Vošicki (Koprivnica, 1909.)

Vlak je zapištao, dugo i visoko, najavljujući svoj dolazak.* Vošicki je kroz prozor gledao polja – gola, masna i gnjecava – kakva već jesu u listopadu, iako je jutro bilo obećavajuće sunčano. Krajolik je podsjećao na plimu kakvu je vidio na fotografijama: more kao da se povuklo uzevši sve sa sobom, a umjesto galebova u nebo su se zabijale vrane. Promatrao je sve to, sa sve više zebnje, gotovo ne možeš povjerovati kamo je sve došla K. u. K. željeznica, utisnuta iznad Ledeča jednako kao i u ove brazde.

Kotači su ujednačeno kloparali, gusti se, crni dim vrtložio visoko, izgledalo je kao da se vrane rađaju u njemu, izlijećući jezovite, a onda se čuo cvilež kočnica, vlak je usporio i dim se na trenutak izravnao, olakšan od ptica, prije nego li je u daljini ugledao kuće koje su podsjećale na sitnu divljač, zečevi koji drhture šćućureni između brazdi, napeto iščekujući da prođe opasnost. Nije to bilo toliko drugačije od njegova sela, dapače, i prije nekoliko godina ta ga vizura ne bi toliko rastužila i potresla. Upravo suprotno, brzo bi se prilagodio na sve i pogled bi mu bio sasvim drugačiji. Ovako vidio je ulice iz kojih trokorakom iskočiš u kaljužu, popodnevnu, gotovo mrtvačku tišinu kasnojesenjeg pejzaža ruralnog prostora u koji je, kao čik u pepeljaru, utisnuto nešto što se naziva gradom – nekoliko zvonika poput ruku utopljenika koje dozivaju u pomoć, race u dizenterijskim lokvama, stajski gnoj pomiješan sa slamom koji se u potočićima lijeno izlijeva posvuda i ljude koji u školu idu nekoliko godina, svake godine dok ne stisne zima. Tu je dolazio, kako bi na nepoznatom jeziku radio knjige.

Opet ga je obuzela melankolija i htio je od sebe otjerati takve misli, jer misleći na sve to mislio je i o svojima. Bio je to život kakav je poznavao, mogao je zamisliti da se u tim poljima iza pluga pojavi njegov otac, da iz brazde prestrašena izleti njegova kuća ili da pred kolodvorom, obučena za misu, čeka njegova majka. Ali nikog ovdje nije imao. Nostalgija ga je hvatala za ruke i noge, pokušavajući ga izvući iz kompozicije, obujmljivala mu je lice uvjeravajući ga da nije zato bio na teret svojima, učio i školovao se, glasom koji odiše toplinom krušne peći nagovara ga da se vrati, a on zamisli kako pristaje pa ga ispune sloboda i lakoća, kao da će se svaki čas vinuti visoko i poletjeti kući. Vratiti se u onu večer prije nekoliko dana, raspremiti kofer i otići po nju.

Anuše... Počelo je bezazleno, ali ona je bila uporna. Taman se spremao na odlazak, prije tri godine, s Vačleninom preporukom u džepu. Ležao je u krevetu, osjećajući da više ni trenutka ne može podnijeti taj sobičak ni zrak u Mladoj Boleslavi, koji su izdisali Magdaléna i Klement. Pluća i srce kao da su bili ispod najveće tiskarske preše, koja je ležala nepomična, teška i hladna, puna olovnog crnila koje je polako ulazilo u njegov krvotok. Sinoćnja terevenka u glavi mu je udarala u stijenke, pokušavala se izvući na sve strane i načine, moguće čak i kroz rupu koju bi ostavio metak, a čim bi se malo pridigao, nagnuo glavu naprijed ili dolje, silovito bi navalila u kontra smjeru, udarajući po potiljku. Želudac se također bunio, bilo je već zbilja dosta, nekoliko dana kao da nije imao raditi ništa drugo nego nalijevati u njega, a najlakše je bilo rukama i nogama – samo su utonule u neku, na trenutke čak ugodnu, obamrlost.

