme posvećene ocu u kojima uočavamo tople i metaforične poruke, silinu ljubavi, gotovo djetinju nježnost, sjetne reminiscencije na djetinjstvo i na neko zauvijek prošlo vrijeme kojega se u nekim godinama sve više prisjećamo. Dok otac, simbol plemena, obitelji i života »sniva u mirisima, u bojama svoga zavičaja« život se nastavlja dalje. Negdje u vječnosti »dok prima cvijet, buket prima/ za se, za nju; za nas još žive, ustreptale, ocvale« on uz svoj san sanja i onaj svojih potomaka nad kojima bdije s neke daleke zvijezde za koju, nažalost, ne znamo gdje je.

Pjesnika sklonog sanjama i sanjarenju, u snovima često posjećuju uspomene na njegove drage kojih više nema, na prelijepe trenutke u nekim zemljama i na nekim ulicama, na boravke u hotelskim sobama širom svijeta. Čini se da je u ovome ciklusu autor brižno prikupio svoje razasute misli i uspomene kako bi ih oteo zaboravu. U ovim se pjesmama susrećemo s muklim tišinama, mrakom, sa smrti koju pjesnik naziva »malenom smiješnom igračkom«, sa slanim i pustim »Kvarnerskim morem koje sve zamotava u zaborav«. Biletić se sa sjetom prisjeća odlaska prijatelja Miroslava Mandića Mande koji je iza sebe ostavio razvidnu prazninu i tugu...

No, nije sve mračno ni tužno. Tu su i pjesme u kojima do izražaja dolaze pjesnikove vješte igre riječima i dvojna značenja ‒ Kurvinski svetokrug, Retorička pjesmica, Školjkasta, Tallin svibnja 2004... Pjesma Cimet zanimljiva je poveznica sadašnjosti i prošlosti ‒ »antički ljubavnik/ strastveni Helen/ liže ga i miriši/ na tvojoj koži/ leteća zmija čuva ga/ kao mitski otrov/ divlja vladarica/ u ropstvo baca sve koji ga kušaju«. Pjesma Hvarski sonet pak je puna simboličnih i metaforičkih, gotovo baroknih slika: »Pusti se, viteže tamni, pusti/ Mojim kuglama od čiste vatre,/ Ovi neka vidaju te prsti/ Koje grješni, smrtni, samo snatre«.

Drugi dio ove, mogli bismo reći poetske bajke koja slijedi životne tokove, nosi naziv Umišljaji i obuhvaća deset pjesama.U gotovo do savršenstva »izbrušenim« pjesmama kao što su Omamljen ili svoj, Bio bih lako mogao umrijeti, Labud u parku, Pjesan pijana klesara i Direktna akcija do punog izražaja dolazi izvorni pjesnički talent i vješta uporaba jezika. Posvećene su onima koji su na neki način i u određenom trenutku imali manje ili više značajnu ulogu u životu našega pjesnika; onima koji su, svatko na svoj način, obilježili neko razdoblje njegova života. To su, primjerice, skupina Led Zeppelin, Marlene Dietrich koju pjesnik u posveti inovativno povezuje s povijesti Hrvata, dok Horacija veže uz svježinu mladosti...U pjesmi Omamljen ili svoj posvećenoj skupini Led Zeppelin Biletić između ostalog kaže: »...jebe mi se/ za ovu stvarnost,/ ne dira me tzv./ crvena domovina« ili »bijah mlad i/ odoljeti ne mogoh/ o led, led, led/ lašcima tolikih sudbina...« Iz ove postmodernističke, pomalo »otkačene« i nesvakidašnje poetike nazire se (i) kritika društva.

U čitavome ovom ciklusu razvidna je uporaba metaforičkog jezika koji se isprepliće s jednostavnim pjesničkim motivima poput labuda u parku ili pjesnikovoga rodnog grada Pule. U razigranim, formalno do savršenstva dovedenim pjesničkim diskursima, naziru se pjesnikova duboka osjećajnost (pjesma Anđel, posvećena Anđelku Novakoviću) te vezanost uz mediteransko podneblje (Raster juga, Ono doli moje Blato).

