Slavko Mihalić u »Krugovima«

Kad je Vlatko Pavletić 1952. godine u prvom broju tada prevratničkog časopisa oprezno naslovljenog »Krugovi« najavio moguće putove novih poetičkih promišljanja te ih sažeo u krilatici Neka bude živost... (ulomak iz svojevrsnog manifestnoga napisa Umjetnost i sloboda) – tada mladi Slavko Mihalić (1928.-2007.), stojeći još nekako po strani, tek se počeo intenzivnije javljati versifikacijski strože oblikovanim strofama zaokupljenima ratnim motivima ili meditativnim i ispovjednim tonovima tradicionalnijega kova. No takva poetika nije bila po uredničkoj mjeri te se u prvih šest krugovaških brojeva Mihalićevo ime ne spominje; naime, već tada bilo je razvidno kako će ovaj časopis, bez obzira na njegovu od početka upitnu koncepcijsku izdržljivost kaoi fizičku opstojnost, postati makar i privremeni časopis za pretežno mlade pisce zaokupljene traženjima i eksperimentima, piscima duboko uronjenima u postupno napuštanje pragme u književnosti, a u skladu s manifestnom sintagmom da se »u ime realizma današnjice mora prevladati realizam prošlosti«.

Nakon Pavletićeve krilatice o »živosti« postalo je jasno kako je za sve književne suvremenike došao trenutak psiholoških i moralnih katarza, estetičkih popravaka i lomova, kako je nastupilo doba sazrijevanja novih poetikâ, otvaranja prema svijetu, napose prevladavanja umjetno načinjena jaza između nacionalne tradicije i književne suvremenosti. Čini se da je Mihalić ipak ubrzo uhvatio korak s onima koji su u otporu prema književnom utilitarizmu (socrealizmu!) pokazali nov odnos prema građi, obliku, jeziku te zaslugom kojih se most prema zapadnoeuropskom kulturnom krugu ponovno počeo podizati.

Mihalić se pridružio tzv. krugovašima u drugom godištu časopisa, 1953., trima pjesmama: prva je znakovita naslova Metamorfoza (u broju 9, na str. 789), koja će se iduće godine, uz nekoliko manjih jezičnih preinaka, naći u njegovoj prvoj omanjoj (samo 12 pjesama) pjesničkoj zbirci, objavljenoj u vlastitoj nakladi, Komorna muzika (potom i u komplementarnoj zbirci Put u nepostojanje, 1956.). Pojavom Metamorfoze više nije bilo dvojbe da je riječ o pjesničkoj preobrazbi, odnosno, o pojavi individualne poetike koja će pripadati polju pjesnikove egzistencijalističke svjetonazorske pozicije, tipične za pjesnikovo prvo razdoblje djelovanja (1954.-1972.). Pjesnički subjekt Metamorfoze nastupa s polazišta tada već uobičajenih lirskih toposa poraza i mučnine: svjestan je svekolike okružujuće praznine koju konkretizira kao bezimeno i ispražnjeno jezero (bez riba, školjaka, raslinja); pjesničko se ja identificira s jezerom do te mjere da se i samo preobražava u njegovu još nagrdniju (tamnu, otrovnu) egzistencijalnu inačicu, u ništavilo vlastita identiteta kao i identiteta svijeta od kojega mu se »smućuje« do te mjere da »sam sebi zaudara/m/«. Paradigmatičan je i stih u kojemu potišteni lirski subjekt »hoda ulicama spuštene glave«, donekle svjestan svoje spoznajne (ne)moći, odnosno (ne)moći (kreativnog, kritičkog) djelovanja kojimadoslovce pomiče ustajalu vodu i uznemiruje/podiže njezin odbojan sadržaj.

U istom broju toga godišta »Krugova« tiskana je i Mihalićeva pjesma Pristajanja (str. 790), koja problematizira moguću umnoženost pojedinca angažirana u traganju za egzistencijalnim sidrištem; taj se pluralizam u stihovima metaforički prispodobljuje ideji potrage za sigurnom lukom, figurom brodova/ljudi raznih vrsta (silovitih, nježnih, ali i onih koji odstupaju od stereotipa); štoviše, brod u jednoj strofi neočekivano postaje antropomorfiziran lik koji iznenađuje svojom fizičkom elastičnošću (»brod bi mogao skočiti/ na obalu, do trafike«), dok se sloboda kretanja i moguća kreativna/duhovna iznimnost sugeriraju stihom o brodu koji pokušava pristati u nekoj neidentificiranoj nigdini, nasred oceana, »u jednoj luci bez kapetanije«, dakle u prostoru kreativne izdvojenosti i samoće.

