Kazališno ljeto 2018. u Dubrovniku

1. Mira i Vesna Muhoberac: Ali spiš ali bdiš, naše režije Držićevih tekstova u Domu Marina Držića i oko njega, anno Domini, 2015., 2016., 2017., 2018. (povodom obilježavanja 450 godina smrti i 510. godišnjice rođenja), Dom Marina Držića, Dubrovnik, 2018.

2. Mira i Vesna Muhoberac: , na temelju Držićeve Hekube inspirirane Euripidovim djelom, M&M teatar i Ragusini, otok Supetar pred Cavtatom, 18. srpnja 2018.

3. 69. Dubrovačke ljetne igre, 2018., kratak osvrt, osobito na Kitice i Perlice Marina Držića, redateljstvo i prilagodba Davora Mojaša u Lazaretima.

Knjiga posvećena Marinu Držiću

Kao što je iz napisanoga jasno, sva ova tri podnaslova su o uprizorenjima Držićevih djela, odnosno prema nečemu njegovu, a o tomu je sastavljena i knjiga Ali spiš ali bdiš.

Nepoznata držićoljupka: Ali spiš ali bdiš, Marine?

Marin Držić: Ah, ne spim nikako! Ali me ne vidiš? Niti što sad bijedan vidismo mogu znat, ali ‘e zbilj ali san.(...)

Nepoznati držićoljubac: Je li ovo naša kuća?

Marin Držić: Jes. Ovo je naša kuća, Dom Marina Držića, tu sam gospar ja. Avizajte svakako i aplaudajte kad god vas je volja i koliko vas je volja, jer: Ljudi nazbilj vazda su ljudi nazbilj, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će potištenjaci vazda.

Nakon Uvoda o koncepciji knjige, detaljno je i slikovito predstavljen Dom Marina Držića, kao mjesto izvođenja nekih predstava.

Hoće se reći da je u knjizi predstavljeno upriličivano ili u Domu Marina Držića na Širokoj ulici u Dubrovniku ili uz njegovu potporu, tako da Nikša Matić, ravnatelj toga Doma, najavljuje da će tu biti »znanstveno-istraživački centar za proučavanje lika i djela najvećega hrvatskoga komediografa«. On nas podsjeća da su Shakespeareu bile tri godine kad je Držić »partio«, da se Molière rodio čitavo stoljeće kasnije, a Goldoni stoljeće i pol nakon Vidre te nas obavještava kakav je stalni postav Doma i što se sve tamo događa, a tu su, uglavnom, i sestre Muhoberac ostvarile svoje naume.

Naveden je završni izmaštani dijalog, a prethodno u knjizi Ali spiš ali bdiš sestara i blizanki Mire i Vesne Muhoberac su Držićeva dramska djela, odnosno prikazi kako su uprizorena s nekim dijelovima tekstova, navodima glumaca, opisima mjesta izvođenja, idejama uprizorenja i njihovim razradama, dramaturgijama i redateljstvima, fotografijama... Autorice to zovu »redateljski libar«, a knjiga sadrži: Venere i Adon, Urotnik, Cabaret Držić i/ili Držićevo Ajme, Držićeva Tirena 2017. te Nove predstave u 2018. A to su Džuho Krpeta i Hekuba koje su u knjizi najavljene »idejom i koncepcijom izvedbe«, ali izvedene su ljeti 2018. godine, nakon izlaska knjige.

Ranije su već, u Zagrebu, sestre Muhoberac, obje profesorice književnosti, upriličile predstavu Dunda Maroja, sa studentima prof. dr. Mire Muhoberac, tako da su, i njima i onima koji su imali prigode vidjeti izvedbe, s ljetošnjom predstavom Hekube, izrežirale čitavo Držićevo djelo, ne samo dramsko, nego i pjesme i urotnička pisma. Na primjeru prve predstave, predočene u knjizi Ali spiš ali bdiš, predstave Venere i Adon, prikazat ću što sadržaj pojedinih poglavlja obuhvaća (243 str. srednjeg formata).

Naime, to je »pripovijes kako se Venere Božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena«. Predstavljena je u Lazaretima, bivšoj karanteni pred Gradom, 15. srpnja 2015. Budući da su predstave sestara Muhoberac ne samo kazalište, nego i metoda nastave dramske književnosti, predstavu su proizveli, uz Tetatar M&M i Ragusine, još i Filozofski fakultet, Akademija dramske umjetnosti, Učiteljski fakultet, Muzička akademija, svi Zagrebačko sveučilište, te V. zagrebačka gimnazija, gdje književnost predaje Vesna Muhoberac, kao i Dom Marina Držića. Upriličitelji predstave daju ne samo glumce za izvedbu, nego i dio gledateljstva. To je jedinstven i u našim uvjetima izvoran način i kazališta i metode nastave književnosti, što nije ostalo nezapaženo i za što su sestre Muhoberac primile niz priznanja. Pokrovitelj je bio Grad Dubrovnik.

