Jezik prastar za tekuća pitanja

AILEEN WUORNOS REKONSTRUIRA PROBIJANJE ZVUČNOG ZIDA PUCNJEVIMA

Pauk izreže svjetlo iz mreže pa ga omota oko mog bedra.
Svijet će se ispod ukradenog automobila skupiti u jednu istinu, a onda ću izvući jezikom
metak koji sam ti pljunula u plućno krilo. Pljuvala sam godinama sačmu, zapravo,
tijela su samo tonula u cestu. Istina je asfaltirana, ali ja znam gdje može probiti trava.
Sad kad je samilost izrasla iz naranče i pažljivo je servirana, dijete koje ne zna
da sam mu majka reći će da nije gladno. Ono gricka udove zamjenske majke.
Ako je pečenje preslano, jetra mog djeda vrištat će mi ugljikohidrate
u stisnute oči i skinuti me do neodoljive saharozne dječje kože.
Onda batine.
Onda večera.
Brat kaže da dolaze iskusni pauci čije dlakave noge čiste mrak ispod kreveta.
Samo moram reći da nemam sjećanje, da nemam ime, da nemam brata.
Onda utonem.
Onda doručak.
Dva metka, šest metaka, devet metaka. Ako se omlet jutarnje svjetlosti ohladi,
dijete koje je jelo iz mene počet će težiti k beskonačnosti, onda se pokratiti s deset i opet otići.
U asfalt je
utaknuta prijetnja kao tratinčica iza uha. Ako me dotakneš, probudit ćeš pištolj
koji spava ispod mog jezika kao bombon. Ako me dotakneš, sasut će se tvoja verzija istine
u pucanj, dva, šest, devet.
Jedno tijelo nikad nisu pronašli jer spava u mom mesu.

LINDU LOVLELACE IZJEDA RAČUNALNA LOGIKA, KASNIJE ADA IZJEDA TURINGA

Londonski štakori dobrovoljno ulaze mačkama
u zalogaj, u prijevodu: grad je toliko kiseo
da je nula pamćenje koje meandrira ulicama,
kao konjska sjecišta raspadnuta u topot
Nulu opipavaš
u strogosti odgoja,
a kad nitko ne gleda
neprecizno izrezuješ ljubav čim
oksidira ispod suknje
Ovdje otkuda promatraš, matematika je pogon zbilje
i u šupljem mužu kojem možeš uvijek zapovijediti
da ti razradi kopita za galop

Ne prigovara, pokrije te kad usneš i pusti
da te probavlja veliki stroj
koji može pljuniti čak i pi do beskonačnosti,
da sanjaš kako njegovi zglobovi
postaju tvojima dok
u istom snu, Erato, okružena mačkama i abakusima,
dementna, čisti kaučeve i psuje tvog oca,
ali mačke i dalje pišaju

Dolje smrad kao da je mokraća stvarno oprala svijet,
žene škripe ako prerastaju korzete
i kad se već umoriš od razmnožavanja brojeva
legneš u očevu pjesmu
da vas skupa izjedaju kisele juhe tla,
radišnost saprofita
Iako se nikad niste poznavali
osim u kromosomima koji su ispravljeni
da umjesto poezije govore
neuronima Alana Turinga

IGRAČKE

Opet ispod kreveta kao zrela kruška iščekujem rasklopne noževe
Skrivena u aritmiji zaraženih miševa
Prašina je singularitet nijemih djevojčica
koje su dopustile
svesti se na binarni kod
Tektonika njihove poslušnosti uglazbljena je
u masnim brkovim
Šutnja im je plava kao podočnjaci iskusne žene i košta
Košta punu snagu akumulatora, istosmjerni očaj
koji može potjerati tristo konja u galop

Neki dan sam razumjela
Prijenos djevojčice u majku događa se samo kada
umre član čopora
Tad dalekovodi saginju glave od razgovora
o svim vrstama kuhinjskih krpa, zaprške i žganaca
Potrebnog popravka štednjaka i čeljusti
Oplakivanje započne uvijek u seciranju usplođa voćke
Završi u rečenici koja se nadima kao kravlji trbuh
ispod oscilacija neizraslog srca

Po gustoći njegove iskrenosti osjetim
Rujan je, vrijeme da
miriše na zaključano ljeto
kad opet pokušam pobjeći iz žice

Jesi li na drugoj strani?

