Klasik hrvatske pjesničke riječi

U našoj književnosti pjesništvo Slavka Mihalića (1928.-2007.), opće je mišljenje, uživa povlašteni status. Od pojave Komorne muzike davne 1954. pa sve do naših dana i Sabranih pjesama 1998. – do kada se na pjesničkoj ogrlici okupilo dvadesetak zbirki s neprebrojivim mnoštvom antologijskih pjesama – književna kritika i književna znanost priznaju mu status prvaka našeg suvremenog pjesništva i glas pjesnika na čijim »plećima leži najteže breme egzistencijalne zabrinutosti i povijesne odgovornosti hrvatskoga pjesništva druge polovice 20. stoljeća«. Štoviše, pozorno prateći njegov pjesnički prirast, i kritika i književna povijest i priručnici kao da su se nadmetali u biranju atribucija kojima će vrednovati Mihalićev pjesnički prilog, ne štedeći pri tome riječi kojima će istaknuti književnu posebnost i pjesničku prepoznatljivost, nerijetko časteći stihove prijelomnim književnim događajima i datumima. Iskušavajući ne manje i mogućnosti vlastite samosvijesti, po/zorno su svjedočili i dokumentirali izrastanje Mihalićeve pojave do neponovljivosti i jedinstvenosti s kategorijama kanonske i sudbinske odgovornosti i kolektivne povijesne relevantnosti.

Evo nekoliko misli navedenom u prilog.

Mihalić u književnoj kritici

U književnost je Mihalić, kao što je poznato, ušao kao suputnik krugovaške pjesničke generacije, ali – kako je zapisano – s jasnom sviješću da tamo i (trajno) ostane! Objavljena u vlastitoj nakladi, a tim se instrumentom i kasnije koristio, zbirka Komorna muzika, sa samo 12 pjesama, svojom je atmosferom i književnim sastojcima odmah prepoznata kao vrijednosni odmak od dominirajuće pjesničke prakse kolektivističkih ushita bez pjesničkog pokrića. U njoj, kao i u iste godine objavljenom Izgubljenom zavičaju Slobodana Novaka, pojedini će književni dušobrižnici vidjeti ne glas razlike, koliko glas koji protivno diktatu vremena duboko promišlja o svijetu oko sebe, o pustoši i posvemašnjoj praznini kao iskustvu vlastitog vremena i doživljaja vlastite egzistencije u njemu. Za razliku od ideologiji odanih i pravovjernih tumača književnih istina, književni će znalci u slikama tjeskobe, straha, beznađa i nemira prepoznati glas osviještena pojedinca koji se »probio do svog izraza« (Pavlović), i to s »poezijom koja nije u riječima odviše raskošna« (Špoljar), ali koja nas »jedino može spasiti slobode, kojom smo proglasili svoje otuđenje« (Miljković), a ne manje, s pravom i razlogom, i program/manifest krugovaškog naraštaja koji je upravo tih dana pjesničkom riječju iskušavao prostore slobode.

Iako je pjesnički prvijenac, što je u hrvatskoj književnosti uistinu rijetkost, doživio nepodijeljene pohvale, bilo je glasova koji su kritičke egzaltacije dočekali sa sumnjom. U jednom svojem kasnijem osvrtu D. Cvitan će tako istaknuti kako neki Komornu muziku drže najboljom njegovom knjigom, drugima je to Put u nepostojanje ili pak Početak zaborava, dok on osobno Darežljivo progonstvo drži »najboljim, što naša suvremena poezija može dati«. Slično piše i M. Čudina navodeći da se ta knjiga »doima kao sinteza jednog skrovitog užasa, jednog tajanstvenog, do kraja poetskog naslućivanja svog opstanka u mučnom prebivalištu«, koje je pjesnik izabrao da bi mu dao »oblik u svojoj riječi, koja ga označava u toj trpkoj rečenici u stihu, gdje čin stvaranja nije slučajan nego neophodan«.

