Plorantis Croatiae saecula duo (Zagreb, 1703.) u historiografiji je često spominjan, ali neproučen lirsko-epski spjev hrvatskoga baroknoga pjesnika i polihistora Pavla Rittera Vitezovića (1652.–1713.). Puni naslov knjižice glasi Plorantis Croatiae saecula duo, carmine descripta ab Equite Paulo Ritter, S. C. R. Maiestatis Consiliario. Obasiže osam nepaginiranih stranica predgovora i 96 stranica teksta osminskoga formata. Na prvih pet stranica predgovora nalazi se posveta grofu Josipu Herbersteinu, datirana 8. siječnja 1703. godine. Potom slijedi predgovor čitatelju, u kojem autor izlaže ortografska načela primijenjena u tekstu spjeva. Spjev broji 2768 heksametara. Na kraju (str. 91–92) otisnuta je pjesma od 30 elegijskih distiha u čast grofa Luigija Ferdinanda Marsiglija (1658.–1730.), opunomoćenoga carskoga povjerenika u Komisiji za razgraničenje između Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva, a ispod nje stoji popis ispravaka tiskarskih pogrešaka.
Na posljednje tri stranice (93–96) Vitezović je uvrstio tri prigodne pjesme koje su autoru u čast napisali zagrebački kanonici Petar Črnković i Franjo Josip Vernić te plemeniti gospodin Franjo Kralj. Premda je riječ o prilično konvencionalnim pohvalnicama, one pružaju dragocjeno svjedočanstvo o suvremenoj recepciji Vitezovićeva spjeva. Naime, pohvalni stihovi zagrebačkoga kanonika Petra Črnkovića i Franje Josipa Vernića u čast njezina autora eksplicitno izjednačavaju s kanonskim rimskim pjesnikom Publijem Vergilijem Maronom, piscem Eneide, koji se općenito smatra oglednim primjerom nacionalnoga epa.
Po svojim kompozicijskim obilježjima Vitezovićev spjev je srodan epskim oblicima. Prema kronološkom načelu podijeljen je na dva podjednaka pjevanja, na početku i na kraju stoji karakteristična epska invokacija, a epska je radnja isprekidana digresijama i retardacijama u duhu neostoicističke filozofije. Narativna struktura spjeva organizirana je kronološki – unutar svakoga pjevanja događaji se izlažu sukcesivno, po godinama naznačenima na margini, s time da su u povlašteno »vrijeme priče« uvrštene samo godine i događaji koji su u konstitutivnom smislu bitni za nacionalnu povijest, kao što su bitke, promjene na vladarskom prijestolju odnosno banskoj stolici, gladi, epidemije i elementarne nepogode. Kad je o historiografskom prototekstu riječ, Vitezović podatke najvećma preuzima iz svoje vernakularne Kronike. Pritom se koncentrira na povijest Trojednoga kraljevstva i krajeva koje je u spomenicama postkarlovačkoga ciklusa uvrstio u sastav svoje utopijske »oživljene Hrvatske« (Bosna, Srbija, Boka kotorska).
Najuočljivija, ali i najneobičnija karakteristika Vitezovićeva pjesničkoga iskaza i njegova poveznica s lirskim izričajem jest iskazni subjekt, personificirana Hrvatska-domovina metaforički izjednačena sa ženom-majkom. Hrvatska, naime, pripovijedajući u prvom licu, predočava proces vlastita tugovanja tijekom dvaju stoljeća osmanlijskih osvajanja i to s vrlo detaljnim psihosomatskim manifestacijama. Prikazujući nacionalnu povijest kao osobnu povijest patnje te tekstualno ukinuvši svakoga pripovjednog posrednika, Vitezović je na taj način ne samo pjesnički »oživio« Hrvatsku, nego i alegorijskom asocijacijom na popularni kršćanski motiv Kristove majke koja tuguje pod križem dodatno osnažio značenjski i afektivni potencijal epskog pripovijedanja. Riječ je o djelu iznimnoga povijesnog i kulturnog značenja, neobične, hibridne lirsko-epske forme te izrazitih estetskih kvaliteta, po čemu se Vitezovićeva Uplakana Hrvatska može svrstati među najznačajnija poetska djela hrvatske latinističke književnosti.
