Pasionska baština kajkavskih krajeva

1.

Pasionska baština se kao udruga u kulturi već odlično afirmirala svojim dosadašnjim višestrukim organizacijsko-reproduktivnim, multudisciplinarnim i znanstvenim aktivnostima, a tu činjenicu najbolje potvrđuje brojnost publike koja u sve većem broju prati njenu koncertnu i izložbenu djelatnost. Međutim, o razgranatoj djelatnosti udruge nedovoljno je pisano, tako da ovaj prikaz želi napraviti jednu retrospektivu dosadašnjih dometa, ali i pojasniti ciljeve i važnost kontinuiteta građenja budućih kulturnih ostvarenja na pozitivnim i antologijskim poticajima iz protekle baštine.

Udruga je utemeljena 1991. godine, s programima je započela 1992., a kao temeljni cilj zacrtala je promicanje pasionskih kulturnih vrijednosti, koje su u temeljima europske, a samim time i hrvatske civilizacije i kulture. Osnovala ju je grupa poznatih javnih i kulturnih djelatnika: akademik Nikola Batušić, akademik Jerko Bezić, ak. slikar Josip Botteri-Dini, mr. Antun Celio-Cega, prof. Zvonko Festini, mr. Darko Lukić, prof. Vladimir Magić, Mladen Martić (novinar i prevoditelj), prof. dr. Stjepan Pepeljnjak, prof. dr. Petar Selem, akademik Ante Stamać, mo. Ljubo Stipišić, prof. Davorin Šišmanović i mr. sc. Jozo Čikeš, prvobitni inicijator i predsjednik udruge.

Neposredni povod za osnivanje ove udruge, kao i svojevrsnog festivala koji tematski obuhvaća pasionske i uskrsne kulturne programe, bio je napad srpskog agresora na Hrvatsku 1991. godine, te ideja da se posvijesti viši cilj nametnutoga ratnog stradanja, a to je sloboda i pobjeda pravde. Htjelo se tako i sebi i generacijama mladih (koji su u proteklom političkom sustavu prisilno bili lišeni spoznanja o opsegu kršćanske kulture), te Europi, ujedinjenoj u »jednoj vjeri i nadi«, izraziti našu želju za ponovnim kulturološkim prepoznavanjem i prisjećanjem da smo i mi izgrađivali tu duhovnu europsku sferu, nastalu na temeljima kršćanske etike i kulturne baštine.

Pasionska baština svoj program temelji na sljedećim baštinskim odrednicama: na književnom bogatstvu hrvatske pisane i usmene baštine, na liturgijsko-jezičnoj osebujnosti glagoljaštva na razmeđi zapadne i istočne tradicije, na umjetničkom glazbenom fundusu koji je pratio sve europske glazbene i liturgijske mijene, te na pučkoj glazbenoj tradiciji, 4. na proučavanju dosega graditeljstva, kiparstva i slikarstva, ali i stalnom poticanju recentnog stvaralaštva.

U skladu s navedenim zadacima Pasionska baština, kao volonterska udruga već 27 godina uoči Uskrsa organizira u Zagrebu dvotjednu multidisciplinarnu kulturnu manifestaciju. Tijekom zadnjih desetak godina prisutna su i gostovanja u drugim hrvatskim gradovima – Varaždinu, Samoboru, Ivanić Gradu, Vukovaru, Rabu, Dubrovniku, Krku, Rijeci (Trsat), a potiču se i pomažu slične inicijative u Drnišu, Zadru, Metkoviću, Omišu, Korčuli, Sinju, Đakovu, te diljem Slavonije i u suradnji s hrvatskom zajednicom u Pečuhu.

Pasionske svečanosti u Zagrebu nude gratis svoje sadržaje kroz glazbu, likovnost, kazališnu umjetnost, književnost i narodno stvaralaštvo, pa je tako kroz 27 godina svoga postojanja udruga ponudila oko tristotinjak programa domaćeg i svjetskog stvaralaštva u gotovo svim sakralnim i kulturnim prostorima Zagreba i ostalih spomenutih gradova. Uz reproduktivnu djelatnost svakako trebamo istaknuti već tradicionalno godišnje okupljanje hrvatskih književnika oko Lirike Velikog Petka u Društvu hrvatskih književnika.