»Predstava u kazališnom i mizanscenskom smislu obuhvaća cijele Lazarete i prelazi, skupa s gledateljima, osam prostora, uključujući lađe, a referirajući se na renesansno slikarstvo.« Osam je i prizora Venere i Adona, gledateljstvo se premješta osam puta. Kreće se prema Gradu; u scenografiju je utjelovljen i krajolik mora i Lokruma, a završava pred vratima od Ploča, pred istočnim ulazom u Grad.

Muhoberčeve napominju da Držić navodi samo »Prvi at«, a priređivači su »pastoralno-mitološku i mitološki-rustikalnu igru« kasnije razdijelili u osam prizora.

»Ideja i razrada ideje je Marin Držić između dviju velikih godišnjica«, 510 godina rođenja i 450 smrti. Autorice ističu da drama sve do njihove premijere »nikada nije bila izvedena u cijelosti, u integralnoj verziji!« Slijedi poglavlje »Dramaturgija teksta i rad na tekstu«. »Kako i zašto« obrazloženo je vrlo pomno i vrlo opširno. Primjerice, što, istina, nema izravne veze s predstavom, ali sa svim skupa ima, rijetkima je poznat podatak o kući oca Marina Držića, također Marina, gdje je bila i zašto ju je morao prodati... Sestre Muhoberac iznimno dobro poznaju svaki detalj, svaki toponim, svako ime u vezi s vremenom nastanka drame o tomu kako se Venera »užeže«, to jest »napali« i zaljubi. Tekst je naveden u cijelosti, uza svaki navod su obrazloženja, mizancenske napomene, imena glumaca, scena, odjeća, imena izvođača...

Jedna od dosjetljivijih usporedaba je ona sa suvremenim sapunicama: tako je svaki novi prizor zapravo ne samo novi prostor, nego i nova epizoda pripovijesti.

Sadržaj u 347 stihova Venere i Adona »većinom dvostruko rimovanih dvanaesteraca« (...) »prikazuje dvije naizgled usporedne radnje: zaljubljivanje mitoloških protagonista te mladoga seljaka praćenoga svojtom koji se uputio u Dubrovnik da bi se oženio.«

»Iz mitološkog svijeta Venere, Kupido (‘sin Venerin’), Adon, šest vila i šest pastira, a iz seljačkoga vlasi Vukodlak, Kojak, Grubiša (‘sinovac Kojakov’) i Vlade (‘mati Grubišina’). Ono što je u toj radnji posebno zanimljivo, to je da mitološki svijet onaj seljački ne vidi, i ne zna za nj, a seljački svijet mitološki svijet vidi, što Sestre u obrazloženjima ne propuštaju naglasiti. (Iz urbanih sredina, i kad nisu mitološke, seljački svijet se nikada ne vidi!) »Dramaturgija teksta i rad na tekstu« ‒ profesorice i redateljice razglabaju temeljito, po prizorima. »Kad se prvi put otkrije pozornica, ‘pripadnu se vlasi’ pa između prvoga i drugoga mitološkog segmenta i nakon završetka predstave živahno komentiraju viđeno, sjećajući se sudbine Radatove, Grubišu, koji se zaljubio u Veneru, pokrivaju vrećom i odvode seoskoj djevojci (Vesela) te bježe iz toga mjesta koje ‘nije zdravo’.«

Muhoberčeve vrlo pomno i u nijansu promišljeno i nadahnuto obrazlažu posao uprizorenja ove pastorale, jedinstveno autentično, tako da »u dramaturgiji i režiji« (...) »pomišljamo i na renesansne imposte na portalu Kneževa dvora«, nastale kada se Dvor 1463. obnavljao, a otkrivaju nam i zašto: Nikola, djed Marina Držića, te je godine poginuo pod ruševinama nakon eksplozije baruta u Dvoru, a Vidra je u svojemu burnu življenju tamo morao ići davati izjave, dok Jurju Dalmatincu, koji u Dubrovniku tada boravi kao državni inženjer, »treba atributirati spomenute reljefe na kapitelima na kojima je i prikaz Venere (...) i Kupida«. Zadivljujuće izučavanje i poznavanje rodnog im Grada, do adoracije svakoga znakovita detalja i svakoga važna trenutka njegove povijesti. Jednako tako zadivljujuće je i njihovo izučavanje i poznavanje djela i života Marina Držića.