Kao najavu kritičkoga izdanja Uplakane Hrvatske koje će biti objavljeno potkraj 2018. godine u nakladi Matice hrvatske, za ovaj broj časopisa Kolo predstavljamo jedan reprezentativni ulomak ovoga Vitezovićeva djela. Riječ je o prepjevu prvih četiristotinjak stihova drugoga dijela spjeva u kojima personificirana Hrvatska kronološkim slijedom predočava svoju povijest tijekom prve polovice 18. stoljeća. U njezinu su pripovjednom žarištu istaknuti protuosmanski borci i banovi, odnosno potkraljevi. Kao očevi domovine (patres patriae) oni su s jedne strane predstavljeni kao utjelovljenja i uzori patriotskih i kršćanskih vrlina, dok s druge strane figuriraju kao simboličko jamstvo institucionalne i političke opstojnosti Hrvatskoga Kraljevstva. Pažljivim odabirom nacionalno relevantnih povijesnih događaja i povijesnih aktera iz cjeline univerzalnog svjetskopovijesnoga tijeka, Vitezović je tako zacrtao konture poželjnoga nacionalnog pamćenja, čija je najvažnija zadaća stvaranje transtemporalne kohezivne sile koja naciji garantira zajednički sustav vrijednosti, samosvijest i povijesnu opstojnost.
U kritičkom izdanju latinski će izvornik u cijelosti biti prepjevan, što znači da će se kvantitativni latinski heksametar transponirati u hrvatski akcenatski stih od šest stopa, uz pomno pridržavanje pravila latinske metrike, ali i nastojanje da se u hrvatskom prijevodu očuvaju i što vjernije reproduciraju povijesna, poetička i estetska obilježja djela. Nadamo se da će to biti koristan smjerokaz budućim prevoditeljima Vitezovićeva opusa, ali i hrvatske latinističke pjesničke baštine u cjelini, kako bi se ovo dragocjeno književno i kulturno dobro spasilo od neopravdana zaborava.
Dosad prošlo je više od stȍtinu ljeta što tužim |
|
Nesretne obrate sudbe bez krȁja što snađoše mene. |
|
Sreći mojoj još nije dovoljno zala tolìkīh, |
|
Stoga se ì daljē šulja na štȅtu narodu vjernom, |
|
Bjesneći vatrom te mačem koljući, krađama čestim |
1590 |
Sela čineći pustim, dok dušmanin žitelje robi, |
|
Kraljevstvo cijelo i narod u prȍpāst odvodi krajnju: |
|
Tako zbog usuda nekog s grozotama hrvat se moram |
|
Pošto me nazvaše Hrvatskom; prava sam ilirska zemlja, |
|
Koju su nekoć također Koribàncijōm zvali. |
1595 |
1601. Vidim da stoljeća novog i gȍdinē bješe početak |
|
Nesretan jer je zima oštru donijela studen, |
|
Bihaćki Turci po snijegu sve do Tounja stižu, |
|
Gdje su selo Lešće, što ime dobi po lijeski, |
|
Strašno orobili, spalili kuće i stȍtinu ljudi |
1600 |
Odveli kako bi oni u tȇškōme služili ropstvu. |
|
Poput vuka na lovinu sipljivi nasrće Turčin, |
|
I na ȍtētōm bezbožno svoje izgrađuje carstvo. |
|
Kako bi susjedske štete osvetili Senjani moji, |
|
Ognjem i mačem kazniše Krbavu, mnoge seljake |
1605 |
Ubiše, pokraj Udbine smaknuše Halila bega, |
|
Memi-begova roda, što orobi prethodnog ljeta |
|
S bratom Grobničko polje. Nikad izbjeći neće |
|
Zločinci tako kaznu osvetne pesti božànskē. |
|
Djecu što Mars mi ne pògubī, smrt je iz mojega krila |
1610 |
Odnijela strašna da ȍči mi nikad ne prestanu suzit, |
|
Svikle oplakívati vječno česte i strȃšnē |
|
Sprovode vlastite djece vani i kòd kućē. Jurja |
|
Grofa Zrinskog, plemènitī štit taj slavenskog roda, |
|
Iskusnog ratnika, koji je ovjenčan pobjedom mnogom, |
1615 |
