Vrijedni eseji o hrvatskim književnicima

Tekstovi Ernesta Fišera uvršteni u knjigu Korifeji i nastavljači s podnaslovom Eseji o hrvatskim književnicima djelomično su već objavljeni u brojnim časopisima i znanstvenim zbornicima, ali dosad nikad nisu tiskani u samostalnoj knjizi. Svi su prilozi sada bitno revidirani i osuvremenjeni, gotovo kao da su pisani iznova, ali ovaj put u esejističkoj formi, premda su neki od njih u prvoj varijanti bili pisani stručno-kritički i sa znanstvenom akribijom. Neki od tekstova u knjizi Korifeji i nastavljači prvi se put objavljuju, neki su pak dopunjeni i izmijenjeni u odnosu na prvotno objavljivanje u periodici pa su tako, zapravo, svi tekstovi u knjizi izmijenjeni i dopunjeni te prilagođeni novom objavljivanju u formi eseja.

Dobar je primjer esej Snaga koja opravdava ambiciju, prvotno napisan 1967., kada je u nakladi zagrebačke Mladosti objavljena druga pjesnička zbirka (Opreke) tada 25-godišnjega pjesnika Željka Sabola (1941.-1991.). Pjesnik je za života napisao ukupno četiri zbirke poezije a posmrtno su mu objavljene još tri zbirke izabranih pjesama. Politički šikaniran u Jugoslaviji a psihički iznimno osjetljiv, Sabol nije mogao podnijeti velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i izvršio je samoubojstvo 5. rujna 1991. Poštujući uspomenu na Željka Sabola i njegovu poeziju Fišer je svoj esej iz 1967. pedeset godina kasnije dopunio ocjenom cjelokupnoga Sabolova pjesničkog stvaralaštva te, u spomen na njegovu preranu i tragičnu smrt, napisao vlastitu pjesmu Kako izgovoriti njeno ime, aludirajući upravo na Sabolovu antologijsku pjesmu Kad izgovorim tvoje ime: Hrvatska. Ova pjesma povećena Željku Sabolu prvi je put objavljena 2017. u Fišerovoj pjesničkoj zbirci Preludij za anginu pectoris.

Književne rasprave, kritike i eseje o djelima hrvatskih književnika Ernest Fišer povremeno piše i objavljuje (u novinama i u književnoj periodici) od godine 1965. do danas, a u knjizi Korifeji i nastavljači ukoričuje se i z b o r iz tih tekstova, ali sad u cjelini sadržajno ažuriran i žanrovski oblikovan isključivo u esejističkoj matrici i diskursu, kako se ističe u podnaslovu knjige. U užem Fišerovom izboru i prosudbi u ovu knjigu uvršteno je petnaest eseja o starijim hrvatskim piscima, onima za koje autor analitički tvrdi da su bili korifeji u svojim najbitnijim književnim disciplinama (konkretno, kao književni povjesničari, antologičari, kritičari ili pjesnici), te petnaest hrvatskih književnika koji su u istim disciplinama njihovi kreativni nastavljači. Pri tome valja istaknuti atribut kreativni, što će reći da su nekoji od njih, što je i logično bilo za očekivati, ne samo nastavili već i bitno osuvremenili i nadmašili stvaralačke dosege svojih prethodnika.

Ernesta Fišera (rođ. 1943. u Zagrebu) književna kritika poznaje već više od pola stoljeća. Ponajprije se afirmirao kao pjesnik ‒ objavivši još davne 1965. svoj pjesnički prvijenac Nagrizeni anđeo i zaokruživši svoj poetski opus 2017. objavom pjesničke zbirke Preludij za anginu pectoris (nagrađenom prestižnom književnom nagradom Tin Ujević). U međuvremenu, Fišer se potvrdio i kao likovni kritičar te publicist, ali i kao autor prve Antologije hrvatskog dječjeg kajkavskog pjesništva (1976.), a posebice kao književni kritičar i esejist, objelodanivši godine 1981. zapaženu knjigu književnih rasprava i eseja Dekantacija kajkaviana (o hrvatskom poslijeratnom kajkavskom pjesništvu).

U u prvoj skupini svog izbora (korifeji!) u knjizi Korifeji i nastavljači Fišer esejistički referira o onim hrvatskim književnicima i književnim povjesničarima čiji su stvaralački opusi već definitivno završeni ‒ od najstarijih; polihistorâ Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816.-1889.), Šime Ljubića (1822.-1896.) i Vatroslava Jagića (1838.-1923.), preko njihovih sljednika Ivana Milčetića (1853.-1921.), Đure Šurmina (1867.-1937.), Branka (Drechslera) Vodnika (1879.-1926.), Dragutina Prohaske (1881.-1964.) i Antuna Barca (1894.-1955.), zatim pjesnikâ Zvonka Milkovića (1888.-1978.), Nikole Pavića (1898.-1976.), Gustava Krkleca (1899.-1977.) i Dragutina Tadijanovića (1905.-2007.), pa do naših još donedavnih suvremenika – književnih povjesničara i antologičara Miroslava Šicela (1926.-2011.) i Jože Skoka (1931.-2017.) te pjesnika i esejista Milivoja Slavičeka (1929.- 2012.).

