Pjesnička klopka za naraštaje

Pred Mihalićevim opusom mramo odbaciti sve predrasude o tome kakva je, i što bi trebala da sadrži moderna poezija, jer njegove pjesme nisu »napravljene« ni prema jednoj ‒ bilo tradicionalnoj, bilo pomodnoj ‒ recepturi. Mihalićeve su pjesme izvorno njegova pjesnička reakcija na izazov životnih situacija i stjecaja aktualnih prilikâ, pa semantikom svojom jednako kao i strukturom upućuju prvenstveno na život, a kako sadrže i pohranjuju trajno u sebi ekstrakt bogatog, i ne samo osobnog životnog iskustva, vrlo malo podsjećaju na literaturu.

U Mihalićevim pjesmama ne nalazimo primarno vidljive obrise otprije poznatog i kanoniziranog obrasca, kao u tolikim stihovima naših i, dakako, ne samo naših modernista. Pronađemo li kadikad Mihaliću srodnike, ubrzo utvrđujemo da su posrijedi spontane a ne provocirane podudarnosti; Mihalić je daleko od svakog slijepog povođenja. Uostalom, nije nimalo slučajno što gotovo svi kritičari, bez iznimke, i kad spominju neka imena Mihalićevih pjesničkih prethodnikâ, odmah naglašavaju da time ovom originalnom pjesniku ne predbacuju povodljivost, nekritičko ugledanje niti bezlično nasljedovanje. Zato i usprkos istini da je on danas naš najtradicionalniji moderni pjesnik, Mihaliću ćemo u našoj tradiciji teško naći pravog prethodnika, iako je to ‒ u mnogo čemu, ipak, bio od svih najviše ‒ A. B. Šimić: psihološko-realističkim aspektom, krajnjom svedenošću strukture i funkcionalnošću teksture, s ritmom utemeljenim na govoru i eliptično zbijenim izričajima. No sva spomenuta neosporna opća obilježja u Mihalićevu su opusu dobila tako osebujnu pjesničku konkretizaciju, da će upravo nabačena paralela najvjerojatnije izmaći pozornosti čitatelja, a pitanje je hoće li se oni s njom i naknadno suglasiti.

Više nego bilo kome, Mihalić je uvijek iznova sličan ‒ samome sebi. Uostalom, to i jest osnovna Mihalićeva vrlina: da tako malo podsjeća na druge pjesnike, baš kao što bi mu moglo postati temeljnom manom činjenica da prevelikim brojem novih stihova odviše često podsjeti na ‒ najbolja svoja stara ostvarenja. Mogli bismo to, poput nekih kritičara, nazvati ponavljanjem i uzimati kao znak pjesnikove nemogućnosti da iziđe iz vlastitoga kruga, no ostaje nam i podjednako uvjerljivo pravo da to nazovemo (uistinu nesvakodnevnom!) dosljednošću i vjernošću istinskoj inspiraciji, interpretirajući to kao dokaz pjesnikove stvaralačke m o ć i da pronalazi uvijek nešto novo u nečemu naoko istom ili bar jako sličnom (ali vlastitom!). U svakom slučaju, teže je ostajati svjež usprkos tome, i na takav način, nego neprestanim inovacijama priskrbljivati sebi odličje avangardističkog rušimeđe.

Zaduživši već dosad mnoge, a sâm tako malo dužan, Mihalić je svoju ‒ u bitnim obilježjima ‒ modernu poeziju usidrio između tradicionalnog i avangardističkog, između sigurnosti i avanture, između aluzivne obavijesti i sugestije. Nije, držim, nakon toga nimalo sporno da se u Mihalićevoj poeziji događa čudo organskog spajanja i stapanja određenih tradicionalnih i modernih obilježja.

Tradicionalno u modernom?

Ili moderno u tradicionalnom?

Pitanja i ne ostaju tako otvorena kako se na prvi pogled čini, jer se odgovori sami od sebe nameću.

