Na rtu Ražnjić

Ana je sjedila u hladovini i ustrajno popravljala repić na kosi. Ruža je stajala s ručnikom u rukama i nogom ispitivala tvrdoću stijene na koju će leći. Darko je tražio prikladan kamen kojim će otvoriti bocu piva. Dalibor je proučavao ulaz u more na mjestu gdje sam ja maločas izašao iz vode. Marijeta je završila obilazak poluotočića i nezadovoljno gledala uokolo.

Ja sam zauzeo stratešku poziciju u sredini poluotočića, ispod jedine skupine kržljavih stabala, i orijentirao se.

– Dakle, društvo, nalazimo se na rtu Ražnjić, najistočnijoj točki otoka Korčule, na po prilici 43 stupnjeva sjeverne širine i 17 stupnjeva istočne dužine. Rt je, kao što možete vidjeti, stjenovit, a na njemu postoji svjetionik koji je važan za pomorski promet južno od Pelješca. Istočno od rta nema ničega...

– Kao prvo – prekine me Marijeta – ovo nije nikakav rt, nego mali poluotočić, još k tome okrugao. Stjenurine sa svih strana. Kako si uopće ušao u vodu?

– Da si prošla iza svjetionika – rekoh – naišla bi na jedan mul s kojeg se jako lijepo može i ući i izaći iz vode.

– Osobito ako nema valova – prigovori Marijeta.

– Nemojte se svađati – reče Ana, i dalje popravljajući repić na kosi. – Meni ovaj rt doista izgleda kao ražnjić. Na ovaj smo poluotok došli uskim prolazom, kao po štapiću od ražnjića. A sam poluotočić izgleda kao zadnji komad mesa na štapiću.

– Ali nije točno da istočno od rta nema ničega – javi se Ruža, koja se u međuvremenu smjestila na ručnik i dalekozorom pretraživala obzorje. – Tamo na onoj strani nešto se vidi.

Darko, koji je uspio otvoriti bocu i sada praznio njezin sadržaj, zagleda se u daljinu. On se uvijek hvalio svojim dobrim vidom i bilo je jasno da će njegova biti zadnja. ‒ To je Mljet, koji se nalazi jugoistočno od nas, kao što i treba biti.

– Ali ako se ne jugoistoku vidi Mljet, na jugozapadu bi se trebalo vidjeti Lastovo – pobuni se Marijeta. Marijeta je bila prva liga u zemljopisu, a inače je stalno nečemu prigovarala. – A tamo zaista nema ničega.

– Možda se samo ne vidi zbog lošeg vremena – nagađao sam.

– Po vedrom danu?

– Što se vedrog dana tiče, pogledaj Sv. Iliju – upozorio sam je. Doista, točno na sjever od nas vidio se planinski masiv Sv. Ilije, najviši vrh Pelješca i, čini mi se, cijelog južnog Jadrana. Tmasti oblaci okupili su se malo ispod vrha, tako da je vrh izgledao kao da plovi po moru. Inače je nebo bilo vedro, i otočići sjeverno od našeg rta, koji su se činili kao da se protežu sve do Pelješca, kupali su se u suncu. – Samo čekaj da ovi oblaci stignu do nas!

U međuvremenu je Dalibor ušao u more i veselo plivao. – Hladna je! – dovikivao nam je. Ali znao sam da ne će tako brzo izaći kad je jednom ušao. Sada je pokušavao napraviti »zvrk«, dakle, držeći se okomito u vodi snažno se zavrtjeti oko svoje osi uz pomoć jedne ruke – ako stvar uspije, vrtnja dalje traje sama. Radio sam to i ja dok se nisam udebljao – pomislih čeznutljivo.

– Gle! Što je ono? –Ruža je i dalje gledala kroz dalekozor. – Ono između Mljeta i kopna. Je li to brod? Ali...

– Shvaćam tvoju nedoumicu, Ružo – Darko joj uzme dalekozor. – Izgleda kao zdjela za juhu, ali to jest brod. To je onaj luksuzni kruzer, koji ima sedam ili osam paluba i nikako ti nije jasno kako se ne prevrne. Valjda plovi iz Dubrovnika na sjever. Uskoro će izgledati veći od Mljeta!

– Ako se lonac za juhu prevrne, još ćemo morati spašavati tajkune – reče Ana, koja je završila s uređivanjem repića. (Ali vjetar je bivao sve jači, i uskoro će Ana cijelu stvar morati početi ispočetka.)

– I tajkuni su ljudi – pomirljivo će Darko, koji je pokušavao otvoriti drugu bocu piva.

U međuvremenu je Dalibor izašao iz mora i sada se ispružio na suncu. Marijeta se sva uzmuvala spremna da ga izvuče iz vode, ali nije bilo potrebno.