Ova knjiga i kazališno, umjetnički nadahnuto predstavljanje cjelovita Držićeva književnog opusa jedinstveno je svjedočanstvo i o nepatvorenoj ljubavi i o jedinstvenu znanju o našemu najznačajnijemu renesansnom komediografu i o renesansnom Dubrovniku, a u metodičkom smislu nastave književnosti na sveučilištu, to je ogledni primjerak takozvanog monografskog pristupa nekom književnom djelu i nekom književniku, dakle najviša i najcjelovitija razina nastave, koju i Držić i Grad zaslužuju. (Najniža razina je obavijesna/informativna, najčešća je tumačajna/ interpretacijska, koja se proteže u široku rasponu od obavijesne razine do cjelovita prikaza, i pisca i djela.)

Jednako temeljito i ne propustivši predočiti svaki detalj uprizorenja, svako ime osoba koje sudjeluju u činu gradnje predstave, sestre Muhoberac u knjizi izlažu i obrazlažu i Urotnika, »kazališnu predstavu na temelju urotničkih pisama Marina Držića«. To je izvedeno 18. srpnja 2016. u Domu Marina Držića u Dubrovniku. Sestre Muhoberac u »ideji i razradi ideje« iznose nekoliko zanimljivih teza, a najzanimljivija je ona da su Držićev dom zamislile kao »kuću straha«, što su dijelovi Držićevih tekstova o strahu u pismima. Na svršetku predstave »molimo publiku da prihvati novu strukturaciju kuće i da sutradan opet u nju dođe kao u kuću umjetnosti«. Držić je, nedugo nakon toga, 2. svibnja 1567. umro »još se uvijek ne zna kako«, ali njegova pisma »nijesu umrla«; to je završni naglasak predstave u svojoj ideji vrlo zanimljive i kreativno ostvarene. Naravno, kao i drugdje, predočen je tijek čitave izvedbe, sve replike, uz redateljske opaske i didaskalije.

Cabaret Držić ili Držićev Ajme, s podnaslovom »što je nama Držić i što smo mi njemu« označen je kao perfomans, dakle u hrvatskomu jeziku to znači tobože spontano događanje, često provokativno spelavanje na javnomu mjestu, a temeljni mu je naum skrenuti pozornost na nekoga ili na nešto, pokazati što se to radi u nekoj umjetnosti i kako (bili su performansi moderni 80-ih godina; tada sam se u Parizu, na Svjetskom festivalu avangardnog pjesništva, nagledao poetskih perfomansa na pozornici: uspoređujući ih, ovaj u izvedbi Muhoberčevih jedan je od najstiliziranijih, naglašeno artističan). Bila je to praizvedba Držićevih lirskih pjesama, na osnovi njegove knjige Piesni Marina Daržića ujedno stavljene s mnozimi druzim liepim stvarmi, tiskane »u Mletcima 1551.« Glumci, pjevači i svirači navedeni su poimenično. To je pojedinačno i zajedničko arecitavanje uz glazbu i pokrete. Otisnut je tekst predstave i imena svih izvođača. Izveden je 17. srpnja 2017., a 4. kolovoza izvedena je Držićeva Tirena 2017. To je naslov, bila je posebna: to je bio »plovidbeni performans u moru, na moru i o moru u Vidrinoj godini«. Ideja je bila preispitivati Držićev opus s različitih stajališta imanentnih 21. stoljeću pa i s onog perfomativnog, uz teatrološki, dramaturški, multimedijalni... »kako korespondira s našim vremenom«. Nalazimo i tu obilje rijetkih književno-povijesnih činjenica u vezi s ranim izdanjima i sudbinom rukopisa ove »komedije«, kako je naziva autor, odnosno »pastirske igre«.

Mjesto radnje bio je brod Sv. Ivan u gradskoj luci, sama luka, odnosno brodsko pristanište, zatim plovidba u Kaše i Lazarete (obližnji gradski predjeli) te povratak u Porat, sve u trajanju školskog sata. Tirena se (u pet činova) za Držićeva života izvodila na svadbama i o pokladama, a glumci su dobivali »ključe od Grada«, kako se to simbolično događa i danas na otvaranjima Igara.

