Fišerova pjesnička sinteza

Zbirka pjesama Preludij za anginu pectoris, koju je Ernest Fišer objavio 2017. godine, zapravo je svojevrsna poetska blizanka njegove zbirke Doba nevremena iz 2016. godine, a autor za nju u početnoj fusnoti kaže da s prethodnom zbirkom »zaokružuje srodnu tematsku i poetičku cjelinu«. Povezanost i srodnost dviju knjiga osobito naglašava i time da je drugu zbirku naslovio prema pjesmi iz prve (Preludij za anginu pectoris), a tu pjesmu, kao prvu, prenosi i u ovoj novoj knjizi. I u toj zbirci Fišer nastavlja svoj »protuudar prema stvarnosti«. Mahnitosti zbilje suprotstavlja svoj bujni i intonativno povišeni izričaj koji, kombinacijom komentara (ponekad čak do invektivnih diskursnih obilježja), razvedene retoričnosti, žurnalističke i kolokvijalne frazeologije te parafraziranja tuđih stihova i izreka, na neki način postaje intenzivniji od stvarnosti o kojoj govori. Time omogućuje da kazivač teksta, koliko god se tužio na svoju nemoć pred stvarnosnim crnilom, zapravo postaje nadmoćni komentator i demijurg pjesničke realnosti koja i na podlozi onog banalnog i zlog može stvoriti punokrvnu poeziju s puninom refleksivne, egzistencijalne, izrazne i oblikotvorne dimenzije.

Fišer, dapače, brojne stvarnosne reference (osobito na terorističke napade u Europi, valove izbjeglica i njihove tragedije, egoizmom i nemoralom posve prožete svjetske moćnike, ideologe »bolje socijalističke i jugoslavenske prošlosti«, domaće korumpirane političare i medijske opsjenjivače) koristi kao sredstvo kojim intenzivira svoj izričaj, kao fenomene na koje vehementno reagira i koje – u nekoj modificiranoj »poetici osporavanja« (Aleksandar Flaker je pripisuje povijesnoj avangardi) – odrješito napada. Jedan od temeljnih interesa Fišerove poezije na standardu u zadnje dvije knjige tako je prokazivanje svakovrsnih laži – povijesnih, društvenih, političkih, osobnih, medijskih. Njegova gotovo krležijanska osporavajuća gesta pokazuje, međutim, u kojoj su se mjeri društvene vrijednosti, vladajuće ideologije pa i svakodnevna pragmatika promijenili u zadnjih stotinjak godina.

Naime, Krležin ikonoklazam bio je u prvome redu usmjeren protiv građanskoga društva i kapitalističkoga sustava, u kojima su i Crkva i država deklarativno podupirali šire shvaćene kršćanske vrijednosti, dok su ih stvarni društveni odnosi u velikoj mjeri poništavali, što je i bila glavna prilika za promicatelje socijalističke revolucije. Otuda i Krležino vehementno osporavanje temeljnih oslonaca dotadašnjeg društva i njegove ideologije kao što su Bog, nacija, obitelj, brak i društvena hijerarhija, kao i građanska kultura, odnosno književnost koja reproducira ili podupire spomenute oslonce.

Zanimljivo je pak da se danas Fišerova osoporavateljska gesta usmjerava na društvo koje u odnosu na vrijeme u kojemu je Krleža još živio u građanskom društvu afirmira sasvim suprotne vrijednosti (globalizam, anacionalnost, odnosno internacionalizam, ateizam, čovjeka koji svoju društvenost gotovo isključivo ostvaruje u funkciji tržišnih odnosa, pluralizam partnerskih odnosa nauštrb braku i obitelji, književnost kao »tržišni realizam«), a da – nakon negacije ‒ on nastoji afirmirati upravo one vrijednosti koje je Krleža osporavao (kršćanski shvaćen Bog, spasenje nakon smrti, nacija kao čovjekova šira obitelj, tradicionalna obitelj kao najprirodnije mjesto čovjekova postojanja, kultura i umjetnost, odnosno književnost kao mjesto respiritualizacije i resupstancijalizacije posve ispražnjenog suvremenog života). Iako je, dakle, cilj osporavanja gotovo posve suprotan, ikonoklastička žestina »prokazivanja laži« je slična. Pobunjeni čovjek, pisac, slično se ustobočuje protiv svega što, prema njegovu viđenju, u društvu ne valja. Zbog toga, u osnovi moralističkoga, nagona ‒ pa i apelativnosti prema čitatelju ‒ kod Fišera (kao i kod Krleže) podiže se intonacija pjesme koja, uz estetsku, zapravo ima i naglašenu spoznajnu, prosvjetiteljsku, moralističku pa i persuasivnu funkciju. To pak samo znači da je neki, razmjerno tradicionalni, građansko-kršćanski svjetonazor danas zapravo postao prava kontrakultura koja, kao i svaka kontrakultura, mora biti subverzivna prema dominantnoj kulturi kako bi uopće opstala.