U Darežljivu progonstvu bit će apostrofiran strah kao »osnovni nerv Mihalićeva pjesničkog psihizma« koji se događa u »rasponu od potpunog očaja i osjećanja praznine do svijetlih mjesta neophodnog treptaja«, što će pjesnika, prema M. I. Bandiću, predstaviti kao »jednog od trenutno najaktualnijih predstavnika mlade hrvatske pjesničke generacije«, dok će D. Jelčića definitivno »prisiliti da ga zapamtimo«.

Ostvarena pjesnička osebujnost odjeknut će i u stihovima zbirke Godišnja doba; M. S. Mađer će tim povodom zapisati da u »svakoj pjesmi imamo po neki stih fascinantne misaonosti« i izdvojiti nagomilanost erotskog relativizma u Približavanju oluje, kasnije jednom od najčešće navođenih i interpretiranih autorovih pjesničkih sastavaka. Istu će knjigu A. Šoljan pozdraviti kao »događaj godine«; za J. Melvinger ona je »bogata«, a njegovi »utišani poetski monolozi su najčežnjivije maštanje o svijetu iz kraljevstva onih koji su se odrekli iluzija sa pomalo gorkom rezignacijom«. Takav, nadasve izuzetan odjek knjige Mihaliću će priskrbiti atribute »najpotpunije i naizgrađenije pjesničke ličnosti«, a to će stihovlje I. Zidić imenovati »cvijetnom fazom«, a M. Vaupotić »djelom pune stvaralačke zrelosti i zaokruženog smirenja pjesnikova duha«.

Navedene ocjene i čitanja upotpunit će i I. Mandić; M. Vlajčiću stihovi zbirke »udaraju u sluh kristalnom opojnošću lirskog izraza, da bi u ponovljenim susretima zasjenili stamenošću poetske strukture i autentičnosti prodorne vidovitosti«, dok M. Danojliću »Mihalićeve pjesme trijumfiraju totalnom neizvjesnošću«...

Ljubav za stvarnu zemlju šesta je po redu Mihalićeva pjesnička zbirka. Po mišljenju kritike, ona »donosi nova bogatstva i nastavlja ona znana« (D. Horvatić) i iznova uvjerava u autentičnost Mihalićeva »samosvojnog pjesničkog napora«. Prema B. Donatu, njome se Mihalić potvrđuje i otkriva »pjesnikom nade«, J. Pupačiću pak nudi »antologijska ostvarenja naše suvremene poezije«, dok je V. Zuppi, u podrobnijem osvrtu, pretrpjela sve »moguće sumnje pjesnika u same mogućnosti pjesme«.

Prijeđeni pjesnički put – satkan od pjesničkih vrhunaca, ali i oscilacija – ponukao je autora na izbor; godine 1966. u Matici hrvatskoj je tiskan izbor u kojemu se zrcale sve mijene i amplitude ove poezije iznimnih pjesničkih koordinata, koje će P. Brečić označiti »najboljim pjesmama svjetskog reda«.

Dvanaest godina nakon Matičina izbora pojavit će se i onaj u Naprijedu, s pogovorom Antuna Šoljana, koji ga imenuje »jednim od najrjeđih zvjerki nove literarne scene« ‒ ali i »istinski popularnim pjesnikom, usporedivim s najvećim« novijim pjesnicima, Kranjčevićem ili Ujevićem, kojih je on, uostalom, legitimni duhovni i pjesnički potomak«. Ističući da je po Mihaliću pjesma »oblik svojstvene askeze i mučnog izlučivanja samoga sebe«, Z. Zima će pak posebno apostrofirati njegovu pjesmu Majstore, ugasi svijeću i pridružiti je niski njegovih klasičnih, antologijskih dragulja i pjesničkih reprezentanata.

Pjesnički se mijenjajući i preobražavajući, gotovo uvijek na bolje, dakako u pjesničkom smislu, Mihalić je svakom novom knjigom razgrađivao i dograđivao svoju književnu prepoznatljivost. Veselko Tenžera, u čiji se sud itekako valja pouzdati, udijelit će mu atribuciju pjesnika Zagreba (Pohvala praznom džepu), što će učiniti i M. Čudina, aludirajući, držim, na činjenicu da je svoju poeziju Mihalić izveo na gradske trgove i razrovane (ne/romantične) ulične slike i ambijente.