Tirena je u antici vodena, odnosno morska vila pa je mjesto igre na moru logičan izbor. Ispod jedne fotografije piše ovako: »Tin (ime glumca, op. smk), Miljenko (lik iz igre) penje se na brod nakon potrage za Tirenom u morskim dubinama«. Vrlo atraktivna fotografija ženskog lika u pokretu uronjena u more na zadnjoj korici knjige ima ovaj potpis: »Marijana Prokl, Tirena ispod mora u svom prirodnom vilinjem okruženju«. To najbolje objašnjava ono »u moru«, kao mjestu radnje. Gledatelja je, osim na brodu, bilo i »na kraju«, ispod Komarde, na Porporeli... Navedeni su svi glumci, kao i njihove uloge, a posebno je zanimljiva stranica o tomu kako je bilo na probama, neobične prigode i anegdote, što su autorice nazvale »vickastiji dio rada na predstavi«. Izdvajam ovu njihovu rečenicu: »Svi su postali držićoljupci i zaljubljenici u naš Grad«. Time je postignut višestruk cilj: umjetnički, obrazovni, kulturološki, civilizacijski i domoljubni.

Zanimljiv, a svakako jedinstven pristup izvedbi. I predstava je jedinstvena. I knjiga. Bez ove knjige i bez uvida u ove predstave, kako su nastale i izvedene, nije moguće reći da ste držićolog; prinos sestara Muhoberac proučavanju i predstavljanju Držićeva djela neizmjeran je i nezaobilazan u svim budućim pristupima i proučavanjima. Nu, sve je to, osim knjige, bilo i ranije, a 2018. najprije je ispred Doma Marina Držića na Širokoj ulici i u Domu 18. srpnja uprizoren, također performativno, Džuho Krpeta, samo djelimice sačuvana Držićeva komedija koja se kasnije nadopisivala. Uz nju Muhoberčeve objavljuju tekst koji je književno-povijesna studija o tomu djelu kao i iznimno obaviješten ogled. Može, uz vrstnu/žanrovsku doradu, biti objavljen i kao ozbiljna znanstvena studija, a ne tek kao programska knjižica uz jednu studentsku perfomativnu predstavu u vreloj vrevi srpanjske ljetne večeri, s voljom i smišljeno, kao i sve slične predstave. (Većinu Držićevih uprizorenja izvodili su amateri; drugih nekih glumaca tada i nema!)

Kruna svih uprizorenja Držićevih djela sestara Muhoberac bila je izvedba Hekube, naslovljena: »Što je nama Hekuba, tragedija s pjevanjem, plesom i jaukom, na temelju Držićeve Hekube inspirirane Euripidovim djelom«, u povodu 510 godina Držićeva rođenja, 1508.-2018.; bilježe se još dvije godišnjice: 2018. je godina Troje i Europske kulturne baštine. Praizvedba je bila 18. srpnja 2018. godine.

Otok Supetar (Sveti Petar), veličine je približno nogometnog igrališta, s dodanim sȅkama svuda uokolo i s ravnim prostorom u sredini, gdje je velika gostionična terasa, preinačena u pozornicu, a okolo su bile klupe i stolci sa stolovima; neki su sjedali po kamenju. Prelijep je to maleni biser hrvatskoga jadranskog otočja, s bujnim raslinjem, a četiri su takva pred Cavtatom/Epidaurusom (»Mrkan i Bobara te Supetar i Superka mala«, morska stijena!). Iz Dubrovnika, iz Porta, do samog Straduna, na Supetar su glumci i gledatelji zajedno plovili brodom Sveti Ivan, pogledati »Što je nama Hekuba? Što Hekuba je njemu, što on Hekubi da za njom plače?« Shakespeareov je stih iz Hamleta, a Držićeva Hekuba bila je u Dubrovniku »službeno zabranjena da ne bi uzbunjivala duhove«, napominju redateljice, no ipak je bila izvedena, ali 28. siječnja, znači o pokladama, kada se sa svim sprdamo. Usporedba Dubrovnika s Trojom umjesna je, i danas, a posebno iz Držićeve društvene pozicije u kojoj »podređeni moraju izgovarati monolog koji nije njihov!«