RATNA

Mladost se upuhne u dvocijevku, potom se vijest o poginulom vakuumira,
s potrebnim konzervansima, da dođe dobro očuvana uz njegove znojne potkošulje
do tankog bubnjića žene, ona je baš jučer prerasla svoj odljev, raskuhava tvrde mrlje
visokokalorične rutine
Žedna je i usidrena
kad stigne zapakirani čovjek u pismu
koji izrecitira mušku smrt
pažljivo numeriranu u raznesenom jutru

Tako se recitiralo samo u školi za državne praznike, sjeti se žedna žena
i popije hladnu litru vode
čim zatvori škrge
kao škure prije bure

POSLIJERATNA

Sinoć je izbacila iz pregače u kanalizaciju
slomljenu zjenicu, kost koja ne stane u ležište
nakon cijelonoćnog trenja s tuđim kostima
Odahnula i pomokrila jato nerođenih šarana
Možda netko naslućuje da je mogla voljeti više
nego stane u dvosobne stanove,
ali sad je samo puna korozivne nesanice

Odzvanjam kao njeno šuplje središte
kad oslonim uho na vrata njihova stana

Njena crnina titra kao vakuum na početku svemira

TELESKOPI JOCELYN BELL PROBIJAJU NEUTRONSKE ORGANE

U pupku velikog praska
učili su te šivati gumbe na košuljama
da se ne primIjeti kad su otpali od teškog karaktera,
učili su te da je dno svemira unutar keramičkog lonca
da su svježe ubrane glavice cvjetače
jedine rasprsnute zvijezde
Žena može rastvoriti nebo kao jaje ako poželi,
iz grudnjaka može uperiti teleskop
ali samo kako bi pronašla izdanke brkova na ženskim licima
Oni se moraju kratiti kao rečenice
Glasnija, moraš biti glasnija
kad prevodiš nebeska jajašca,
male usmrćene jezgre topline

Najgore je kad oči bole od rotacije svibnja,
pulsar naginje vakuum u točku
Ono što se prolijeva skupljaš u antenu
iz nepravilnih signala mrtvih sunaca
buja optika, u iščekivanju da se tvoj fokus izoštri
u njihov neutronski pogon

Kažeš da si oprostila što su ti prošupljili sinapse
Što je svijet mogao znati, Jocelyn, o tvojim teleskopima
koje si mogla sazrijeti iz moždine
kao sir iz mlijeka

Sad kad čučiš u katalozima neba
ne možeš primijetiti da djevojkama sreća razmješta tijelo
nevoljko kao sol zaleđenu cestu
Nose spektroskop umjesto srca,
a onda zrelost potapa
i zaborave udahnuti,
tako je jednostavno, Jocelyn.

VERA RUBIN HRANI DJECU MATEMATIČKIM POVRĆEM I SVJEŽE PEČENIM GALAKTIČNIM VRTNJAMA

Prehlada osiromašenog ljeta,
u zadnjem kašlju godine
nizvodno plutaju spiralne galaksije
Jedno dijete nosi umetak virozne astronomije
drugo i četvrto zemljino štucanje
treće trči s velikim balonom na tenzore
s kojima odskoči u beskonačno dimenzionalne prostore
Vera, oči ti izdišu kao pokvarene lampice kad se noć prebrzo
navuče na leđa susjedstva
Glasovi se gomilaju u zahtjevima
da stabilnost svemirske tišine
utješi stres probave,
čak i u tvojoj ulici gdje žive samo asimetrični ljudi
uz razmažene mačke
Kad neonske lampe grada odsutnog u uzemljenosti
nasilno zamijene zvijezde
iskopaš ih iz bezvrijednog svjetla
i raspetljavaš rotacijske krivulje Andromede
Još ne možeš shvatiti
što je pod jezikom kad pojedeš prosječnu količinu tjedna
Pred tobom izađe kostur utorka i tako mjesecima
ne znaš koji je dan
Djeca doručkuju jabuke koje padaju na umnožene Newtone
i komadiće Pangee, učiš ih da nitko ne može zatvoriti nebo
da i oni mogu, ako noge ubace u kozmičke brzine,
pobjeći od grube gravitacije
Kad svi četvero napokon ugase oči navečer,
nečujno prebireš prazninu šupljeg svemirskog bubnja
unutar kojeg se tvar derivira
do božjeg tamnog minimuma
Ja još ne znam ubrati aritmetiku iz kćeri
i koristiti poučke koji joj rastu na ćelavom tjemenu
Tamo se zbilja događa lom simetrija
ali tko bi uhvatio sve promjene
u nečemu tako čudesnom
poput rasta dječje kose

HERINA SOBA

Kad otvari vrata, potres zarazi mišićno tkivo,
frižider nekvarljivu dušu presadi u dojke.
One u ledenom hropcu luče mlijeko puno smrtnih minusa,
zdravo i punomasno, iščekujući vrenje s korakom.