* * *

Mihalić nije ikonoklast, on stoga ne nasrće na tradiciju; naprotiv, on je vrlo umješno iskorišćuje bilo kao osnovu, pozadinu, okvir, ili pak kao građu za ustroj izvornih i organskih struktura, samosvojnih u semantičkom kao i u svim ostalim presjecima. Mihaliću forma nije unaprijed data, nego je on u svakoj novoj pjesmi primjereno temi ostvaruje, ali to ne znači da ovaj prefinjeni arhitekt pjesme potpuno zapostavlja strofni obrazac kao najuočljiviju objavu strukture u tipografskom mediju. Češće nego što bismo ga očekivali, strofni se obrazac javlja u Mihalićevoj poeziji kao relikt tradicije, ali u toj mjeri prevladane tradicije, da će mnogi čitatelji previdjeti tradicionalnu grafostrukturu u nizu pjesama sastavljenih od nerimovanih četverostiha ili terceta, a da i ne pogađamo što bi odgovorila većina čitatelja na pitanje je li Mihalić pisao sonete, odnosno u kakvom ih je obliku, i broju, napisao? Jesu li pjesme U noć me bude koraci, Pridodajući sebe nekom besmislenom šuštanju, Pjesma koja se u sebi ubija, Nespokoj sred radionice, Uvijek grešniji, Svibanj, Kolovoz bez snage, Svjetlucanje valova, Prva stranica, Cijeli grad zavežeš u čvor, Stvari mrtvog prijatelja, Popodnevni čaj ‒ jesu li to soneti? U ponečem jesu, u ponečem nisu: u tradicionalnom smislu nikako!

Istina je da te pjesme svojom grafostrukturom slijede obrazac soneta, ali je istina i da se tom obrascu učinkovito otimaju, i strukturom, a još više ‒ teksturom. Navedene su pjesme zapravo sojevrsni n e p r i m j e t n i s o n e t i, jer odstupaju od nekoliko kanoniziranih sonetnih obilježja, i to upravo od najvažnijih ‒ izazivajući efekt iznenađenja posredstvom iznevjeravanja očekivanja koje pjesnik postiže, u pravilu, detronizacijom metričke sheme te sasvim slobodnim prirodno-govornim ritmom, kao i izostavljanjem svih poznatih, a sonetopiscima tako milih tzv. figura govora i akustičkih paralelizama. Jedina je iznimka, i to samo djelomična, možda ne toliko semantički koliko izražajno posebno zanimljiva pjesma Uvijek grešniji, u kojoj imalo pozornijim čitanjem otkrivamo uzorak mihalićevski funkcionalne i semantizirane, a uza sve to ipak bogate teksture svestrano razigrane akustički i morfološki bliskim, a ritmički savršeno usklađenim semantemima (»uvijek grešniji«, »sve strasniji«, »gladnim vucima«, »sve bezumniji«, »sve razbludniji«, »sve grlatiji«, »sve bezbrižniji«, »još zamamnija«, »uvijek pripremna«), integriranim u stihove upravo na onim mjestima, gdje bi bez njih ovaj ekstatičan govor izgubio svoj čarovito neobični, u stvari neuobičajeni, pomalo pjevni i zato, najtočnije govoreći, nemihalićevski polet:

Po stoti se puta vraćam, uvijek grešniji
Od tvoje blizine sve strasniji, sve bezumniji
S ranama po svem tijelu, gladnim vucima
Sve pijaniji blaga zemljo sve bestidniji

Nijedna se ptica tako čvrsto ne vraća s juga
Sve proždrljiviji avaj sve razbludniji
Sa svakim stablom grleći se, sve grlatiji
Kad dobro znamo koliko ovo nebo traje

Sve bezbrižniji, zar nisu kazne sve iskrojene
U ovoj gustoj noći punoj mladih tijela
U ovom danu koji taji ime ali već nas slijedi

I vrijedi proći sve te zamke podvale
Zemlja će ti nakon muka biti još zamamnija
Tvoja zemlja, draga postelja, uvijek pripremna

Vrijedilo je citirati u cijelosti ovu pjesmu, jer nema uvjerljivijeg dokaza kako Mihalić uspijeva, kada zaželi, neki tradicionalni postupak ili obrazac oživjeti i u isti mah zastrti ga njemu svojstvenim vrednotama: u pjesmi Uvijek grešniji sonetni je obrazac najpotpuniji, a ipak je ‒ jedva primjetan, kao uostalom i u pjesmi Prva stranica, čijoj je emotivno umekšanoj semantičkoj strukturi sigurno primjereniji (pa na toj razini zapravo nema učinka iznevjerenog očekivanja!).