Posljednji Držićev plov od Troje do Grada

»Drage putnice, dragi putnici, ljubitelji i ljubiteljice kazališta, krenuli smo svi skupa na povijesno putovanje grčkim krajevima. Hvala vam što ste izabrali našu plovidbenu agenciju Trakija i odlučili ući u vremensku kapsulu. Nemojte se uzrujavati, vratit ćemo vas kad za to bude vrijeme. Sad se samo udobno smjestite na našem brodu, osvježite se i zamislite nad protokom vremena, jer smo se preko 8. Homerova stoljeća strmoglavili u 12. stoljeće prije Krista, a iza nas će, kad zaplovimo, ostati naša Troja. Lukavi Odisej već je smislio Trojanskoga konja; već je nastala i poslovica: Ne vjeruj Grcima ni kada darove nose i sada idemo u pohode Hekubi, nekada Trojanskoj kraljici, sada sužnju, nakon smrti njezina muža kralja Prijama. Kao i stotine tisuća izbjeglica, i ona ište spas od tiranije i novu zemlju, novu hrid u kojoj ponovo može stvoriti svoj svijet, svoju slobodu. Svu su njezinu djecu ubili Grci kad su osvojili Troju, ali zna da žive najmlađa Poliksena i Kasandra, a nada se i sin Polidor, jer njega i Trojansko zlato čuva prijatelj Polinesto. I Marin Držić je 1559. krenuo na sličnu plovidbu, prema 5. stoljeću prije Krista, Euripidu i Dolceu (Lodovico Dolce, renesansni pisac Ecube, op. smk); čini se da ga je ona toliko okupirala predstavljajući zrcalnu sliku njegova života, sumnji i razočaranja da poslije svoje tragedije nije napisao ni jedan tekst, osim urotničkih pisama Cosimu I. Mediciju...«

Slijedi potanko opisivanje radnje i likova, čak značenja njihovih imena (Hekuba, »koja nestaje«, Polidor, »pun darova«, Agamemnon, »vrlo odlučan«, Odisej, »ljutiti...«), zatim i opis plovidbe u kojoj gledatelji upravo sudjeluju (desno je Lacrona/Lokrum), »doći ćemo do otoka Supetra, odnosno Koroneza, »molimo vas da slijedite upute kako ne bismo remetili razgovor ljudi iz daleke prošlosti (...)«; erudicija i poznavanje literarne povijesti sestara Muhoberac, redateljica uprizorenja koje počinje na stijenama uz malo pristanište na otoku, daleko nadilazi mogućnosti recepcije prosječna gledatelja, pa i uz njihove upute i objašnjenja; no uz glumce na brodu, publika je bila doista probrana skupina dubrovačkih intelektualaca.

Bilježe u tomu dragocjenu tekstu (koji, prilagođen, svakako valja i časopisno objaviti, ili također u knjizi), i podatak da je Hekuba izvedena na Ljetnim igrama prvi put 1959., četiri stotine godina nakon one u Vidrinu vremenu, 1559. Ne zna se točno gdje, ali zna se glumačka družina Od Bidzara, te zašto su to renesansne »sjene« likova, a ne oni antički likovi. Igrali su ih Lucija Alfier (Hekuba), Marijana Prokl (Poklisena), Tin Rožman (Sjen Polidora, Ulise...), Tina Marušić, Mario Šimudvarac, Eugen Stjepan Višić, Ante Vukov, zatim Adrian Babić, Marta Belaić, Ana Bruna Bratonja, Katarina Jukić, Anja Kovačić, Marta Kružić, Konstanca Latin, Ana Lovrić, Borna Marciuš, Nikolina Mišić, Dina Pehnec, Jana Šinka, Josip Škrelj ‒ svi u više uloga, glume, plešu ili pjevaju, svi mladi glumci ili studenti glume. Kostime je, estetski privlačne, oblikovala čuvena Doris Kristić. Teatar M&M i Ragusini praizvedbu i premijeru izveli su u suradnji s Domom Marina Držića i uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Turističke zajednice Dubrovnika.

Posebno valja napomenuti da je sve to omogućio Ivan Miljas, dobročinitelj, dajući u tu svrhu brod »Sveti Ivan«, skupa s mornarima, i otok Supetar i svoj ugostiteljski prostor na njemu, čiji je zakupac, a bio je i u ulozi tehničkog vodstva izvedbe, nakon koje su svi još i pogošćeni jelom i pilom!

Uz ovogodišnjega (2018.) Držića u Dubrovniku tematski se priključuje i Davor Mojaš, osnivač i voditelj amaterske kazališne družine LERO koja je nakon brojnih izvedaba, doma i po svijetu, te gotovo jednako brojnih kojekojih nagrada, postala jedan od posebnih i posebno prepoznatljivih dubrovačkih umjetničkih ustanova, već zapravo i poluprofesionalna družina, prepoznatljiva stiliziranog artizma. Na Dubrovačkim ljetnim igrama sudjeluje od 1979. Lero je upravo 2018. godine obilježio pola stoljeća vlastite djelatnosti. U program 69. Igara unio je svoju predstavu KITICE I PERLICE, kojom je 18. prosinca 2017. pripomogao obilježiti 450 godina Držićeve smrti, a 2018. istom predstavom predstavlja se uz drugu Vidrinu obljetnicu, onu rođenja 1508. godine.

