Od Titove do Tuđmanove smrti

Obilni ručkovi ili večere – pečeni odojak, purica, guska, patka, mlinci i domaće vino – bili su jedina nagrada urednicima socijalističkog samoupravljanja za laži s kojima smo u novinama, na radiju i televiziji hvalili lokalne političare.* Za prepunim stolovima izmjenjivali bi se masni vicevi na račun višemjesečnog, sve zagonetnijeg umiranja predsjednika Josipa Broza Tita. Najviše viceva nastalo je za vrijeme danonoćnih dežurstava partijskih aktivista. Budući da nisam imao dara za izmišljanje i prepričavanje viceva, u svoj dnevnik zapisao sam istinitu priču o tome kako se za vrijeme dežurstva u općinskom komitetu SK nisam usudio rasklopiti pištolj. U mrtvoj tišini strepio sam kad će telefon zazvoniti i ponavljao u sebi lozinku s kojom mi se valja odazvati.

Negdje oko ponoći oglasilo se zvono na ulaznim vratima općinske zgrade. Evo neprijatelja, pomislio sam sav prestrašen, šmugnuo u susjednu prostoriju i prikrao se prozoru, da iz prikrajka pogledam neprijateljsku spodobu, kad tamo na ulaznim vratima drugar iz tvornice, koji je dežurao pedesetak metara dalje, u zbornici osnovne škole. Začas se na dežurnom stolu umjesto pištolja našla dimljena slanina, kruh i luk. Jeli smo i pili, prečuli svaki sovin huk, do jutra se tako napili da nas je čistačica pola sata budila...

O sličnim doživljajima pripovijedali su i ostali sudionici bogatih trpeza. Stariji kolega se jednom zgodom toliko partijski opustio da je počeo nazdravljati riječima: »Za Partiju komunističku i Majku Božju Bistričku!«

Otriježnjen i samom sebi stran prisjećao bih se Krležinih zapisa o Titu, nezaboravnih rečenica o kumrovečkom nokturnu: »Noć nad Zagorjem, nad Sutlom, ogromna, nijema, neprozirna, čudna kumrovečka noć. Spavaju Novi Dvori, Cesargrad, Bizeljsko..., a psi laju, i jedino što bdije to su psi i Stojadinovićevi žandari«. Pisao je Krleža o Titu tako zanosno i uzvišeno da su mi u danima zagonetnog umiranja Starog na ljubljanskoj klinici neke rečenice i odlomci djelovali neuvjerljivo. Imao sam osjećaj da nas Titova neminovna smrt ugrožava jače od bilo kakve neprijateljske sile. Nije li to najbolji znak da se Partija nije domogla Titova uspravnog, smionog stava? Partijska smionost pretvarala se u pobožno oplakivanje mrtvog Vožda. Velikana povijesti pretvarala je u idola lažne pobožnosti. Partija se plašila svoje sjene. Partijski obožavatelji počeli su se natjecati u pozivanju na Tita, u zaklinjanju njegovim imenom i djelom. Borba za položaje i grabež društvene imovine poprimala je stravične razmjere. Što sam o tome dublje razmišljao, bivao sam sve zabrinutiji zbog nadolazećeg povijesnog mraka, noćnog laveža i budnih žandara, milicajaca, obavještajaca i kontraobavještajaca.

* * * * *

U nedjelju 4. svibnja 1980. probudih se duboko potišten i uznemiren. Sanjao sam da je umro Tito, sanjao sam pogrebne obrede, zastrašujuće komešanje prijatelja i poznanika, kako se zalažem za neke vojnike iz Makedonije i Bosne, kako se vojnički prisebno držim...

Snove sam za vrijeme doručka prepričavao svojoj supruzi Branki.

Oko deset sati prije podne stigla je ekipa Croatia filma iz Zagreba. Snimali smo završne scene za dokumentarac o našoj tvornici. U dva poslije podne rastali smo se na nogometnom igralištu u Rogatcu. Filmadžije su otišli u Rogašku Slatinu, a ja sam sa ženom i djetetom krenuo bratu Vilimu na rođendansko slavlje. I samo što smo pojeli malo pršuta i nazdravili slavljeniku čašicom rakije, iznenadi nas nagli prekid popodnevnog televizijskog programa. Kratka stanka, a zatim spiker u crnini i crno uokvirena Titova slika. Predsjedništvo SFRJ i CK SKJ obznanili su narodima i narodnostima Jugoslavije da je u 15,05 sati u Ljubljani umro drug Tito.