U trećem ciklusu ove knjige naslovljenom Zajika janus jazika (čakavska eklektika) koji obuhvaća čak 26 pjesama otkrivamo još jedan značajan segment u Biletićevom životu – privrženost rodnome kraju, prelijepom čakavskom narječju, tradiciji. Posebno su melodične pjesme koje resi i zanimljiva struktura Čovik nî, Lav i kraguj ili pak ona Prez besid. U pjesmama posvećenim istaknutim hrvatskim pjesnicima Tinu i Nazoru, neizbježno ili, Thyle Hadriatica Delmatica te Baloti i Črnji, Thyle Hadriatica Histica neizbježno naglašava se značaj književnosti u hrvatskoj tradiciji te jednaka ljubav prema zavičaju i domovini. Pjesma Črn-bil, črn-bil, varijacija glasovite Galovićeve pjesme povezuje ča i kaj u čvrstu i jedinstvenu domovinsku vezu – »I jopet/ (univerši, univerši):/ Črn san, kozula bila/ nebo črno, zemlja rodila«.U njoj nam pjesnik poručuje da nam je, bez obzira gdje bili, sudbina svima slična – u životima svih ljudi neprestano se isprepliću bijelo i crno.

U ciklusu naslovljenom Dom i svijet okupljene su 24 pjesme nadahnute ovim ovdje, našom domajom, hrvatskim krajolicima i našim zemljacima koji žive izvan hrvatskih granica (Pjesnikov dom, Veleizdajnička, Boka, moja) kao i kratke pjesme sa snažnim slikama poput ove: »Oblaci kišni./ Oči piju krajolik./ U suzi nebo«. Tu su i pjesme Potrošen u jeziku: »U svome jeziku potrošen,/ u tuđem nemoćan:/ Što ti je sad činiti na rubu/ rubnih rubova smisla?« i Zadnja kronika 2.Ovoj knjizi nedostaje (riječ) strast. Kasno: »Iza mene opet ostaje svijet/ u slavlju i vatrometu/ iza mene teror gramatike/ kao zadnji znamen...«

Osobitu pozornost privlači pak pjesma Sinovi i očevi posvećena čileanskom pjesniku i umjetniku Theodoru Elssaki s kojim, osim ljubavi za književnost, Biletić dijeli i tragičnu sudbinu gubitka sina. Ona je vapaj zajedničke boli dvojica vrsnih pjesnika. Ta ih bol, premda žive na različitim stranama svijeta, približava i sjedinjuje u patnji: »Našega mesa meso/ Naše krvi vatromet/ U slavlje vječnog života./ Sinovi postadoše očevi«.

Posljednji ciklus kojim završava ova zanimljiva zbirka obuhvaća pet pjesama u kojima pjesnik izražava svoje najintimnije osjećaje. Ovdje prikupljene pjesme posvećene su ljubavi i obitelji, stupovima čovjekove egzistencije. Simboličan naslov završnog ciklusa I na početku kraja, ljubav upućuje na krucijalne i trajne životne vrijednosti. Svojoj kćeri i supruzi pjesnik poručuje da će uvijek biti uz njih, čak i onda kad ode u vječnost: »I kad budem samo/ Olupina, kostur barke/ U plamenu simbol...« Razvidno je da je ljubav za njega nešto što nadilazi zemaljske granice i gori zauvijek poput vječnog plamena.

Kad pročitamo ovu pjesničku zbirku osjećamo se ispunjeno i obogaćeno. Pišući na svoj osebujan način o temama koje su bliske mnogim ljudima ‒ o ljubavi, domovini, tradiciji, jeziku, mediteranizmu, Boris Domagoj Biletić je još jednom potvrdio svoje mjesto u samom vrhu suvremene hrvatske poezije.