Kao i u knjizi Doba nevremena, i u Preludiju za anginu pectoris Fišer netom spomenute funkcije svoje poezije u prvome redu ostvaruje putem dviju instanci koje su u najvećoj mjeri podudarne – subjekta iskaza i subjekta u iskazu. Ti subjekti, naime, u njegovim pjesmama proizvode isti tip pjesničkoga diskursa. Zato činjenica pojavljuje li se subjekt u iskazu (kao tradicionalni lirski subjekt) ili je to subjekt koji stvara, odnosno »kazuje« iskaz (pjesmovna svijest, impersonalni subjekt) utječe samo na neke nijanse izričaja, a ne i na njegov temeljni karakter. To je u prvome redu komentatorski, rezonerski, ali i rebelski, a ‒ s druge strane ‒ prisjećajni, intimistički i refleksivni subjekt. Taj je subjekt, s jedne strane, okrenut prema vanjskom, općedruštvenom i medijskom svijetu koji komentira, buni se protiv njega i vidi ga kao izrazito mračnog, zlosilnog, agresivnog, licemjernog, pustošnog. S druge strane, njegov je subjekt okrenut prema osobnim, intimističkim prostorima najuže obitelji, kulturnih, domovinskih i urbanih ambijenata (Varaždin, zavičaj, Bachova glazba, poezija Katarine Patačić, Josipa Pupačića, Tina Ujevića, Nikice Petraka, Ante Stamaća, Chagallova slikarstva) u kojima se dobro i smisleno osjeća, kao i prema unutarnjem, odnosno duševnom životu. Taj je subjekt, dakle, i iznimno refleksivan, pred njim je cjelina vlastita života te velik dio osobne i društvene povijesti koju je proživio, pred njim su općeniti zaključci o životu i dubinska propitivanja o karakteru vlastitog jastva i njegove daljnje sudbine.

Već prema spomenutoj dvostrukosti subjekta oblikuje se i karakter pojedinih Fišerovih pjesama. One su, stoga, ili povišene intonacije, ubrzanijeg redanja stvarnosnih činjenica, novinarsko-publicističkih fraza kojima se te činjenice komentiraju i poetske resemantizacije kojima ih pjesnik podvrgava, te naglašene afektivnosti tamnoga kolorita koju subjekt ima prema stvarnosti (»U sustavu nasilja kojem svjedočimo, kao spotove/ iz doline suza neznani borci šalju prijetnje svijetu/ da pripremi se za nove smrti: u mračnom vilajetu,/ gdje i zvijezde trepere, u strahu, najavljuju ratove/ i ništavilo za nevjernike«). S druge strane, to su pjesme mirnijega tona, memorabilnih figurā i mudrosnoga diskursa, natruha obiteljskih anegdota, jesenskih rekapitulacijskih refleksija i filozofsko-duhovnih proboja u transcendentno (»Kad sjaj jeseni dotakne cvijeće latice pocrvene,/ od božanske vatre, a da nijedan cvijet ne uvene,/ niti potone u sjetu: to su trenutci tihog klonuća,/ oskudnom vremenu usprkos, do čistoga ganuća«).