Vijest me, premda očekivana, ipak duboko pogodila, naprosto me presjekla, kao i sve ostale za prepunom trpezom. Pogledao sam suprugu, prisjetio se snova i u prvi mah obuze me neka čudna strepnja. Smjesta smo krenuli kući i nastavili u stanu dalje pratiti televizijske izvještaje. Sjedio sam pred televizorom ispunjen dubokom tugom za Titom, velikanom epohe, te istovremeno ispunjen stravom vlastitog naslućivanja i proigravanja vlastitosti u snovima i svakodnevnoj užurbanosti.

U tvornici i općini bio sam zadužen za referat koji se čitao na komemorativnim sjednicama, pripremio sam posebno izdanje tvorničkih novina, a zapala me i dužnost sastavljanja telegrama s izrazima sućuti obitelji Broz te predsjedništvima države i partije. Čitao sam proglase i priopćenja u povodu Titove smrti, proveo cijelu noć u tiskari, u kinodvorani pripremio sve za održavanje zajedničke komemoracije organa upravljanja i društveno-političkih organizacija tvornice i mjesne zajednice Hum na Sutli. Službenim izvješćima mogao sam jedino dodati prazninu koju sam osjećao duboko u sebi.

* * * * *

Uz Titovu smrt moram spomenuti i smrt pravnika Slavka Rihtarića, koji je umro tri tjedna kasnije, a s kojim sam prije njegova odlaska u mirovinu šest mjeseci dijelio kancelariju. Njegova poslovna marljivost ostaje djelatnim primjerom svima nama, naglasio je sindikalni aktivist u pogrebnom govoru. Sahranili smo ga kao čovjeka vjerna svom poslu i samoupravnom društvenom uređenju, prešućujući sve njegove ranije vrijednosti, dok je kao veleučeni gospodin obavljao dužnost velikog župana za vrijeme Drugog svjetskog rata, a poslije rata bio zbog toga osuđen na devet godina robije. Spoznao sam kako se mnogi životi u času smrti pretvaraju u nešto lažno i nimalo nije čudno što se na sahranama događalo da je istog pokojnika sekretar partijske organizacije kovao u zvijezde zbog njegova materijalističkog pogleda na svijet, a seoski župnik mu odmah iza toga obećavao kraljevstvo nebesko, uzdižući ga kao dobra i poštena katolika...

* * * * *

U listopadu 1980. pojavio se u izlozima beogradskih knjižara moj roman Traganje za samim sobom. Na ovitku knige piše da je to »priča o unutarnjim sukobima u jednom mladom čoveku, intelektualcu, koji se danas u naše vreme odlučuje za poziv sveštenika. Katolik, on prolazi kroz teška samomučenja dok ispituje i sopstvenu misao i sopstvena uverenja i dok posmatra život oko sebe. Elementi vrlo arhaičnog i vrlo modernog doživljavanja suprotstavljaju se u duhu ovog mladića, i to nije samo poznato opiranje prizivu čula u ime sila duha, nego naporno stvaranje celovite ljudske ličnosti koja će pokušati da uravnoteži zahteve duha sa zahtevima tela i da nađe svoje mesto u savremenosti koja ga priziva«.

Prvi mi je na knjizi čestitao dr. Jože Pogačnik iz Novog Sada: »Pročitao sam je na dušak. Njena ispovijedna struktura uistinu je potresna, nova i do dna iskrena. Njena dubinska (filozofska) struktura daleko nadilazi prosječnost današnjeg pisanja; u njoj je vidljiva Vaša osobnost koja je pobude studiranja iskoristila za oblikovanje i napredovanje cjelovite osobnosti. Mnogo znači i nekonvencionalna formalna struktura koja obnavlja dnevnički obrazac. Nadam se da će kritika tu knjigu zamijetiti, iako se zbog samog sadržaja i razine naše kritike pribojavam da će u prvi plan stavljati sporedne, obrubne slojeve njenog sadržaja«.

Na prijedlog Ivana Cesarca, gimnazijskog profesora u Krapini s kojim sam se često susretao za vrijeme svojih odlazaka u krapinsku tiskaru, Galerija Hušnjakovo organizirala je izložbu stakla, keramike i crteža Ljubice Ratkajec Kočice, a prilikom otvorenja izložbe 16. siječnja 1981. i književnu večer o mom romanu. Ljubica je rođena Zagrepčanka, diplomirala je na Školi za primijenjene umjetnosti, odsjek za keramiku, bila je u to vrijeme članica Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske i Društva likovnih umjetnika Slovenije, a živjela je i radila u Rogaškoj Slatini. Nekoliko dana prije zajedničkog nastupa posjetio sam je u ateljeu prenatrpanom slikama, predmetima iz keramike i kristala. Pričala je o Goldoniju, velikom slikaru, kiparu i dizajneru. Imala je čast nekoliko godina surađivati s njim.