Smrt je òdvūkla ù grob. Njegov oplakah pogreb |
|
Suzama mnogim i jȁūkom: spas domòvinē često |
|
Pribiva, čini se, samo u jednom žitelju njenu. |
|
Čim je nedavno glavar, sramotno primivši zlato, |
|
Prodao Kanjižu, vladar je oružjem tražio pravdu, |
1620 |
S pomoću italskih snaga. Ali se òduprē ona |
|
Žešće svom gospodáru negoli silniku prije. |
|
Dušman ju branjaše dugo od oca i njȇnē domaje, |
|
Sve dok pobožnog nȁdvojvodu nagnala nije |
|
Bezdušnost okrutnog neba ukloniti tabor, kad bješe |
1625 |
Težak pretrpio poraz. Otpor Kanjižin čvrsti |
|
Prvo ražàlostī mene; mnoge su slijedile tuge |
|
Dok se pod vlȃst gospodára Kanjiža vratila nije. |
|
Čovjek ne zna što ima dok to ne ìzgubī jednom. |
|
Drsko već gusari turski na pȕčinu nasrću morsku, |
1630 |
Oholi zbog prolivènē kršćanske krvi i štȇtā, |
|
Posvud po italskoj obali siju užas i strávu. |
|
Zla što more trpi, Senjani žele osvetit, |
|
Susjede žaleći svoje, oni opremiše barke, |
|
Uhite tursku lađu potom u Jadranskom moru. |
1635 |
Dvjesto trideset ȉ šēst zarobe pritom pljačkaša, |
|
Nikom ne pòklonē život, jer Senjane klali su oni: |
|
Sve su smaknuli mačem i bacili mrtve u mȏre, |
|
Da ih požderu ondje psine i kȉtovi morski, |
|
Vratiše potom se kući s bogatim plijenom pljačkaša. |
1640 |
Teško to podniješe Mlečani, koji prisvojiše pravo |
|
Liburnsko, potom pak hrvatsko, ponad Jadranskog mora: |
|
Zà tō što činjaše dušman, svetiti nisu se mogli, |
|
Skupa s još tisuću šteta sami što naniješe Senju, |
|
Tad su se žalili ipak oni na Senjane kralju |
1645 |
Da ih robe i remete mir. No bjehu bez krivnje: |
|
Držahu, naime, da smȉjū rabiti vlastita prava, |
|
Šteteći dušmanu, ali su okrutno kažnjeni zà tō. |
|
Nitko ih, naime, nije na cȃrskōme štitio dvoru, |
|
Protiv je puka radio čak i rȁzūmnī biskup, |
1650 |
Što je i žȋv i mrtav podnio sramotnu kaznu. |
|
Senj je doživio tada da nȃjboljē ratne junake |
|
Pogubi povjerènīk i spȃlī sve uskočke barke, |
|
Kako se otada više ne bi plašio Turčin |
|
Senjana, koji bjesne posvud po kȍpnu i mȏru. |
1655 |
Strpljivost pravednih, nȁsuprot silnu sučevu bijesu, |
|
Napokon ȍkončā daljnje nevolje okrutnom smrću. |
|
Sudac je morao samo koračati kraljevskim putem: |
|
Skretati trebao nije ni dȅsno, da ùblāžī jednom |
|
Presudu, kao ni lijȇvo, da ondje pòoštrī drugom |
1660 |
Osudu. Prebrza odluka nanosi štetu pravìci. |
|
Ipak Senjani moji nisu klonuli duhom, |
|
Protiv dušmana uvijek za kralja i Bȍga spremni |
|
Ratove voditi, pripravni liti vlastitu krvcu. |
|
1602. Napadnu Liku i štȅtu nanose barbarskom rodu |
1665 |
Ognjem i mačem oni, dično se vraćaju s plijenom |
|
Turskim i robova mnoštvo vodeći sȁ sobōm usto. |
|
Najveću potporu vojsci poražen dušmanin nosi. |
|
1603. Nesretna godina ova i žȁljēnja vrijedna mi bješe, |
|
Jer su štetni kukci, uz tȕču i lȅdenō inje, |
1670 |
Jadnom pučanstvu momu oteli plodove zemlje. |
|
Divlji tatarski narod što getsku sad nastava zemlju, |
|
Pustoši panonska polja, pa zato tuguje silno |
|
Pȍluotok murski, orobljen velikim dijelom. |
|
Njezinom obalom dugom barbarin kroči i hȃrā, |
1675 |
Poput vuka sviknut živjeti samo od plijȇna, |
|
Jer ne vesèlī njega nimalo obrada zemlje. |
|
Pȍluotok murski, što divlji su Geti i Tȗrci |
|
Posve orobili, iznova trpi još strašnije štete, |
|
Kao i područje cijelo pored zlatònosnē Drave |