Treća je Mihalićeva pjesma Silovitog li dana (str. 994) uvrštena u svojevrsnu malu antologiju krugovaških pjesnika tiskanu na kraju 12. broja 1953. godine pod naslovom Rukovet poezije na kraju godine. Riječ je dakako o silovitoj najezdi neke nespoznatljive zbilje za koju pjesnik ne zna kako i treba li je uopće prihvatiti (»Silovitog li dana, da ga prihvatim?«). Nasilnost dana/zbilje manifestira se figurama poludjelih ptica i bezobzirna, razorna sunca pred kojima iskazni subjekt mora nemoćno ustuknuti. Ontološki je status pjesnika sustavno upitan, no autor ne daje rješenja niti pretpostavlja mogućnost istinske smislenosti (»Kada bih znao kakav istinski smisao, lijepo bih ga dočekao«), nego stanje njegova bivanja ostaje »na čekanju«, dakle, upitno, trajno nerazmrsivo i zagonetno.

U trećem godištu »Krugova«, 1954., Mihalić se također javlja s tri pjesme; prva znakovita naslova Strah (broj 1, str. 31; tiskana potom i u Komornoj muzici i u Putu u nepostojanje) ‒ tematizira karakterističan osjećaj krhkosti i tjeskobe čak i u kratkim trenutcima vrhunske kreativnosti (»U nama raste strah i kada smo oblijepljeni/ najljepšim priviđenjima«); u dinamici nabrajanja egzistencijalističkih natuknica iz poetičkog inventara onoga doba spominju se: raspadanje, porazi, napeta koža, odvratan vrisak, predaja, izdaja, bezdušnost, leševi. U krešendu sveopće depersonalizacije kriju se i krajnje negativne spoznajne opcije, a vrhunac nastaje u času kada lirski subjekt, koji govori u ime kolektiva, rezignirano prihvaća sveopću otuđenost te s osjećajem mučnine, gađenja i samoprijezira svjedoči o posvemašnjoj preobrazbi ljudi u neka animalna bića (»mi se savijamo u prahu poput gmazova/ Iz naših usta počinju izlaziti glasovi bez zvuka/ I sve smo jadniji i sitniji«), kojima je oteta govorna moć te usred prisilnoga muka postaju mehanizirani trkači kroz prostor, odnosno, razbacane »lešine po zaklonima«.

U istom, prvom broju trećeg godiša (str. 32) tiskana je pjesma Ne nadaj se (uskoro i u zbirkama Komorna muzika i Put u nepostojanje). Njezini stihovi također detektiraju jedno od graničnih ljudskih stanja: beznađe kao posljedicu općeg rasapa vrijednosti. Pjesnik se obraća čitatelju u ti-formi razlikujući ulogu prijatelja koji boluje od ljepote i koji lako može biti pogođen strjelicom ili metkom, dok na drugoj strani vidi grabežljiva lovca s očima gavrana koji ga progoni i želi dokrajčiti (»Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš/ jednom biti pogođen«) predskazujući mu i neizbježnu smrt. Ali i tu dolazi do značenjskog zaokreta te lirski glas nagovješćujući sudbinu osobe koja »boluje od ljepote«, dakle, osobe koja će pogođena doživjeti katarzu i »tako lijepo vrisnuti da će procvjetati šuma«,sugerira i kraj tog ranjenoga bića: njegovo stanje ima i odgovarajuće naličje, ne znači posvemašnji poraz nego omogućuje estetsku preobrazbu, dovodi do »raskošnog smirenja« u autorefleksiji i umjetničkom izražavanju kojim pojedinac produžuje/potvrđuje svoju opstojnost.