* * * * *

Sredinom travnja 1981. održan je u našoj radnoj organizaciji tradicionalni susret predstavnika informiranja iz Hrvatskog zagorja i grada Zagreba. Upoznao sam se s brojnim urednicima, radijskim spikerima i dopisnicima dnevnih listova. Svima sam s velikim zadovoljstvom pokazivao stranicu zagrebačkog Vjesnika na kojoj je o mojoj knjizi pisao Josip Pavičić. »Pisanje za Bagolu nije stvaranje novog, nego rastvaranje postojećeg života, i onog unutarnjeg, koji čovjek živi za sebe, i onog vanjskog, koji čovjek živi zbog sebe. Pisanje je za Bagolu način pobune, ne samo protiv dogmi, licemjerja i laži, nego i protiv vlastitog konformizma. Bagola se pobunio protiv tiranije i manipulacije, protiv dogmatizma i lažnog milosrđa, ne samo u granicama sjemeništa i crkve, nego i u granicama svijeta. To je roman o varljivosti glavnih čovjekovih uporišta – dakle, aktualno i suvremeno djelo«.

Početkom lipnja 1981. žiri Goranove nagrade čitalačkoj je publici posebno preporučio knjige Božidara Brezinščaka Bagole (autobiografski roman Traganje za samim sobom), Oskara Daviča (roman Gospodar zaborava), Ljube Jandrića (roman Jasenovac), Nike Jovićevića (roman Čuma), Nikole Kovača (knjiga eseja Upitna misao), Ranka Marinkovića (roman Zajednička kupka), Romana Mrkića (gastarbajterski roman Taksist od Münchena), Gorana Tribusona (roman Snijeg u Heidelbergu), Saše Vereša (knjiga feljtona Tri ljeta gospodnja) i Anđelka Vuletića (roman Dan hapšenja Vile Vukas). Naravno da me odluka žirija ugodno iznenadila i razveselila.

U zagrebačkom časopisu Most roman je na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku prikazao Ivan Pandžić, u beogradskoj Književnoj reči na roman se opširno osvrnuo Aleksandar Jerkov, a Mile Babić napisao je za reviju Jukić u Sarajevu razmišljanje o romanu na osam stranica, koje nije bilo objavljeno, a završava ovako: »Roman Traganje za samim sobom britka je kritika svih teologizama, ideologizama, institucionalizama, totalitarizama, kratko rečeno, svega onoga što je protiv čovjeka, što čovjeka svodi na neslobodno biće, na biće poslušnosti, ponavljanja, čuvanja, na ropsko biće, na ustrašeno biće, na masu. Bagola dokazuje da nijedna institucija i nijedan pojedinac ne može posjedovati Istinu, ne može raspolagati Istinom. Nitko ne može sebe proglasiti mjerom za sve prošle, sadašnje i buduće naraštaje. On se bori protiv svojih vlastitih i tuđih idola, protiv lažnih bogova. Za njega je čovjek biće slobode i traganja. Zato on često spominje Nietzschea i Fichtea. On traga za samim sobom i za onim što izmiče svakom raspolaganju, institucionaliziranju i manipuliranju, za onim što je nedokučivo, za Tajnom koja ga upravo svojom nedokučivošću pokreće«.

* * * * *

U petak navečer 22. travnja 1983. održana je u sali društvenog doma svečanost otvaranja narodne knjižnice i čitaonice u Humu na Sutli. Tu nesvakidašnju svečanost otvorio je pozdravnim govorom Zvonko Storjak, pomoćnik generalnog direktora za ekonomska pitanja, a potom sam uzeo riječ i obratio se nazočnima u svojstvu rukovoditelja odjela informiranja i kulture kojemu je knjižnica organizacijski pripadala.

»Radnu organizaciju Straža s pravom nazivamo dušom i srcem ove sutlanske doline u kojoj se bratstvo i jedinstvo stoljećima živi i potvrđuje zajedništvom u radu Hrvata i Slovenaca, počev od mukotrpnog težačenja i kulučenja, cjelodnevnog garanja u rudnicima i primitivnim glažutama, pa sve do poslijeratnog udarničkog poleta i postojanog preobražavanja kraja i tvornice u jedinstvenu cjelinu pitome prirode i sve složenije tehnike... Proizvodni pogoni i moderni strojevi tvornice znače srce i krvotok naše svakodnevice, znače nam jednom riječi život, i to ne goli život, golu egzistenciju, već puninu života koja se očituje u bogatoj nadgradnji, kako u društvenom standardu i rekreaciji tako i u kulturnom animiranju koje se otvaranjem knjižnice i čitaonice znatno proširuje i produbljuje... Ovom svečanošću pridružujemo se obilježavanju 500. obljetnice prve štampane knjige u Hrvatskoj... Naša knjižnica prvenstveno je namijenjena osobnom obrazovanju ili samoobrazovanju te svestranom kulturnom izgrađivanju radnika i mještana Huma na Sutli.«

Svečanost otvaranja uveličao je glumac i književnik Fabijan Šovagović koji je za tu priliku nastupio s odlomkom monodrame Đuka Begović te recitalom pjesama Miroslava Krleže i Vesne Parun.