– Ovi valovi nisu bogzna kako veliki – tumačio je Dalibor. – A kad su veći, i to nije problem: trebaš samo sjesti na jedan dovoljno jak da te dovede do obale, a nedovoljno jak da te razbije o stijenu. Onda samo rukama za stijenu i brzo van prije nego što dođe drugi val, jer za toga ne znaš kakav će biti: može te povući natrag u more ili baciti na hridine.

– Lijepa teorija – smijao se Darko. – A ako pogriješiš u procjeni?

– Mi barem poznajemo more, a ne kao Česi i Mađari – odvrati Dalibor.

– Nemoj biti zloban prema našim srednjoeuropskim prijateljima – reče Ana. – I starac je poznavao more, pa mu ništa nije koristilo.

– Misliš li ti na onu knjigu »Starac i more«? – upita Ruža. – To mi je uvijek bilo bedasto. Starac ulovi veliku ribetinu, i onda kad očekuješ da će se on ili barem njegovi prijatelji dobro najesti, dođu morski psi i pojedu mu najveći dio. Baš bez veze!

– Plavušo, ne prenapreži svoj mali mozak – dobaci joj Darko, na što Ruža baci na njega prvi kamenčić koji joj se našao pod rukom. Darko se izmakne.

– More je velika tajna – rekoh. – Jedan francuski pjesnik kaže da slobodni ljudi vole more, a robovi onda valjda kopno. Ali čini mi se da i na kopnu možeš prilično lutati.

– Ovo s kopnom izgleda mi logično – reče Dalibor, uvijek sklon brzim zaključcima. – Zato su ruski vlastodršci slali svoje ljude u Sibir: što dalje od mora, to bolje.

– Što nije spriječilo neke ruske revolucionare da pobjegnu u Japan – dometne Ana, koja je uvijek sve znala.

– Baš ste se dohvatili Rusije! – na to će Darko, koji je dovršavao drugo pivo. Ružo, hej, Ružo! Reci ti meni zašto se dovraga ubila Ana Karenjina?

– Ana Karenjina? – Ruža je ozbiljno razmišljala. – Zaista ne mogu reći! Koliko se ja sjećam romana, onaj njezin muž – kako se već zvao...

– Valjda Karenjin – nasmija se Dalibor.

– Ne prekidajte me! Dakle, koliko se sjećam, onaj njezin muž bio je totalan majmun. Dakle, nije se uopće trebala uzrujavati radi jednog takvog tipa, nego uživati život – kako se ono kaže u onoj reklami s ona dva debela – punom žlicom, naći nekoliko ljubavnika a ne samo jednog – kako mu je ono bilo ime... jer ako jedan nije dobar, bit će drugi! Dakle, žena, kao što je negdje rekao Danny Kaye, uvijek ima više mogućnosti!

– Čini mi se da je on to rekao za muškarce – primijetih.

– Ali za žene je to bitnije – nije se dala Ruža.

– Što bi onda rekla gospođa Bovary koja je imala više ljubavnika, a na kraju se ipak ubila? – razmišljao sam.

– Ja se iz »Ane Karenjine« sjećam samo onog Nikolaja koji visi s prozora ispijajući bocu votke, ili čega već – dometne Darko.

– E, to ti nije »Ana Karenjina«, nego »Rat i mir« – pouči ga Ana.

– Ali to s votkom je dobar štos, ne? – završi Darko.

– Eno i Marijete u moru! –usklikne najednom Ana gledajući prema sjeveru. –Dečki, budite spremni da ju izvučete van, ne želimo utopljenika u našem malom društvu!

Doista, more je sada izgledalo sasvim drukčije nego maločas kad smo se kupali Dalibor i ja. Sveti Ilija namrgodio se u skladu sa svojim imidžom gromovnika, i vrh se uopće više nije vidio od tmastih oblaka. Vjetar je savijao kržljava stabla pod kojima smo se utaborili, a more je poprimilo onu poznatu zagasitomodru boju koju uzalud priželjkuju stanovnici Baltika i počelo je udarati o stijenje.

– I baš se morala na kratko ošišati, pa ju nemam gdje primiti – tužno će Dalibor.

– Morat ćeš ju držati kao leš u biblioteci, kao ona Faulknerova autistica s američkog Juga, sjećam li se dobro da se zvala Emily? –podbaci mu Darko.

– Leš u biblioteci bio je kod Agathe Christie – ispravi ga Ana – a ovaj je bio, gdje ono? Na tavanu? – i pogleda me.

Nisam bio siguran.

– Zamisli držati Marijetu na tavanu! Koja slast! – nastavi Darko.

Marijeta je međutim ekspresno izašla iz vode.

– Gdje si ti to izašla? –zanimalo je Darka. –Nismo te vidjeli da glavinjaš po stijenama.

