Fasetirana optika tekstnog determinističkog kaosa

Slijedeći korisnu uputu izuzetnog učitelja Ivana Frangeša o tome kako otpočeti interpretaciju teksta, a koja glasi da treba početi od prvog dojmljivog mjesta, raščlambu nove knjige Andrijane Kos-Lajtman započet ću ‒ od naslova. Složenica-termin iz područja optike teleidoskop (»križanac« teleskopa i kaleidoskopa: grč. tele – daleko, eidos – oblik, scopeo – promatrati) dovoljno je dojmljiv poticaj za takvu odluku. Znalcima vizualne senzacije teleidoskopiranja jasno je da se njegovom tematizacijom postavilo pitanje – ne toliko što se gleda nego kako vidi oko koje gleda, uz dužno i nezaobilazno poštovanje teme, naravno.

Nedovoljno precizno, ali za razmatranje funkcionalno i poželjno sugestivno, reći ću – radi se o zbiru uzajamnoglednica u kojima subjekt motritelj-razmotritelj, postavljen u nužan nasuprotni odnos prema svijetu i u žudnju spoznavanja sebe, u svijetu oko sebe iščitava sebe jer je sam proizvod svijeta u kojem živi. Po pravilu spojenih posuda, po zrcaljenju sebe u svijetu i svijeta u sebi, motritelj iskustveno umnogostručavanje svijeta prepoznaje kao rasprskavanje jastva i ništenje mita o jednom i mita o istini kao objektivnoj datosti. Ja koje gleda/spoznaje – vidi Drugo na konstruiran način koji i ovisi i ne ovisi (samo) o motritelju – koji sebe vidi/spoznaje posredno, kroz Druge/Drugo, o čemu pak ima svoje teleidoskopično iskustvo.

Tekstovi su konstrukcijski srodni, što ih održava u formatu jedinstvene cjeline srodne zbirci pjesama: građeni kao sličice, krpice, fragmenti... ali ne sa sugestijom raspada svijeta nego kao svojevrsno njegovo sitnozorenje, koncentracija na ljepotu fragmenata od kojih svijest recipijenta stvara globalnu sliku.

Spomenuto sitnozorenje i stupanj preciznosti kalibriranja »instrumenta« percepcije vidljivo je u načinu oblikovanja i izbora leksema, slika, metafora. Diskurs Andrijane Kos-Lajtman prošaran je pojavnostima mikrorazinskih zamjedbi, kao što su telomere (nukleotidne sekvence, »kapice« na svakom kraju kromosoma, koje štite kraj kromosoma), daktiloskopske senzacije (proučavanje papilarnih linija, formiranih u raznim oblicima na jagodicama i člancima prstiju, dlanovima i stopalima u cilju identifikacije), šarenice, opne, pahulje, sjenke riječi, međa osjeta, papilare, jagodice priče... Zanima je oblik/način postojanja iza/ispod razine konvencionalno, samorazumljivo čitljivog.

Globalnu sliku daje kao ulančano reflektiranje, svojevrsno fasetiranje svijeta, s tim da ne znamo koliko smo faseta u pri/okupljanju slike aktivirali. Autorica stimulira željeni tip faseta, ne težeći nekom »objektivnom«, cjelovitom, društveno kodiranom tipu viđenja/mišljenja/vrednovanja. Zaranja u mikrosvijet i koncentrira/inducira snagu fragmenta. U zamjedbi nije presudna vrsta motiva nego intenzitet njegove zaiskrenosti kojim se nudi/nameće zamjedbi. Takvi posebni momenti, koji imaju potencijal aktiviranja novih sinapsi, oneobičanjem proizvode novo viđenje predmeta. Dojmljivost cjeline proizlazi iz dijelova, ali ne kao njihov zbir nego u kemiji sinergije. Kao u teoriji determinističkog kaosa, u čitanje svijeta nužno je uvesti varijablu leptirovog učinka, koji premješta središnje i periferno, cijelost i detalj problematizirajući izvjesnost procjene u duhu kojeg će se elementa generirati ishodi. Red svijeta tako (potencijalno) postoji u znaku postmodernističkog decentriranja vrijednosti te nema apriorno velikog, važnog, imperativnog.

U autoričinu izričaju sve je u međusobnoj vezi pa je svaka priča, koliko god bila priča o drugome, potencijalno i na jednoj od svojih razina ‒ priča o Ja. Optika teleidoskopa očuđuje percepciju pa svijet teleidoskopiranih slika poimamo kao svijet optičke varke, a samo takva je percepcija ‒ otuđena/očuđena (reći će formalisti) ‒ odistinsko viđenje/spoznaja. Teleidoskop je sustav zrcala i to – usmjerenih prema Drugome, no taj Drugi, to Drugo ono je što »nepoznato od tebe/ živi tvojim životom« (Ujević). Na tom tragu čitam tekstove tematizirane knjige kao pobratimljenje jastava u tekstu, specifično ljudskoj kreaciji, identifikaciju sebe kao kulturološki determiniranog i ozbiljenoga bića koje preispituje ja u svijetu, svijet u sebi, dio kao cjelinu, cjelinu kroz pojedinost. Autorica je sklona iskošenoj sintaksi vizualnih predodžbi tako da generira neobične intelektualistične slike/kalambure (Suze i nisu drugo nego rastaljeno svjetlo / nemoć čaše da se spasi od žeđi; U mraku šarenice, 99; Može se istovremeno nositi i noževe i križeve. / A može se i sebe nadrasti, pomislim, okrošnjiti se nebom; Epilog, 101).