1680 |
Prema Vinici. Ubiše Jakova Grassweina oni, |
|
Između Brȅzovicē i Virovìticē slavne: |
|
Potom kod Guščerovca skrše u žestokoj bitci |
|
Kéglevića i Vrȃgovića. I Rasinju cijelu |
|
Opljačkaše posve i ognjem užgaše Turci, |
1685 |
Pet su čak stotina ljudi barbari vezali lancem: |
|
Nastambe čitave nema pòvratnīke da čȅkā. |
|
1604. Karlovac (koji je nedavno digao vojvoda Karlo |
|
Pored rijeke Kupe da čȗvā kranjske planìne |
|
Kao i japodsku zemlju) proguta nenadan požar, |
1690 |
Žitelji tako si jedva goli spasiše život. |
|
1605. Bocskayeva se buna zbila uto kod Ȗgrā, |
|
Njega okruni turski vezir, no vojvoda Németh |
|
Prodro je sve do Drave s pomoću turskih i gȅtskīh |
|
Snaga te nagnao područje cijelo da pòdložnōst prizna |
1695 |
Bocskayu. Ban i Trautmansdorff nisu Némethu dali |
|
Prijeći rijeku Dravu, nego su utvrde potom |
|
Körmend, Sambothel, Kőszeg, kao i mnȍgo još drugih, |
|
Nakon pobjede slavne vratili svomu vladaru. |
|
Németha kao i Bocskaya krivnja je nagnala ȕ bijeg: |
1700 |
Jedino Božja dobrota kraljeve kruniti može. |
|
1606. Velikog Ahmeda Bocskay pomiri s Rudolfom kraljem, |
|
Te je sklopio s njima mir na dvadeset ljeta: |
|
Kada je udesom hitrim uskoro otet od žȋvīh, |
|
Mir je pogažen tada: Tračanin Rudolfu kralju |
1705 |
Ostrogon otme, što je Ugrima prijestolno mjesto: |
|
Vidim kako se štuje kraljevska riječ sad i dȃna |
|
Zakletva. Doista često svako hinjenje mira |
|
Mnogo opasnije može biti od oružne sile. |
|
Dušman ratuje drugdje, pa najzad počinuh malo: |
1710 |
Senjani ipak još nisu u Mlȅtcima drugove stekli, |
|
Čak su ȕ dvā rata tada se upleli oni, |
|
Koji su uspješni bili: Senjane nagnao nije |
|
Nitko nikada ȕ bijeg, već su namirili štete, |
|
Čineći štete još veće posvud po dušmanskoj zemlji. |
1715 |
1613. Mletačkim kupljeni novcem Albanci galijom noću |
|
Poput lopova krišom na ȍbale pristanu moje, |
|
Zasjedu postave ljudima koji su krenuli nà pūt |
|
Da bi pohodili svetu kućicu trsatske Gospe. |
|
S pučine došavši, usku volarsku opkole luku. |
1720 |
Nȅoprēznū je barku napao bezbožni narod, |
|
Svih osamnaest ljudi ù njōj ubio hitcem. |
|
Pobjegnu prije zore da Sȅnj ih nè vidī klete |
|
I da ne òsvētī takav pokolj dječice svoje, |
|
Kao i práva zemlje. Da nekažnjen ostane zločin |
1725 |
Kršćana, ipak Višnji nisu otrpjeti mogli. |
|
Teško to bješe jer Turčin, od kojega strepjeti mora |
|
Čitav svijet, i koji je rođen na svȁčijū propast, |
|
Posebno onih što štuju svete Kristove riječi, |
|
Kojih se ȉ sām boji, svima zasjede sprema: |
1730 |
Da se kršćani pobiju između sȅbe na kȍrīst |
|
Dušmanu, ili da prȍpāst Senja ubrza, jer njega |
|
Jedinog nà svem svijetu doista plaši se dušman. |
|
To je bezbožnost prava pred svijȇtom, a i pred Bȍgom. |
|
Zločin ne mògāvši trpjet, pošto im pravednu tugu |
1735 |
Odmijeni srdžba, dva su poslali Senjani moji |
|
Ratna broda do Mùkara (naši ga Makarskom zovu) |
|
Tražeć da Tȗrci daju danak što plaćali nisu, |
|
I da albansku, ili pak mletačku, pronađu lađu. |
|
Dok se, u sućurskoj luci, obvezao Turčin da dȁnak |
1740 |
Donijet će s mletačkom pomoći, dušman je poveo napad |
|
S pučine te su odmah zapodjeli žestoku bitku. |
|
Kao što blaženi bozi uvijek pružaju pomoć |
|
Pravednim ljudima, tako osnažiše desnice mojih |
