Veličina malenih ‒ Jovan Hranilović i Mihovil Nikolić

1.

U Kričkama pokraj Drniša – čudnovate li podudarnosti – rodiše se dva hrvatska književnika, po općim ocjenama i vrjednovanjima hrvatske književne kritike i povjesničara hrvatske književnosti, oprečna kako u svojim stajalištima o književnosti, tako i u svojim književnim opusima. Stariji, Jovan Hranilović, rođen je 18. prosinca 1855., umro 5. kolovoza 1924. u Novom Sadu; mlađi, Mihovil Nikolić, rođen je 29. srpnja 1878., umro je 28. veljače 1951. u Zagrebu. Obojica su rođena u župnom dvoru tamošnje unijatske župe – u rodištu – kako kazuje u Fragmentima iz moga života Mihovil Nikolić – u malenu, osamljenu selu koje »leži na jednom pustom, širokom polju, kojega se sjećam radi čestih vjetrova – ljeti jugovine, a zimi bure«.1) Hranilović je bio pjesnik, novelist, kritičar, političar i grkokatolički svećenik, Nikolić je bio pjesnik, prozaik i dramski pisac. Jednomu i drugomu književniku očevi su bili grkokatolički svećenici.

Prvi, Jovan Hranilović, zastupao je tezu o tzv. zdravom realizmu, spoju realizma i idealizma, u mnogobrojnim recenzijama, kritikama, člancima i polemikama zagovarao je rodoljubne i etičke vrijednosti, bio je sklon tradiciji i na razmeđu 19. i 20. stoljeća čvrsto je stajao na pozicijama »starih«, ugledajući se na antimodernistička gledišta Franje Markovića i promičući kao idealnu književnost proze Ksavera Šandora Gjalskoga i poeziju Đure Arnolda. U svakom slučaju, imao je važnu ulogu u književnim i umjetničkim previranjima i sukobima na prijelazu 19. u 20. stoljeće, u doba hrvatske moderne. Otklanjao je i kritički poricao nove tendencije poput one o autonomiji književnoga i umjetničkoga djela i apsolutnoj slobodi umjetničkog stvaranja, posebno onoga koje je nastajalo na tragovima novih težnji, filozofskih, književnih i umjetničkih pravaca nastalih u europskih kulturnim središtima, a preuzetih iz europskih književnosti i umjetnosti. Svesrdno se zauzimao za nacionalne i tradicionalne vrijednosti, a književnost »mladih« smatrao je nepatriotskom, kadšto i protunarodnom.

Nasuprot njegovim nazorima kako književno djelo mora biti moralno, »mladi« su smatrali da svako djelo može biti vrijedno ako je umjetničko, bez obzira na svoju moralnu i etičku sastavnicu. U vrijeme žestokih prijepora, najprije je u »Obzoru« 1898. zamijenio urednika Josipa Pasarića, a 1899. i 1900. bio je urednik Matičina »Vienca«. Hranilović je ostavio iza sebe tri zbirke pjesama, među kojima posebno mjesto zauzimaju Žumberačke elegije iz 1886. u kojima je došao do izražaja ne samo njegov doživljaj ljepote žumberačkoga kraja, nego i problem opstanka naroda u tom kraju – problem koji je i dan-danas, glede Žumberka – vrlo aktualan. Hranilović je posve prihvatio preporodne misli, a onda i Šenoine misli o ulozi književnosti, slijedeći imperativ kako književnost mora »djelovati na svijest i život naroda« i »osnažiti i utvrditi narodni život«. Hranilović je u svojem primarnom stvaralaštvu, poeziji, kao uostalom i u svojem kritičkom djelovanju, posebnu pozornost pridavao patriotskoj, refleksivnoj i etički zauzetoj i tendencioznoj lirici. Bila je to lirika koja opravdava svoj život služenjem narodu i osobito naglašenom etičnošću iskazuje opredjeljenje, svoj književni angažman i književničku odgovornost.