Diskurs Andrijane Kos-Lajtman nije egzistencijalno zabrinut nego utopljen u more mogućnosti. Egzistencijalne praznine spašava je neporeciv užitak u kulturi, što je jedna od konstanti koja prožima tekst. Koliko god bili očigledni generativni procédéi postmoderne, autorica se od nje odvaja povjerenjem u kulturu. Gotovo općoj skepsi i nelagodi postmodernog očišta, autorica odgovara nesumnjivim apologiziranjem kulture, što rezultira diskursom sastavljenim kao kumuliranje pabiraka koji su stekli vrijednost izuzetnih mjesta, što knjizi daje prizvuk svojevrsne hrestomatičnosti, antologičnosti.

Svijet Andrijane Kos-Lajtman pun je autoriteta i ovjerenih klasika, kao što su Karahasan, Novak, Cvijetić, Pamuk, Pavić, Borges, Huremagić, Heidegger (...), ali ima tu i sasvim običnih, anonimnih prijateljica, zlatara Josipa, fragmenata s Facebooka, radija... Postmodernistički »užas utjecaja« (kako je to rekao mladi crnogorski pjesnik Ethem Mandić), koji proizlazi iz intertekstualiziranja, Andrijana Kos-Lajtman izbjegava reinterpretacijski udomljujući/amalgamirajući u svom tekstu posuđene, rady-made segmente tako da se inducira njihov konotacijski potencijal. Obilje metadiskurznih, autoreferencijalnih, inerliterarnih upisa na tragu je ideje – čovjek nije otok, ni tekst, koliko god bio osoban, nije otok. Polazeći nerijetko od banalne svakodnevne situacije (Kažu danas na radiju...), autorica pusti misao da se razvriježi povezujući probran materijal u svojevrsne disperzirane asocijacijske grozdove kojima je čvorište (duhovni etimon) u diktatu subjektove zaigrane težnje začudnim sintezama.

Predmetni se svijet u tekstu »rasprskava«, umnaža, reflektira se dio u cjelini i cjelina u dijelovima – priroda, ljudi, kultura (glazba, film, književnost)... Svijet je tekst i ja je tekst, ili bar – ono nešto izrazivo tekstom: tekst se, kao i misao/smisao, raspada i okuplja, fragmentira i ocjeljuje. Sve sudjeluje jedno u drugom, a kreator sugerira proizvođenje smisla u duhu tekstom ponuđenih smjernica.

Naravno da je pitanje identiteta, čak i u letimičnom hodu kroz tekst, nemoguće previdjeti, već i zbog činjenice da je svako zrcalo mjesto sjedinjenja subjekta s objektom, vraćanje jastva sebi samom kroz Drugo. Andrijana Kos-Lajtman svojim tekstom svjedoči raspršeni identitet, koji je proizvod kulture. I sama nam je priroda (njena je prisutnost u tekstu očigledna) dostupna načinom na koji smo je učinili shvatljivom sebi – kultivirali. Posebno je fascinira moment u kojem se identitet dovršava izlazeći iz procesa transformacija – moment smrti, kojoj je posvećen cijeli završni ciklus (Epilog).

Moglo bi se reći da su, oblikovno, ovi tekstovi intelektualizirani solilokviji, logični diskurzivni nizovi progrešpani emotivnim fragmentarnim elipsama. Njima proizvedeni efekti nisu rezultat jezika i jezičnih igara: autorica radi na složenijim razinama teksta, zanimaju je načini njihova oblikovanja temeljeni na logičnom. Složenost kulturološkog trenutka i obuhvatnost nakane nerecivi su sitnijim jezičnim strukturama. Osnovna jedinica njena izričaja logički je iskaz: često ga posuđuje (citat, aluzija) te postavljanjem u raznoidentitetne prostore (prostor Prvog i prostor Drugog autora) navodi da se u križanju s drugima razvija/hibridizira: intelektualistički sloj križa se s lirskim efektima, tradicijsko s aktualnim, tehnologizirano s prirodnim, profano sa svetim, stih s prozom. Spomenuta liričnost ostvaruje se bez klasičnih lirogenih postupaka. Konvencionalno lirsko razgrađuje se nastojeći doseći/izreći cjelovitiji dio bića/bitka. Koncentrira se do apstrakcije i eliptički začudno.:

Malo toga je u prirodi okruglo. /Mjesec. Sunce. God. / Svijetlosivi kamen s Palagruže, koji ponekad uzmem u dlan, ne vjerujući da je stvaran. Pravilna okruglost nalik je iluziji. / Kao i u riječima. / Tamna, zaumnost, san. / Sam. I samost. (Teleidoskop, 23)

Tekst je sastavljen od niza ciklusa (Prolog, U zemlji tišine, Noćurci, Skladišta, Pahulja, zaključanost; Teleidoskop; Kože, opne; Elipse; Krpice; Ne(is)kazivost; Spokoj; Zaborav; tragovi; Granice; Ruševine, telomere; Tamna klepsidra; U mraku šarenice; Epilog: Plavi i crveni makovi ili Mogućnost zaborava) o kojima je, slijedom naznačenog amalgamiranja, reći da su takvi, kao ciklusi bitno fragmentarne strukture, ali motivski, kao i ritmičkom te stilskom homogenošću, uspjeli ostvariti dojam cjeline. Ponovit ću jer me se taj sloj značenja ovih tekstova dojmio toliko da ću ga uzdići na dostojanstvo zaključka ‒ nitko nije otok, ni tekst nije otok. Pjesma je arhipelag. Čovjek je čovječanstvo.