Osim čuvanja baštinskih pasionskih sadržaja, poseban poticaj pružaju trijenalni natječaji koji iniciraju novo umjetničko pasionsko stvaralaštvo u književnosti, glazbi i likovnosti u povezanosti s Društvom hrvatskih književnika, Društvom hrvatskih skladatelja te Hrvatskim društvom likovnih umjetnika i Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu. Stalni pokrovitelj djelatnostima udruge je Skupština grada Zagreba.

Na međunarodnoj razini Pasionska baština ostvarila je izvrsnu suradnju s europskim zemljama koje njeguju pasionsku tradiciju (Italijom, Francuskom, Njemačkom, Belgijom, Slovenijom, Češkom, Slovačkom, Mađarskom, Austrijom i Rusijom), a 1998. godine primljena je u europsku asocijaciju Europassion. Tako je postala jedna od prvih udruga u kulturi Hrvatske, osnovanih u slobodnoj Hrvatskoj državi, koja je primljena u punopravno članstvo jedne europske asocijacije, a kao priznanje za svoj rad 2005. godine je u Puli organizirala europsko okupljanje i godišnje zasjedanje 14 europskih zemalja Europassiona.

Od 1998. započinje i održavanje međunarodnih znanstvenih simpozija pod motom: »Muka kao nepresušno nadahnuće kulture«, na kojima je do sada sudjelovalo više od 300 uglednih znanstvenika i sveučilišnih profesora iz zemlje i inozemstva. Simpoziji su održani ovim redom:

1998. godine u Hvaru i Korčuli, a simpozij je otvorio kardinal Paul Poupard, tadašnji predstojnik (ministar) Papinskog vijeća za kulturu (Pontificijum consilium de cultura) i ministar kulture RH mr. Božo Biškupić.

2000. godine u Zadru i Preku, u suradnji s Filozofskim fakultetom u Zadru i Maticom Hrvatskom u Preku.

2002. godine u Vrbniku na otoku Krku u suradnji s Poglavarstvom Vrbnika.

2004. godine u Vukovaru s temom: Vukovar kao paradigma muke, u suradnji s Gradom Vukovarom, Muzejom grada Vukovara i Franjevačkim samostanom u Vukovaru.

2006. godine u gradu Tivtu s temom: Boka Kotorska- jedno od izvorišta hrvatske pasionske baštine, u suradnji sa Skupštinom općine Tivat i Hrvatskim građanskim društvom-Kotor. Pokrovitelj ovog simpozija bio je Hrvatski Sabor.

2008. godine u Sarajevu s temom: Pasionska baština Bosne i Hercegovine, u suradnji s Hrvatskim kulturnim društvom Napredak iz Sarajeva.

2010. godine u Vitezu s temom: Pasionska baština Bosne i Hercegovine II, u suradnji s Općinskim poglavarstvom Viteza, Ministarstvom prosvjete, znanosti, kulture i športa Kantona Središnja Bosna-Travnik, Udrugom poslodavaca-Vitez, Franšiznim centrom BIH-Vitez, te Hrvatskim kulturnim društvom Napredak - Podružnica Vitez.

2011. godine na Buškom jezeru s temom Pasionska baština Hrvata u Bosni i Hercegovini u suradnji s Hrvatskom karmelskom provincijom iz Zagreba i samostanom »Karmel sv. Ilije« iz Buškog jezera, BiH.

2012. godine u svibnju, održan je simpozij s temom Pasionska baština Bačkih Hrvata u Somboru - Vojvodina.

2014. godine u lipnju, održan je simpozij u Pazinu s temom Pasionska baština Istre i Kvarnera.

2016. godine u lipnju, održan je simpozij u Mariji Bistrici s temom Pasionska baština kajkavskih krajeva.

2018. godine u lipnju, održan je simpozij u Gospiću i Ličkom Osiku s temom: Pasionska baština Like i Gorskog kotara, u suradnji s Gospićko-senjskom biskupijom.