Za H. Pejakovića Mihalićevo je pjesništvo eminentno poezija govora, »poezija što kao svoj primjereni korelat priziva slobodni stih«; K-M. Gaussu njegove pjesme »nikada ne prizivaju lažnu ljepotu užasa«; B. Biletiću je Mihalić »tvorac stihova istovremeno ukotvljen u naše vrijeme i tako lijepo oslobođenih od sputavajućih spona konkretna trenutka«, dok se K. Bagiću, pišući o njegovoj šesnaestoj zbirci (Zavodnička šuma, op. a.) »majstor odlučio izravnije suočiti s ozbiljnošću vremena i neumitnošću vlastita poraza«, dok su njegove ‘neposlušne riječi’ nastavile provocirati ozbiljnost vremena.

Nećemo pogriješiti ako kažemo da je svekoliko Mihalićevo pjesništvo, svojim najdubljim uporištima, oblik iskušavanja vremena, ali i mogućnosti pjesničke riječi da ga izrazi. Svaka njegova zbirka značila je i svojevrsni pjesnički iskorak i vrijednosno bogatstvo hrvatskoga pjesničkog izraza. Proširujući i tematske i izražajne pjesničke registre, Mihalić je stalno i iznova provocirao čitalačku i kritičku svijest i sve više postajao temom studioznih interpretacija i čitanja (Pavletić, Mrkonjić, Milanja, Stamać, Melvinger, Frangeš...), a izboreno mjesto i ugled klasika hrvatske pjesničke riječi nove će knjige samo dodatno argumentirati. Među hrvatskom čitalačkom publikom rijetki su oni koji njegovo pjesništvo ne doživljavaju kao svoju književnu legitimaciju i koji u njima nisu našli obilje razloga svojem književnom zadovoljstvu.

Umjesto zaključka poslužit će nam Šoljanove riječi. Ističući da su »njegovi stihovi ona točka u kojoj se hrvatsko pjesništvo najviše približilo veličini«, zapisat će: »...ako je poezija ‘totalno iskustvo’, onda je Mihalićeva poezija, upravo u svojoj sabranoj povezanosti, najpribližnija ilustracija. Ta je poezija u tolikoj mjeri povezana s vremenom, da bismo je, dešifriranu, mogli nazvati i kronikom – nešto poput privatnih zapisa onih ljetopisaca koji su kasnije bitniji za razumijevanje nekog razdoblja od svake povijesne rekonstrukcije«, da bi poentirao riječima: »Dok je čitam, meni se čini da u njoj nalazim i svoju sudbinu, kao da je od istog Krojača«.

Navedena razmišljanja tek su djelić kritičkih odjeka o Mihalićevoj poeziji, držimo dostatan za razumijevanje izuzetnosti njegove književne pojave u hrvatskom pjesništvu i književnosti uopće.

Mihalić u antologijama

Nema sumnje da su antologije svojevrsne institucije književnog pamćenja. Kao mjesta sabiranja književne izuzetnosti i povlaštenosti, u njima se ogleda mjera književnog/pjesničkog legitimiteta. Kada je riječ o Slavku Mihaliću, nema značajnijeg izbora i antologije posljednjih pola stoljeća u kojoj Mihalić nije zavrijedio značajno mjesto i brojem uvrštenih pjesama, ali i njihovom vrijednošću.

U antologiji Antologija hrvatske poezije dvadesetog stoljeća. Od Kranjčevića do danas (1966.) koju je priredio zajedno s Pupačićem i Šoljanom, uvrštene su sljedeće Mihalićeve pjesme: Proljeće bez namjere, Morao sam se vratiti, Ribolov, Još malo neka smo, Nekoliko nas, Približavanje oluje i Smrt lišća.