* * * * *

Sredinom rujna 1983. održana je u prostorijama knjižare Mladost u Zagrebu promocija moje pjesničke zbirke U ime pračovjeka. Pjesme je izvornim crtežima popratila likovna umjetnica Ljubica Ratkajec Kočica. Pogovor zbirci napisao je slovenski pjesnik i kritik Franci Zagoričnik koji ovako zaključuje: »Bagolin položaj čovjeka i pjesnika označava onu bezuvjetnost koja je svojim izgledom možda utopijska, koja ne može biti uvijek u cijelosti shvaćena i prihvaćena. No, pjesnikova je stvar što pri tome neće štedjeti ni sebe ni svoju riječ. On će svemu podržati cijenu i sam će uvijek plaćati za sve. U tome je značenje njegova napora i njegov dar. Stoga i može u tom položaju govoriti u ime pračovjeka, u svoj sigurnosti u ono o čemu govori, kao i u svoj nesigurnosti odjeka i uzvraćanja. Njegov je položaj neminovno rizičan i jedino takav može biti«.

Na promociju je došlo tridesetak ljudi iz Huma na Sutli koji su uz brojne zagrebačke ljubitelje pisane riječi dupkom ispunili knjižaru. Voditelj promocije bio je Mile Maslać, pjesnik i djelatnik u knjižari, a o samoj zbirci govorio je dr. Ivan Cesar s Filozogfskog fakulteta u Zagrebu, koji je između ostalog istaknuo: »Bagola je pjesnik koji svoje pjesništvo izriče na dva jezika – hrvatskom i slovenskom. U sebi je spojio dvije pjesničke tradicije i dvije kulture, koje svaka za sebe progovaraju na svojem jeziku da bi pjesništvo bilo potpuno. Njegov stih, promišljeno neprecizan, a ipak izbrušen na način kako se rijetko može naći u suvremenom našem pjesništvu, nikad ne propada u puku eksplikativnost, a isto je tako daleko od svakog esejizma, u što bi lako mogao upasti s obzirom na vječne teme ‒ sidrište njegova pjesništva. Sve ovo govori da je ova poezija plod pravog talenta. Bagoline pjesme, zrele u svojoj izradbi, uzimaju na sebe smišljeni stihovni slijed bez interpunkcije, ritmički su čvrste, ali ne rimovane, te u svojem pomalo vizualno-slušnom nastupu postižu udarnu provokaciju«.

Pjesme je čitao glumac Zlatko Vitez. Poslije završene promocije Branko Mlačak, nekad direktor tvornice stakla, s kojim sam u međuvremenu izgladio sve nesporazume, pripremio je za mene i moje kolege pisce i profesore u restoranu »Dalmatinski podrum« večeru i veselo druženje. Na sve sudionike slavlja ostavio je impresivnu sliku privrednika koji se kao čovjek umije uzdići iznad svoje stručnosti i animirati društvo širinom svojih osjećaja, razmišljanja i pogleda.

* * * * *

U ljetnim mjesecima 1988. bio sam toliko zaokupljen radovima na izgradnji obiteljske kuće da sam čak i sanjao o njima te sam se posve isključio iz ostalih poslova. Premazivao sam grede i brodski pod, dovozio žljebove i vjetrobrane za krovište, promatrao kako majstori polažu grede, podižu tramove, potpornje, zabijaju daske i oplatu, te prekrivaju krovište ne baš najkvalitetnijim crijepom iz Vinkovaca. Kuću smo napokon stavili pod krov, što je naravno valjalo proslaviti pečenim odojkom i domaćom kapljicom.

Potkraj kolovoza proveo sam pet dana na odmoru u Umagu i pročitao Hazarski rečnik Milorada Pavića. Pročitavši ga, pitao sam se zašto je taj roman o nestanku jednog naroda i jedne civilizacije toliko hvaljen. Odgovor mi se nametnuo sam po sebi kao posljedica uzavrele političke situacije u Srbiji. Srpskoj književnosti u najnovije vrijeme kao da su najvažniji neki veliki mitovi i izgubljeni narodi. Pavićev roman je uradak književnog »neimara« u raspirivanju srpske mitologije, knjiga načitanosti i vještine, nipošto osobnog svjedočenja.

