Varaždin i njegov pjesnik

Za povjesničare književnosti i enciklopediste Zvonko Milković ostaje posljednji matoševac i gorljivi nastavljač gričko-simbolističkih predilekcija, za oprezne kritičare privrženik matoševskih estetičkih kanona, za Varaždince ugledni građanin, poeta i štovan odvjetnik, za kolege po peru nešto kasni romantik, uzdrhtala i tankoćutna lirska duša, najstariji naš bard još do jučer, zaljubljen u sve što je mlado, raspupalo i prpošno. Od Mlade hrvatske lirike (1914.) do naših dana kao da je sačuvao jedno te isto juvenilno čuđenje i istančanu osjetljivost, u sve bučnijem svijetu doskretan i nenametljiv, nikom na putu, tankoćutan i nesilovit ne robuje ni čarima estrade, ni tiraniji literarnih pomodnosti. Kao da je u suglasju stao sa starim Francisom Jammesom koji samo u sjeni traži svoje neprispodobive dragulje, nesebičan mogao je ponovit sa Gideom: nijedna radost nije propadala meni samome.

Putovati u Varaždin kao da je bilo isto što i krenuti u pohode Zvonku Milkoviću, okusiti izravno radost zbog pjesnikove prisutnosti. Daleko od utabanih putova, kloneći se odveć raspričanih suputnika, »snimali« smo ne samo baroknu pozlatu već i one zarđale cimere, za sparna ljeta željni mrzle Skandinavije, u varljivoj veljači već sprijateljeni s proljećem, a gladni ljeta i helenskih vidikovaca. Naše vječne teme ‒ Miljenko Stančić i što to on Varaždinu duguje, dugi hrvatski san o Parizu, okrvavljeni Račić i tijesne Matoševe mansarde, pak otmjeni boem Crnjanski i njegovo veliko DA Sumatri, uz neizbježni refren ‒ »u Varaždinu i ja sam mirisao egzotične mirodije i snatrio o Cejlonu i Borneu. Na Jagićevu grobu bilo je redovito svježeg cvijeća, da smo ilirci rekli bismo ‒ to bdije nad njim dobri genij domovine. I u tom kontekstu priča o tom kako u Parizu ne prestaju kititi grob Chopinov, kako nitko ne obdari ni cvijetkom velikoga gurmana Brillat-Savarina, a kako se ljepodusi ne prestaju vrzmati oko autora De profundisa, kako je trajno okićen Wildeov grob. Grobljanske priče bez tužna epiloga, jer je Milković uvjeren da se naša mala životna storija ne prekida, da će se pjesmom produžiti ono što Cocteau zove našim najkrilatijim snom.

Milković je pjesnik blistavih i neponovljivih lirskih medaljona i ne bih ga nikad obuhvatio već glasovitom Barčevom sintagmom »veličina malenih«. Kad sam ga prvi put čitao imao sam dojam da prisustvujem malom likovnom vatrometu, da me je neki mag doveo ravno pred onaj kristalno čisti Cezanneov stol. I da je netko mudar izmirio naše Zagorje s poezijom i čudima provansalskim, da nam ne treba kitnjaste retorike i da svijet oko nas i nije drugo do vulkan pun zapretene ljubavi. Ne, u ovoj poeziji nema ni paklenskih kušnji, ni medijevalnih trapljenja, ni intelektualističke oholosti, ni rustikalnih paradiranja. Pobožnost, reći će nepristrani, samo je sinonim za breme svakidašnjeg umora, a naši putopisi ‒ bilješke skromna i ustrpljiva hodočasnika.