Spomenuta dva tipa Fišerovih pjesama, međutim, često se ne pojavljuju u nekome čistom obliku pa ima i pjesama koje su temeljno sazdane na spomenutim oprekama vanjskog i nutarnjeg, zlosilnog i duhovnog, pustošnog i prisnog. Spomenute opreke vješto se koriste, primjerice, za ustroj fišerovskoga tipa soneta koji karakteriziraju dva katrena i dvije tercine, rima sheme: abba cddc u katrenima, a raznolika u tercinama, odulji neizometrijski stihovi s uglavnom šesnaest do osamnaest slogova, rijetka opkoračenja ili prebacivanja, razvedena sintaksa i figurativnost, snažni kontrasti svjetla i tame (»Noć kada je trebao biti spokoj u kući, i radost,/ zbog rođenja sina Božjega – bjesnili su ratovi, a Sveti Otac za potrebite je molio: ludi hrtovi/ nisu znali za milosrđe; u srcima rasla je žalost«).

S tematskoga gledišta u Preludiju za anginu pectoris ipak je, u odnosu na Doba nevremena, nešto manji udjel apokaliptične vizije zlosilne svjetske oligarhije, veća je pozornost na domaćemu povijesnom i političkom pandemoniju (od socijalističke represije do tranzicijskih političkih i medijskih manipulacija); a na svjetskoj tematskoj pozornici istaknutije je pjesničko reagiranje na sasvim aktualne terorističke napade u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama, kao i na veliku izbjegličku krizu i njezine posljedice na takozvane male ljude. Spomenuti napadi koji se mogu dogoditi bilo gdje i u bilo koje vrijeme, zapravo su nekakav krajnji iracionalizam zla koje posve uništava svaku ljudskost i pred kojima – u pjesničkom i ljudskom smislu – više nije moguć ikakav aktivizam, već jedino krajnja zgroženost i rezignirana lamentacija.

Intenzitet takve neobuzdane iracionalnosti u još većoj mjeri nego u prethodnoj zbirci pjesama ugrožava bilo kakva nadonosna uporišta lirskoga subjekta. On ili zaprepašteno pobraja grozote koje se zbivaju, vehementno ili rezignirano komentira potonuće svijeta u jezoviti mrak, ili se povlači u nutarnji i obiteljski svijet u kojemu također ne može pronaći puni spokoj zbog vanjskih događaja, ali i interioriziranih vlastitih negativnih iskustava obilno nakupljenih tijekom života. U ovoj knjizi osobito je pak naglašeno Fišerovo manifestativno, ali i posve intimno razračunavanje sa socijalističkim totalitarizmom i ideološkim jugoslavenstvom koji su ne samo cijelom narodu, nego i autoru osobno prouzročili brojne nedaće i tegobe, a koji su – tobože preobraženi – itekako prisutni na domaćoj političkoj i medijskoj sceni (»O masovnim grobnicama ubojice šute, jer kriju ih trava,/ teror ili ideologija zaborava; u proljeće čuju se, katkad,/ bešumni krici nevinih žrtava: i u zemlju tad ulazi strava/ ali i na najtišu riječ o pravdi krvnici kreću u novi napad«).

Intonativno, Preludij za anginu pectoris ipak je – općenito uzevši – za nijansu manje vehementna zbirka od Doba nevremena, knjiga koja gorko komentira svijet, ali istodobno priprema odmaknuće od njega u intimnost ili onostranost. Zato se u mnogim pjesmama stavlja naglasak na utišanije i dubinskije preispitivanje svih iskustava vlastitog života, i to od djetinjstva do trenutka pisanja, pa se u prvome redu iz te, vrlo osobne, perspektive lirskoga subjekta interioriziraju razne dimenzije postojanja (povijesna, politička, društvena, egzistencijalna). Subjekt u tekstu na neki način sam sa sobom raspravlja o vlastitom životu, post festum interpretira značenje i posljedice čvorišnih životnih mjesta te naglašenom afektivnošću prema onome o čemu se piše nuka čitatelja da mu povjeruje i poistovjeti se s njegovom perspektivom.