Supruga Branka po treći put je zatrudnjela, i pokajnički priznajem da joj u mjesecima trudnoće kao suprug nisam posvećivao dovoljno pažnje i nježnosti. U ponedjeljak 17. listopada 1988. odvezoh je u celjsko rodilište. Dva dana kasnije rodila je u deset sati i deset minuta curicu kojoj smo nadjenuli ime Viktorija. U pola dva popodne bio sam s dvoje starije djece u rodilištu. Bilo je divno poljubiti okrijepljenu trećerotkinju, promatrati Esteru i Igora kako se čude ljupkom novorođenčetu. Nikako da se nagledaju sestrice koju bi najradije pomilovali i primili za ručicu, ali to je bilo strogo zabranjeno.

* * * * *

Potkraj veljače 1990. u Zagrebu je preminuo pjesnik i revolucionar Jure Kaštelan, rođen u slavnoj starohrvatskoj Poljičkoj Kneževini između Jadranskog mora, rijeke Cetine i Mosor-planine. Odrastao je u siromašnoj, seljačkoj obitelji, a osnovno školovanje završio u glagoljaškom sjemeništu. Na početku Drugog svjetskog rata prekinuo je studij filozofije i otišao u partizane. Bio je miljenik Josipa Broza Tita, ali se nikad nije povodio za socrealističkom literaturom. Za njega je biti umjetnikom značilo stvarati, a ne oponašati. S Bonaventurom Dudom bio je glavni urednik kapitalnog izdanja Biblije prevedene na suvremeni hrvatski književni jezik. U svojim pjesmama odlazio je daleko u prošlost, kako bi pronašao istinu sadašnjosti, »umio je spojiti neznatne stvari i velike misli o ljudskom putu, ono crno u ljudima svoga vremena, ali i ono svjetlosno nad tim crnim«. Skromno i samozatajno otišao je sa svojim vremenom. Obred pokopa obavio je franjevac Bonaventura Duda, a komemoracija koja je bila zakazana u Saboru Republike Hrvatske nije održana, jer se navodno nije moglo naći govornika!?

Politička zbivanja u ožujku i travnju 1990. proživljavao sam s velikom nedoumicom i strahovanjem. U susjednoj Sloveniji visjeli su posvuda plakati koji su me podsjećali na izborna plakatiranja u Austriji, samo s malo manje ukusa. Ciril Ribičič u društvu sa Staljinom i Chausceskuom nije djelovao čak ni opozicijski uvjerljivo. Hrvatske stranke i kandidati samo što nisu prsnuli od silnog napuhavanja lijepim riječima i slatkim osmijesima, prigušujući u sebi nesnošljivo raspoloženje.

U nedjelju 22. travnja 1990. održani su prvi demokratski izbori u Hrvatskoj. Bio sam na listi kandidata Pokreta zelenih za društveno-političko vijeće općine Pregrada. U svojoj izbornoj jedinici dobio sam najveći broj glasova, što sam osobno smatrao velikim priznanjem.

Prvosvibanjske praznike proveo sam s obitelji u Varešu i Sarajevu. Naši domaćini bili su prilično zbunjeni rezultatima izbora u Hrvatskoj, masovnom pobjedom Hrvatske demokratske zajednice. Moje uvjeravanje kako je to zapravo revolt birača protiv gotovo polustoljetnog komunističkog obmanjivanja naroda i velikosrpskih provokacija nije ih u biti zadovoljavalo. Zbog rodbinskih veza i međusobnog poštivanja izbjegavali smo razgovore o politici te radije pričali o svakodnevnim brigama. Njih daleko više pogađa višak radne snage, mnogi su na listama čekanja, a svima su mjesečna primanja vrlo niska. Riječ je uglavnom o preživljavanju. I zanimljivo, nisu bili ni previše razočarani. Spašavala ih je višestoljetna trpeljivost, teferič uz kahvu s uzdahom: »Ma pusti, bolan!«

* * * * *

Na sutlanskom mostu između Huma na Sutli i slovenskog Rogatca osvanuo je 8. listopada 1991. međudržavni granični prijelaz. S jedne strane hrvatska, s druge slovenska policija. Na visokim jarbolima zavijorile se državne zastave. Slovenci su proglasili novu nacionalnu valutu – tolar. Bilo je zanimljivo promatrati kako se svjetonazor običnih ljudi brzo mijenjao. Susjede Slovence nije zabrinjavala toliko situacija u Hrvatskoj, koliko mogućnost jačanja vlastite valute. U tom pogledu morao sam biti oprezan i odrješit u uspostavljanju čistih računa sa Slovencima kojima je više od osamdeset godina jugoslavenske stvarnosti od prvog susjeda (Hrvatske) bio mnogo draži susjedov susjed (Srbija).