Potrebno je istaknuti da je Pasionska baština na čelu s predsjednikom Jozom Čikešom za svoju djelatnost dobila više javnih priznanja i nagrada (1997. mr. Jozo Čikeš odlikovan je Spomenicom domovinske zahvalnosti te 2016. nagradom Grada Zagreba, a Udruga Pasionska baština 2006. Plaketom Grada Zagreba te 2016. nagradom »Vatroslav Lisinski« za doprinos hrvatskom glazbenom stvaralaštvu).

2.

Zasigurno će Udruga i ubuduće nastaviti sa svojim vrijednim programima, a nedavno predstavljanje Zbornika znanstvenih radova Pasionska baština kajkavskih krajeva iz ciklusa Muka kao nepresušno nadahnuće kulture na tribini DHK u Zagrebu povod je da opširnije progovorimo i o doprinosu najnovijeg zbornika. Slijedeći multidisciplinarnu tradiciju dosadašnjih izdanja, i u ovom 11. po redu zborniku radova nalazimo objedinjene radove iz više znanstvenih disciplina, kao što su: povijest književnosti i jezika, teatrologija, teološka promišljanja, povijest glazbe, povijest likovne umjetnosti, te etnološki i antropološki radovi koji tematiziraju pučko stvaralaštvo i narodne običaje, a sve obrađene teme nadahnute su Kristovom mukom i uskrsnućem.

U uvodnom radu Dine Milinovića Današnja Europa i kršćansko društvo razmatra se kroz niz aktualnih pitanja suvremeni odnos prema kršćanstvu unutar Europske unije, u kojem se zbog nekritičkog uvođenja pojedinih globalizacijskih promjena narušavaju tradicijske vrijednosti pojedinih naroda, a ponekad se i ignoriraju kršćanski etički korijeni koji su oblikovali narode Europe, dok se nasuprot tome uzdiže radikalni islam koji bi mogao dovesti do teorije »sukoba civilizacija« prema Samuelu Hutingtonu. Udruga Pasionska baština otvorena je svojom širinom za sve poglede, pa i one drugačije, ali svojim usmjerenjem ona oživljava hrvatsku duhovnu baštinu u europskom kontekstu, ali ne samo kao stručni pogled prema kulturološkom pamćenju, već kao »humus za pokretanje novog stvaralačkog ciklusa«.1)

U poglavlju koje objedinjuje književna proučavanja nalazimo devet radova. Sanja Vulić u radu Prilog poznavanju sedmogradskoga kajkavskoga Plača BDM o Mukama Našega Gospodina iz 1626. pruža jezičnu analizu dramatiziranog kajkavskog Plača koji je pronađen u Čikošu na području današnje Rumunjske, a sastavio ga je fra Andrija Knezajić te uz temeljna kajkavska obilježja navodi i čakavske i štokavske utjecaje. Mirko Ivanjek u radu Cijena potrage za izgubljenima navodi pasionske elemente u djelu Gregura Kapucina Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče. Istim djelom bavi se i dr. Alojz Jembrih, autor pretiska ovog djela, koji donosi pojedine nove podatke i inačice iznikle iz komparacije s Kapucinovim rukopisom, pohranjenim u NSK, te donosi i sugestivni dio pasionske privatne pobožnosti u prozi kojega nema u tiskanom izdanju. Akademik Josip Bratulić znanstveno obrađuje malo poznato djelo požeškog profesora Antuna Mihalja Put Marijanski na Bistricu iz 1822. koji sadrži povijest bistričkog kipa, upute hodočasnicima, obavljanje zavjeta i ispovijedi, molitve i opis pobožnosti pri završetku hodočašća, te čudesna uslišanja i tekstovi popijevki. Bibliotekar Željko Vegh upoznaje nas s nepoznatim kajkavskim molitvenikom Križnog puta Pobosnozt Puta Szvetoga krisa, koji je prvi put objavljen 1765. u Zagrebu, a 4. izdanje doživio je 1841. pod pokroviteljstvom zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika.