U drugoj pak skupini pisaca (nastavljači!) koji su u novije vrijeme zaokupili Fišerov esejistički interes najstariji su autori ‒ književni povjesničar Milorad Medini (1874.-1938.) i pjesnik Vinko Kos (1914.-1945.), te svestrani istraživač sjevernohrvatskih književnih tema Zvonimir Bartolić (1930.-2009.). Zatim slijede književnici: Zlatko Crnec (1936.), Pajo Kanižaj (1938. -2015.), Mladen Kuzmanović (1940.-2001.), Stijepo Mijović Kočan (1940.), Željko Sabol (1941.-1991.), Milorad Nikčević (1941.), Stanislav Petrović (1941.), Mario Crvenka (1944.), Božica Jelušić (1951.), Ana Bešenić (1952.- 2012.), te najmlađi ‒ pjesnici Denis Peričić (1968.) i Sanja Damjan (1973.). Zaključno je tekstovima o nabrojenim piscima Fišer u knjigu uvrstio i svoj instruktivni esej o hrvatskom modernom kajkavskom pjesništvu (1900.-2015.), koji je ujedno bio i predgovor istoimenoj najnovijoj antologiji kajkavske poezije prevedene i objavljene na njemačkom jeziku (2015.).

Iz kompletnog popisa hrvatskih pisaca o čijim djelima ili opusima piše Ernest Fišer u knjizi Korifeji i nastavljači vidljivo je kako gotovo dvije trećine zauzimaju hrvatski književni povjesničari, antologičari i kritičari, i to većinom autori koji su vezani svojim životom ili profesijom uz grad Varaždin i, šire, uz sjeverozapadnu hrvatsku književnu produkciju. Fišerov pak izbor pjesnikâ (i korifejâ i nastavljačâ!) bio je usmjeren na one stihotvorce koji su svojim pjesničkim opusima i osobnim poetikama kanonizirali hrvatsku poeziju XX. stoljeća (Zvonko Milković, Gustav Krklec, Dragutin Tadijanović, Milivoj Slaviček) ili pak su se književnoj javnosti već prvim zbirkama nametnuli originalnošću i ekspresivnošću svojih poetskih iskaza (npr. Zlatko Crnec, Božica Jelušić, Denis Peričić).

* * *

Mr. sc. Ernest Fišer redoviti je suradnik znanstvenog projekta Hrvatski književni povjesničari u kojem je, u nizu dosad održanih skupova i zatim objavljenih zbornika, prisutan obradom osoba i književnih tema vezanih uz sjeverozapadnu Hrvatsku, napose uz grad Varaždin. Zapravo je moguće, čitajući njegove priloge, doći do zaključka kako je grad Varaždin, u kojem inače Fišer živi i stvara, grad hrvatskih književnih povjesničara. Njihov broj i nedvojbeni korifejski značaj naprosto fasciniraju. U tom su gradu rođeni Vatroslav Jagić, Branko (Drechsler) Vodnik, Franjo Švelec i Miroslav Šicel, neki književni znanstvenici svoje korijene vezuju uz varaždinsku okolicu (Ivan Kukuljević Sakcinski, Đuro Šurmin) ili su pak u Varaždinu živjeli i djelovali (kao npr. Ivan Milčetić, te Joža Skok koji u Varaždinu završava gimnaziju i najveći dio svog stvaralačkog opusa vezuje uz zavičajnu kajkavsku književnu kulturu), odnosno koji su samo pisali o varaždinskoj književnoj tradiciji (Šime Ljubić, Dragutin Prohaska i Milorad Medini).

Afirmirajući tezu o Varaždinu kao rasadištu hrvatskih književnih povjesničara Fišer ističe da nju ne potvrđuju samo nabrojani najznačajniji autori, koji su svojim znanstvenim djelima korifejski »širili okvire« i time bitno pridonosili razvoju hrvatske književne historiografije kao znanstvene discipline, budući da su u Varaždinu još u XIX. stoljeću djelovali (i) kao hrvatski književni povjesničari, primjerice: Vinko Pacel (1825. -1869.), Luka Zima (1830.-1906.), Matija Valjavec Kračmanov (1831.-1897.), Armin Pavić (1844.-1914.), Ferdo Pažur (1845.-1911.) i Vladoje Dukat (1861.-1944.). Stoga Fišer s pravom zaključuje: »Ako se u dašnjoj prosudbi radova ovih autora na književnopovijesne teme čak i primijeni poznata Barčeva sintagma o ‘veličini malenih’, u cjelokupnomu korpusu hrvatske književne historiografije njihovi prinosi svakako – nisu zanemarivi«.