Prenulo ga je kucanje na vratima. Prvo jednom, slabo, zujalo mu je u ušima pa moguće da mu se učinilo, osluškivao je i čitavo mu se tijelo osim glave umirilo, samo je ona protestirala, čulo se još jednom, opet slabo, tako kucaju djevojke, pa se i srce pridružilo, počelo halapljivo srkati vruću krv, prošli su ga žmarci i adrenalin se širio tijelom, koji je u trenu sve učinilo ljepšim. Magdaléna!

»Tko je?« navlačio je hlače.

Umjesto odgovora opet se čulo kucanje. Magdaléna! Zamišljao je kako će ju ignorirati kad je vidi, reći joj što misli o njoj i da je više nikad ne želi vidjeti. Zamišljao je i kako joj naviru suze, ispričava se i pokušava ga zagrliti. Pušta je da se muči prije nego što ju počne skidati. Kad mu na pamet padne Klement pritisne je malo jače – gdje god da su mu ruke – vrat, lice, grudi, a ona stenje i počne mu sisati palac, trebao bih je ošamariti pa se spusti na nju svom težinom. Čim se makne s nje kaže joj da ode. Drugi put zaboravi na industrijalca, nježno je miluje i vjenčaju se. Osmijeh joj blista kad podigne veo i on zna da ga voli. Sad se sjeti noći u knjižari, a mamurluk mu uvijek pojačava želju. Brzo zapasuje košulju i obuva cipele. Sve to i sad mu se izvrti u glavi kao ringišpil, dok pokušava tiho i brzo posložiti onih nekoliko stvari koje posjeduje – uredno složiti odjeću, šalicu staviti sa strane, maknuti sa stola majčino pismo i fotografiju rodne kuće koju mu je poslala prije šest mjeseci. Sretan je što je tu, iako još ne zna što će odlučiti. Jednako želi jedno i drugo: izliti žuč i poljubiti je. Najbolje oboje, možda obrnutim redoslijedom.

»Samo trenutak«, dobiva na vremenu dok se ispred ogledala pokušava dovesti u red.

Namjesti nezainteresirani izraz lica i otvori vrata. Stane mu krvotok. Još nekoliko sekundi bez kisika i ostat će ovako tup zauvijek. S hodnika dopre zaglušujuća buka. Prva dva takta još je zbunjen, a dalje samo razočaran i ljut. To su Marek i Lukáš. Prvi zdušno puše u rog, drugi poteže po violini. Namjerno falšaju. Pokazuje im da se stišaju pa ih pusti u sobu samo da prestanu.

»Što je, kog si očekivao?« pita Marek.

Vošicki bez riječi, potpuno obučen, legne natrag u krevet. Sve je tu, jače nego prije – i glava i trbuh, a čak se i udovi grče. Valjda od šoka. Tomášikova Hej Slováci. Taj bljesak isisao mu je sav magnezij iz mišića. Lukáš je čak pjevao. »Žije, žije, duch slovenský, bude žiť naveky...« Mora biti da je večeras imaju na repertoaru.

»Sigurno ne puhački orkestar. Znate kakva je gazdarica...«

»Znamo. Za Austriju!« kroz smijeh se dere Marek i zapuše u rog.

Vošicki mu kaže da je glup i da se smiri.

»Daj, samo se šalimo, što si kao stara baba«, uključi se Lukáš.

»Osim toga, došli smo po tebe. Zar si zaboravio da je danas sokolska zabava?«

»Ne idem, hvala.«

»Gledaj ga«, veli Marek Lukášu. »Izgleda da si bio u pravu. Morat ćemo odsvirati budnicu.«

»Rekao sam ti.«

»Dužan sam ti krunu. Koju ćemo?«

»Dobro, koji je vama?« ubaci se Vošicki.

»Jeszcze Polska nie zginęła, póki my żyjemy!«

»Uuuu, može! Ta je prava!« glumeći oduševljenje Marek stavi rog na usta.