Kad se preseli iz automobilske gužve u gužvu tek izbijajućih dlačica,
pećnice zaiskre i obećaju da će sutra pečeni let
posuditi mom pomno planiranom bijegu koji je uvijek dvokorak:
otvaranje prozora i skok u nepropusno odijelo žene.

Iz topota koščica u stopalima termiti se razliju po kosi brže nego itko zatvori oči.
U stvari, ne mogu tvrditi da itko osim mene ima zatvorene oči.

Jednom su elektroni iz televizora obećali da ću moći
biti istovremeno
zgnječena krvnim srodstvom
i otvorene glave puna propuha u tetivi ceste.

Nitko ne može spasiti zatvorene oči, unutra ne silazi promet.
Istvremeno mogu samo mrziti jelene i voljeti jelene i njihove napučene proljećem rogove.
Mrziti mačke i voljeti mačke, njihove pripadanjem neopterećene kandže.
Ponekad satima promatram raskrižja da vidim
kad će mačja duša ispariti iz ubrzanja.

Preparirana lisičja glava je obećala,
čim je načeta prvi puta moja kora,
da ću uvijek iznova moći biti
mrtva, a lijepa izvana kao ona.

Pozvala sam u to ime televizijske programe na slavlje,
da svjedoče srećom u boji
kad iz sebe izvadim najfinije meso.

Nosim mu kožu punu ujeda i tumora.
Jer čim iz mene izađe kao noć iz zadimljene sobe,
pod mojom kožom zaspu male lasice i božje djevojčice
i prije nego se oderem.

MARY JANE KELLY PROMIŠLJA OŠTRICU

Mogla bih biti dugonoga antilopa i preskočiti krvotok grada,
kada bih se dovoljno dugo izmišljala vjerojatno bih
pobjegla rutinskom namještanju ramena u tjedan, bolno je
kad ti izrežu proljeće iz slabine
Što se može sve ružno dogoditi
kad slučajno peglom probušiš rupu na tkanju nedjelje:

Nož je samouvjeren kao crna rupa u centru Mliječne staze, ali možda ruka zadrhti

Možda zaključiš da ti se jutros neka neimenovana žalost kondenzirala,
u sobnoj djevici Mariji koja uzgaja koštice da ne izumre mogućnost biljke

Paukovo strpljenje je dobar objekt za promatranje; ako je muha ušla na stražnje noge u kuću, možda će skinuti prokletstvo

Vjerujem da božja štucavica ponekad aktivira tektonske ploče, ali ne vjerujem u boga
kojeg interesiraju mravi

Tako je i ulica već posuta nažuljanim koracima, iščekujem da će svaki rez moje kore
biti umjetnički čin. Život se nastanio u meni slučajno kao Temza u podrume, ja sam i crvenokosa i brineta i svekosa, privlačan prostor za provesti raskuhavanje podneva, hoće li koštica iz jabuke ikada prerasti žutu vreću za smeće, bezgrešno začeće neradnih dana u trbuhu godine, nitko ne pita kakav kruh ima okus plastike, ili plastika okus ženske čarape, i tko hrani ptice kad se noć smrzne u neonskoj lampi

Što se sve lijepo može dogoditi ako je rupa simetrična:

Nož će prekrojiti tijelo i onda ću, opet, usnuti da
majka presađuje kućnu radost iz jedne tegle u drugu dok joj ona dovikuje
da treba više
više vode.

TRI PJESNIKINJE IZ MAGNOLIJE

U ovo doba godine ispod kreveta izrastu prve jutarnje novine pa pjesnikinje uberu slova.

Prva pjesnikinja razborito presađuje jezik ispod lijeske da
namami vjeverice, čudesni su repovi puni državnih poslova
o kojima se ne govori, kao npr. mirovine su ukradene i sustav je neodrživ.
Ispod pazuha raste voćnjak ranih šljiva.

Druga pjesnikinja otvara konzerve noktima, takvo je vrijeme da se
kuća pretvorila u nalakiranu oštricu, iznutra grašak se meškolji, naš je jezik
prastar za tekuća pitanja. Financije su prerasle zelenu, grad je umotan
u vlažne okusne pupoljke i vidim da su mu namjere kao odrezano drvo: ako je procvalo prije
drvosječe, tuga je nepovratno zarazila zrak.