|
Što se s dvojicom bore (snaga im nȅ klonū duha), |
1745 |
Te su u kȑvāvōj bitci pobjedu odnijeli oni. |
|
Želeć osvetiti pretrpljen pokolj u volarskoj luci, |
|
Te da ni ovaj zločin dušmanov nekažnjen ne bi |
|
Ostao: prema gradu Rabu okrenuše pramce, |
|
Napadnu mletačku galiju oružja punu, da brȃnī |
1750 |
Pučinu ona od Senjana. Ubiju potom vojnike, |
|
Zarobljenu lađu oružja svakoga liše, |
|
Te ju spale najzad pod gradskim bedemom Senja. |
|
Ja ne vesèlīm se (priznajem) ovomu plijenu jer krvlju |
|
Susjedskom tažiti žeđu držim prȅtēškīm grijehom. |
1755 |
Čudim se ipak da dušmanin, kojega krug se zemàljskī |
|
Plaši, nije u stanju dva nadvladati grada. |
|
Bijes ih tjera da rȁtujū, ali iz razloga drugog. |
|
Oplakah oba zbog žarke vjere, no ako se bolje |
|
Razmotri uzrok zala njihovih, prosudba bit će |
1760 |
Sklonija Senju. Naime, kada se gleda na drȇvnō |
|
Pravo nad mȏrem, nitko ga neće zanijekati Senju, |
|
Jer je nekoć more liburnsko bilo, a Sȅnj je |
|
Drȇvnī bio domaja njihova; tako je potom |
|
Bilo Libùrniji dano ime naroda novog, |
1765 |
Hrvatskog. Pomorski danak najzad su kȕpiti dali |
|
Moji Senjani raznim vladarima svoje domaje. |
|
Kršćanima nisu priječili ploviti morem, |
|
Nego, da sȉgūrni budu i mirni na italskom žalu, |
|
Moji su Senjani branili, premda uz vȅlikē žrtve, |
1770 |
Dušmanu našem da putuje kopnom i pȕčinōm morskom. |
|
Nije li tako: jer često dušmanu nanose štetu, |
|
Braneći susjede svoje, otimlju plijen sav iz rȃljā |
|
Strašnoga vuka, zar trebaju bojat se susjeda svoga, |
|
S kojim vjera ih veže, tada Senjani moji? |
1775 |
Ali doći će, doći vrijeme kada će Turčin |
|
Postati gori i strašniji mnogo mletačkom rodu: |
|
Neće se moći više u takva uzdat u drȗga. |
|
Malo potom stiže u Mlȅtke s Porte poslànīk, |
|
Žaleć na mnȍgē se nevolje koje na pȕčini morskoj |
1780 |
Osmanskom brodovlju naniješe Senjani. Stoga ih moli |
|
Snage da zdrȗžē i grȃd što za uspjeh je poguban ratni |
|
Tračanski, razore posve. Tada će oboje moći |
|
Ploviti Ilirskim morem nikakva nemajuć straha. |
|
Onamo put je kratak za Mlečane, pustu pak zemlju |
1785 |
Tračani lako će prijeći; plašit se nè trebā usto |
|
Da će prìteći netko ȕ pomōć dàlekōm gradu; |
|
Niti će njima se moći suprotstavit građani rijetki; |
|
Sudba sklona je ratu uvijek kad dostaju snage. |
|
Mlečani oružje dižu i nȃjprije kreću spram Hile. |
1790 |
Dio to je zemlje što ȕ mōre strši i leži |
|
Pored Japìdijē: pučki i latinski zove se Istra. |
|
Nakon pobjede Jazona onamo dođoše Grci, |
|
Plomin i Labin pak čuvaju moji Senjani revno: |
|
S kraljevstvom hrvatskim ona graniči sada na Rȁši. |
1795 |
1615. Murat traži bolji razlog za vođenje rata, |
|
Kraljevstvo radije svoje će braniti nego za tuđim |
|
Težiti. Snage svoje prisiljen dignuti bješe |
|
Protiv Sarmata i Perzije. Stoga je sklopio savez |
|
Novi s Matijom kraljem, koji je dvadeset ljeta |
1800 |
Trebao biti valjan. Premda bio je moćan, |
|
Mnoge je skupio snage barbarin, znajuć da vȅpra |
|
Veliki čopor pasa često razdèrat je kadar. |
|
Između nȃs i dušmana mir je trajao kratko |
|
Jer je Turčin pod Križanić-Turnjem (prepuna divnih |
1805 |
Rakova ondje je Mrežnica, s kojom se Korana spaja, |
|
Bogata pastrvom, da bi u Kȕpu ju odnijeli vali). |
|
Pali on seljačke kuće dok gleda ga očima tužnim |
