Engleski vrt stihova

ODGOVOR NA WORDSWORTHOVU TEMU1)

Već je tomu davno otkako je strgnut bršljan
Sa zidova drevne opatije
I s njime ona romantika što je nagonila negda putnike
Da pođu dolinom rijeke i prijeđu s jedne obale na drugu,
Prijeđu granicu, iz jedne zemlje u drugačiju;
Bilo kao ljudi radoznala duha u potrazi za pustolovinom
Ili kao kroničari vremenâ i narodâ.

Sada bode oči, jasno strši, sva bijeda što preostaje iza čina nasilja:
Ruševina nama što je bilo sveto zdanje pređima;
Povučeno mjesto, jednom, namijenjeno meditaciji,
Opkoljena ogradom, sada, turistička atrakcija;
Mjesto za odmoriti nakon duga puta, i pomoliti se za sretan povratak –
Ljubazni i učeni redovnici ugostili bi svakoga –
Uvijek puna i otvorena kuhinja, baš kao i sakristija,
Za poslužiti tijelu i duši na okrepu:
Evo, još u zidu uložene čitave dvije police
Na kojima je fratar-kuhar izlagao kruščiće...
Ne više!
Nigdje ni glasa, ni iz kuhinje, ni molitve...
Ne zastaje više ni pastir, u prostoru svetom a opustjelom, da se ogrije,
U vremenu konačno opustjelom i od duha,
U prostoru koji je napokon izgubio svrhu.
Baš stoga ova molitva:
Da se začuju opet glasi svih mučenika,
Da novi putnici pronađu nadu
Nakon dugog lutanja,
Da se obnovi, koliko je to uopće moguće,
Što je negda bilo, što se znalo, svjetlo!
Nakon mnogih previranja, mraka, vjekova:
Da se nigda više ne ugasi, da ne postane mračnije,
Mračnije nego duši zauvijek prokletoj.

GLAS NEWTONA

                       Profesorici Mariji Magdić

Počujmo, nakon dugo vremena, opet glas Newtona,
Glas onoga koji je veći dio života
Govorio sam sa sobom
Ili s Bogom.

»Još kao dječak u Granthamu,
Prolazeći barem dvaput dnevno drevnim trgom,
Divio sam se geniju Gotike:
Geniju pozadi šiljatog luka koji rastavlja silu;
I potom kao student u Cambridgeu
Postojanom luku prvog vodoskoka koji sam vidio;
Što to napućuje kamenove ili kaplje vode
Da tvore egzaktnu geometriju
Lukova koji nose katedralu ili onih u kojima se rasipa voda,
Na radost sviju?

Što je pozadi oblika, svakodnevnog, običnog,
Neobičnog, oduševljujućeg, radosnog,
I pobožnog?
Morao sam znati.«

»Koji je razlog gotovo savršenim orbitama
Planeta i, doista, putanji odbačenog oblutka:
Je li razum u planeta
Pa da proračunavaju vlasite putanje?

Zacijelo, ne može biti razum u neživoj stvari,
Kad ga tako malo ima u živim stvorovima;
A opet, u svakom slučaju postoji egzaktna putanja.
Tko je geometričar koji izračunava putanju?«

»Jesu li putanje izračunate jednom za svagda
Te je Univerzum kao najsavršeniji sat
Ili, poput običnog sata, i planeti mogu usporiti, ili čak stati,
Odstupajući od unaprijed zadanog ritma?
U tom slučaju KAOS nastupa!
I tko onda iznova da uredi svemirska zbivanja?!

Može biti samo jedan odgovor, samo jedan razlog,
Samo jedan Geometričar: samo jedna sila
Univerzalna i svemoćna koja upravlja i koja ispravlja
Sva zbivanja, zadavajući ritam
Svemira.«

Tako govoraše Newton
Dok življaše u savršenom zajedništvu sa Svevišnjim
Proučavajući Njegovu sjenu.

KUPIO SAM SEBI SLIKU PROŠLOSTI

Kupio sam sebi sliku prošlosti,
Trenutak od vremena sačuvan u vremenu –
Koliko vjeran, koliko namjeravan,
Nemoguće je provjeriti;
Nema se s čime usporediti, osim s drugim slikama –
Slike su iskrivljenja, još u postanku,
Uspomene nestaju, s ljudima umiru,
Replike iščezavaju s pokoljenjima;
Kupio sam sebi sliku prošlosti:
Pomno sačuvanu grafiku
Iz vjekova: osamnaestog, devetnaestog i dvadesetog, svih europskih,
Sliku prirodnosti naspram umjetnih iskrivljenja
Učinjenih našom stvarnošću.