Iste 1954. godine u četvrtom broju »Krugova« izlazi tiskom pjesma Put u nepostojanje (str. 278; poslije također u Komornoj muzici; ta će pjesma svojim nadahnjujućim naslovom motivirati Mihalića za istoimenu novu zbirku iz 1956., prožetu sličnim mitemima kao i Komorna muzika). U pjesmi se inzistira na metonimiji odronjena brijega kojemu nitko nema potrebe ni snage pristupiti; subjektov glas napominje da će možda tek osjetljivi pjesnički prsti skupiti hrabrost i s bolom »prekapati njegove rane«; pritom se susreću motivi praznine, suvišnosti, stvari bez imena i odustajanje, dakle, tipične »gnoseološke matrice« (C. Milanja) o ljudskom padu iz egzistencijalističke škole na polovici 20. stoljeća.

Tijekom 1955. uredništvo je »Krugova« objavilo je pet Mihalićevih pjesama. U drugom broju izlazi pjesma pod naslovom Iz »Vijenca« (str. 146), koja u prvim strofama svojom nadrealističnom, krajobraznom skicoznošću (umalo na lorkijanski način) te blago erotskom crtom (»kako ti, mali moj, stiščeš draganu oko pasa, oko sladostrašća«) – donekle odskače od dotad viđene mihalićevske ontološke tjeskobe, no ona se ipak diskretno obnavlja u završnim stihovima uz pojmove slobode, grijeha, licemjerja. U istom drugom broju časopisa objelodanjene su još dvije pjesme Iz Otkrića prostora (str. 146 i 147) koje pripadaju istoimenom ciklusu; u prvoj je riječ o pojedincu koji je »uspješno prebrodio svoju smrt«, dakle, koji je upravo u procesu vlastita nestajanja uspio spoznati ono što on uistinu jest: prolazno i otuđeno biće koga spašava samo autorefleksija o vlastitom nesigurnom statusu. U drugoj, koja će poslije biti naslovljena S lancima na rukama, lirski glas koji »bajku zapisuje vlastitom krvlju« upozorava na okove koje si pjesnik sam stavlja dok izgovara riječi koje su drugim ušima nedostupne; dakle, na svojstven način problematizira pitanje stvaralačke slobode do koje je u potpunosti umalo nemoguće doprijeti iako ne treba posustati u pokušajima njezine poetičke interpretacije (»Ne očajavaj zbog okova/ Nego s njima – strahovito težak – kreni na svoj put«).

U sedmom broju toga godišta tiskane su dvije Mihalićeve pjesme: Veliki nokturno (str. 512) svjedoči o smrskanosti ljudske svijesti na putu do potapanja u besmislenu svijetu u kojem pjesnik »S glavom pod mišicom uživa(š) vlastiti užas« i kreće prema »diobi smrti« i tako »razdrobljen« i »besmislen« nosi sam sebe na dlanu. Druga pjesma iz 7. broja nosi isprva naslov Za one koji hoće (str. 512-13) kako bi poslije, u Putu u nepostojanje, bila nazvana Proljeće bez namjere. Lirski glas upozorava na ljudsku malenost u golemu procesu prirodne obnove i beskrajne ponovljivosti života (»Ovo je proljeće bez namjere/ Visibabe su izrasle a nitko se nije trudio...«); naglašava se ljudska nemoć pred ravnodušnim promjenama životnih tijekova i strah zbog stalne izloženosti nepoznatim progoniteljima (»Ipak je netko prošao s lukom i oštrim stijelama«).

Sljedeće godine, 1956., ne bez razloga, raste broj Mihalićevih priloga; već se u prvom broju nalazi pet njegovih pjesmama koje će se iste godine pojaviti u zbirci Put u nepostojanje. U pjesmi Zavidimo sebi (str. 11), koja će u zbirci dobiti naslov Sve nam se više događa, Mihalić u oksimoronskim sklopovima ponavlja ideju o slabljenju ljudske volje pred nadmoćnom sudbinom, o nemoći da se aktivno sudjeluje pri upravljaju vlastitim postupcima i životima (»Sve slabije upravljamo svojim rukama i snima«), a u činu odustajanja pod pritiskom životnih rutina vidi vrhunac potvrđivanja pojedinčeve spoznajne izdržljivosti na neizbježnu putu odlaska u ništavilo (»Dok na kraju ne odbaciš i raspoznavanje/ Pa se rasplineš poput oblaka«. U pjesmi Pastorala (str.11) također uz oksimoronske efekte pjesnik govori o nemoći nad svojim malim ali dubokim (»čini mi se bez dna«) svijetom. Neizvjestan ga pjesnički posao suočava s »malim demonima« koji ga tjeraju zagospodariti pjesničkim umijećem; uspjeh je različit (»Al zgodi se da krivu pjesmu zasviram/ Da odjeknu neki tuđi tonovi«), no uvijek ga izbavljuje glas njegovih velikih prethodnika (»I jamačno bih tada stradao/ Al začujem zvono predvodnika/ Odmah za svojim leđima«), čime autor naglašava ideju o jedinoj mogućnosti trajnijega opstanka u kreativnosti, tj. izražavanju sebe u obzoru tradicijskih korijena.

