Neka svatko obrađuje svoj vrt

Libertinizam (prvih autorovih izradaka) kao putna sloboda bića veže se (u nas i vani) uz konstantno premještanje i tragičku mobilnost egzistencijalno-novobeatovske nesreće koja, nužno, opravdano nema svoju sjedilačku adresu. Već prvim zbirkama mladi pjesnik i esejist Marko Pogačar izaziva opravdanu pozornost premda, držim, tek trećom knjigom stihova postiže zavidan status jednoga od zanimljivijih mladih pjesnika u recentnoj hrvatskoj poeziji.

Libertinizam i opojni ludizam predmetnog svijeta

Sretno-tragički (načelno mladi/ mlađi) luzer mnogo putuje, mijenja pejzaž i površna poznanstva i pritom o uočenom (pejzažu, gradu, društveno-političkom polju) daje brzo, po mogućnosti kritičko i katastofičko mišljenje, u načelu. (Usput, ne samo ovaj autor već i drugi egzistencijalno-pjesnički nomadi, odreda su u tuđoj sredini uspješni loveri i »oštri« kritičari neke u načelu gostoljubive zemlje i njenog društveno-političkog stratuma.) No persona takva profila živa je a potom i sretna samo kad se kreće, kad je uopće aktivna, mlada i na vječnom neodgodivom pro/putovanju. Ovisnici o vlastitoj biologiji i nemarnom kretanju/lutanju, uza svu povremenu stihovno uspjelu vizualizaciju, kao i važniji ljudsko-pejzažni materijal u nasumičnom susretu, nisu me ‒ kao ni svojedobna beat književnost ‒ uspjeli uvjeriti u kapitalnu tragediziranost mladog putnika i posljedično čitateljsko »uživanje« u informacijskoj podjeli i razmjeni.

U Predmetima (2009.), zbirci izuzetne poetsko-teorijske radijacije, međutim, Marko Pogačar iz metafizike govori protiv metafizike. Bio bi to klasičan, mnogo puta viđen uroboros kad se autor ne bi svjesno zaigrao i utopistički ogolio zamku:

(...) Moguće da Marko nasamari mačka a pritom ne radi protiv sebe? Kako, molit ću, očekivati od te životinje da uskoči natrag u rječnik? Zauzme svoje obično mjesto i poštuje zadani poredak? koliko, kažem, nevremena! (sastavak »Kako je griješio Kant?«)

Na djelu je konstituiranje Subjekta u odnosu na predmet. Ništa novo, reklo bi se, ali je ta istraga o pradavnim gradbenim vezama riječi i stvari izvedena sjajnim poetskim usuđivanjem u području zainteresirane znanosti (poetika/estetika konkretnoga; fenomenološka redukcija), i još više u poetsko-ludističkom polju vlastitih neobaveznih, poeziji plodnih »tvrdnji« i zavodljivih »pogrešaka«, izvan dakako logocentrističkog reflektora dozvoljenoga i provjerljivoga. Pogačar je nesumnjivo autor opremljen znanjima o svijetu predmeta, dekonstrukcijskoj spekulaciji... a ujedno je i dobar poznavatelj prvih imena poetskog moderniteta (D. Dragojević, T. Šalamun...; vidljivo iz autorovih sastavaka).

Dolaze opet predmeti

Jezero je bila ključna riječ zbirke Predmeti, dok je rana ključ za zbirku Zemlja Zemlja iz 2018. godine. Rana je radost puti, rt tijela isturen u mekoj smrti, Rana lutrija, loto, razglednica iz puti. Rana je poznato je, istureni i na bilo koji način načeti dio tijela kojim se kao svojevrsnom antenom ili detektorom spoznaje ritam krvi i mesa ispod naučene predodžbe kao uobičajene košulje koja, doduše, štiti ali i zasljepljuje pokriveno tijelo, priječi da bude plodno ranjeno. O Predmetu (i Subjektu koji gleda, komentira, povremeno se pretapa u percipirani objekt, izmješta i maskira u gramatikalnu poziciju srednjeg roda...) Pogačar piše taksativno iz nekoliko uporišta. Ta su uporišta: 1. poetika konkretnosti (od M. Bensea do domaćeg Dragojevića); 2. fenomenoški redukcionizam (od pojave predmeta do njegovih ogoljenih i zamamnih skeletnih tragova neočekivanog a skrivenog bića); 3. šalamunska igrivost bitka (erotična sloboda koju doznačava često nesvjesni poetski ludizam i njegove zavodljive figure ispadanja iz reda, tj. sve-je-moguće pozicije).