Mojaševe Kitice i Perlice

Manje i manje-više sve Lerove predstave, i ova je mozaična, a temelj toga mozaika je auditivan i povijesni. Mojaš je, naime, bio radio-novinar i radio-urednik, rado traži i pronalazi glasove koji su negdje sačuvani, a odnose se na Držića, na predstave njegovih djela, na Dubrovnik, u kojega je Mojaš, rođen »između gradskijeh mîrā«, zaljubljen. Grad je, u najdoslovnijemu smislu riječi, njegovo ne samo mjesto rođenja, nego i duhovnog i duševnog habitusa. Iz Grada crpi sve svoje stvaralačke poticaje.

Ovdje je posebna zanimljivost i velika rijetkost fonografski zapis iz 1907. godine (!), pronađen u Beču: Milan Rešetar, književni povjesnik (1860.-1942.) arecitava Preradovićevu pjesmu Miruj, miruj srce moje. Nije »iz Držića«, ali je u najmanju ruku zanimljivo. U tim zapisima ima dosta dragocjenih mjesta, kao primjerice antologijski trenutak glume uopće, monolog Skupa Izeta Hajdarhodžića, a »Kitice i Perlice« su imena vila iz Držićeva vilinskog svijeta (ako to nisu bile gradske vesele cure iz Novele od Stanca, sa svojim deminutivčićima, kiticama i perlicama, svaki ih je renesansni grad imao). Mojaš »iskapa« zanimljivosti o Držiću i o Gradu te gradi od toga svoj auditivni kazališni mozaik isprepleten sa živim »Kiticama i Perlicama«, uz koreografski osmišljene pokrete glumaca. Stilizirana koreografija prepoznatljiva je oznaka Mojaševih uprizorenja. »Kitice« i »Perlice« bile su: Ksenija Medović, Jasna Held, Zvončica Šimić, Ana Petrović, Katarina Ruščić, Rela Petric i Paula Japunčić.

U toj vrsti uprizorenja, stilizirane mozaičnosti, osim koreografije (Zrinka Japunčić), važnu ulogu ima i tonska montaža (Viktor Lenert), ton i svjetlo uopće (Antonio Ljubojević). Dubravka Lošić, poznata slikarica i scenografica, potpisuje scenografiju i kostime.

»Naslov Kitice i Perlice (...) otvara moguće intrigantne povode suvremenoga kazališnoga propitivanja djela i slutnji znamenitog komediografa, na način uprizorenja znanih biografskih metoda, dokumenata, biografskih tragova, slutnji, tajni i neuprizorenih krhotina nekih njegovih izgubljenih ili u krhotinama sačuvanih komedija, pjesama (...) i u njegovoj jedinoj tragediji Hekuba«, bilježi Mojaš.

Sestre Muhoberac i Davor Mojaš osvjetlali su obraz Gradu o dvjema značajnim Držićevim obljetnicama ovih godina.

Mira i Vesna rođene su uz »vrata od Grada«, a njihova majka Fani/Frani Muhoberac dugo je godina bila direktorica Igara; tada se to tako zvalo, s mnogo većim ovlastima od današnjih »ravnateljičinih«. Dok je nije pomeo vjetar ‘71., dovela je bila Igre do umjetničkih i organizacijskih vrhunaca, a njezine djevojčice odrastale su uz pozornice, uza svakidanje i svakovečernje probe... Brojna gradska djeca, pa tako i mali Mojaš, odrastala su uza stalne ljetne pozornice u Gradu... Tako su se inficirali teatrom, tako im je kazalište postalo život, doslovno!

Držić na 69. Ljetnim igrama

Držića su se, ne samo obljetnički, prisjećale, naravno, i Dubrovačke ljetne igre, prije svega lanjskom, a ove godine ponovljenom bio-bibliograskom predstavom Viktorija od neprijatelja u redateljstvu već znamenite Ivice Boban; iznimno korisna predstava, s ponekim vrhunskim detaljima, koja će se dugo pamtiti, a trebala bi se dugo i izvoditi. I ta je predstava mozaična, to je tu književno-povijesno utemeljeno te obuhvaća manje-više cijeli Vidrin opus.