Milković se očito raduje životu i svemu čega se dotakne utiskuje pečat preumjerenosti, taj varaždinski rapsod nije ni prezasićen, niti ga muči spleen i »umor zbog neumiranja«. Nema potrebe da oponaša velike prinčeve poezije, gospare iz pariških salona, Cardine i Diore književnih moda; za ono što ima reći nije potrebno da se preupita kako bi ovo njegovo kazali Max Jacob, Valery ili Breton? I tako smo načistu da je ostajao uvijek nekako u zavjetrini, da ga nisu mazili zagovornici avangardista, da je priznanja dobivao u odmjerenim dozama, da ga nije pratila nikakva svita gorljivih slavitelja. S Jobovom strpljivošću čekao je izlazak svake svoje knjige, a na oštrozube kritičare nije se nikad ljutio. Tješio se, ne jednom, Matoševom mudrošću ‒ nepoetske duše jedva da će se ikada dovinuti do prave simpatije i »svjetova viših istina«.

Nekoć sam u varaždinskoj čitaonici govorio o Milkoviću pjesniku i znam da je te prohladne večeri u dvorani bilo nekako toplo i prisno, da smo govorili o jednom neplaćenom dugu, o pjesniku koji mora na sve ono što mu pripada dugo čekati. Enciklopedija Jugoslavije mu je priznala da je impresionist »s izrazitim osjećajem za nijansiranje boja i tonova«; Lykosov Književni godišnjak upisuje mu u dobro slike »pune svjetla i zvučnosti ritma«, ali ne znam ni jednog od bojovnih i nestrpljivih koji ga žele kao poštapalicu, pa pamtim nabrušenog Čerinu kome Milković ne prednjači već »grdno zaostaje«. Kako bilo da bilo, ovaj Varaždinac rođen 1888. (nije krio poput ucviljenog sužnja iz Readinga svoje godine!), niti priprema bune, niti pali bengalske vatre na svome sunčanom otoku, baš nikome ne prkosi svojim poetskim credom i nikoga ne misli impresionirati misaonom prenapregnutošću. I ljuti Čerina priznat će da je ovo lirika »uvijek dobra da nas poljepša«, a jedan školrac će reći ‒ to je pjesnik srca u doba kada svi žele biti nadasve mudri, otvoren svima, a mogu ga primiti i mudrac i bilo koji čitatelj‒početnik...

Prazno je u Varaždinu bez Milkovića i nema vraćanja na stare krugove; volim sve što je indijsko, a ne vjerujem u takav život u kome ćemo još jednom zajednički čekati onaj zadnji zagrebački autobus. U centru oličene su neke fasade i sve je puno proljeća, iz Rusije stigla je pošiljka nadaleko poznatih rakova, u slastičarnici nadmudruju se šali skloni arapski studenti, iz zadimljenih lokala dopire pjesma Ibrice Jusića i pjesnik Zvonko Golob od Pariza je do Zagreba i Varaždina sveprisutan. I kao da ništa nije od posljednjega posjeta Varaždinu pomaknuto, isti cimeri, isti barokni ugođaji, iste stančićevske žute kulise i isti turistički biro da nas namami u zagrljaj svjetlucave Lutecije, na smrt ranjene Venecije, sve manje maglovita Londona. Upravo pred tim biroom šalili smo se na račun ribara, Talijana kog je Milković impresionirao (tko se još pjesnika plaši?), hvalili smo sireve kojima nema na svijetu ravnih, odgonetali kako to Matoš u Pariz stiže na vrijeme a netko uvijek prekasno, i koji bi to trg mogao nositi Stančićevo ime, kad netko važan reče da je slikar i bio i ostao ‒ Varaždin...

Preosjetljivi pjesnik Milković žalio se na breme godina jer ne može više u svijet, a potajno se nadao da će do Pariza ipak stići još jednom, da onaj pravi igrokaz na Sceni još nije završen. Delikatan, želio je uvijek iznova čuti kakvim nas to magnetima mami Afrika, nujan što je njegov krug svakim danom sve uži, što baš nikad više neće vidjeti neke plamene obale. I što reći Varaždincima o ovom Pjesniku, s velikim početnim slovom, kojeg oni znaju od mene bolje, kako se oprostiti s čovjekom međ kućama »što čuvaju lijepi lik svoj nekadašnji«?