Vošicki počne protestirati, idu mu na živce, ali oni ne staju. Počnu svirati, sasvim tiho i usporeno, kao da se Poljska uspavljuje i gasi, a ne budi, i on se protiv volje osmjehne.

»Spremaj se i idemo«, zapovijedi Lukáš i dalje gudeći. »Ovo nam je zadnja večer, u Sokolu je najveća moguća zabava, a ti se tu ukiselio kao babina čarapa!«

Pridigao se, spustio noge na pod pa pričekao da se glava smiri i oprezno ustao. Koga briga za Magdalénu.

Kad su stigli dvorana je bila gotovo prazna. Nekoliko je momaka poslagivalo stolove i stolice uza zidove, a nekoliko je grupica djevojaka, po tri-četiri u svakoj, dotjerivalo postavljene ukrase.

Mareku i Lukášu uskoro je počinjala kratka proba, čisto uštimavanje, pa su odmah krenuli na šank popiti pivo. Na drugom kraju bila su dvojica njihovih godina, a iza šanka nešto stariji Petr.

»Tri«, pokazao je Marek. »Čeňek časti jer sutra odlazi.«

»Dvije«, ubaci se on.

»Ma daj, pa nećeš valjda putovati trijezan«, rekao je Petr točeći treću kriglu.

Pobunio se da ne može, ali znao je da nema smisla. Ima neko prokletstvo u tome da muškarci uvijek jedni druge tjeraju piti. Baš kao i zadovoljstvo. Čeh će već pronaći način da ulije alkohol u tebe.

»Živio Čeňek! Za tvoj uspjeh!« nazdravili su.

Za šank je, pridruživši se onoj dvojici, došla djevojka koju nije poznavao. Vidio ju je krajičkom oka. Jedna od onih koje su ukrašavale prostor. U ruci je još uvijek držala komadić špage i nožić. Nije bila posebno lijepa – mršava i visoka s kosom priljubljenom uz čelo, kao da je netko drži za tjeme i pokušava je gurnuti pod vodu dok joj šiške zapinju u trepavicama. Takve su u školi zvali trupac. Ali bilo je nečeg u načinu na koji se igrala sa špagom, kao da će svaki tren izvesti neki trik, kao i u pogledu koji se probijao kroz šiške. Nije provjeravala gleda li je, kao što to rade ostale djevojke – ona ga je proučavala. Njegovi su prijatelji otišli i osjetio se izloženim. Nije znao što bi s rukama, kako bi okrenuo nogu i kamo bi uperio pogled.

Na brzinu je popio još jedno pivo i rakiju. Počeo se opuštati i pažnja mu je počela goditi. Rekao je Petru da joj odnese piće. Vidio je kako gleda konobara pa njega, a onda mu je počela prilaziti. Sad zbilja nije znao kako bi sa sobom. Okrenuo se koliko je mogao, a da ne bude očito, i gledao u suprotnu stranu. Osjetio je kako je stala kraj njega, ali nije se okrenuo. Tek kad se podsmjehnula i počela odlaziti, rekao je, sad uperivši pogled u prostor iza šanka:

»Kakav je zaključak?«

»Kako mislite?«

»Vaših opservacija...«

»Takvima kao vi ne vrijedi govoriti.«

Ostavila je špagu i piće, škare stavila u džep, okrenula se i otišla. Otpuhnuo je i shvatio da mu je digla živce. Ali lijepo se smije. Uzeo je špagu i počeo je namatati. Pogledom ju je potajno tražio po dvorani. Što si ona umišlja tko je! Uzeo je piće koje joj je platio i popio ga. Dvorana se punila, a on se zalijepio za šank kao da se boji da bi ga masa mogla usisati. Ali zapravo se bojao da bi to mogla biti ona. Bacio je špagu na šank, no kad se neki mladić počeo igrati njome, iščupao mu ju je iz ruke.