Najprimjetniji je sonet u cijelome Mihalićevom opusu Nespokoj sred radionice, i to usprkos prilično neizrazitoj teksturi ‒ zahvaljujući ponajviše hipotaksički razvijenim izričajima koji se svojim složenim semantičkim opasegom posve uklapaju u kalupe dviju četverostihnih i dviju trostihnih strofa. Čak bih bez ustručavanja rekao da je ovaj niz stihova sa svojom pomalo arhajskom refleksivnošću upravo u ovom obliku najdjelotvorniji, zbog neizbježne napetosti između tradicionalnog oblika i u njemu sadržanog sasvim modernog duha prožetog nadmoćno hladnim sarkazmom.

Sonetna shema Popodnevnog čaja primjetna je upravo toliko koliko treba da bismo je uočili kao podlogu, tradicionalnu i sasvim usuglašenu s evociranom prošlovremenskom atmosferom, a ujedno namještenu da posluži kao kontrast do nezamjetljivosti tananoj modernoj ironiji i sugestiji nečeg neodređenog i neuhvatljivo sadržajnog u neponovljivom času bez riječi:

Čaj je na stolu, ne reče baš nitko,
samo su se jasnije zrcalile stvari:
zidni sat, kovčeg, lepršava podsuknja
neke žene, lutke ili uspomene.

Svjetlo se kroz opeke bacalo u sobu.
Bubnjići mi pucali od preguste tišine.
Polako sam skidao naprsle ljušture.
Razbludno vrijeme čaja u kolovozu.

Tradicionalni obrazac Mihalić ispunja na različite načine, najčešće samo pojačavajući tenziju paraleliziranim nizom govorno strukturiranih izričaja, ali i ostvarujući ponekad veoma sugestivne, manje ili više semantizirane efekte baš zahvaljujući mogućnosti da se unutar razmjera stiha, metrički određenijim sekvencama, jače naglasi tekstura u njezinu ritmičkom presjeku, kao npr. u pjesmi Moj je život samo jedna slika, u kojoj se javljaju ritmičke jedinice, stope, karakteristične za metričku shemu, ali, u toj gustoći, nekarakteristične za Mihalićevu poeziju. Jednako, od više terceta sastavljena Pastorala, također sadrži tradicioanlne ritmičke razmjere, ali oni su parcijalnog opsega, ne dominiraju pjesmom koju otvaraju i zatvaraju abešimićevski jednostavne i jasne govorne sekvence, a samo je u središtu »raspjevavaju« nešto pravilnije litanijski ritmizirani kraći stihovi adekvatni narodskom prebiranju prstima po svirali:

A kad stanu kozji putevi
Otvore se mukli bezdani
Ošinu me hladni vjetrovi

Da bismo, međutim, razaznali tančine u Mihalićevu odnosu prema tradicionalnom obrascu, valja sada usporedno razmotriti narav i konačan učinak četverostihnog ustroja strofa u nekoliko Mihalićevih standardno dojmljivih pjesama.

Na primjer, strofe Podneva, zahvaljujući nizu čimbenika, djeluju jako tradicionalno, otprilike poput sličnih Cettineovih ili Alfirevićevih dugostihnih strofa, tako da i ne htijući, čak u sklopu Mihalićeva opusa, očekujemo ispunjenje konvencije do kraja ‒ u svemu pa i u akustičnom presjeku teksture; očekujemo konkretno, na kraju stihova, zvučne i melodiozne rime:

Poznam te modra vodo čista površino tijela
Iz mojih si pluća moj pogledu za kojim smjerno kružim
Svaki tvoj nabor pamtim kad me u grlu stiska
Tvojih sam odziva pjesma osmijeh i san

Vjetar ako plahovito podigne ovaj svilen veo
Vodo odana zar ćeš blistavije sjati u moje dveri
Bio sam pjevač poražen ratnik i onaj dječak bosonog
Sada sam čaša za tvoje vino ma dokle segnulo

Mogli bismo tako citirati cijelu pjesmu i neprestano bismo, u očekivanju da stihovi i strofe budu zatvoreni i još jače fonostrukturno vezani akustičkim podudaranjima u obliku sroka ‒ uključujući i završni dvostih ‒ bivali prevareni, ostajući izloženi djelotvornosti efekta iznevjerenog očekivanja izniklog na veoma uočljivoj podlozi tradicionalne strofike.

Da bi nastao efekt iznevjerenog očekivanja, mora naša pozornost biti zaokupljena i upućena u određenom smjeru što lakše prepoznatljivom paradigmom za koju je u pravilu vezana uporaba općepoznatog i stoga očekivanog stilskog sredstva, kao npr. u Mihalićevu kvazisonetu Prva stranica.