U svojim Žumberačkim elegijama, Pjesmama svakidankama iz 1890. i Izabranim pjesmama u izdanju Matice hrvatske iz 1893. ostavio je niz pjesama koje upućuju na pjesnika izvornoga nadahnuća, a ujedno i pjesnika čovjeka koji je u svojem osobnom pozivu, pozivu svećenika, pronalazio izravne poticaje za svoju književnu djelatnost. Svojim je pjesmama opjevao i oplakao Žumberak, ali je promicao vrijednosti vjerskoga zajedništva i ekumenizma. Da je bio vrsnim pjesnikom, iako staroga kova, svjedoči i Kombolova vrlo stroga Antologija iz 1934. u koju je uvrstio Hranilovićevu pjesmu Majci. Riječju, Hranilović ostaje svjedokom književnoga i povijesnog koncepta, pojava koja, uz Lavoslava Vukelića, Andriju Palmovića, Rikarda Jorgovanića i Augusta Harambašića, stvara lirski izraz što utire pute Kranjčeviću, a potom i ostalima. Mate Ujević bi rekao: Žumberačke elegije imaju svoju trajnu umjetničku vrijednost, dok se u njima zrcale tri pjesnikove svetinje: Žumberak kao zavičaj i domovina Hrvatska, majka i sve ono što je u čovjeka veliko te vjera i njegov svećenički poziv.

Hrvatska književna kritika još uvijek nije rekla svoju posljednju ocjenu Hranilovićeva rada – jer stavovi poput onih u kojima se naglašava tobožnja retrogradnost njegovih kritičkih nazora ili ga se nemilice kritizira zbog njegova antimodernizma svakako nisu i ne mogu biti konačna rješenja ni njegove ličnosti, ni svih onih koji su u tim previranjima i kontroverzama bili na strani hrvatske književne i umjetničke tradicije ili se zauzimali za ideje istine, ljepote i dobrote. Takva se simplifikacija dobrano uvriježila u našoj književnoj historiografiji i postala neizostavnim dijelom sagledavanja kulturno-povijesnih i književnih zbivanja, ali koja se u kulturno-povijesnom pogledu pokazuje vrlo neprikladnom. Ne mogu se svi prijepori koji se u ono doba pojavljuju riješiti kroz rešetku generacijske podjele te se valja prikloniti onim tezama po kojima bi hrvatsku modernu i sve oko nje valjalo istražiti na novim književno-povijesnim i književno-pojmovnim osnovama kako bi se dobila prava mentalna slika povijesti, obogaćena novim kulturološkim znanstvenim istraživanjima i rezultatima, odnosno kako bi se stekao uvid u širi kontekst ukupne slike toga razdoblja.

Zlatko Posavac je još 1986. upozorio kako je povijesna zbilja u doba moderne mnogo složenija od puke bipolarnosti »starih« i »mladih«, tradicije i novoga2). Svakako treba izbjegavati crno-bijelu matricu po kojoj je sve ono što je takozvano »staro« natražnjačko, a sve ono »mlado« naprednjačko, moderno i zato vrijedno. Osim svjetonazorske, strančarsko-političke, umjetničko-književne pripadnosti i raznih koterija koje su pridonosile prijeporima, veliku su ulogu imala i pitanja poimanja vrijednosti, stručnosti, obrazovanosti, umijeća, europskih kriterija. Antagonizam naraštajne naravi vrlo se često zna tući s antagonizmom koji ne počiva samo na različitu shvaćanju književnosti i umjetnosti, na različitu poimanju apsolutne ili umjerene slobode stvaranja odnosno tendencije književnoga i umjetničkoga stvaranja, nego i na posve prizemnim razlozima osobne, političke, često i lukrativne naravi. To vrijedi i za Jovana Hranilovića koji, treba otvoreno reći, još uvijek nema svoje objektivne monografije te se uglavnom sve oko njega svodi na natražnjaštvo, anakronizam ili konzervatizam. Razdoblje hrvatske moderne koje je zaista puno različitih protuslovlja bit će razriješeno – kako to spominje Cvjetko Milanja, pišući o Mihovilu Nikoliću3) – kada ga hrvatska povijest književnosti obogati novim znanstvenim spoznajama, i to ne samo o tadašnjoj književnoj praksi, nego i o epistemološkoj slici toga razdoblja – onoga dakle što možemo nazvati forma mentis ili duhom vremena.

2.