U pjesmi Morao sam se vratiti (str. 12) susreću se motivi »slučajna bijega«, kretanje u krugu besmisla, poraz pojedinca po nalogu nepoznatih drugih, zatim izravna asocijacija prolaznosti i smrti (»Sa svakom kapljom dublje sam urastao u zemlju/ Već su se pružile ruke za drškom kose«). Pjesmu Ptico, ženo, ženo (str.12) autor je odredio ciklusnom natuknicom lakšeg tipa »arija uz lutnju«, iako bi se iz nje mogli iščitati tonovi svojevrsnog antiljubavnog pjevanja. No i tu dolazi do nadrastanja pojedinosti iz životnog realiteta (na relaciji žena-ptica pjevica) metaforičkim sklopovima kojima se upozorava na egzistencijalni status pjesničkog subjekta -»pjevača« sve svjesnijega opasnosti koja mu se prikrada ne bi li posve umrtvila njegov pjev (»Ptico spuštenih krila/ Ptico s kljunom što se ne otvara«); na kraju je prevladao totalni egzistencijalni pad, osjećaj odbačenosti i suvišnosti u činu rastapanja i nestajanja tla pod nogama uz znakovitu napomenu: »nešto od sunca, nešto od užasa«.

Posljednja je u tom godištu objavljena antologijska Prognana balada (br. 1, str. 13). Pjesnički subjekt priopćava čitatelju konkretizirane prizore nekog iznimnog događaja u »čudan dan« kada su godišnja doba poremetila svoje pojavne klišeje i zamijenila mjesta u dinamičnom sučeljenju dviju suprotnosti, proljeća kao doba rađanja novog života i jeseni kao svekolikog umiranja. Poremećaj u tijekovima pravilnih mijena pri kružnom gibanju prirodnih ciklusa (»jugo je bilo u zraku i jesen je sličila na proljeće«) pjesnik podiže na višu semantičku razinu te ga prispodobljuje s pojavom iznimnog pojedinca (»s leđima kakve planine, s virom mudrosti u očima«), ubačenog u okružje prosječnih promatrača. U pjesmi se supostavljaju ta dva iznenadna konkretizirana događaja u prirodi i kolektivu te ih se iz stanja prvotne doživljajnosti i lirske osjećajnosti podiže na semantički novu razinu uz bok mitemima iz tadašnje hladnoratovske egzistencijalističke poetike: tada se oba (kolektivna i pojedinačna) uspona tragično preobražavaju u svoju suprotnost. Zato završne strofe sugeriraju naglo urušavanje utopije (»otpadoše mace s vrba«, čovjek je »usitnjen do mikroba« i prognan), dakle, nastupa poražavajući učinak nedopuštene zamjene vrijednosti i teza.