»Čime se (i kako) može objasniti ovako brojna ‘varaždinska galerija’ hrvatskih književnih povjesničara?,« pita se nadalje Fišer, i nudi omah odgovor: »Ponajprije činjenicom što je Varaždin ujedno bio izvorište i domicilno mjesto (starije) hrvatskokajkavske književnosti i jezika. Primjerice, u ovom je gradu, u jednoj od najstarijih hrvatskih tiskara – vlasnika Ivana Manliusa (1532.-1605.) – učeni teolog i povjesničar Antun Vramec (1538.-1588.) tiskao svoja kapitalna djela Kroniku (1678.) i Postillu (1586.), a varaždinski gradski notar Blaž Škrinjarić (+1592.) svoje latinsko djelo De Agno Paschali (1587.). Nadalje, u Varaždinu su djelovali i istaknuti hrvatski leksikografi; autor Gazophylaciuma Ivan Belostenec (1594.-1675.), kao i njegovi nastavljači Franjo Sušnik (1686.-1739.) i Andrija Jambrešić (1706.-1758.), zatim prosvjetiteljski književnik i leksikograf Juraj Habdelić (1609.-1758.) te jezikoslovac i gramatičar Ignacije Szentmartoni (1718.-1806.).«

U XVIII. i XIX. stoljeću u ovom je gradu djelovao i jedan cijeli »književno-jezični krug«, od kontese i poetese Katarine Patačić rođ. Keglević (1743.-1811.), do značajnijih hrvatskih književnika, kao što su Mirko Bogović i Ksaver Šandor Gjalski te manje značajnih, ali ipak nezaobilaznih, među kojima su: Tomo Blažek, Franjo Horvat-Kiš, Antun Nemčić, Dragutin Rakovac, Gjuro Arnold, Higin Dragošić i dr. Sve to varaždinsko književnopovijesno bogatstvo bilo je rasadnik »varaždinske galerije« hrvatskih književnih povjesničara – jedinstvenoj pojavi takve vrste u Hrvatskoj. Od Kukuljevića, Jagića i Milčetića do Branka Vodnika, Franje Šveleca, Miroslava Šicela i mnogih drugih neiscrpan je prinos Varaždina, ističe Ernest Fišer, podsjetivši na poznatu glosu AGM-a da »grad koji nema svoje pjesnike – nije grad«, a po kojoj je Varaždin, zapravo, »velegrad, ne samo po broju svojih pjesnika, nego i po broju – hrvatskih književnih povjesničara«, među kojima su i ponajbolji korifeji cjelokupne hrvatske kulturne baštine!

Čitajući Fišerovu knjigu Korifeji i nastavljači ostajemo zamišljeni nad vrijednim činjenicama vezanim uz varaždinsku književnu baštinu. Pada nam na pamet ideja da se u varaždinski gradski perivoj, u kojem je već postavljeno spomen-poprsje velikog hrvatskog slavista i književnog povjesničara Vatroislava Jagića, postave i poprsja drugih hrvatskih velikana hrvatske književne historiografije vezanih životom i radom uz grad Varaždin. Taj, kako bi ga se moglo nazvati Perivoj hrvatskih književnih povjesničara mogle bi ubuduće, uz Jagićevo poprsje, krasiti i ona Branka (Drechslera) Vodnika, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Ivana Milčetića, Miroslava Šicela, Franje Šveleca, Jože Skoka... Tako bi se i vizualno važan dio varaždinske kulturne baštine prezentirao Varaždincima ali i brojnim gostima ovoga prelijepoga baroknoga grada.

* * *

U prikazu Fišerove knjige Korifeji i nastavljači valja istaći podatak da je njezin urednik ugledni hrvatski književni povjesničar prof. dr. Joža Skok, koji nažalost nije dočekao izlazak iz tiska ove knjige; preminuo je prošle godine, točnije 9. rujna 2017. u dobi od 86 godina, iste one godine kada je u ožujku proslavio 65. obljetnicu svoga književnoznanstvenog djelovanja. Upravo tekstom o znanstvenim prinosima Jože Skoka, napisanim u povodu spomenute obljetnice, posvećen je Fišerov esej pod naslovom »Varaždinski književni obzori Jože Skoka«, objavljen i u ovoj knjizi.

Na kraju vrijedi spomenuti i to da je knjiga Korifeji i nastavljači prikladno likovno-grafički opremljena s portretima uvrštenih pisaca i nizom faksimila tekstova iz njihovih literarnih ostavština, čime se dodatno predočuje uglednike hrvatske književnosti i znanosti o kojima je riječ u knjizi. A autorov portret na naslovnici knjige izradio je godine 1975. hrvatski slikar i grafičar Josip Turković. Zaključujući, želim još jednom naglasiti da je knjiga eseja Korifeji i nastavljači Ernesta Fišera važan prinos hrvatskoj književnoj kritici, posebice zato što autor distingvira dvije važne različite, ali međusobno povezane i isprepletene, skupine književnika; korifeje, među kojima su i neki kanonski pisci hrvatske književnosti i nastavljače koji stvaraju književno ozračje iz kojeg izrastaju korifeji. Također osobita je i trajna vrijednost Fišerova djela što je pažljivo istražio djelatnost hrvatskih književnih povjesničara vezanu uz Varaždin i kajkavsko područje Hrvatske.