Mihovil Nikolić se, uz Vidrića, Domjanića, te Begovića i Nazora, smatra jednim od prvaka hrvatske moderne. Za svoje Pjesme izišle 1898. i u motivskom, predmetnom i sadržajnom smislu Nikolić je – kako ga Prohaska naziva – hrvatski »najslavniji pjesnik« koji je doživio iznimnu kritičku recepciju i postao poetičko utjelovljenje težnja »mladih«, iako sam nije bitno sudjelovao u polemikama, sučeljavanjima, razmiricama ili kritičkim sukobljavanjima. Mlada tadašnja kritika prihvatila ga je kao nositelja temeljnih ideja »mladih« bez obzira na činjenicu što je nekim motivskim i tematskim sastavnicama bio na tragu hrvatskoga devetnaestostoljetnog pjesništva, Šenoina, Harambašićeva, Arnoldova, Badalićeva ili Kranjčevićeva. Zato ga tzv. »stari« i nisu odbacivali, prepoznavši u njegovoj lirici s jedne strane platonsko-petrarkističku notu i mistični ideal žene, ali i sentimentalističko-melankolički Stimmung s kraja 19. stoljeća.

Nikolić je, iako se to kasnije ukazalo nedovoljnim da bi odolijevalo novim vremenima jer je zapravo s godinom 1917. i prestao pisati pjesme, uz zanemarive iznimke 40-ih godina 20. stoljeća, uspio svojom lirikom objediniti kolektivni individualizam i dekadentstvo »mladih«, ali i romantičku, lamartinovsku duševnost »starijih« i »starih«. Sve što je u sedam godina napisao ostalo je njegovom pjesničkom ostavštinom, dakle uz svoja dva izdanja Pjesama iz 1898. odnosno iz 1901., i Novih pjesama iz 1905. ponovljeno je kasnije 1917. i 1944. u izboru iz njegove poezije. No kasnija kritička recepcija bit će znatno stroža, istina, priznat će mu primat glede njegove lirike »čistih čuvstava«, subjektivnosti i individualnosti, impresionistički izraženih dojmova, više nego samoga modernizma i čiste secesije. Dakle, po svojoj formi mentis Nikolić je više impresionist, što uostalom najbolje ilustriraju njegove rečenice: »Ja kad pročitam lijepu pjesmu, puštam svojim čuvstvima i mislima, da se nekako neodređeno razvijaju i ja uživam s njihova lagodna razvitka«.

Sam Matoš – koji se »tukao« s mnogima, pa i s Hranilovićem – Nikolićevoj lirici daje vrlo afirmativnu ocjenu, govoreći kako je »čežnja, najprimjetniji osjećaj sanjarske mladosti«, dok je temelj njegova pjesništva u verlenovskom geslu rienque le nuance, Nikolić je pjesnik nijanse. Piše Matoš iz Ženeve 19. studenoga 1898: »Nikolić bi bio banalan, da nije – i pjesnik nijanse. Nijansa je život, kao tačka između dvije vječnosti; i čovjek, ta kap u moru ljudstva, nije nego slaba nijansa. Misao je nijansa svijeta, riječ je nijansa misli. Suza je isto tako svijet od nijanse kao god i vaseljena. Sve je nijansa, jer se sve od svega razlikuje. Nijansa je slika svijeta, jer je svijet promjena. No u običnom smislu riječi je nijansiranje opažanje i crtanje sitnih, običnom oku nezamjetnih razlika ili promjena. Nijansa se razlikuje od plastičnosti kao promjena od stabilnosti, kao misao od mase, kao san od jave. Nijansa je nešto subjektivno, plastičnost je objektivna. Plastičnost je stil eposa, misli i energije, nijansa je stil sanene, ženske lirike. Zbog toga nije Nikolić plastičan, zbog toga je pjesnik nijanse /.../«.4) Čak je stari Hranilović tvrdio kako »najviše topline i prirodne poetičnosti ima u lirici Mihovila Nikolića«.

Nikolić u svojoj autobiografiji, odnosno njezinim fragmentima spominje i Hranilovića te kazuje: »/.../ Jovan Hranilović nije nas volio! Ja sam mnoge stihove njegovih divnih Žumberačkih elegija znao naizust, pa nisam mogao razumjeti zašto je bio protiv nas. Jednoć sam mu dao i jednu svoju pjesmu za Vijenac (Iz davnog doba...) i nije ju htio štampati, jer je po njegovom mišljenju trebalo izostaviti, odnosno ‘prepjevati’ neke stihove, na što ja nisam pristao, iako mi je on rekao: - Mijenjati odluke na bolje nije neviteški.«5) S druge strane, Nikolić je iznimno cijenio Franju Markovića koji se »zanimao i za moje pjesme« i kazuje koliko je za njega »bilo značajno da sam u njemu upoznao jedno veliko srce koje je magičnom snagom privuklo k sebi poletarca kakav sam bio ja. Kako sam sasvim drugojačije osjećao i razumio plamene stihove pjesnika Kohana i Vlaste nakon toga što sam imao sreću da čujem žive riječi i osjetim pjesnički zanos velikog lika Franje Markovića...«6)

