Knjiga iz prave ruke

Vinko Brešić, ugledni povjesničar književnosti, esejist i znanstvenik, profesor novije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, već desetljećima obogaćuje našu književnu scenu mnogobrojnim kroatističkim čitanjima – primjerice, od monografije o Dobriši Cesariću (1984.), studija o Augustu Šenoi, o hrvatskim putopiscima, pjesnicima hrvatske moderne, od rasprava o različitim temama iz novije hrvatske književnosti kao i o slavonskoj književnoj praksi, potom višestruka istraživanja o praksi i teoriji naših književnih časopisa (npr. o časopisima 19. stoljeća, časopisima Milana Marjanovića kao i druga »čitanja« časopisa i sl.) – napokon do impozantne književnopovijesne studije Hrvatska književnost 19. stoljeća (2015.). No istodobno je Brešić pokazivao sustavno zanimanje za ono što je nazvao »književnom potragom za samim sobom«, odnosno, za tipološkim značajkama i tekstualnoj praksi hrvatskih autobiografa o čemu je dosad napisao više desetaka eseja.

Kako je autobiografsko pismo potkraj 20. stoljeća postalo nedvojbena čitateljska uspješnica, Brešić je na tu temu sastavio i svojevrsne zbornike autobiografskih tekstova koji su ne samo potvrdili nego i pospješili golemo zanimanje čitatelja za autobiografske zapise i priče. Tako nastaje jednosveščana knjiga sa 150 priloga ‒ Autobiografije hrvatskih pisaca (1997., i njezin engleski izbor), a nešto poslije trosveščani projekt s 90 novih autobiografija hrvatskih pisaca ‒ Iz pr/a/ve ruke (2013.-2015.).

Brešićeva najnovija knjiga Eseji o autobiografiji (Mala knjižnica DHK, 2018., urednik Ivica Matičević) rezimira autorove dotadašnje reference o autobiografskom pismu hrvatskih književnika, a usput čitatelje upozorava na književnopovijesne posebnosti tog žanra, ne zanemarujućini njegov teorijski prosedê. Knjiga sadrži 15 eseja o autobiografskim zapisima hrvatskih književnika nastalih u povodu različitih prigoda; ti su Brešićevi eseji povezani dvama okvirnim smjernicama: predgovorom, u kojemu nas autor upoznaje s poviješću tog književnog oblika u svjetskim a napose hrvatskim razmjerima ‒ te svojevrsnim pogovorom, koji možemo shvatiti kao literariziran prilog o vlastitim nakladničkim iskustvima, dopunjen navodima iz opsežne autorove korespodencije s autobiografima iz troknjižja Iz pr/a/ve ruke.

Iz prvog priloga, jednostavno naslovljena Autobiografija, možemo iščitati dvostruke autorske namjere: u njemu se naznačuju temeljne književnopovijesne konture autobiografskog pripovijedanja, naime, upozorava se kako njegovo postojanje u nas seže do Baščanske ploče, odakle proizlazi da prva dosad poznata hrvatska zapisana riječ glasi ja pa odatle i zaključak kako i hrvatska kultura na neki način započinje u znaku autobiografskog zapisa. Nakon te (pret)povijesne zanimljivosti, Brešić prati autobiografsku praksu kasnijih razdobljā, od latinske autobiografije Bartola Kašića do uspostavljanja njezina kontinuiteta polovicom 19. stoljeća i Ljudevita Gaja kao autora prve autobiografije u novijoj hrvatskoj književnosti; potom navodi mnogobrojne pisce 20. stoljeća u čijim se tekstovima autobiografske naravi može iščitati ono, reklo bi se, sveto trojstvo te vrste autotematizacije »svog jedinog sebe«: jedinstvo autora, lika i pripovjedača. No odmah se zatim poziva na Ujevićevu tezu o autobiografiji kao »idealističkoj subjektivnoj konstrukciji«, odnosno, na modernističko uvjerenje o relativnosti svakog identiteta pa zato i konstruktivističkoj prirodi svake autobiografije; upozorava na teškoće pri njezinom formalnom određenju, što vodi do sustavne borbe za njezin pouzdaniji status unutar postojeće podjele književnih žanrova.