»Oprostite«, ispričao se kad ga je ovaj pogledao kao da je lud. »Moram to nekome vratiti.«

Strpao ju je u džep i gledao gdje je ona. Orkestar je počeo svirati i plesni se podij ispunio parovima. Konačno ju je ugledao – sama je sjedila uza zid. Naravno. Osjetio je međutim olakšanje – bio je ljubomoran od pomisli da će je vidjeti kako pleše ili razgovara s nekim. To je potrajalo kratko i pomisao mu se učinila smiješnom. Samo mu ta njezina drskost nije davala mira. Dosta mu ne bilo toga da mu svi propovijedaju. Pogledala ga je, nasmijala se i skrenula pogled. Namjerno to radi. Samo da ga opet pogleda pa da joj izrazom lica pokaže što misli o njoj. Ali, kao da je znala, gledala je posvuda, samo ne u njega. Pravilan niz zubi bljesnuo bi dok se smijala, a jednom je sam vrh jezika nježno stisnula zubima. Ispratio je njen pogled, koji se zaustavljao na nekom bezveznjaku. Dugo se odlučivao pa krenuo prema njoj.

»Izvolite, vraćam vam vašu špagu.«

»Stvarno? Toliko vam je trebalo da to smislite?«

Bjesnio je. Znao je da je to pogreška. Šiparica jedna! U ludilu, otrovanog tijela, posegnuo je za špagom. Uhvatio ju je za kraj, ali ona je nije puštala. Nije shvaćao da se je upecao.

»Vi se doista želite vezati«, gledala ga je u oči izazovno se osmjehujući.

Promatrao je njen sjajni jezik koji je stalno bio u pokretu. Pustio je špagu. Bio je umoran i svega mu je bilo dosta. Sutradan je odlazio i jedva je čekao da krene.

»Ne biste li mi trebali vratiti i piće?«

»Doviđenja! Bilo mi je drago«, teatralno se naklonio. »Sutra odlazim u Beč, na služenje vojnog roka i veseli me pomisao da vas više neću vidjeti.«

»Smijem li vam pisati?«

Vrtio je špagu u rukama dok je polako tonuo u san razmišljajući što joj je trebao odgovoriti u pojedinom trenutku.

Da, da je lokomotiva koja je zapištala pred Koprivnicom to učinila prije tri godine, dovela bi ga u grad ne toliko drugačiji i manji od onog iz kojeg je dolazio, ali carska i kraljevska željeznica odvela ga je prije toga u Beč pa dok je sad čekao da se konačno pojavi grad, činilo mu se da su šine i telegrafski stupovi jedini šavovi koji nabreklu monarhiju drže da se ne raspukne.

Pomalo se bojao vojničkog života kad je odlazio, ali nije bilo strašno. Dapače. U početku je jedva čekao odlazak na dopust kako bi vidio Anuše, ali i to je s vremenom prošlo. Zvučat će glupo – krivo i snobovski – ali smetala ga je njezina nepismenost. Griješila je čak i na općim mjestima pa je primjerice jednom napisala byjste umjesto byste ili semnou umjesto se mnou. Shvaćao je da je to tričarija, bilo mu je glupo što ga to smeta, i shvaćao je to kao potvrdu da je ne voli. Pa bi joj zbog grižnje savjesti nakon tjedan ili dva napisao najljepše i najtoplije pismo koje je mogao. Laskao joj je, govorio stvari koje ne misli, ali nije si mogao pomoći. Nije je želio povrijediti. Ona večer i Mladá Boleslava svakim su mu se danom činili sve dalji.