U šestom, pretposljednom godištu »Krugova«,1957. godine, Mihalić sudjeluje s dotad najvećim brojem pjesničkih priloga, uz uredničku (J. Pupačić i A. Šoljan) napomenu kako se pjesnik, nakon »male« zbirke Komorna muzika, novom knjigom Put u nepostojanje naglo probio u prve redove suvremene hrvatske lirike te kako već ima u pripremi (nakladnička kuća »Zora«) ‒ novu zbirku. U dvobroju (2-3) tiskano je sedam njegovih pjesama koje će se (osim jedne) iste godine naći u Početku zaborava. Prilog Nema promjene (str. 126) eliotovski problematizira relativnost vremena i prostora (»Idemo preko grobova kao preko cvjetnjaka«; »Svaki je od nas htio zaustaviti vrijeme«), naglašava njihov kontinuitet, odnosno, kako »Sve je uvijek«, jer nema promjena čak ni na planu etičkih uporišta što lirski glas rezignirano potvrđuje nivelacijom kategorija nevinosti i zla (»I mi, koji smo najgore činili/ Ostali smo u svom srcu nevini«). Samo san moji kapetani (str. 127) pjesma je koja suprotstavlja dva životna načela, jedno temeljeno na dogmi (»»Nove zapovijedi kapetana pod kojim sam plovio«), a drugo koje teži nedostižnom/opasnom trijumfu slobode (»Svoju neposlušnost mogao bih skupo platiti«), iako svaki vitalistički pokušaj oslobađanja od stega pa i samu dilemu o binarnim opcijama natkriljuje spoznaja o besmislu svekolikih ljudskih pokušaja spasa (»Što mogu kad svijetu ne vidim smisao«). Izrazito hermetična pjesma Početak zaborava (1),(na str. 127), također pokušava problematizirati motiv otuđenosti te mogućnost dosezanja ljudskoga spasa, odnosno, slobode (»Lica ljudi ne razumijem«; »Ko kamen iz praćke hitam po tuđem naređenju«). Pjesma nije poslije našla mjesto u drugim zbirkama tog Mihalićeva razvojnoga razdoblja.

Međutim, Rapsodija (str. 128) iz istoga krugovaškog godišta pruža pleinairovsku skicu krajolika s vrbama u kojoj se doduše već naslućuje »miris paljevine«, no unatoč tomu pjesnik pokušava potvrditi svoje postojanje u času jednačenja s prirodom, a time i nametnuti nazočnost svoga subjekta u činu umjetničkog djelovanja što se događa baš u trenutku nestajanja ‒ kada, paradoksno, postaje začudno svjestan sebe (»Netko uzme gitaru/ I nisu njegovi prsti ti što sviraju/ Njišemo se jednaki s vrbama«). Umalo ista ideja provlači se kroz stihove pjesme naslovljene Zadovoljni stvaralac (str. 128-9), gdje se mijenja samo scena; ona poprima urbane konture, a gradi ju, u posebnom trenutku nadahnuća, sam govorni lik (»Uz cestu posadim red kuća«; »U trku preko trga digoh kiosk, zdenac, spomenik«), koji se na kraju smiruje na nekoj opskurnoj mansardi, u iluziji spasa ‒ »gladan još ljepših snova«. I u pjesmi Dolina (str. 129) prostorna je kulisa urbana pozornica pogodna za naznaku motiva samoće i otuđenosti. U pozadini se naslućuje desupstancijalizirana slika gradskog života svedena na odjeke hektičnih koraka nekih depresivnih prolaznika (uglavnom žena) te trka poljevača ulica koji ispiru dnevne ostatke ljudskih tragova i krvi.

Napokon u zadnjoj pjesmi Mihalićeve krugovaške suradnje, u Bijegu ljubavnika (str. 130), naziru se totalizirani znakovi drastičnog psihofizičkog raspadanja (ljubavnikove su oči presušile i vise poput spaljenog lišća, sat srca zaostaje, utroba gnjije, kovčezi su zaraženi), a tu je i snažan, umalo kafkijanski osjećaj osuđenosti na prognanstvo kojemu se ne zna uzrok. Izbjegavajući zasjede, ljubavnici u strahu bježe nestandardnim, štoviše svemirskim putovima rezerviranima za ezoterične pjesnike (»Poći ćemo zračnim putem – pored zvijezda«). I napokon, u četvrtom broju toga godišta, u rubrici Tajget (u značenju: najviši peloponeski planinski lanac, mitsko boravište i lovište božice Artemide), Mihalić prilaže i jedan polemički tekst, naslovljen: Bruno Popović na djelu (str. 359-362); spočitava tom tada mladom književnom pregaocu »kritičarski daltonizam«, skrivanje iza Krležina autoriteta, sukobe s D. Cvitanom, S. Šimićem i J. Barkovićem te iz jednog Popovićeva kritičkog teksta s indignacijom iščitava implicitnu tvrdnju kako je Mihalić zapravo Lorkin i Šopov epigon.