Paradigma je prepoznatljiva i u stihovima pravilno raspoređenim u deset kvartina Objave ljubavi, ali zbog veće zbijenosti izričaja, s mjestimičnim parataksama te kraćim i dužim dublje osmišljenim opkoračenjima, dakle s bogatije razvijenom teksturom, pri čitanju te pjesme ne očekujemo jednako napeto pojavu rime, pa je i napetost uzrokovana njezinim izostankom od samog početka prigušivana sve dok ‒ tamo negdje od treće, četvrte strofe ‒ ne prihvatimo izostajanje rime kao zakonitost, dakle: kao ustrojni postupak, kao novu konvenciju! To pogotovu vrijedi za pjesmu Rastem u čvrstoću (5x4 stiha) koju otprve prihvaćamo upravo kao nekonvencionalnu, nerimovanjem pripadnu atradicionalnoj konvenciji moderne denotativno-obavijesne, izravno izjavne inačice ispovjednog pjesništva kojemu pripada i nekoliko ponajboljih Mihalićevih ostvarenja: rilkeovski suptilna Jesen, krepko-meka Ljubav za stvarnu zemlju i još neke.

I pjesma Konjanik samosvojno je sugestivna od prvoga stiha, pa ni u njoj izostanak rime nema draž efekta iznevjerenog očekivanja: mi pjesmu primamo bez prerasuda o tradicionalnim konvencijama, kao očarani njezinom osebujnom semantikom i potpuno semantiziranim svim elementima strukture i teksture. Konjanik se sastoji od šest terceta, i ti trostisi nisu u ovom slučaju tek podsjećanje na paradigmu, nego prvenstveno adekvatno kompoziciono sredstvo, potpuno primjereno tematskom sloju pjesme, jer se tercetima, baš njima, upravo takvima kakve je sročio Mihalić, još više naglašava promjenljiv ritam jahanja, inače sugeriran majstorski izbalansiranim stihovima ‒ čas produljenim (»Jer je mjesec visok, jer je mjesec zelen«), čas skraćenim (»Ona dva ‒ tri metra«), usporenim (»Otvaraju se vrata rešetke poklopci«) pa ubrzanim (»Jer su oštra konjska kopita«)...

Konjanik je jedna od najuspjelijih novijih Mihalićevih pjesama, svakako i zbog tenzije koja se javlja intertekstualno, unutar različitih slojeva strukture, ali i kontekstualno. Ne zahvaćajući u većoj mjeri teksturu, za uzvrat napetost se Konjanika pojačava tajnovitošću i nedorečenošću ideje u opreci s jasnoćom osnove, slikama konotirane intencije i fascinantnom zaoštrenošću poante. I još nešto: u ovoj je pjesmi svaki stih ‒ doduše na neponovljeno osebujan način, ali ipak jako određeno ‒ ritmički strukturiran i posve samostalan, tako da ga osjećamo kao mogući početak nekog izometrički versificiranoga niza.

U istom razdoblju nastala pjesma S Guliverovih putovanja svojim strofama samo na prvi pogled podsjeća na tradicionalne pentine, jer je njezin ritam mnogo labaviji, u skladu s govornom opuštenošću izričaja koji se nizom opkoračenja dijele na grafički vidljivo, ali ne i ritmički osjetno odsječene stihove. Oni bi mogli biti i drukčije strukturirani, a da se ipak ne bi bitno promijenila njihova pjesnička prodornost ‒ eventualno samo tenzija proizašla iz sukobljenosti naizgled stroge versifikacijske sheme i sasvim razgovorno nanizanih denotacija u prvom licu jednine, stilski sintetiziranih odgovarajućim figurativnim finesama (afektivnim pitanjima, opkoračenjima, prebacivanjima i sl.). Zbog toga pjesmu S Guliverovih putovanja ne primamo kao jedino moguću organsku strukturu, nego kao slučajno posrećen hibrid; u njoj strofni oblik nije dublje osmišljen, niti su na bilo koji drugi način semantizirani tzv. »minus-postupci« putem kojih se ostvaruje jedino ‒ efekt iznevjerenog očekivanja, a to znači da tradicionalna podloga u ovom primjeru nije posve zastrta i zatrta netradicionalnim vrednotama pjesničkoga govora.