Društvo u vojsci nije bilo strašno. Ljudi kao ljudi – svi kombinacija sjete, straha i želje da sve što prije i bezbolnije završi. Čak i nadređeni nisu bili strašni. Uglavnom uopće nisu bili onakvi kakvim su ih opisivali kod kuće. Vojnici su uglavnom bili Nijemci i Česi, a časnici su uglavnom bili katolici, ali bilo je i protestanata, kao i židova i pravoslavnih. Onih husitske vjere, starokatolika, kao što je bio on, baš i nije bilo, ali tako je bilo svuda. Kad se vježbalo svi su bili podjednako arogantni, ali kad se sjedilo bili su prilično normalni. Koliko već mogu biti ljudi koji se s isukanom sabljom probijaju kroz život. Dakako, bile su to potraćene tri godine, ali bilo mu je dobro i čak je napredovao. Vačlena mu je pisao često i to ga je činilo sretnim. Obično se ljudi zaklinju na sve kad si kraj njih, a zaborave te čim okreneš pete, ali s njim to nije bio slučaj. Pisao mu je čak i na Silvestrovo, što ga je posebno obradovalo. Uz pismo mu je poslao i novogodišnji dar od 20 kruna, dobričina.

Možda stoga jer je bila Stara godina i svi su u željezničkom i telegrafskom puku govorili o odlukama koje su donijeli, a najčešća je bila da će dezertirati ili se u najboljem slučaju vratiti za nekoliko dana, s mamurlukom teškim kao mlinski kamen, zbog čega je i on pomislio kako neće dovijeka ostati ovdje već će morati vratiti se pa ga je obuzela tjeskoba, a možda i zbog komada najobičnije špage koji je njegov susjed skinuo s paketa koji je dobio od kuće (a on ga uzeo), ali počeo je misliti na Anuše. Drugačije nego prije. Pitao se što radi i gdje će dočekati Novu godinu? Osjetio je ljubomoru što neće biti prvi kome će čestitati. Mislio je na njene predivne zube i jezik. Želio ga je okusiti. Zatim se sjetio Magdaléne i Klementa, i osjetio zadovoljstvo jer je shvatio da ga ne boli. Bilo mu je smiješno. Da se nije osramotio možda bi već na sve i zaboravio. Moram se ispričati Klementu. Ali nije želio misliti na njih, jer Anuše je čekala. Bit će prva kojoj će čestitati sretnu Novu. Uzeo je papir i počeo joj pisati pismo.

»Ideš?« pitali su dečki, spremni za polazak.

»Doći ću za vama.«

Po prvi put pisao je misleći i vjerujući u baš sve što piše. Da bi je volio vidjeti i da se nada da ga neće zaboraviti. On nju sigurno neće. Ni ovdje, a ni u Bosni i Hercegovini, kamo me šalju. Mislim da idem u Mostar, a to je prilično daleko od Mlade Boleslav. Ofucani porub monarhije, rekao je nadređeni. Zatim joj je pisao o Ledeču, kako će jednom otići na noćno kupanje i preplivati rijeku na uskom dijelu, do poluotoka, i gledati mjesečinu kako tone u vodu. Zato i ima zlata u Sázavi! A kad se niti magle razvuku kao glaukom i možeš gledati samo u sebe, ako staneš na obalu, na mjesto u kojem se spajaju zora i noć, ostvarit će ti se ono što poželiš. Premišljao se da li da napiše da će pomisliti na nju, ali nije – ostavio je ovako, neka pita što će poželjeti. Pomislio je da se zaljubio.

Bio je uzbuđen kad je dobio njezin odgovor. Sva toplina iz tijela jurnula je prema trbuhu i počela se u njemu vrtložiti. Počeo je čitati sa strepnjom, ali bila je bezrazložna. Očito joj se dopadao. Obećala mu je da će ga čekati. Njegove su joj se ideje sviđale. Samo, napisala je, ne zna plivati. Prije bi se možda nacerio na to, a sad je odmahnuo rukom. Bila je iskrena, a to je rijetkost! Napokon, to je ionako poluotok, prošetat će do njega, preplivavanje je bilo glupavo dječje dokazivanje.

Koristio je svaki slobodan trenutak da joj piše. Redovito je pisao i majci kao i Vačleni. Ponekad mu se činilo da čitave dane piše, a čekao je dan kad će početi objavljivati.

___________________
* Ulomak iz romana u nastajanju. (Op. ur.)