Početkom 1992. danima smo s velikim nestrpljenjem očekivali predivno jutro 15. siječnja, kad se napokon ostvarilo toliko priželjkivano, stoljećima potiskivano i uzalud prizivano međunarodno priznanje samostalne države Republike Hrvatske. U svoj sam dnevnik zapisao:

»Živjela nam suverena Hrvatska! Živjela u ime svih domoljuba koji su stoljećima ginuli za tvoju samostalnost, živjela usprkos svojim dojučerašnjim izdajnicima, živjela u ime mog pokojnog oca Viktora, časnog domobrana i katolika, živjela kao trajni zalog nove radosti, dostojanstva i stvaralačke postojanosti!«

Četiri dana kasnije iznio sam na skupštini općinskog odbora HDZ-a u Pregradi osobnu prosudbu o tome koliko smo dosljedni i nepokolebljivi u ostvarivanju stranačkog programa.

»Iako smo stranka na vlasti, mi u stvari ne držimo vlast u svojim rukama. Svaka vlast ima pored svih draži i opojnu moć. Vlašću opijeni pojedinci u našim redovima opasniji su od pijanaca po birtijama, zato što omogućavaju boljševičkim liscima iz novoosnovane stranke HNS-a da budu savjetnici predsjedniku općine. Njihov utjecaj na općinske strukture biva u svakodnevnoj zbilji sve jači. Uspjeli su nam podmetnuti oglodanu kost – lokalističko prepucavanje o boljem ili lošijem stanju triju mjesnih zajednica – tu desetljećima provjeravanu metodu koja je pojedincima osiguravala zadržavanje na funkcijama. Stoga predlažem da se okrenemo sebi samima, da otvoreno priznamo jedni drugima što nas sputava i našu energiju krivo usmjerava. Navikavajmo se na slobodu mišljenja i govora. Nemojmo dozvoliti da se oporba naslađuje vlašću koju bismo morali držati u svojim glavama i rukama. Dogovorimo se kako ćemo ubuduće raditi. Ovih dana očekujemo zakon o lokalnom ustrojstvu naše države i sukladno tom zakonu valja nam se pripremati za nove izbore.«

* * * * *

Na Markovo, dan blagoslova zemlje, 25. travnja 1993., pucanjem iz kubura i sviranjem limene glazbe ispred upravne zgrade Poljoprivredne zadruge najavljeno je održavanje konstituirajuće sjednice općinskog vijeća i početak rada novoustrojene općine Hum na Sutli. Sama sjednica protekla je u vrlo napetom i žustrom tonu. Oporbeni vijećnici htjeli su pod svaku cijenu dobiti predsjednika vijeća. Nakon glasovanja koje je išlo meni u prilog oporbeni vijećnici napustili su sjednicu, a ja sam položio prisegu i održao nastupni govor. Poslije održane svečanosti čestitkama nije bilo kraja. Kuburaši su nastavili s pucanjem, dajući svima do znanja da je Hum na Sutli ponovno postao jedinicom lokalne samouprave, a ja prvim načelnikom novoosnovane općine.

* * * * *

U subotu 23. travnja 1994. točno u jedanaest sati spustio se helikopterom na igralište kraj osnovne škole Viktora Kovačića u Humu na Sutli hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Pozdravio sam ga i rukovao se s njim odmah iza župana dr. Franje Kajfeža. U neposrednom razgovoru djelovao je mnogo srdačnije nego na televiziji. Više od sat vremena razgovarali smo u uredu direktora tvornice stakla. Spomenuo sam da se nalazi u zavičaju pjesnika Rikarda Jorgovanića, arhitekta Viktora Kovačića, patologa Ljudevita Juraka i biblicista Adalberta Rebića, što ga je očito vrlo ugodno iznenadilo. No, cijelo vrijeme susreta s predsjednikom Tuđmanom bio sam vrlo ojađen ljudskom niskošću predsjednika općinskog HNS-a koji je nepuna dva tjedna ranije za poslovnim ručkom govorio sve najgore o njemu, a prilikom susreta zamalo da ga nije na rukama nosio i ljubio mu koljena.

Na odlasku su domaći kuburaši svojevoljno zapucali iz kubura, na što je oštro reagirao zapovjednik osiguranja. Žalosno je da su upravo članovi HDZ-a bili najglasniji u svađi s policajcima, pokazujući im stranačke iskaznice i uzvikujući kako njima nitko ništa ne može.