I dočim je Mihalićeva krugovaška pjesnička avantura završila metaforičkim bijegom prema zvijezdama, časopis je, sve snažnije izvrgavan nepoštednoj »društvenoj« kritici zbog »dekadentnoga građanskog elitizma«, preživio još jedno nepuno godište (VII/1958.) i tada dostajanstveno nestao s hrvatske književne pozornice. No, ostaje činjenica je da je borbu za slobodu književnog izražavanja u »Krugovima« izborila upravo poezija, čemu je Mihalić dao poseban prinos. Taj je časopis pružio mladim pjesnicima dvije velike šanse: pozivanje na hrvatsko književno zaleđe, tj. vraćanje nacionalnoj tradiciji kao izvoru modernih programa (ponajprije, A. G. Matoš, T. Ujević, A. B. Šimić), te uključivanje u svjetsku književnu zajednicu prijevodima i asimilacijama modernih europskih i svjetskih pjesnika.

Na poetičkom je planu, primjerice, Antun Šoljan razgraničio dva puta u ondašnjem hrvatskom pjesništvu: konceptualistički je pravac polazio od Kranjčevićeva prometejstva, preko Kamova i Krleže do Mihalića i Slavičeka; artistička crta protezala se od Matoša i moderne do Kaštelana, Vesne Parun i Slamniga (da bi poslije, dodajemo, obilježila i postmodernu). Cilj takva razgraničenja nije bila formalna podjela sudionika u književnoj obnovi onoga doba nego isticanje neprekinutosti hrvatskoga književnog korpusa, poništavanje naknadnih početaka, otvaranje široke lepeze književnokritičkih pitanja koja su se počela raspoznavati u novom svjetlu nakon poratnih socrealističkih prisila. Odatle širina i istodobnost poetičkih koncepata, odatle zanimanje za daljnju i bližu prošlost te vjera u poeziju i njezinu budućnost. Štoviše, većina je kritičara naglasila kako je Mihalićeva posebnost bila u tomu što je uspio udio tradicije u tolikoj mjeri integrirati u moderno shvaćanje poezije da je u njega prošlost postala plodna podloga za još snažnije isticanje pjesničke modernosti, odnosno, da dolazi do očuđujućega organskog spajanja određenih tradicionalnih i avangardističkih pojava (primjerice: Pavletićevo upozoravanje na Mihalićeve »neprimjetne sonete«).

Krugovaška težnja obnovi književnog iskustva otkrila je i funkcionalnost nepoetske građe, napose u postupcima oslikavanja pojmova ili opojmljivanja slika. U tu su se svrhu u stihu rabili stilizirana razgovorna fraza iz svakodnevice (često u drugom licu jednine ili množine), eliptično zbijeni izričaji te inovacijski pristupi metaforici, pri čemu je upravo Mihalić prednjačio. U njegovim spoznajnim, egzistencijalistički orijentiranim pjesničkim konkretizacijama prevladala je ideja o rasapu vrijednosti u sveopćem ontološkom ponoru, što je u ranjenoga lirskog subjekta budilo osjećaje izgubljenosti i progonstva, otuđenosti i neprevladivih životnih paradoksa; no istodobno su krugovaške sklonosti objektivaciji pjesničkog materijala, oslobođenu jeziku, slikovnosti, sižejnosti pjesme, ekonomičnosti besjedovna stiha i sl. omogućile, kako Slavku Mihaliću tako i nekim njegovim krugovaškim sudobnicima, pokazati svima kako poezija može sve, te koliko je duboko tadašnje povjerenje u vrijednost njezinih prenesenih smislova.

Literatura:

1. A. Šoljan, 1979. Uvod u čitanje Mihalićevih pjesama. »Forum«, br. 9.
2. V. Pavletić, 1987. Klopka za naraštaje. Zagreb.
3. Obljetnica »Krugova«. 1992. »Republika«, br. 9-10.
4. D. Detoni Dujmić, 1995. Krugovi. Zagreb.
5. A. Stamać, 1996. Tema Mihalić. Vinkovci.
6. T. Benčić, 1997. Zidovi i zvijezde. Zagreb.
7. C. Milanja, 2000. Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000., I. Zagreb.
8. B. Donat (urednik), 2002. Književna kritika o Slavku Mihaliću. Zagreb.
9. N. Radovčić, 2004. Besjedovni stih u poeziji Slavka Mihalića. »Rad HAZU, 26, Zagreb.
10. K. Bagić, 2008. Pjesnički koncepti pedesetih. Način u jeziku/ Književnost i kultura. Zbornik radova 36. seminara Zagrebačke slavističke škole. Zagreb.