Treća pjesnikinja može biti lijena kao kućna mačka, nestabilna, ali svjesna kako
loše gospodarenje otpadom čini nemogućim recikliranje, čak i kad je u pitanju
rečenica koja je u srcu stabla. Sad treba ispiliti pjesmu dok u njemu jato lastavica rezbari glazbu.

Jutros su iz zemlje iščupali magnoliju kako bi posadili bagere u cvatu.

Dugo je ljubičasta bdjela nad cestom, sad je vrijeme da između nas ostanu samo
teže riječi, poput gorenja na koje ne mogu sletjeti pčele.
One još ne slute da moram nanositi šminku kada idem na posao da se svidim
strojevima koji mi tiskaju vrijeme.

Numerirane pjesnikinje na bedrima skupljaju pelud i ulaze u sve cjetove jednako predano,
bez diskriminacije.

Ako se šutnja ikad može ponovno uspeti u krošnju, moramo pronaći mjesto
na koje su kopirali njihovo proljeće.

MEDUZA POPRAVLJA SAMOPOUZDANJE RADEĆI PLETENICU OD ZMIJA

Zmija govori drugoj zmiji govori trećoj zmiji:
u međuprostoru tvoje ljepote vidim kako
se dan rastvara kao orah kad udariš glavom o zid,
ali nećeš unutra pronaći boga ili
djevojčicu koja se skokom s ljuljačke zarazi akrofobijom.

Sikću zajedno u prazninu glave nekad popunjene ljepotom:
Nisi jedina koju ne razumijemo, ventilator
potiskuje tjeskobu užarenog srpnja u lice bez da može prevesti ljeto.
Zbilja, ljepota ti je otopljena u zmijinu duljinu, ali ne znaš što je metar.
Dok sanjaš, žena koja si bila zvuči sretnije od ručne bušilice.
Konzumira kofeinsko jutro,
zamišlja da je već sada bolja od žene koja je bila jučer.
U opranoj kosi izlegao se i čudesan optimizam,
koliko toga šampon može odvezati iz glave.

Što možeš učiniti s ovom višekratnom kožom
i infracrvenim senzorima? Vidim kako si progutala stado ovaca, njihova vuna
mekeće čudesnu toplinu, ali prsti su ti opet hladni kao da uvijek iznova naslućuju:
U hramu je tišina izdubila prozore
i pod jezikom razmotava u bogu
odlučnost da te razlomi.
Tišina se zabada u jezik.

Metamorfoza je slična pitanju slobodne volje u ustima determinista,
kao kad uđeš u vlak pa
zemlja savije kičmu u konstrukciju za bijeg, ali kondukter te uhvati bez karte.
Kao kad uđeš u biljku da naučiš šutjeti,
ali te preduhitri dan koji naraste unatrag kao naranča iz sokovnika.

POSTANAK ZMIJE Zmija odrezana s Meduzine glave

pada u rajski vrt noseći spoznaju da je svemir vakuumirana lopta, ili balon
Jabuka je kvantizirana i nitko ne shvaća
dok Newtonu ne

Što ne Newtonu,
pita Eva punih ustiju, radeći rašlje od vlastita jezika
Misliš na to kako gravitacija rasteže
svjetlo, pogledaj čak i oko mog pupka okreće se planetarni sustav
kao da je unutra uteg ili barem cijela jabuka
I ne, ne možeš me bože vidjeti golu,

Ali ti Adame slobodno prekorači rijeku.

Ja želim tvoju energiju, Adame, ali tako da ona bude jesenski utišana
Želim voljeti kao nezreli dječak koji broji noćno sjemenje,
lagati svim muškarcima koje ću roditi:
Ovdje sam rezbarila eone kao djevojčica, ali božje usne su nanijele
oceane u kojima je provrio tuđi život
pa sad spavam u krokodilovim ustima, srca sinkronizirana sa satom
koji ne vjeruje u vrijeme, ali zna da dinosaur evoluira u pticu

Takve kazaljke znaju i da ljubav
nikad ne ispada iz tijela jer ne nagrizaju djetinjstvo.

Volim te Adame.

Zmija sikće još iskrenije:

I ja te volim Adame, samo moraš razumjeti da više nisam žena
otkad si pojeo voće
Jabuke su bogate vitaminom C i ti sad sigurno znaš odgovor na pitanje
gdje je božja kralježnica prekinuta
i koliko mase sunaca je teška
takva crna rupa.