Ni ovogodišnji program, dakle 69. Igara (2018.), nije zaboravio Držića, ovoga puta s njim je i Nikola Nalješković, osam godina stariji, ali je nadživio Držića čak dvadeset godina (1500.- 1587.), pjesnik, dramatik, znanstvenik. Sve to u »zajedničkom umjetničko-istraživačkom projektu Dubrovačkih ljetnih igara i Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu (...) s naglaskom na teatrološkoj osobitosti pirnih drama i običaja u renesansnom Dubrovniku, lokalitete, kontekst i okolnosti nastanka iz opusa Držića i Nalješkovića (...) studenti su istraživali koje se ideje izvedbe svadbi njeguju u suvremenom Dubrovniku (...)«. Puno je tu pametnih rečenica, dobrih namjera... čak je dvoje »savjetnika« za dubrovački govor, onaj stari (Matko Sršen) i suvremeni (Doris Šarić Kukuljica; a propos: u oba se nešto »svjetuje«, hrvatski glagol je »svjetovati«, imenica je »svjȅt«, ništa se ne »sAvjetuje«, »sAvjetnik« je novokomponovani pseudo-ruski uljez iz »Sajuza«, via »serbski«).

U prvom dijelu projekta ODBROJAVANJE – na piru s Držićem i Nalješkovićem (Lea Anastazija Fleger), uočiti je valjanu dramsku jezgru ženidbe dvoje mladih plemića koji se ne vole, čak se i ne podnose; bila je to odlična prigoda za moguću dramu ili komediju dobra pisca... kojeg nije bilo i sve je začas odnio vjetar s vrha Minčete u nepovrat. U drugom dijelu uprizorenja (Marina Pejnović), s vrha najviše dubrovačke kule gledatelji kao »turisti« silaze u Minčetu, podijele ih u grupe, a svaka, kao i na Stradunu, u stvarnosti, ima svog vodiča/ vodičkicu; ideja ponovno nije loša, međutim, nas desetak u jednom od inače mračnih hodnika u Minčeti slušalo je što priča jedna od »vodičkica«: neke banalnosti iz privatna života; tu se u kamenim mračnim i uskim hodnicima nije ništa ni začelo; ili ja nisam uspio išta vidjeti!? No, pamtim što mi je Mojaš prišapnuo: »Ovdje smo se, u Minčeti, kao djeca igrali«; on je, naime, rođen stotinjak metara dalje, stoga i jest »fetivo« urbano dijete, kasniji redatelj i pisac!

U trećem dijelu projekta o »pirnim dramama« (Hrvoje Korbar) košarkaško je igralište »Pod Minčetom«, gdje se često izvode predstave tijekom Igara; postavljeni su stolovi, svi kao jedan veliki i zajednički za koji smo posjedali, svi mi gledatelji, »svatovi i uzvanici«, a glumci su, kao nekada, predstavljali »pirnu« predstavu, ženidbu nekog Arapina za Dubrovkinju, kako li... imitacija tv-studjskih emisija koje vodi napadni brbljivi vodič s mikrofonom, no parodiranje dubrovačke ljetne gužve i turističke izpraznosti ostaje na razini reportaže; opet, ideja je novinarski zanimljiva, ali – ni tu nema pisca, kao ni dosad. A nema li pisca, nema valjane predstave.

Naime, ma kakvi bili »projekti« i ma koliko u zamišljanjima zanimljivi te redateljski i glumački dobri, sve to ne može zamijeniti temelj svake predstave: književno-dramsko umjetničko djelo. Projekte su odigrali: Maruška Aras, Boris Barukčić, Lucija Dujmović, Vini Jurčić, Rok Juričić, Ivo Kraljević, Filip Mayer, Tin Rožman, a s njima i Marko Capor, Ana Cvitanović, Jelica Čučević, Vid Ćosić, Paula Japunčić, Igor Jurinić, Aida Machiedo, Matilda Perković, Rela Petrić, Mislav Stanković, Matea Šišić, Matija Vojvodić (abecednim redom).

Međutim, Dubrovačke ljetne igre igraju Držića gotovo neprekidno; to je dobro: natjecati se »koji je ili čiji je ‘Dundo’ ili ‘Skup’ bolji?!«

Mladi na 69. Ljetnim igrama

Pisati naknadno o predstavama Igara ima smisla ako imamo što važno raščlaniti, osvrnuti se na nešto značajno, na ogledničkoj razini sažeti zamjedbe prikazā i dnevno-novinskih kritika, ostaviti povijesti našega kazališta časopisno svjedočanstvo...