U Pavletićevoj Zlatnoj knjizi hrvatskoga pjesništva (1970.) Mihalića reprezentiraju sljedeće pjesme: Metamorfoze, Inače bi sve bilo besmisleno, Proljeće bez namjere, Prognana balada, Na sagu, buljeći u sebe, Na obali Kupe, Smrt lišća, Jesen, Približavanje oluje, Čovjek koji je odlučio i Samo još u stvarima.

U tematološkoj antologiji hrvatske poezije o moru što su je pod naslovom Mare nostrum (1971.) priredili Marijan Grakalić i Milan Osmak, Mihalić je zastupljen trima pjesmama: Pjesma o pravom mornaru, Na prokletoj obali i Reče more.

Okušavši se kao antologičar, u Jednoj antologiji hrvatske poratne poezije (Drainac-Znanje, Zagreb, 1987.), Igor Mandić je uvrstio pjesme: Metamorfoze, Put u nepostojanje, Prognana balada, Približavanje oluje, Mala neposlušna pjesma, Na sagu, buljeći u sebe, Ne nadaj se i Ratne operacije.

U antologiji Uskličnici. Četvrt stoljeća hrvatskoga pjesništva 1971.-1995. (1996.) Tonko Maroević uvrstio je sljedeće pjesme: Majstore, ugasi svijeću, Klopka za uspomene, Atlantida, Doba raspoznavanja mirisa, Građanin drugoga reda, Povlačim uže nečujnog zvona, Čovjek sa svjetiljkom, Smrt suviše jasna i Ljudi koji pjevaju.

U ovom strašnom času, s podnaslovom Antologija suvremene hrvatske ratne lirike, koju su 1994. priredili Ivo Sanader i Ante Stamać, obuhvaćeni su pjesnici koji su o danima rata devedesetih ostavili ljudski i pjesnički potresne stihove. Među njima Mihalić je zastupljen s četiri pjesme (Zrakoplovi – ubojice, Karlovac za obranu, Progonstvo Iloka i Muze u skloništu). Ne samo da je Mihalić zastupljen s najviše pjesama od svih uvrštenih u antologiju, nego je, a i sam o tome sam svjedočio, riječ o pjesama koje spadaju među njegove najuspjelije pjesme koje riječju, kao i ostali pjesnici, svjedoče da je »pjesničko poslanje izraz povijesnog opstanka i trajnosti, medij i mjera individualne vrijednosti i historijskog traga«.

U Antologiji suvremene hrvatske poezije (1997.) Hrvoja Pejakovića Mihalić je zastupljen pjesmama: Metamorfoza, Bih da se, Suzdržana balada, Put u nepostojanje, Otkriće prostora, Proljeće bez namjere, Sudbina pjesnika, čudotvorca, Još malo neka smo, Ljubav za stvarnu zemlju, Atlantida, Majstore, ugasi svijeću, Divlji kesten, Hommage a J. S. Bach, Dječak s loptom i Zvijezda dvojna.

U Antologiji ljubavne poezije 20. stoljeća (1997.) koju je priredio Zvonimir Golob i u nju uvrstio ponajbolje svjetske ljubavne pjesnike, od hrvatskih ljubavnih pjesnika Mihalić je predstavljen s tri pjesme. To su: Prva ljubav, Ljubavno pismo, Približavanje oluje te Ne znaš ljubiti, ne znaš mrziti, ni ubiti ne bi znala.

U Mila si nam ti jedina, antologiji hrvatskog rodoljubnog pjesništva od Bašćanske ploče do danas (1998.) Mihalić je reprezentiran pjesmom Lisinski u Pragu.

S najvećim brojem pjesama Mihalić je zastupljen u Stamaćevoj Antologiji hrvatskog pjesništva. Od davnina pa do naših dana (2007.): Ne daj se, Prognana balada, Sudbina pjesnika, čudotvorca, Strijeljanje u zoru, Našeg roda davni znak, Približavanje oluje, Lisinski u Pragu, Posljednja večera, Majstore, ugasi svijeću, Atlantida, Povlačim uže nečujnog zvona, Hommage a J. S. Bach, Građanin drugoga reda, Prolazim Zrinjevcem dotiče me more, Mozartova čarobna kočija, Prognanstvo Iloka, Zrakoplovi-ubojice, Portret rata 1992. i Prolazna postaja.