– Preko onog tvog mula – reče obraćajući se meni. –Taj je međutim prenizak, tako da se more prelijeva preko njega; a tako je sklisko da možeš napredovati jedino po stražnjici.

– Ali imaš hrapavu dušu, pa ti je bilo lakše – dobaci joj Darko, na što mu Marijeta uputi ubitačan pogled.

– Sve ovisi o plimi i oseki – htio sam biti jako pametan. – Ovo sada je plima.

– Nije plima nego oluja – poklopi me Ruža. – Slušaj ovaj vjetar kako zviždi!

– Nego, ima li ovdje netko uopće nešto za jelo? – prekine ih Ana.

– Gavrilovićeva pašteta, sir, tvrdo kuhana jaja – izvijesti Darko. – I ima mnogo piva.

– A nešto slatko? – htjela je znati Marijeta.

– Ti bi htjela Proustove kolačiće? – dobaci joj Dalibor.

– Nemojte biti neugodni! – reče Ruža. – Proust je bio fin čovjek, pa je pisao o kolačićima, a ne o kobasicama i slanini. Iako je malo težak za čitanje.

– Čini mi se da je Proust kao plivanje po uzburkanom moru – rekoh. – Ako uspiješ pročitati prvih par stranica, koje su vraški naporne, dalje već ide lakše.

– Svakako bolje nego Buddenbrookovi – smatrala je Ana. –Dok dođeš do zanimljivih dijelova romana – a to je ono kad onaj mali Hans krene u školu, i sve nepodopštine u vezi s tim – prođe ti nekoliko stotina stranica.

– I to je bolje nego »Buka i bijes«, gdje glavnu priču priča imbecil – reče Marijeta, koja se u međuvremenu zamotala u ručnik.

– Ponekad je svijet takav da ga jedino imbecil može shvatiti – rekoh pomirljivo.

– Ljudi, vi ste totalno ludi! – povikne Ruža, koja je ušla do koljena u vodu i odmah se vratila na suho. – Mi tu pričamo svašta, a pogledajte nebo!

Uistinu, sada je na mjestu Sv. Ilije bila siva masa koja se kotrljala. Sunca više nije bilo nigdje, a more je bjesomučno udaralo o obalu. Otočići između Korčule i Pelješca više se nisu ni vidjeli. Vjetar je postajao sve jači i uskoro će početi nositi deke i ručnike.

– Hajdemo pokupiti stvari i što brže odavde – reče Marijeta.

– A da ostanemo još malo? Možda će nevrijeme proći – mislio je Darko.

– Ili da potražimo nekakav zaklon? – pitala se Ruža.

– Kakav zaklon, zar ispod ovih kržljavih stabalaca? – odvrati Dalibor.

– Sada ste kao braća Karamazovi, od kojih je svaki imao svoju teoriju kako poboljšati svijet – završi Ana.

– Zaboravili ste onog Smerdoperdova – javi se Darko. – Taj ga je zaista i poboljšao.

– Nije Smerdoperdov nego Smerdjakov – odvrati mu Marijeta. – Taj mi se u »Karamazovima« najviše i sviđa. Dok su ostali prosipali ideje, on je šutio i radio.

– Baš su ti Rusi zeznut narod – razmišljala je Ana. –Malo-malo pa im neki Smerdjakov dođe na vlast. I što onda imaš?

– Diktaturu proletarijata – rekoh. – Hajdmo pokupiti stvari i brzo do auta, inače ćemo još pokisnuti.

– Sva je sreća da smo se parkirali blizu – reče Dalibor.

– I da paštetu nismo ni otvorili – doda Darko.

– A kamo ćemo sada? – pitala se Ruža.

– Pa u grad Korčulu – odvratih. – Parkirat ćemo se kod groblja i spustiti dolje u grad. Negdje ćemo sjesti i uživati.

– U neki riblji restoran? ‒ pitao se Darko.

– A ako bude padala kiša – podbode me Marijeta – zamišljat ćemo da smo u Dublinu i družimo se s društvom iz »Uliksa«.

– U Korčuli ne može biti ružno. Grad ionako zovu malim Dubrovnikom.

– Svi osim Korčulana – odvrati mi Ana – koji kažu da je Dubrovnik previše rastegnuta Korčula.

– Ma ne pričaj koješta! – Marijeta se razljutila. – Dubrovčani su imali svoju državu, a što su imali Korčulani?

– Marka Pola – nastojao ju je umiriti Dalibor. – A taj je imao mnoge države.

– Kao ona djevojka u »Plači voljena zemljo«, koja je imala mnogo muževa – smijao se Darko.

Počele su prve kapi kiše. Morali smo se požuriti. Pokupili smo stvari i utrpali ih u auto.

– I tako napuštamo rt Ražnjić – tužno će Darko – a ražnjićima ni traga...