Subjekt »prepoznaje« pa tako i sam sebe izgrađuje okom; tematizira se analitičko-poetski zatečeno stanje prije predmeta (bile su ptice); predmet koji se gleda točno u određeno vrijeme (jer se opravdano sumnja na promjenu; sindrom elektrona, njegove staze i promatrača), te predmet poslije predmeta (dolaze opet predmeti). Status se iz Naučenoga, iz Predodžbe izmješta, dovodi u pitanje i tako gradbeno konstituira: i status Predmeta i promatrača, koji gleda i izmišlja. Usvojeni materijalni orijentir (na mjestu zauzimanja praznine) u nedostatku orijentacijske efikasne ponude: Bog, Priroda, Kultura, Tehnika... zaslužuje povjerenje jer zaslužuje prazninu i prostor. Egzistencija predmeta (legitimacija i adresa na njoj) jamči se sjenom (Bog inače, zna se, nema sjenu); predmetova sjena bježi ovisno o vremenu...

Netom izrečeno (o sjeni kao jamcu) logično se ‒ a utopijski melankolično ‒ pobija. Predmet, i njegov pažljivi učeni promatrač, ostaje i dalje corpus hermeticum. (Dok u kvantnoj fizici nije realizirana jednadžba o promatraču elektrona, a jest samo o elektronu kao predmetu gledanja, a i to misterijsko-lutrijskog ishoda ‒ i val i čestica, dotle nam jedino preostaje erotično i nesustavno divljanje slobode, tj. povjerenje u pjesnika i njegovo zavođenje.)

Jezero kao trickster

Iz zbirke Predmeti, samo Jezero ‒ izvrsna poema u petnaest poduljih sastavaka ‒ kao kazivač progovara u srednjem rodu; predmet bez imena (rezultat nužne demijurške naglosti i proizvoljnosti), autorov je izabrani planetni entitet koji se, kao i svaki prapredmet, gradi legitimirajući se spram Drugoga, gradi i samospoznaje. Jezerski orijentir, u nedostatku drugih, samo je jedno a sve ostalo - drugo (u nužnim spojnicama): sve je jezero osim jezera. Kao svom izabranom Bogu autor se obraća sakralnom parafrazom: i ne imaj drugih jezera do mene. O jezerskom Bogu se štošta kaže i »tvrdi«: bunar je dosada/ ja sam radost; te j a sam jezero, a što je to?...

Kao posrednik između dva sretna svijeta Pogačarevo je jezero sjajni trickster očite (šalamunovske) gladi ‒ da se jede kao hostija, jede i čita. Trećom knjigom stihova autor postiže zavidan status jednog od zanimljivijih mladih pjesnika u suvremenoj hrvatskoj poeziji.

Znao sam tko rano rani, rana je samo njegova, taj je bijeli princ prostora.

Knjiga iz 2018. naslovljena Zemlja, Zemlja upućuje na jasni smjer koji okuplja inače nadrealne ili pak fantastičke čestice koje, uz fantastički presvučenu kolokvijalnu zgodu, motivski hrani pjesmu. (Rijetko pjesma ima izdvojeni pojedinačni motiv, nego je riječ o namjernom gomilanju međusobno podupirućih motiva. Nemoguće je u aktualnom trenutku svijeta motivski se izraziti kratko i jasno.) »Kako je lijepo nebo! – kaže autor – »kako dosadna zemlja. I kako je lijepo letjeti. Čovjek je lovac, zemlja zasjeda.«

Marko Pogačar piše i takve sastavke za koje ne bismo ustvrdili kako čine bitan dio autorova pisma (Divlji dlanovi; Bijela laž, John Carpenter...) a koji su zakriljeni naslovom pjesme, ne vrve »sadržajnim« kvalitetom ali su uspješnom vizualnom izvedbom tipično autorovi, meni dragi sastavci (Vjetrenjačama; Argument rane: Poslovi i dani; Stupica...). Vjetrenjačama je pjesma o ekonomskom i emotivnom propadanju: o početku gašenja inače neosporne struje, političkom kaosu i praznom potenciranju vjere i nacije: »naš problem ostaju napon/ vjera i nacija«.