|
Karlovac. Tako se drži Tračanin zavjeta svoga. |
|
1616. Premda ne nàudī nimalo mletačko oružje Senju, |
1810 |
Ipak je mnogo štete nanijelo obali cijeloj: |
|
Mnoge su spalili gradove, srušili sela i mjȅsta: |
|
Brseč, Vranu, Rijeku na mjȅstu gdje stajaše nekad |
|
Drevna Tarsija, zatim gradove Bakar i Nȍvī, |
|
Gvozdenim gađahu kuglama, potom spališe ognjem. |
1815 |
Poredak našeg je svijeta smušen i žȁljēnja vrijedan, |
|
Ratove drugovi vode da s dušmanom budu na míru! |
|
Sudba ne može silniku biti nȁ pomōć više |
|
Nego kad među dušmane njegove unosi razdor. |
|
1618. Bȅnedikta dičnog po prȅslāvnōm turočkom rodu, |
1820 |
Silnog u ràtu i míru, što nadasve dostojan potkralj |
|
Ilirski bješe, najzad blažena pozva sudbìna |
|
K Višnjima. Mnogo suza na njegovu pogrebu prolih, |
|
Posebno stoga što nè bješe sljednika dostojna njemu, |
|
Premda Nikola knez Frankòpānskī bȉjāše ȉ sām |
1825 |
Vukao svoje podrijetlo iz sȋlno ugledne loze. |
|
Tako da dobro stablo jednake plodove uvijek |
|
Nè rāđā. Izrodi katkad se čak i plemènito sjeme, |
|
Pa se djeca od ȍčīnskīh znaju otklonit vrlina. |
|
1619. Napušten grad Otočac, između tokova riječnih |
1830 |
Gacke i Sinca, dviju doista prȅbistrīh rijeka, |
|
Koje se podno brda spajaju, da bi potèkle |
|
Šìrokīm poljem, te Brinje, što gleda na svoje dobarce |
|
S vrha brda koje okružuje vìsokō gorje, |
|
Ugledno to je sjedište nekoć frankòpānskōg roda, |
1835 |
Moji obnoviše Senjani, nasele vjernim pučanstvom, |
|
Kako bi ȍdātlē mogli skršiti dušmanske snage. |
|
Dušmana dočekat doma, to nije savjet mudraca: |
|
Mnogo je bolje da ȏn se na vlastitu zaskoči pragu. |
|
Ove se godine rodi drugi Nikola Zrinski, |
1840 |
1620. Koji će branit domaju i záštitnīk postati njezin. |
|
Velik po usudu, umu, slavi i svojoj vrlini, |
|
Strah i trȅpēt za Tȗrke, plemènitī potomak Jurja. |
|
1621. Brat se Nikolin Petar rodi, za oružje više |
|
Stvoren nego za pero, obojica dobiše službu |
1845 |
Pȍtkrālja, te obojica skončaše nesretnom smrću. |
|
Njihov je usud slavan mnogima ostao neznan. |
|
1622. Svrgnuvši Nikolu Tržačkog, časti u kraljevstvu prve |
|
Njihov je stekao otac, kom sve je išlo od ruke: |
|
Susjedne Turke iz Kanjiže on je porazio sasvim, |
1850 |
Šest je stotina njih to svojom platilo krvlju. |
|
1623. Da bi drugi put opet kaznio Kanjižu teško, |
|
1624. Kao i Kòstājnicu, ubivši mnoge i tȁmo. |
|
Oni što primirje krše, nek’ okuse ratne tegobe. |
|
Sada je krajeve moje crna napala kuga, |
1855 |
Noseći smrt koju ožalit nitko mogao nije. |
|
Prvi sprovod od mnȍgīh koje oplakah tada, |
|
Pȍtkrālja Zrinskoga bješe. Ratujuć hrabro kod Ȗgrā |
|
Kralju na kȍrīst, čȇsto izbori pobjede mnoge. |
|
Kad je blagòvao mirno, jedna mu prokleta ruka |
1860 |
Ugasi život smjesta smrtònosnīm otrovom nekim. |
|
Jadni su dušmani kojima ovo oružje kleto |
|
Život sigurnim čini, ili pak donosi časti! |
|
Muž nek’ plemènit se bori oružjem jednake snage, |
|
Poput hrabrog vojnika koji sramotnim drži |
1865 |
Laži il’ varkom se služit, uči to užasna Srda. |
|
Iznova glad se strašna po slavenskoj proširi zemlji, |
|
Pogreba dȍnese mnogo i nȅvōljā nesretnu puku. |
|
Plodan Ilirik glađu je poharan, smrću i rȁtom, |
|
Grijehe kažnjava ljudske Svevišnji bičem ovakvim: |
1870 |