* * *

Naravno, udio tradicije ne ogleda se samo u grafostrukturi Mihalićevih pjesama, iako u njoj najviše.

Mihalićeve su pjesme prilično oslonjene na tradicionalno pjesništvo također svojom neskrivenom komuniktivnom intencijom. Ako u Mihalićevim pjesmama i ima priličan broj mjesta kojima se otprve ne nazire dno, to nije zbog namjernog mutnog besmisličenja, već zbog istinske misaone dubine koja resi upravo najveće poetske tradicionalne vrijednosti, a istodobno manjka mnogim znamenitim dometima modernizma.

U vezi s tim nameće se i važna konstatacija ‒ da su tradicijom posvećeni, ili u odnos prema tradicionalnom obrascu postavljeni mnogi jako znakoviti Mihalićevi neizmjenljivi ustrojni postupci, slično kao i cijeli niz njegovih stilematskih obilježja (epiteti i dr.). Nasuprot mnogim modernistima koji se drže načela da pjesma ne mora ništa značiti, nego da mora jednostavno biti, Mihalić je beziznimno pisao stihove koji su postali i trajno ostali poetski egzistentni zahvaljujući u velikoj mjeri tome što znače, što u sebi sadrže čvrsto zbijen relevantan smisao s pokrićem u pjesnikovoj težnji da prodre do srži totalnog ‒ iskonskog i društvenog, svojeg i tuđeg ‒ bića. U Mihalićevoj poeziji »značiti« znači »postojati«, a »postojati« pretpostavlja prvotno ‒ »značiti«! Mihalić je stoga bliži tradicionalnom shvaćanju pjesme kao poruke i izraza nego modernističkom inzistiranju na tome da se pjesma ostvaruje i tretira kao polistrukturni estetski predmet ispunjen tenzijom umjetno izazvanom na tisuću i jedan neočekivani (radije nego očekivani!) način.

U mnogim ćemo Mihalićevim pjesmama, doduše, otkriti perpetuirano strujno kolo umjereno moderno ostvarenih tenzija, ali je izvan svake diskusije da su one tek nusproizvod u procesu generiranja značenja, a ne cilj i jedina motivacija pjesničkoga stvaranja. Svaka je Mihalićeva pjesma i znak u kojem je označitelj podređen označenom, a ne obratno. Najtočnije govoreći, Mihalićeve su pjesme opredmećeni subjekt pjesnika, bez obzira koja je osobna zamjenica inherentna u njihovu gramatičkom aspektu: JA, TI, MI, ONO ili ONI. Pa i kad je formalno maksimalno distanciran od predmeta predočenih ili evociranih u tematskom sloju pjesme, kao i onda kada govori o predmetima što neotuđivo znakovito pripadaju okolnom svijetu, Slavko Mihalić u stvari otkriva sebe u odnosu prema njima: svoj unutrašnji svijet ‒ svoju misao, svoje čuvstvo, svoj životni stav. U znaku njegove pjesme predmeti su označitelji izvornog bića u nekoj životnoj situaciji. Iako to nije vrlina jedino tradicionalnog pjesništva, tom svojom vrlinom Mihalić je svakako bliži tradicionalnom nego avangardnom shvaćanju funkcije književnosti.

U Mihalićevoj je poeziji, dakle, udio tradicije toliko važan da ga ne možemo previdjeti i kad bismo htjeli, ali ujedno tako integriran u moderiranu inačicu modernog shvaćanja poezije da gubi svaku samostalnu djelotvornost, služeći često tek kao podloga na kojoj se aktualnost i modernost ovih pjesama još jače ističu. Stoga možemo zaključiti da se u poeziji Slavka Mihalića moderno i tradicionalno neprestano isprepliću i uzajamno transformiraju, pa je teško prosuditi kad se pojavljuje tradicionalno u modernom, a kada moderno u tradicioanlnom: jedno je od drugoga ionako neodvojivo.

___________________
* Iz kultne knjige Vlatka Pavletića (1930.-2007.) Klopka za naraštaje (Kontrapunkt egzistencije u poeziji Slavka Mihalića) ‒ urednik Jozo Laušić, nakladnik ITRO »Naprijed«, Zagreb, 1987. ‒ prenosimo u ovoj prigodi jedno od ključnih autorovih poglavlja, pod naslovom »Udio tradicije i znakovi moderniteta« (str. 101-108). (Op. ur.)