Nekoć sam pisao: Milković je sve prije nego pjesnik bune, lomova, psovke, otpora i otimanja, pjesnik koji ispravlja krivine ovog svijeta i riječi slaže samo zato da nekome prkosi. Jednostavan, ponesen, iskren i neposredan daje nam bez ustezanja uvid u svoju intimu, ne plašeći se da će tako postati još ranjiviji, da je opasno pretjerano se otkrivati. Milković zna da zaboravi, da se pomiri, da otrpi, da prespava neke tjeskobe. I tako nam se otkriva sve bogatstvo Milkovićeve osobnosti koja samo površno može izgledati kontradiktorna. Kako to on istodobno može voljeti svoje zagorske vedute, neprispodobivost domaćega krajolika i snatriti istodobno o firentinskom Ponte vechiju i predalekom Cejlonu? I je li puki slučaj što se nadahnjivao našim šumama i lugovima, vrbicima i goricama, a da kaže ono što je vidio u velikom Parizu, Londonu ili Berlinu ‒ morao se okušati i kao putopisac; onaj veliki svijet kao da nije mogao ući u Milkovićev maleni medaljon.

Ima nečeg poganskog, vedrog, helenskog, mediteranskog u Milkovićevoj religioznosti ‒ gotovo bi se reklo to pjesnik vjeruje u neke dobre duhove vinograda i lugova, a bogovi su mu zbog radosti i sreće a ne zbog trapljenja i grizodušja. I kao da nam želi došapnuti ‒ ja sam tu samo slučajni prolaznik i neotporan i prolazan, ali ono što iza mene ostaje i što će me nadživjeti - to su vinogradi, vode, plavetnilo, šume, tratinčice i zumbuli, misterij žutih jesenjih šuma i grad čudesno rasvijetljen u neko rujansko predvečerje.

Milković kao da se plaši odveć snažne rasvjete, svega što je napadno, izazovno, efektno, gotovo bismo rekli ‒ on je kod kuće samo onda kad nitko ne dira njegovu intimu, kad je tišina nenarušiva i sveobuhvatna. Poput preosjetljivih francuskih literata iz fin de sièclea koji vjeruju da će se u tišini osloboditi mnogo čega što je donijelo vrijeme prebučnih ‒ i Milković kao da ostaje trajno privržen svome »zlatnom prozoru«, laudautor jutarnje tišine, tišine nad vodama, tišine u svojoj prostranoj sobi, tišine kad je podne i »bez glasa biljke me kriju«. Moglo bi se reći ‒ tišina postaje u Milkovićevu svijetu neki mistični čimbenik, pa smo i čovječniji i bolji i potpuniji što smo dalje od gradske buke a bliži onom najtišem od svih mogućih suputnika: »Uz mene tihi pratilac moj slazi. I put nas isti mračnom šumom vraća«.

Knjižničari su se varaždinski odužili kako treba svojem pjesniku pa ne vijori samo crni barjak nad njihovim domom već je i u izlogu golema pjesnikova slika, pak jedan listić uvećan toliko da svaki prolaznik mora zastati. Milkovićeva pjesan majci i tjeskoban upit ‒ zašto nas to više nitko ne čeka i ne gleda sa prozora? Nesmiljeni Milkovićev kritičar Čerina živio je burno i kratko, a Milković je imao dugi vijek, no opet ‒ kao da se iz života iskrao. U kazalištu vijore Krležine ZASTAVE i Emerički ima što reći Varaždincima. Zvonko Milković te barjake ‒ neće vidjeti.



___________________

* U povodu 130. obljetnice rođenja i 40. obljetnice smrti pjesnika i putopisca Zvonka Milkovića ovaj tekst Saše Vereša prenosimo iz zagrebačkog dvotjednika »Oko«, objavljenog u ožujku 1978. godine. (Op. ur.)