Nikoliću hrvatska moderna nije bila nikakav pokret, literarna stranka ili što slično. Ona je samo u književnosti i umjetnosti tražila slobodu stvaranja, dok je borbu »starih« i »mladih« doživljavao »nepoželjnom«, pa i štetnom za ukupan razvoj hrvatske književnosti. A glede hrvatske moderne dalekosežno ju je procjenjivao da je »kao pokret sa svojom organizacijom i kao literarnoumjetnička faza sa svojim skupnim izražajem, omogućila razvoj hrvatske umjetnosti i književnosti u evropskom smislu, a da kod toga nije bio oslabljen nacionalni hrvatski osjećaj njezine ukupne produkcije. Vidjelo se – još više – da je akcija čitavog pokreta imala devizu: Sve za hrvatsku književnost i umjetnost!«7)

Dok je prva Nikolićeva zbirka Pjesme nastajala u osluškivanju tradicije s kraja 19. stoljeća, ugledanjem na uzore u Harambašiću i Kranjčeviću, i dok je više upućivala na kasnoromantičku, nego na modernističku poeziju, dotle je svoju ljubavnu liriku gradio na francuskim simbolističkim uzorima i velikim ljubavnim patnicima: Paulu Verlainu, Lamartinu i Mussetu, ali i Vignyu glede prometejskoga poslanja pjesnika, te gospođe Ackermann, pa čak i parnasovaca Armanda Silvestrea i Lecontea de Lislea. Može se reći kako je i Nikolićev predgovor toj zbirci bitno utjecao na recepciju njegove lirike kao modernističke, u kojem je izrekao svoj pjesnički credo: »Moja je lirika moja poviest; ona je pisana za srdce. Slobodan – visoko nad svim prolaznim zbivanjima, ja sam vazda pjevao, kako sam osjećao i ćutio... Pustite pjesnike, koji su poslani da govore, neka nam odkriju svoju dušu slobodno. Pjesnici su i tako kao ptice, što lete k dalekim obalama i vraćaju se da nam šapnu bol svoju. Nemojte im braniti govoriti. Njihova je rieč – rieč slobode«.

Dakle, to je lirika »čistoga čuvstva«, Stimmungsmalerei, kako kaže Milan Marjanović; ona je »materijalizacija srca«. Čuvstva, subjektivnost i individualnost tri su bitne sastavnice hrvatskoga i europskoga modernizma. Zbirka Nove pjesme iz 1905. više korespondira s novim senzibilitetom, nego s tradicijom s kraja 19. stoljeća, a svojim ljubavnim stihovima – senzualnim lirizmom – Nikolić zadobiva svoju modernističku pozlatu, ali ipak sa znatno manje francuskih odjeka. Nikolićeve jednočinke kao i lirske crtice, kao tipično modernističke vrste, dodatno svjedoče o njegovim poetiziranjima, mističnim duševnim raspoloženjima, melankoličnim stanjima i bolećivostima, tipičnim obilježjima hrvatskih modernista.

3.

Jedan i drugi pjesnik obnašali su i svoje javne funkcije. Tako se Hranilović stalno borio između svoja dva poziva, svećeničkoga te književnoga i društvenoga. Osamdesetih godina održava veze s najistaknutijim književnicima i prvacima Stranke prava. Uređuje Matičin »Vienac«, bavi se novinarskim poslom. A kada je 1895. došlo do rascjepa u Stranci prava, priklanja se Čistoj stranci prava. Godine 1889. preseljenjem u Novi Sad njegovo pravaštvo blijedi i postaje pristašom Strossmayerovih ideja, što potkrjepljuju pjesme ispjevane u čast Ivana Mažuranića, Ljudevita Gaja, Kolara... U studenom 1918. predsjeda velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu i njegov se san o ujedinjenju Slavena – južnih Slavena – osim Bugara, u državi Slovenaca, Hrvata i Srba, a onda u Kraljevini Srbiji ostvaruje, ali se istodobno ostvarenje toga sna pokazuje kao trula tvorevina u kojoj Hranilovićevi ideali postaju, rečeno riječima Gjalskoga, pronevjereni ideali.