Rana (vlastitog iskustva): struja i napon

Pogačar kritički pa i šaljivo piše o struji i politici, praznini na mjestu gdje bi trebao stajati uvjerljiv industrijski pogon. Pjesma skreće i zavrće od početne ambicije, napona i politike, u sentimentalne a važne plićine, tj. molećivu potrebu za ljubavlju, pa i tada kad je ta veza narušena i nesigurna: ja, kao vitez tužnog lika pilim granu na kojoj sjedim:/ obavlja/ odavno započet posao zemlje.

U Fusnoti rane nastavlja se priča o rani kao vlastitom iskustvu (... nitko nije umro za mene). U Fusnoti rana na čovjeku doimala se... doista samo njegovom, bilo je u njoj nešto istovremeno od općega: šepiri se, prepušta pogledu... Autor kaže za čovjeka kojega je slučajno slijedio ispred kladionice i koji uplaćuje sportsku prognozu da se taj čovjek opasno približava lovcu, njegova rana Stupici tj. vrsti ucjene. Rana, tj. iskustvo, osobno obavezuju i donekle tako i ucjenjuje. Nitko za mene nije umro, tvrdi autor iz svog iskustva, nitko nije bio svet. Tijelo je kutija koju otvara vrijeme. A autor dodaje: rana je otvoren prozor kroz koji ulazi svijet.

Pogačar u nekim značajnim sastavcima filozofira, rana je jedinica osobnog iskustva i svakako je treba upoznati kao prvotno i čudno, vlastito i neponovljivo u nekoj drugoj osobi. Iskustvo pojedinca nije nužno pozitivno ili negativno; samo je tvoje. Rana ozljeđuje pa je takvo iskustvo, osim traga, često i bolno, posjeklina je samo naša pa, treba vjerovati, biti, ma kako zvučalo, na ranu ponosan i tašt. Autor teoretizira o iskustvu, kao svojini koja tu činjenicu upravo ljudskim vladanjem i ponašanje označuje pozitivno ili negativno. Iskustvo kao pojedinačna svojina; dakako se može mijenjati kao vlastita mentalna pločica, ovisi samo o kolekcioniranju iskustvenih informacija... U sastavku Poslovi i dani smireno se izabire jedan život koji teče između, kako kaže autor, rasta i rane, tijeka i iskustva – protjecanja vremena i gomilanja životnih činjenica. Pogačar očuđuje: živjela sam povučeno, među svojima, brzina kamena... početnu zgodu pušta u život. Situacija se koagulira u sporo, tekuće iskustvo... a osobi koja nosi Pogačar podaruje ženski lik.

Nije naše to što je u nama, što nas pritišće, te naše je ono izvan, kaže Pogačar, za što smo stvoreni, svemu se nadamo. Nada podliježe strasti, a metal i zemlja ne.

Autor kaže u početku pjesme, očuđujući, nisam željela ništa do neba. Nebo je granica. Istodobno: j a sam sirena u tankoj kutiji, onaj što pjeva u tijelu, u ljudskom obliku. Čovječe, iz tebe kuca: moje srce od metala i ponosa. Čovjek je lovac a dosada, zemlja u zasjedi. Autor inače misli kako svi imamo problem s vremenom kojega ima previše, te da će nam nešto stati na put, no istodobno zaključuje pomalo ironično, pomalo humano: uvijek je bilo pošteno raditi s ljudima – ovo je vrijeme čovjeka, dolaze ljudskiji dani. U vezi s ciklusom koji obnavlja, optimistično kaže : proljeće koje ništi i vezuje, obnavlja krv/ i mi se vraćamo svojim vrijednostima. Autor hrabro i angažirano spominje svećenika i dječaka u kritičkim sastavcima vlastitih stihova, aludirajući na aktualnu pedofiliju, kao i na vatrenu temu uopće: čitav svoj život, s naftnim poljem u srcu, čekamo šibicu.