Najkraće: Dora Ruždjak Podolski, intendantica Dubrovačkih ljetnih igara i Saša Božić, njezin pomoćnik za dramski program, na 69. Igrama uočljivo su dali prigode mladima, čemu ne može biti nikakva prigovora, štoviše: na mladima svijet ostaje. Mladi im (ili »mlađi«) redatelji tu dobrotu, nažalost, nisu uzvratili gotovo ničim dobrim; prokockali su sve pružene prigode.

Primjerice, Krležina jednočinka Michelangelo na Lokrumu, bez opravdana razloga baš tamo, u prvom je dijelu uprizorenja, metnimo stavit(!), bila je prepoznatljiva, te tri razine prikaza, jedna iznad druge, meni zanimljive. No, dalje se nije imalo što reći (dalje nema pisca!) pa redatelj (onaj fiktivni!) među »scenskim radnicima« koji razmontiravaju scenografiju predstave, i od drugih, traži priznanje za svoj rad, međutim ostaje neshvaćen i zlovoljan (i on kao i Krleža!?). U trećem dijelu je, oko pola jedan u noći, autobiografski monolog (kao fiktivnog ili kao stvarnog?!) redatelja, s mikrofonom među gledateljima; neki su već ranije napustili predstavu, dosta njih tada, te čekali brod za povratak na nekomu drugomu mjestu (redatelj: Sebastijan Horvat).

Ispravci ritma, u paklenoj zapari i dobrim dijelom »izvedbe« u potpunu mraku nekadašnjega skladišta danas opustjele luke Gruž, eksperimentalna je predstava davno već ocvale avangarde: »intimističke slike banalnosti«, »fragmentarna svakodnevica«, »tupe olovke i rasizam«, »umivanje iznad kade«, »kolonijalno izrabljivanje«, »fotografije okrenute slikom prema zidu«, itd., itd., kakvih li sve mudrijašenja tu nema, i koliko li »važnih« citata u tekstu (vještih mahera cecanja društvena novca za nešto takvo!). I odatle su gledatelji bježali, tko je uspio snaći se u mraku... (redatelj Goran Sergej Pristaš, »autor teksta« Goran Ferčec.) Predstava je ponuđena kao uradak tri proizvođača: BADco, »kolektiv podržava Zaklada Kultura nova«, te Drama HNK Zagreb i DLJI. Iskreno, iznenadio sam se kad sam to pročitao.

(Današnji mladi o tomu ne znaju ništa ili znaju malo, no tamo šezdesetih prošloga stoljeća u Zagrebu je društveno naglašeno djelovao SEK, Studentsko eksperimentalno kazalište iz kojega se kasnije utjelovilo današnje Kazalište ITD... u Studentskom centru. Još avangardnijih predstava i »projekata« od ovih na 69. Ljetnim igrama, koje su me podsjetile na to vrijeme, nagledao sam se na lopate, kasnije prateći i smotre amaterizma u Hrvatskoj, a i po rupčagama u predgrađima i po središtu Pariza na Festivalu svjetskog avangardnog pjesništva 1983.; suvremeni mladci samo »ponavljaju već ponavljano«... U Zagreb sam došao 1959., dok ni roditelji brojnih današnjih redatelja još nisu bili niti u zamisli te rubno i sudjelovao u SEK-u, kao član KUD-a I.G.Kovačić, a to znači: teško je meni »prodati« bilo što »neviđeno« ili »novo«!)

Ranko Marinković: Pod balkonima, dramatizacija je dviju njegovih ranih pripovjedaka (Mislilac nad osam grobova te Ni braća ni rođaci, objedinjeno). S pokojnim sam Rankom prijateljevao i često razgovarao o teatru i o književnosti te mogu reći: brzoleteće/brzoritamski uprizorena mozaična i fragmentarna predstava nikakve bliskosti nema s pomno psihološki i u dubinu razrađenim likovima i situacijama njegovih drama i pripovijedaka. (Prilagodba: Vedrana Klepica, redatelj Dario Harjaček.)

Dvije gostujuće predstave, Črna mati zemla dramatizirani roman Kristijana Novaka (Tomislav Zajec) u redateljstvu Dore Ruždjak Podolski (Zagrebačko kazalište mladih) i Ljudi od voska Mate Matešića, HNK Zagreb (Janusz Kica), obje već visoko vrednovane, dolaskom na dubrovačke otvorene prostore, na Lokrumu, odnosno na Gradcu, nisu ništa nova dobile, ali, srećom, ništa nisu ni izgubile. Dobile su Dubrovačke ljetne igre: dvije predstave dostojne njihova ugleda i razine izvedaba.