JAČA ŽENA

Uvijek je tako kad se ne razumijemo.
Tijelo se skuplja u jedninu
i čahura je premala da zadrži nemir
koji se nazire u ljetnim danima
po jarcima čela.
Jača žena izlegne se u slabijoj kao kornjača
u danima kad kiša preduhitri djevojčice u ženama.
Plutam kao mrtvi jelen od otoka do otoka
reciklirajući putanje rakova koji
su pobjegli mreži
kao Emmina struktura muškarcima.
Hajde, znaš kako je već to s poledicom u laktu, oklizneš se
na spavanje i onda ruka klepeće riječi koje treba razgraditi, slova probijaju kožu.
A trebalo je uhvatiti se ukoštac s pojmom ženske poezije,
razgraditi metaforu ozbiljno kao mesni masni obrok i onda reći
vegetarijanstvo je potreban odmor. Čišćenje.
Hajde, znaš kako je, brkove nisi dugo čupala, a pjesma ima jak korijen,
čemu se praviti da možeš napisati nešto bitno
kao:
u mom plućnom krilu jedna djevojčica u zubima skriva divlju svinju
koja štiti mladunče
i ona će te pojesti živa kad zaspeš
kao:
moj muž rastavit će se u tuđe muževe
i kad ga ponovno sastavim
pronaći ću samo dno
neizgovorene negacije

SKLONIŠTE ZA ŽENE

Srne kojima mladunčad još uvijek pije glagole iz nabreklih dojki, srne kojima u arterijama rastu planinske hladnoće vrhova zašećerenih glava, gluhe i neuhranjene srne hranjene
GMO poezijom, one su još zametak, te srne čija krzna trče udaljenom gomilom šumskog tkiva

srne iz kojih izlete sitne plastične ptice, bezkljune, ptići im grizu organizirano kao radnici manufakture
ugašene dojke
iščekuju da šuplja kost progovori avion

avion koji bez pilota sanja svoja popunjena sjedala i osjeća trome slonice
u krvotoku kako im topot razara motore
a u slonicama nebo pomiješano s raslinjem probavlja se temeljito
da bezubi slonići lakše sažvaču zvijezde

sve mi, s jednom nogom na kilometrima udaljenoj livadi
u željeznoj zamci
ispod nepropusne magle

čekamo da netko opiše
što je to sigurna noć

STIROPOR

Pretrpane molitve kondenziraju se u kilometarske oblake,
Elizabeth kosi travu preko koljena, škakljaju je izbijajući brkovi
Sestra je od pet sestara, kržljava usidjela maternica, trava je beskompromisna u urastanju
kao živo oderano ljeto koje se naslućuje u ljubičastoj nervozi grožđa

Kažeš, nebo je stiropor, ali pokušaj mrvljenja je sigurno promašaj
Tvrdo je i kompaktno kao plastični kukovi
kostovlje planetarnog obraza
Pastrve izluđene antidepresivima koje pišamo
zaboravljaju brže nego mi rođendane,
datumi su prazna korita
Na obali ribe samoubojice,
svijet naotekao od ispušnih plinova
Zubno meso povlači se pred kiselim voćem
glasnim toliko da vrisak zgušnjava poljubac kao zaleđeno riječno korito
Ispod ledene površine u blagodati anomalije vode
ribe trepću nasukane na bolest koju smo ispustili
Uvozna ljubav prema hidroelektranama smanjuje topivost brzine,
dijagonalno ubrizgavanje metala i lijekova
u ribotok
kao u krvožilni sustav

Sestra kosi visoku visoku travu, oblači se u brata dok otkos
kao kazaljka sata obgrljuje razbacano podne,
žene otvaraju rebra i presađuju jedna drugoj pod suknju pohotne susjede
Nebo je sigurno poderana plahta, Lizzy, kažeš brat si od pet sestara
Pogledaj kako požar djevojaštva smanjuje dostupnu atmosferu u pikulu
baš kao kad gori stiropor*

____________________
* Monika Herceg rođena je 1990. u Sisku. Nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate dobila je 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike te je bila bila u najužem izboru za nagradu Risto Ratković. Iste godine dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga će biti tiskana 2019. godine. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra Stevan Sremac 2017. Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima, na Trećem programu Hrvatskog radija te u  antologiji pjesnikinja inspiriranih migracijom Ovo nije dom.
Članica je uredništva časpisa Poezija te urednica u istoimenoj biblioteci Hrvatskog društva pisaca.
Studira fiziku na Sveučilištu u Rijeci.