Ići k propasti svojoj sklono svako je doba. |
|
1629. Pȍtkrālja Jurja Zrinskog naslijedi tada u časti |
|
Žigmund Erdődy, čovjek smion i pravičan vrlo, |
|
Njegova banska je vlada donijela smiraj domaji: |
|
Prvo je dušmana sjekla, a potom ga tjerala kući. |
1875 |
Potkralj se ipak loše kod ȕtvrdē borio zrinske, |
|
Prolazom zapriječen uskim, strašan ga natjera poraz |
|
Njegovih ljudi da potom napusti utvrdu jadan. |
|
Često se, pȍtkrālju, tako sreća okrene ratna: |
|
Dušman kojega prezreš, često učini bitku |
1880 |
Krvavom. Tako za čȁsak usud veliku sreću |
|
Kraljeva uništi. Dobre i lȍše na ovom su svijetu |
|
Smiješane stvari, promjenljiv poredak svega je svijeta. |
|
Jedva je godina deset vladao junak domajom, |
|
1639. Kadli me napusti, blaženik, pozvan ù boljī život. |
1885 |
Svaka stvar se ljudska jednom približava kraju: |
|
Život što živimo, kratak je, smrti je sigurna ura: |
|
Blažen koji, dok živi, godi i pȗku i Bȍgu! |
|
1641. Novi grad što je dignut na temelju Siscije drevne |
|
Pored toka Kupe, koju je mučenik Kvirin |
1890 |
Smrću uresio, turski bješe poharao dušman, |
|
Kòstājničkē sužnje ipak oslòbodī tada |
|
Emerik Erdődy. Kladuške potom porazi Turke |
|
Potkralj Drašković. Tako pod oružjem stojimo uvijek |
|
Mi što granice zemlje čuvamo naše i susjed |
1895 |
Što nam je dušman. Građani kojima dušmanin kleti |
|
Lupa pred vratima, uvijek pozorni moraju biti. |
|
1642. Tvrđu perùšićkū barbarin obnovi za se |
|
Da bi se mogao lakše po gȃckōme kretati polju. |
|
Gašpar Tržački potom osvoji tvrđu i posve |
1900 |
Razori nju, što će znatno ublažiti buduće štete. |
|
Odmah se na početku boriti valja, jer pošto |
|
Bolest se proširi tijelom, liječiti tada je kasno. |
|
1643. Pèrjasicu, selo kraj rijeke, napadne Turčin, |
|
Što zbog rasutih kuća zaštite nemaše prave. |
1905 |
S dušmanom hrabri su žitelji tukli se prsa u pȑsa |
|
Dugo se braneći; oni su brojčano slabiji bili, |
|
Ali velika srca: napokon barbarin uze |
|
Pobjedu, pošto u kȑvāvōm pokolju građane zatre. |
|
Poginu slavni Dokmánović, kao i Mogorić ondje, |
1910 |
S ògulīnskōga polja i drȕgī hrabri seljaci. |
|
Svoje su grobove ipak osvetili dušmanskom krvlju: |
|
Palminu nije granu pobjednik stekao s manje |
|
Žrtava no što je mojih za ljubav domòvinē palo. |
|
1645. Iznad Karlovca selo orobi imenom Smoljak, |
1915 |
Usto bosíljevačkō polje, i ȍbīlna plijena |
|
S jednog i s drȕgōg mjesta odvèdē barbarski dušman. |
|
Kada vidjela ja sam da stȃlno sve veća opasnost |
|
Stiže od dušmana meni, izgradih utvrdu zvanu |
|
Podbrežje, koja bȉjāše plaćena crkvenim novcem: |
1920 |
Riznicu javnu tolìkī isprazniše ratovi sasvim. |
|
Gašpar Tržački oplijeni cetinsku utvrdu tada, |
|
Koju je oteo Turcima, potom Zavalje cijelo |
|
S mnogim selima orobi, tisuću dvjesto još duša |
|
Kršćanskih otkupi te se ȍdāndē vrati u slȁvi. |
1925 |
Tada utvrde Turci Kremen, a Kȃrlovac naši. |
|
Ali Mlečani, bojeć se silno turskoga bijesa, |
|
Ninu, kraljevskom sjedištu mojih, srušiše ziđe. |
|
Tako se sreća stvari na krugu mijenja zemàljskōm, |
|
Da bi na koncu svima istom zaprijetila smrću. |
1930 |
Premda kòd kućē nisam nimalo sigurna bila, |
|
Trpeći navale dušmana, što je uvećao snage, |
|
Stiješnjena prijetnjama bijah, no revno sam bila na službu, |
|
Odana svomu kralju, na dàlekīm stranama svijeta. |