Nikolić vrlo djelatno s Dežmanom Ivanovim sudjeluje u osnutka Društva hrvatskih književnika u kojem je obavljao različite funkcije i surađivao u gotovo svim časopisima hrvatske moderne, od »Hrvatskoga salona«, »Savremenika« do »Života«. Prijateljevao je s najznačajnijim hrvatskim piscima (Kranjčević, Matoš, Vidrić, Domjanić, J. Kozarac, M. C. Nehajev) i likovnim umjetnicima (B. Čikoš-Sesija, Valdec, R. Frangeš), a 1924. bio je i predsjednikom DHK-a. Potpuno iznenađuje njegov izbor za predsjednika Matice hrvatske na Izvanrednoj godišnjoj skupštini koju su 15. srpnja 1945. sazvali Ivan Dončević, Stjepan Kranjčević i Luka Perković, za dužnost na kojoj ostaje od srpnja 1945. do kraja 1949. To je iznenađenje jer su mu 1944., iako znamo da je svoj radni vijek završio na mjestu ravnatelja osiguravajućega zavoda »Croatia« 1941., u izdanju Hrvatskoga bibliografskoga izdavalačkog zavoda objavljene u vrlo ekstenzivnom izboru iz njegova pjesničkoga opusa Izabrane pjesme, popraćene autobiografskim Fragmentima iz moga života; to se u ono doba tretiralo kao neprijateljska kolaboracija, zbog koje su u vrijeme Drugoga svjetskog rata bili osuđeni mnogi hrvatski kulturnih djelatnici.

No, ni to nisu neka posebna iznenađenja: nova vlast koja je nakon rata komesarski preuzela Maticu hrvatsku izabrala ga je za predsjednika jer se ni po čemu nije tijekom svoga života, pa ni pisanjem s kojim je prestao još daleke 1917. godine – ako se izuzmu neutralni autobiografski fragmenti koji su zapravo njegova prisjećanja na davna prijateljevanja s istaknutim osobnostima hrvatske umjetnosti i kulture na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Njegove ponovljene pjesme iz 1944. predstavljaju samo književnopovijesnu činjenicu i imaju književnopovijesnu važnost, daleko od svake tendencije vremena u kojem se pojavljuju, pokazujući njegovu težnju prema individualnosti i otklonu, iako ne radikalnu, od tradicije s temeljnim motivima, poput čežnje, sjete, boli, razočaranja, pesimizma ili suptilne erotike, čime ga svrstavaju među vodeće pjesnike onodobne hrvatske modernističke lirike, odnosno lirike hrvatske moderne. Takav Nikolić, kao pravi, istinski i izvorni pjesnik, pjesnik koji je u osvit hrvatske moderne među prvima objavio zbirku pjesama, sklon melankoliji i pasivnom osjećanju života, njegovao je i zagovarao slobodu stvaralaštva i autonomiju umjetnosti, mogao se nominalno naći na čelu institucije kojom su dakako upravljali ipak neki drugi ljudi.

Zaključno: Jovan Hranilović i Mihovil Nikolić, dva su vrlo zanimljiva pjesnika i književnika koji su svojim ukupnim prinosom bitno obogatili hrvatsku književnu i kulturnu baštinu. I jedan i drugi zaslužuju posebnu monografsku obradu, a podignuće spomen-ploče na rodnoj im kući u Kričkama samo je jedan znak senzibiliteta našega naraštaja da se takvim činom oduži dvojici jakih književnih osobnosti.



__________________

1) Mihovil Nikolić: Fragmenti iz moga života. – Autobiografije hrvatskih pisaca. Priredio Vinko Brešić. AGM. Zagreb 1998., str. 561.

2) Usp. Zlatko Posavac: Estetika u Hrvata. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1986., str. 193.

3) Usp. Cvjetko Milanja: Predgovor. – Mihovil Nikolić: Izabrana djela. – Stoljeća hrvatske književnosti. Knj. 48. Matica hrvatska. Zagreb 2000.

4) Antun Gustav Matoš: Pjesme Mihovila Nikolića. – Sabrana djela Antuna Gustava Matoša. Sv. VI. O hrvatskoj književnosti I. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Liber, Mladost. Zagreb 1973., str. 19.

5) Mihovil Nikolić: Op. cit., str. 566-567.

6) Isto, str. 572.

7) Isto, str. 565.