Mihalić je, kao što se vidi, u antologijama zastupljen gotovo s četrdesetak pjesama. Iako su navedeni antologičari različitim pjesmama davali prednost u svojim izborima, Metamorfoze, Približavanje oluje, Smrt lišća, Lisinski u Pragu, Prognana balada, Proljeće bez namjere i Majstore, ugasi svijeću gotovo su zajednički izbor. To rječito govori o njihovoj povlaštenosti i amblematičnosti u pjesnikovu opusu, što potvrđuju i njihove česte književno-teorijske eksplikacije i interpretacije.

Mihalić u književnim povijestima i priručnicima

Prepoznate osobine Mihalićeva pjesništva našle su svoje odjeke i u književnim povijestima i priručnicima. Tako Ivo Frangeš, iako njegova Povijest... nije mogla obuhvatiti svekoliku razvedenost Mihalićeve pjesničke topografije, piše da 12 pjesama Komorne muzike iz 1954. predstavlja »događaj u suvremenoj hrvatskoj poeziji« kojoj je »jedno od njezinih najsnažnijih imena«. Nazivajući ga »izrazitim pjesnikom modernog čovjeka«, ističe kako »dublje čitanje ove poezije vodi nepogrešivo u problem bitnoga, u problem smisla i mogućnosti življenja« te da »svaka pjesma, (...) bez obzira na dosegnutu ili tek željenu zrelost, postavlja iznad svega pitanje razloga i uputnosti egzistencije«.

Frangešu je Mihalić »pravi međaš u razvoju hrvatske lirike poslije drugoga svjetskog rata«. Za razliku od Jure Kaštelana i Vesne Parun, knjiga Put u nepostojanje predstavlja »akt egzistencijalne sumnje kojom je obilježeno hrvatsko pjesništvo nakon njih«; ono je »totalnu ugroženost podiglo na razinu poetike«, a njegov je strah »prije svega plod spoznaje da se sve može dogoditi u ovim sablasno očišćenim i kristalnoprozirnim perspektivama pozornice na kojoj čovjek nastoji izgovoriti svoj život«.

Sa snagom obvezujućeg književno-povijesnog iskustva, Frangešova je ocjena da »junak Mihalićeve poezije (čovjek usamljen i ugrožen, prestravljen izazovom života, okružen opasnošću, tjeskobom, strahom i, što je najgore, neizbježnim porazom), zapravo je slika drame koja se začinje i odmah prekida, drame o čovjekovu htijenju i odnekud naređenom odustajanju; o čežnji za kontaktom, komunikacijom, i o nemogućnosti da se međusobno približimo do te mjere da postanemo – bližnji; o nemoći da se odupremo neljudskim silama koje gospodare snovima i prostorima«, a sve to postignuto je »govorom koji je na prvi pogled lagodno kolokvijalan, običan, svakodnevan; (...) to je poezija frustriranosti koja je nadrasla sebe i postala superioran izraz, umjetnost«. U poeziji koja traje više od pola stoljeća, Frangeš će prepoznati »poeziju velikih, ali još uvijek ne i konačnih dostignuća«, ostavljajući konačnu ocjenu novim interpretacijama i čitalačkim izazovima.