U radu Prikazivanje Muke Isusove u Vrbovcu Sanja Prijatelj iznosi historijat pasionskih prikazanja koje je po uzoru na bavarsku tradiciju u Oberammergau i pasionske igre u Beču i Erlu inicirao vrbovački župnik Stjepan Pavunić, a recepciju rekonstruira prema prikazima u narodnim novinama iz 1913. i sačuvanim muzejskim razglednicama s fotografijama iz predstave. Ivana Sabljak u svom radu Čitanje Matijaša grabancijaša dijaka u vrijeme korizme pruža jedan inovativni model čitanja glasovitog kajkavskog pisca Tituša Brezovačkog iz 18. st. i njegove istoimene komedije stvarane po uzoru na njemački oblik Fastnachtspille u kojoj se pokazuju ljudske mane i grijesi, te se time osvješćuje u publici potreba preispitivanja vlastite savjesti i potrebe prema dobru. Takvim pristupom komedija postaje dobra korizmena priprema za vlastitu introspekciju prije Velikog tjedna i Uskrsa.

Nadalje, Ljiljana Sabljak u radu Naš gorko slatki kaj – od dijalekta do jezika razmatra povijesnu sudbinu kajkavskog izraza, posebice kompliciranu u razdoblju Gajeve jezične reforme, koja potiskuje kajkavski. Nasuprot tim teškim razdobljima navode se i vrijedna suvremena kajkavska ostvarenja u književnosti, kao i uvođenje kajkavskog u Međunarodnu organizaciju za standardizaciju. A teatrologinja Sanja Nikčević svojim radom Suvremena prikazanja na kajkavskom ili od pekla do reskršča potvrđuje kroz prikazanja suvremenih autora Denisa Peričića i Stjepana Škvorca hipotezu da ovaj oblik ima svoju aktualnost, izražajnost i kazališnu privlačnost i danas.

U iduće poglavlje zbornika ‒ o glazbi ‒ uvršteno je ukupno sedam radova. Prvi rad dr. sc. Hrvojke Mihanović-Salopek Korizmeno-pokajnička tematika u rukopisnoj kajkavskoj pjesmarici Pfilomela sacra iz 1796. u kontekstu crkvene himnodije tematski spaja područja književnosti i crkvene glazbe. U tekstu se po prvi put navodi sastav i analiza cjelokupne pjesmarice kantora Jurja Lehpamera iz Kotoribe s obilježjima kasnobaroknog stila, a posebice se razlažu korizmeno-pasionski tekstovi crkvenih popijevki i dovode u povezanost sa sjevernohrvatskom himnodijskom tradicijom. Dr. sc. Miho Demović kao priređivač prvog izdanja kantuala Crkvena lira Fortunata Pintarića opsežno prikazuje opis Pintarićeva rukopisa, te liturgijske, teološke, poetske, glazbene i psihologijske kriterije koje je Pintarić realizirao u svom kantualu, a osobitu pozornost pridaje analizi pasionsko-pokorničkih popijevki, pružajući veliki izbor harmoniziranih primjera.

Povodom 800. obljetnice mjesta Resnika kraj Zagreba i njegove župe prof. Stjepan Pepeljnjak piše o tragovima glagoljaškoga pjevanja u arhaičnim korizmenim pjesmama Resnika. Pritom navodi kako se sve do 1517. u Resniku služila misa na glagoljici te izvješćuje o otkriću Resničkog Passionala iz 17. st. uključujući i zapise drevnih naricateljskih i ostalih pasionskih crkvenih popijevki. U radu Pjesme u molitvenicima zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca Miroslava Hadžihusejnović-Valašek bavi se reformom crkvene glazbe u vrijeme Vrhovca i oblikom prepjeva tzv. Singmesse kojeg smo u sjevernohrvatskim područjima morali uvesti pod pritiskom reformi Marije Terezije i Josipa II. Usprkos većini autora koji su kritički usmjereni prema kvaliteti prepjevanih tekstova unutar Vrhovčeva reformnog priručnika, autorica u ovom radu uporno nastoji opravdati Vrhovčevu reformu crkvene glazbe. Međutim, moramo napomenuti, da bi autorica trebala objektivno kritički razlučiti cjelokupne zasluge biskupa Vrhovca za hrvatsku kulturu (koje nitko od ozbiljnih znanstvenika ne dovodi u pitanje), od njegova reformnog poteza u crkvenoj glazbi kojeg je bio prisiljen napraviti u skladu sa zakonodavstvom Habsburške monarhije.