|
Odrede dječice poslah, željne služiti kralju, |
1935 |
Protiv navala švedskih i Rákóczyjevih četa: |
|
Vodi ih Nikola Zrinski, koji je oružju vičan, |
|
Njime i mudrošću svojom jednako dušmana slama. |
|
S pravom držimo: treba vladarima čuvati vjernost, |
|
Dolično njima je služiti vjerno, jer jedino oni |
1940 |
Bdiju nad narodnim spasom. Ako je majka domaja |
|
Građana sviju, vladar je dostojan očinske časti. |
|
Sreća ni kòd kućē meni tada ne pròpustī dati |
|
Razlog boli još veće: nesretni dignu se požar |
|
Blizu Zagreba, grada na samom gričkome brdu. |
1945 |
To se zbilo da žitelj ili ode iz zemlje, |
|
Il’ da se ona još ljepša opet iz pȅpela digne. |
|
1646. Prošle je godine Tračanin poslao velike čete |
|
Barbarskog naroda, kao i rȁtničkē sprave da Kretu |
|
Uništi. Kako je usto ljudstva imao mnogo, |
1950 |
Drugu je poslao prijetnju prema ȍbali našoj. |
|
Ondje zauze divlji dušmanin drevni Argìrunt |
|
(Koji zovemo Novigrad), smješten u zaljevu samom. |
|
Drugi dio, od dvadeset ȉ pēt tisuća ljudi, |
|
Kojima bješe na čelu vezir poljskoga roda, |
1955 |
Uzalud opsjedne Sik (što Šibenik danas se zove). |
|
Nakon poraza, jedva pamtim, danog od Vȉšnjīh, |
|
Ȍdāndē ode i tako mu trud je ostao jalov. |
|
Takva glad prema plijenu potiče lakome duše. |
|
1647. Nikolu Zrinskog banskom čašću obdari vladar |
1960 |
Ferdinand. Petra poslah s njegovim rođakom Jurjem |
|
Tržačkim i sa sjȃjnīm četama nȁsuprot Švedu. |
|
Oni su caru bili vrlo korisna pomoć. |
|
Moji bili su vjerni čak i u zemljama stranim, |
|
Snažni i čȉli u bòju. Time se istinsko plemstvo |
1965 |
Stječe, a zatim na pòtōmke vlastitom prenosi krvlju. |
|
Senj je pretrpio silnu štetu zbog ȍbīlnē kiše, |
|
Koja je srušila dio zida što popusti najzad |
|
Jer je bujica silna njegov potkopala temelj. |
|
Razorni vodeni val pedeset je ȉ dvije kuće |
1970 |
Senjske sravnio sasvim i tòlik donio pomor |
|
Da je više od pȇtstō ljudi skončalo jadno. |
|
Brze i sȋlnē vale nadvladat ni nȃjboljī plivač |
|
Nije mogao. Nasta tutnjava vode i grȃđē, |
|
Vika ljudi, baš kao uzduh da s vìsokōg neba |
1975 |
Propast donosi Senju, ili je svršilo doba |
|
Dugo procvata grada! Drugo sam mislila prije, |
|
Da će u rijeci krvi Senj mi potopljen biti. |
|
Komu dano je znati namisli Višnjih i tȃjnē |
|
Razloge sȕdbinē? Ničiji savjet slobodna volja |
1980 |
Božja nè trebā. Stoga čak će i ljȗbljenē svoje |
|
Sve do jednoga Gospod ukoriti. Nije on stoga |
|
Uzrokom zala: ipak bez Njegova nećemo miga |
|
Nesreće trpjeti. Dakle, preostaje Boga u strahu |
|
Ljubit, to pravi je nauk, ljubeći plašit se Njega. |
1985 |
1649. Kako opačine turske i gȏrkē suze domaje |
|
Ne bi bez kȁznē ostale, novi popali potkralj |
|
Sela uz ȕtvrdu Izačić i kod Klȍkoča, strašno |
|
Poklavši barbare. Razbi dèlibašu u bȉtci, |
|
Stotinu Tračana vodi u lancima, dvostruko više |
1990 |
Pȍsiječe. Sretna kličem pozdrave pȍtkrālju svomu: |
|
Neka sreća s neba zrinsku upravlja ruku, |
|
Kao što ȉ sām ište: on je plemènitē duše, |
|
Duh mu je srčan i krȃsī njega glasovita krepost. |
|
Tko od mȃlīh nogu njeguje časna umijeća, |
1995 |
Želi da njegovo ime preslavno zauvijek živi. |
|
Držati neće do blȃga, što sudba il’ smrt će ga satrt, |
|
Nego će čuvati časni glas koji donosi slavu. |
4, 2018.
Klikni za povratak