Gledam očima, očima od praha, od blata,
Od atoma od zvijezda,
Načinjenih da gledaju vječne istine,
Tim očima gledam prostačko, tašto, isprazno,
Ne slike željene, iz mašte ili prošlosti,
Ili onovremenosti,
Već slike nastale u bolesnim mozgovima.
Koji je tomu uzrok? Koji je uzrok očaju očajnika?
Tisuću je uzroka i nijedan razlog.
Jednako je tako tisuću uzroka za uništenje slika.

Kupio sam sebi sliku prošlosti:
Sliku mosta, oko kojega je niknuo grad
(Kojemu se više niti ne zna datum rođenja),
Mosta koji je sâm uspomena,
Sazdana od uspomena na druge mostove
Koji su stajali na otprilike istome mjestu preko Rijeke.
Rijeke koja je sama uspomena,
Sazdana od uspomena na druge rijeke
Koje su protjecale istim koritom,
Obale kojega su svjedočile pristajanju brodova,
Čemu više ne mogu svjedočiti jer više nema brodova,
K’o što nema niti svega onoga što brodovi nose u grad.

Bio je to u neko vrijeme most koji je nosio kuće, u kojima se živjelo;
U neko vrijeme i most koji je činio da se moćna Rijeka zamrzne,
Pa i da se zimski sajam na ledu održi,
I da običaj zaživi:
Bio je to povod da i oni koji nisu znali pismena
Izrežu svoje ime u ledu.
Sada prepoznajemo luk, spojnicu dviju obala, kojim se može prijeći
Preko Rijeke koja se vječno mijenja, ali nosi isto ime – Temza,
Preko mosta koji odavno to više nije,
Ali nosi isto ime – Londonski.

Moje tijelo k’o čarolijom bi prebačeno
S jednog kraja Kontinenta na drugi
Da bi moje noge gazile posvećeno tle
I moje oči gledale svete slike.
I dok sam doista u nekima mogao uživati,
Mnoge sam zatekao oštećene ili uništene,
Čak i ovdje, u zemlji u kojoj se drži do starine;
Pa se pitam, koje je ovo pokoljenje,
Koji su to novi barbari koji harače europskim gradovima, poput Londona,
Oskvrnjujući svete slike?

Jer oni čine više od zla u sadašnjosti,
Oni ustavljaju onu moćnu rijeku,
Što ima nejasni izvor u prapovijesti,
S koje sam se i ja došao napojiti.

Pitao sam mnoge kada je i kako sve počelo,
Ali odgovor mislim da je dao mladić-starac
Koji me uputio: Nikad ne vjeruj prvim dojmovima;
Znači iluzijama, slikama;
Razlog su pružili i svi oni koji su me upozorili:
Da provjerim kesu prije i poslije bilo kakvog odnosa s ljudima.

Kupio sam sebi sliku prošlosti,
Kupio sebi viziju budućnosti,
Kupio sam sebi malo vremena za misliti.

GLAVE ANĐEOSKE DJECE ISPRED CRKVE SV. ALFEGEA

Koliko je djece ovuda prošlo, s anđeoskim izrazom na licima,
Koliko je majki ugledalo anđela u liku svoga čeda?
Nemilosno vrijeme!
Uz sve ostalo s lica Zemlje, izbrisalo si i te izraze blaženosti s lica
Djece i majki. Nemilosno vrijeme!

Sada i ja gledam lica anđela
Dok prolaze na putu od kuće do škole u svojim odorama,
I mene i njih nestat će,
Kao i tolikih mnogih poklonika pjesme.
Ali utjeha ostat će – marom kipara:
Na licima anđeoske djece ispred crkve sv. Alfegea.2)

_________________
1) Stihovi zabilježeni na mjestu nekada Opatije Tintern, dolina rijeke Wye, u Walesu.

2) Marko Grba rođen je 1982. u Ogulinu gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je kemiju i fiziku na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, gdje diplomira fiziku. Dobitnik je Rektorove nagrade. Još kao srednjoškolac počinje se baviti popularizacijom znanosti te je dosad objavio knjigu o modernoj fizici (Fizika nakon čuda 1905.) i oko 40 članaka iz matematike, fizike, kemije, povijesti i filozofije znanosti u znanstvenopopularnim časopisima Priroda i Matematičko-fizički list, kao i u sklopu projekta Hrvatskog prirodoslovnog društva, E-škola mladih znanstvenika.

Godine 2010./11. upisuje poslijediplomski studij iz filozofije fizike na University of London gdje i magistrira na bivšem Popperovom zavodu ugledne London School of Economics. Pjesme piše na hrvatskom i engleskom jeziku od 21. godine te je objavljivao na hrvatskom (u časopisima Republika, Poezija, Revija, Marulić) kao i na engleskom jeziku (Clare Market Review i PoetryMagazine.com).