U istom poglavlju zbornika dr. sc. Gorana Doliner analizira zasluge Franje Kuhača i njegov izbor crkvenog pučkog pjevanja iz Zagorja koje je u 19. stoljeću spasio od zaborava i zapisao unutar VII. knjige Južnoslovjenske narodne popievke. Muzikologinja dr. sc. Rozina Palić-Jelavić pružila je iscrpan pregled glazbenih djela Stabat Mater kroz povijesna razdoblja (od srednjeg vijeka do danas) u europskom umjetničkom autorskom glazbenom stvaralaštvu, navodeći i glazbene prinose hrvatskih skladatelja. Franc Križnar iz Slovenije napisao je rad o slovenskom biskupu i glazbeniku dr. Andreju Karlinu (1857.-1933.) s osobitim naglaskom na njegovu cecilijansku glazbenu djelatnost i zadnju fazu djelovanja u Mariboru od 1923. do 1933. Kako je i u Hrvatskoj bio plodan i jak cecilijanski pokret, na čelu s Franjom Duganom, a potom i Albom Vidakovićem, zanimljivo je usporediti slična kretanja u susjednoj Sloveniji.

3.

U treće poglavlje zbornika uvršteni su znanstveni radovi s područja likovnosti. Lana Križaj u svom radu opisuje kalvariju tj. tešku sudbinu gotičke kapele Sv. Jakova na Očuri kojoj je koncem 2. svj. rata oštećen i urušen svod, te rad izviještava i o rekonstrukcijskim i restauratorskim radovima koji su sada u tijeku. O istoj kapeli Sv. Jakova piše i restauratorica i akad. slikarica Zvjezdana Jembrih, prikazujući propadanje, ali i spašavanje drvenih baroknih skulptura iz te kapele. Dr. Mirjana Repanić-Braun u radu Prilog istraživanju pasionskih tema u Hrvatskom zagorju, s osobitim naglaskom na baroknim zidnim slikama u župnoj crkvi Sv. Martina u Donjoj Voći pruža temeljit presjek, analizu i usporedbe između likovnih prikaza u vrijednim pasionskim djelima Hrvatskog zagorja (od kapele Sv. Wolfganga u Vukovoju, Sv. Ivana u Ivaniću Miljanskom, do bogatih freski u crkvi Sv. Martina u Donjoj Voći). Stanko Špoljarić u svom radu razmatra Križni put na Mariji Bistrici, te donosi historijat postaja, umjetničke koncepcije različitih autora postaja i valorizaciju njihova vjerskog i oblikotvornog suodnosa. Međusobne korelacije između tradicije i modernizma unutar prikaza Muke Ljiljana Domić razlaže na primjeru freskoslikarstva Put Križa Varaždinca Ive Režeka koji je umjetnik realizirao u crkvi Majke Božje Trsatske.

Četvrto poglavlje zbornika posvećeno je radovima s područja pučkog stvaralaštva i narodnih običaja. Književnica Vera Grgac u radu Čez Korizmu do Vuzma – negda i denes zapisala je korizmene običaje od jutra do mraka na području Bistre i u mjestu Novaki Bistrajnski, iz kojih se dobiva uvid u korizmenu pripremau pa potom i uskrsne običaje toga kraja. Posebna draž ovog memoarskog zapisa izvire i iz autentičnoga kajkavskoga govora s područja Bistre, kojim je čitav rad oblikovan. Dr. sc. Stjepan Hranjec u radu Veliki tjeden u kajkavskoj tradicijskoj baštini donosi s područja Međimurja izvorne terenske zapise vezane uz Veliki tjedan (preuzete od govornika-svjedoka), a pored toga i opise posta, odijevanja, pjevanja korizmenih i uskrsnih popijevki i opise drugih tradicija. Istaknuta novinarka Mirjana Žugec Pavičić na temelju svojih višegodišnjih terenskih reportaža za emisiju »Baština« donosi u radu Od Cvetne do Pisane nedele niz pučkih običaja u Podravini, Hrvatskom zagorju, Međimurju, Gorskom kotaru, Moslavini te zagrebačkoj i ozaljskoj okolici. Uz temeljiti popis lokacija autor Slavko Vitomir Zamuda donosi prikaz brojnih pučkih raspela i njihova nastanka na području Klanjca.