No, u ovoj je knjizi ipak dominantan ton subjektove rezignacije pred mračnom stvarnošću i sve naglašeniji osjećaj nemoći da se na nju aktivno djeluje (»Premda već gubim bitku za bitkom, kišu zazivam/ da me osvježi živim klicama opstanka; ali padam,/ ponirem sve dublje, u živi pijesak golih obećanja;/ sva umijeća anonimnog života – pusta su sjećanja«). Prevladava, napokon, atmosfera svođenja računa, okretanja jesenskim, zimskim, noćnim ugođajima kao metaforama već i biološkog zalaska života i uranjanja u sržne identitetske i metafizičke odrednice kao što su zavičaj, djetinjstvo, materinski jezik, čovjekova nerazoriva duševnost i duhovnost, istinoljubivost koja jedina oslobađa od debelih naslaga laži, Bog kao jedini istinski smisao čovjekova budućeg postojanja. Fišer takovrsnom intonacijom piše i nekoliko antologijskih pjesama memorabilnog, intimističkog i refleksivnog ugođaja te skladne izražajnosti u kojoj se prepliće tradicionalistički, modernistički i postmodernistički poetski rekvizitarij (Ono neizrecivo, šutnja, Varaždinski nocturno, Hod po rubovima sjena, Na razmeđi tame i noći, Na dnu neba).

Spomenute su pjesme, za razliku od referencijalnosti mnogih Fišerovih recentnih tekstova, uvelike odmaknute od anegdotalnosti, stvarnosnih fenomena, čak i znatnijeg autobiografizma. One se, sretno dostignutom univerzalnošću, na neki način promeću u temeljnu refleksiju sržnih pitanja i motiva cijele Fišerove poezije – od mihalićevske analitike egzistencije te razlogovske pojmovnosti i filozofičnosti do intenzivnog »pada« u povijest i njezine raznovrsne strahote, a potom i do subjekta koji u svojemu nutarnjem bogatstvu ipak donekle pronalazi alternativu stvarnosnome pandemoniju.

Sve u svemu, poezija je to u kojoj je Fišer sintetizirao svoja dosadašnja pjesnička iskustva i očitovao znatniju poetsku višeslojnost, sigurnost i vještinu nego li ikada ranije, što mu je 2017. godine za knjigu Preludij za anginu pectoris i donijelo Nagradu »Tin Ujević« Društva hrvatskih književnika. Još mu je, naime, krugovaško-razlogovska faza priskrbila posebnu pozornost na egzistencijalni položaj subjekta i njegovu neprestanu refleksiju i samorefleksiju. Kajkavska dionica osobito ga je usmjerila na subjekt uronjen u konkretno vrijeme i prostor te na sam pjesnički jezik i njegovu ontološku i tvarnu protežnost. Ponovni povratak poeziji na standardu zadnjih godina donio mu je apokaliptičnu dijagnozu suvremenoga svijeta i intenzivan otpor prema tome svim humanističkim i poetskim sredstvima. Zbirka Preludij za anginu pectoris sabrala je sva ta iskustva te intenzivirala intertekstualni karakter Fišerovih pjesama kojima se čestim referencama na razne umjetnike i mislioce uključuje u nadosobni kulturni dijalog, odnosno beskrajnu semiozu svijeta.

I izrazno, odnosno diskursno, Preludij za anginu pectoris svojevrsna je Fišerova sinteza. Refleksivnost, izjavnost, očuvana poetska sintaksa iz prvoga razdoblja njegove poezije u ovoj je zbirci izvedena do krajnjih konzekvenci. U nju je unesena i plastična slikovitost, jezična gipkost i konkretnost, rezonerski stil te naglašena afektivnost subjekta iz Fišerovih kajkavskih pjesama. Gotova sva izrazna novost zbirke Doba nevremena, njezin »protuudar prema stvarnosti«, izveden pomoću kolokvijalnog i komentatorskog diskursa, sraza visokog (literarizirajućeg) i niskog (žurnalističkog) stila prepunog okamenjene frazeologije, te vehementnog, odnosno rezigniranog i meditativnog tona lirskog subjekta, prenesen je i u Preludij za anginu pectoris. Ta je zbirka, u raznim svojim izraznim licima unutar ipak uvelike homogene poetike te u pažljivo i čvrsto strukturirana četiri ciklusa po četrnaest pjesama (ciklusi: Moj brod u boci, Sezona kiselih kiša, Gospodari nostalgije, Na dnu neba), Fišerova definitivna pjesnička riječ koja ga situira u vrh suvremenoga hrvatskog pjesništva. Takvo mu mjesto osigurava i kvaliteta i originalnost njegova recentnog pjesništva, osobito činjenica da je svoju zrelu poeziju učinio sposobnom da se na posve nov način suoči s traumama svojega vremena i s neizbježnim egzistencijalnim granicama svojeg subjekta.