Srećom, mnogo opušteniji i radosniji bio je istog prijepodneva susret s dragim gostima iz Opuzena (članovi mješovitog pjevačkog zbora opuzenske župe sv. Stjepana, župnik don Vinko Sanader, časna sestra Marinela Delongo, Darko Popić sa suprugom Jadrankom u ime ogranka Matice hrvatske, članovi dramske sekcije, te moj kolega književnik i urednik Stjepan Šešelj, potpredsjednik Matice hrvatske) koji su doputovali iz doline Neretve i bili smješteni kod naših obitelji. Za vrijeme dvodnevnog boravka pjevali su na svečanoj misi u župnoj crkvi Majke Božje Taborske, održali koncert duhovnih i svjetovnih pjesama u crkvi sv. Petra u Prišlinu, a njihova dramska sekcija nastupila je u kinodvorani s ulomcima predstave Urotnici u čast i spomen na Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana.

* * * * *

Tijekom veljače 1996. napisao sam osobno svjedočenje o slovenstvu i hrvatstvu, članak koji nije htio objaviti urednik ljubljanskog Dela, a urednik Večernjeg lista Milan Ivkošić izgovarao se da nije primio moje pismo s priloženim Svjedočenjem sa Sutle koje ovdje objavljujem u cijelosti.

»Rijeka Sutla stoljećima je bila i vjerojatno će stoljećima biti granica između zemaljskih cjelina, ali nikad između ljudskih veličina. Vjerujem da su je tako poimali grofovi Celjski kad su odlazili u hrvatske krajeve, da ju je tako poimao grof Petar Zrinski kad je otkrio izvor mineralne vode u Rogaškoj Slatini, da su je tako poimali grofovi Ratkaji s legendarnom Veronikom Desinićkom, da ju je tako poimao Anton Aškerc za vrijeme svog župnikovanja u Podsredi, čitajući Gundulića i Mažuranića na hrvatskom jeziku. Tako je doslovce poimam i ja u svom zavičajnom podneblju, sretan što sam ovaj svijet ugledao na čarobnom brijegu s njene lijeve ili hrvatske strane.

Poslije završenog studija zaposlio sam se kao prevoditelj i urednik radničkih novina u zavičajnom Humu na Sutli. Time je počelo vrlo značajno razdoblje mog življenja glede spoznaje koliko je jugoslavenska indoktrinacija bratstva i jedinstva u gospodarstvu i politici zapravo udaljavala i otuđivala Hrvate i Slovence. Naime, Slovenci su u višim razredima osnovne škole učili srpskohrvatski, srpsku jezičnu varijantu koju su potom u jugoslavenskoj armiji samo učvrstili. Zato su na susretima gospodarstvenika, ali i političara i znanstvenika sve do demokratskih promjena sa svojim hrvatskim partnerima razgovarali ili slovenski ili srpski, a nipošto hrvatski!

To su činjenice kojima sam bio svjedokom punih dvanaest godina, žalosne činjenice za svakog imalo svjesnog i poštenog Hrvata.

Poslije osamostaljenja i međunarodno priznatih država Slovenije i Hrvatske slovenski gospodarstvenici, političari i znanstvenici nađoše se na susretima s hrvatskim kolegama u velikoj neprilici zbog svoje ‘srbohrvaščine’. Često sam imao priliku vidjeti kako se slovenski sugovornici muče s hrvatskim izgovorom, vidjeti i slušati njihovo nelagodno ispričavanje zbog duboko usađene ekavštine. Takva ispričavanja obično bi završavala u mučnoj tišini koju sam na lijep način uvijek pokušavao prekinuti s podsjećanjem na Franca Prešerna, na njegovu rečenicu iz pisma Stanku Vrazu: ‘Sjedinjenje svih Slavena u jedan književni jezik ostat će po svoj prilici tek pobožna želja’. Čast i slava dr. Prešernu! On je upalio svjetlo slovenskog jezika i slovenskog naroda, svjetlo koje nije uspjela ugasiti nijedna politička sila. Kod nas Hrvata bilo je nažalost svjetlo hrvatskog jezika, od Marka Marulića do naših dana, prečesto na samoj granici ugasnuća. Politika je radila po svome – najprije s hrvatskim jezikom a potom i s hrvatskim narodom kojemu su Srbi u zagrebačkom listu Srbobran na pragu 20. stoljeća navijestili konačno istrebljenje.