U svom opširnom znanstvenom radu Kajkavske bratovštine muke i smrti Isusove u 17. i 18. stoljeću prof. dr. Mijo Korade donosi iscrpan povijesni prikaz nastanka ove bratovštine koju su utemeljili isusovci u crkvi Al Gesu u Rimu 1648., a potom širenje bratovština po europskim zemljama i 1652. djelovanje bratovštine u Zagrebu i potom Varaždinu. U radu se također navode povijesni podatci o masovnosti članstva kao i bogat rad članova bratovštine u organiziranju korizmenih pobožnosti, doniranju izrade djela sakralne umjetnosti i tiskanju brojnih duhovnih književnih priručnika pasionske pobožnosti i molitvenika. Zlatko Pavetić obradio je u tekstu i fotografijama putne križeve tzv. krajputaše, poklonce i kapele s pasionskom tematikom na području župe Uzvišenja Sv. Križa – u Općini Sv. Križ Začretje u Hrvatskom zagorju. Istaknuta hrvatska etnologinja i kantautorica dr. sc. Lidija Bajuk je u radu Međimurski plesi, kotoripsko kolo i blagdanska kola iscrpno opisala međimursku plesnu tradiciju različitih vrsta kola, a među njima je posebna pozornost pridana blagdanskim uskrsnim kolima.

U okviru simpozija prikazan je i znanstveno-obrazovni film Stella maris Hrvatskog zagorja, a u kraćem prikazu autorica Hrvojka Mihanović-Salopek navodi glavna obilježja i koncepciju navedenog filma u okviru dugoročnog filmskog projekta »Digitalno snimanje hrvatske mariološke baštine«, a posebice se izdvajaju dijelovi koji se odnose na pasionski dio marijanske tematike. Liječnica Vera Jačmenica-Jazbec u radu Palijativni volonter pri bolovanju, umiranju i žalovanju iznosi svoja stručna i ljudska važna iskustva vezana uz trpljenje u ljudskom životu, te rad donosi i važne upute i savjete u humanoj pomoći i skrbi za one koji poput Krista ulaze u misterij patnje i susreću se s putovanjem u vječnost.

U završnom dijelu zbornika nalazimo i dva neoficijelna, ali važna priloga. Prvi pod nazivom Romarski puti u Mariju Bistricu svojevrsni je putopis tj. kronika događanja simpozija u Mariji Bistrici, ali obogaćena memoarskim promišljanjima i reagiranjima Smiljane Šunde na društvenu svakodnevicu. Drugi, završni prilog Stihom i slikom donosi tekst kajkavske pjesničke poeme Stjepana Pepeljnjaka Horvatska Golgota, a u nastavku i malu foto-kroniku simpozijskih događanja, također iz fotografske vizure prof. Pepeljnjaka.

Možemo zaključiti da je i ovaj 11. zbornik pružio zanimljiv i vrijedan izbor raznorodnih radova o pasionskoj baštini sjevernohrvatskih, kajkavskih krajeva. A svojim bogatstvom odabranih tema pružit će stručnjacima, ali i svakom zainteresiranom čitatelju ponešto novo, dosad neistraženo ili nedovoljno poznato iz naše kajkaviane.



___________________

1) Dino Milinović: Današnja Europa i kršćansko društvo, uvodni članak u zborniku Muka kao nepresušno nadahnuće kulture - Pasionska baština kajkavskih krajeva, sv.11, Marija Bistrica 2016., str.12.