U esejima koji govore o pojednim piscima, Vinko Brešić nerijetko otkriva kako su autobiografije, iako marginaliziran žanr, često bile prozor u tumačenje piščeva djela (npr. Josip Kozarac, Ivana Brlić-Mažuranić i mnogi drugi), no same su rijetko bile predmetom strukovnih proučavanja. U nekih pisaca (Mara Švel Gamiršek) primjećuje zanimljiv spoj biografske i autobiografske prakse zbog čega se autobiografiju predugo zadržavalo u predvorju historiografije. Brešić, međutim, posebno upozorava na Ujevića, kao rekordera po broju napisanih autobiografskih tekstova (i to u različitim svrhama i raspoloženjima), te na njegovo uvjerenje o ulozi svjesnih i nesvjesnih faktora u konstituiranju različitih verzija osobne povijesti. Na temelju toga navodi i Ujevićevu tvrdnju kako se pravi život i biografija nalaze samo u književnim djelima, naime, upozorava na tipično ujevićevsko davanje prednosti imaginaciji u odnosu prema empiriji. U mladenačkom lirski ocrtanom autobiografskom zapisu Viktora Vide, međutim, Brešić vidi obrise poetskih impresija mladića bez priče, tj. prošlosti; autobiografija Zvane Črnje pripada (kao i Zagorkina u tekstu Što je moja krivnja?, ali ne i u Kamenu na cesti) – sferi političke/obranaške tematizacije jastva, onoj kojoj pripada, također obranaška, politička autobiografija Josipa Pupačića.

Iz višestrukih autobiografija Vesne Parun iščitao je Brešić pjesnikinjin zazor od pripovijedanja u prvom licu, svijest kako je potraga za vlastitim ja zapravo ne samo iluzorna nego da u njoj sudjeluje i sredina kojoj je pripadala pa se zato pisanje o sebi uvijek svodi na pisanje o drugima. Za razliku od nje, Grigor Vitez u svojoj autobiografiji gradi društveno prihvatljiv identitet te pokazuje znatnu samosvijest na temelju postignuta statusa u ondašnjem društvu. U Hranjčevoj autoprezentaciji autor ove knjige vidi želju za strožim ovladavanjem diskursom, tj. distanciranje od čitatelja i predmeta pripovijedanja pa tako i od sebe sama.

Nadalje Brešić istražuje na koji način u autoreferentnim prozama Ludwig Bauer ovjeruje svoj identitet; pripisuje mu hibridnost, budući da njegova životna priča funkcionira kao ilustracija gotovo cijele jedne društvene paradigme kroz desetljeća. Nizovi studija o pojedinim autobiografima završavaju Pavličićevim »autobiografskim razmatranjima« u kojima taj pripovjedač sebe vidi više kao svjedoka a manje kao sudionika jednoga vremena, kao svojevrsnog medijatora koji kontrolira vlastita sjećanja i nastoji fokus ionako reduciranih uspomena usmjeriti na druge, odnosno, na zajedničke stvari i pojave.

Međutim, ono što Brešić uočava kao zajednički poticaj u mnogih autobiografskih zapisa (a što je gotovo nezamislivo u drugih književnih vrsta) – jest izravan vanjski poticaj, društveno isprovociran čin, dakle, narudžba, kao neka vrsta prešutna sporazuma između poticatelja i izvršitelja autobiografskog pisanja. U tom slučaju taj izvršitelj najčešće osjeća obvezu da u tekstu ovjeri svoj društveni status (primjer: anketa na koju reagira Ivana Brlić-Mažuranić za potrebe Akdemijina Hrvatskoga biografskog rječnika, jer ona u vlastitoj životnoj priči tematizira svoje jastvo onako kako ga drugi vide i očekuju). U tom se odnosu naručitelja i izvršitelja kadšto našla i epistolarna forma iz koje je također vidljiva podijeljenost autobiografa između privatnog i društvenog jastva.

Upravo sveukupna svijest Brešićeva o iskustvu autobiografskog pisanja te spoznaja o prijeporima njezine poetike, obilježile su i posljednje poglavlje ove činjenično vrijedne i atraktivno ispripovijedane knjige koja se čita u jednom dahu. U njoj autor prilaže vlastite zapise o svojim kontaktima s autobiografima iz trosveščane zbirke Iz pr/a/ve ruke; tada Brešić nerijetko prelazi u sferu vlastite privatnosti i na taj način također piše svojevrsne autobiografske fragmente o osobnom sudjelovanju u nastanku i prikupljanju tuđih tekstova, o zadovoljstvima ali i nesporazumima, aporijama pa i razočaranjima vezanima uz tu pomalo nezahvalnu vrstu posla, te na licu mjesta, dakle u goloj praksi, izravno sudjelujući potvrđuje vlastita teorijsko-metodološka iskustva o tom dotad još nedostatno profiliranom žanru te mu na taj način vraća ono kroz povijest zasluženo književno dostojanstvo. Time ujedno potvrđuje i onu neprijepornu tvrdnju ‒ kako je svaka knjiga, u većoj ili manjoj mjeri, uvijek pomalo i prikriven autobiografski čin.