No, svaki je narod neuništiv sve dotle dok je svjestan svoje povijesne utemeljenosti, svog jezika i književnosti, svoje vjere, ufanja i ljubavi. A toga je hrvatski narod bio svjestan, baš kao i slovenski, ali i mnogo jače, zato jer je gotovo punih devetsto godina u živom sjećanju čuvao zlatno razdoblje svojih narodnih vladara i kraljeva od početka devetog do početka dvanaestog stoljeća. Hrvatsku nacionalnu svijest čuvali su, budili i krijepili slavni hrvatski muževi – bojovnici, svećenici i književnici. Tim velikanima hrvatske povijesti, kao što su Eugen Kvaternik, Ante Starčević, Mihovil Pavlinović i Stjepan Radić, pripada svakako i dr. Franjo Tuđman sa svojom sintezom hrvatske povijesne svijesti i političke misli – ostvarivanjem te sinteze i pomirbom svih Hrvata. Pod njegovim vodstvom hrvatski je narod doživio svoj ponos, svoju čast i svoju državu.

To je povijesna činjenica i zato ne mogu shvatiti intelektualca, a ponajmanje hrvatskog, koji se pred poviješću usuđuje to poricati. Poslije velikog početnog oduševljenja novim državama na prostoru bivše Jugoslavije možemo i moramo staloženo i iskreno ljubiti svoj narod i djelovati za boljitak svoje države, što je osnovni preduvjet i jamstvo poštovanja svakog drugog, ponajprije susjednog naroda i države. Moja iskustva, susreti i doživljaji u ovoj sutlanskoj dolini iz godine u godinu sve me dublje uvjeravaju da ubuduće Hrvate i Slovence ne mogu zbližavati nikakve parole o bratstvu, već ponajprije prava istina i istinske vrijednosti naših naroda i država na svim područjima čovjekova življenja i stvaralaštva.«

* * * * *

U subotu 11. prosinca 1999. čuo sam na prvim jutarnjim vijestima da je umro predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Ta je vijest doduše već danima visjela u zraku, pa ipak me duboko potresla. Tijekom dana gledao sam i slušao akademika Vlatka Pavletića, predsjednika Hrvatskog državnog sabora, koji se putem Hrvatske radiotelevizije obratio svim građanima Republike Hrvatske i objavio da je prestalo kucati veliko srce državnika i državotvorca, prvog predsjednika moderne, nezavisne, suverene, demokratske Republike Hrvatske. Premijer Zlatko Mateša izjavio je da smo izgubili predsjednika koji je čitav život posvetio ideji stvaranja hrvatske države, kojemu je Bog dao da doživi ostvarenje i ozbiljenje te svoje ideje, čovjeka koji je bio ne samo velik državnik nego i humanist, ali bio je i otac i djed. Slušao sam izjave Mate Granića, Ivice Kostovića, Ivice Račana, Zlatka Tomčića, Đurđe Adlešić i ostalih stranačkih dužnosnika. Slušao sam kako su tu vijest prenosile inozemne agencije, uglavnom vrlo škrto i suhoparno.

Sutradan je starija kćerka Estera s prijateljicama otišla na Pantovčak, poklonila se odru s mrtvim tijelom prvog predsjednika samostalne i međunarodno priznate Republike Hrvatske, te u knjigu žalosti upisala riječi koje sam joj izdiktirao:

Franjo Tuđmane, dragi predsjedniče,
tvoja odlučnost, marljivost i nepopustljivost
u olujama povijesnih bespuća jamče nam opstanak
slobodne Hrvatske, hrvatskih proljeća i vječnog svanuća!

Kiša je padala cijelu noć, tako da je rijeka ljudi od Britanskog trga do predsjedničkih dvora na Pantovčaku dobro pokisla, čekajući po sedam i osam sati da odaju posljednju poštu predsjedniku Tuđmanu.

Obred sahrane na Mirogoju trajao je punih pet sati. Od stranih uglednika bio je nazočan jedino Suleyman Demirel, predsjednik Republike Turske, što me prilično razočaralo, premda nisam očekivao baš neku veliku nazočnost stranih državnika. Svijet ga je već davno otpisao. Je li s pravom? Nisu li tisuće i tisuće domaćih poštovalaca i veličanstvena sahrana pokazali svijetu da nije u pravu glede dr. Tuđmana? Za Hrvatsku ima daleko veće značenje od svih svjetskih velesila. Vrlo lijepo je na sahrani govorio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, naglašavajući zasluge, ali i propuste pokojnika, koji nas obvezuju na etičnost i poštenje, jer toga je očito bilo premalo u Tuđmanovo doba. U stranci je imao previše ljudi, nekima očito nije bilo mjesto pokraj njegova odra, jer su mu narušili ugled svojim sebičlukom i neumjerenošću. Možda upravo zbog njih nije za života ispunio obećanje koje je dao poslije prvih izbora za predsjednika države – blagostanje naroda. Na račun blagostanja pojedinaca stradavala je većina hrvatskog naroda.

_________________
* Odlomci iz 8. i 9. poglavlja rukopisne cjeline autobiografskog romana Život je pjesma. (Op.a.)