Varijacija sličnih misli uokviruje Mihalićevu sliku i u Povijesti hrvatske književnosti Dubravka Jelčića. Već prvu zbirku pjesama iz 1954., u kojoj je »inventivno zgusnuo atmosferu svoga vremena« u kojem »čovjek strahuje i traje«, Jelčić je okrstio »prijelomnim događajem u hrvatskom pjesništvu« i »snažnim nagovještajem novih, egzistencijalističkih, u ono doba heretičkih ideja i nove, nekonvencionalne poetike« usporedivim s onim Šimićevim na početku stoljeća. Korijene Mihalićevu doživljaju tmurne atmosfere Jelčić ne nalazi u »umornome duhu«, nego u »osobnoj potištenosti zbog neslobode i straha od pritajenih ali sigurnih opasnosti«, čemu se svojim stihovima opire. Sažimajući vlastiti doživljaj Mihalićevih stihova, zapisuje da njegova poezija »bugari o krizi bez panike, brodolomu bez vriskova, užasu bez očaja«. Apostrofirajući da svojom najdubljom porukom njegova poezija »zagovara stoicizam u patnji, veličinu u porazu, dostojanstvo u bezizlazju«, Mihalićeva poezija Jelčiću svojom prepoznatljivosti i neponovljivosti otvara »izvanredne mogućnosti za različite filozofske i književno-teorijske interpretacije«.

Ističući da je »ozbiljnošću svoga pjeva vrlo blizak Kranjčeviću i Šimiću«, Prosperov Novak apostrofira da »svojim autentičnim glasom nije dopustio da ga zaguše trenutačni trendovi«, a njegovo »osjećanje egzistencijalne tjeskobe« iznjedrilo je neke »od boljih hrvatskih pjesama o strahu i ljubavi, o slobodi«. Navodeći da je već na početku doživio aklamacije, koje do tada nisu bile u hrvatskoj književnosti, te da su mladi njegove stihove doživljavali kao svojevrsnu dogmu, razloge nalazi u porukama njegove poezije te fascinaciji egzistencijalnom angažiranošću njegovih stihova. Novak napominje da je Mihalić napisao i nekoliko »vrlo dobrih pjesama o sudbini stvaralaštva«, a svjedočio je o teškim vremenima i poremećenim ljudskim odnosima, pri čemu posebno izdvaja »duboko aluzivnu pjesmu« Majstore, ugasi svijeću, gotovo sa snagom »vidovite pjesme o teškim vremenima koja dolaze«. U svojem opisu Prosperov Novak spominje i nekoliko pjesama nastalih u vrijeme domovinskog rata sa snagom antologijskih vrijednosti, uokvirujući da »nitko kao Mihalić s toliko moći nije zagospodario prostorom hrvatske pjesme u poraću i nikome kao njemu nije taj trud bez pravog pokrića bio obilnije uzvraćen«.

Koliko god je riječ o mislima s pretenzijama na književno-povijesni pravorijek, a nisu i jedine, zajednički im je doživljaj Mihalićeve poezije kao najdubljeg izraza čovjekove egzistencije te da je riječ o majstoru koji cijeloga pjesničkoga vijeka »nije gasio svijeću« i koji »prolazeći Zrinjevcem dotiče more«!

* * *

Gotovo da nije moguće navesti sve što je pisano o Mihalićevoj poeziji. Bilo da je riječ o atribucijama književnih znalaca bilo pak brojnih čitatelja-poklonika, zajedničko im je isticanje pjesnikova majstorstva u tematiziranju straha i nemira suvremenog čovjeka, njegovih tjeskoba i otuđenja. Ne prekidajući pri tome produktivni dijalog s književnom tradicijom, pri čemu se izrijekom spominju veliki Kranjčević i Šimić, Mihalić je – koristeći se i slobodnim i vezanim stihom, pjesničkom prozom i modernom gestom, pokadšto tiho i razvedeno, pokadšto glasno i deklarativno, ali uvijek s visokim stupnjem semantičke asocijativnosti – dosljedno i ustrajno gradio izdvojenu poziciju pjesnika/glasnika jednoga književnog naraštaja, ali i pjesnika u čijim je stihovima suvremeni čovjek, i danas i ovdje, vidio izraz svojim nemirima i nalazio odgovor na sumnje i pitanja kojima je opterećena njegova zbilja. Realizirana u mnoštvu stihova antologijske vrijednosti, takva (povlaštena) pozicija priskrbila mu je glas jednog od prijelomnih i ključnih pjesnika naše književnosti, ali i neupitni kanonski status kojemu naše vrijeme stalno i iznova dopisuje relevantne razloge.