Dva stoljeća uplakane Hrvatske Pavla Rittera Vitezovića

Dosad prošlo je više od stȍtinu ljeta što tužim

Nesretne obrate sudbe bez krȁja što snađoše mene.

Sreći mojoj još nije dovoljno zala tolìkīh,

Stoga se ì daljē šulja na štȅtu narodu vjernom,

Bjesneći vatrom te mačem koljući, krađama čestim

1590

Sela čineći pustim, dok dušmanin žitelje robi,

Kraljevstvo cijelo i narod u prȍpāst odvodi krajnju:

Tako zbog usuda nekog s grozotama hrvat se moram

Pošto me nazvaše Hrvatskom; prava sam ilirska zemlja,

Koju su nekoć također Koribàncijōm zvali.

1595

1601. Vidim da stoljeća novog i gȍdinē bješe početak

Nesretan jer je zima oštru donijela studen,

Bihaćki Turci po snijegu sve do Tounja stižu,

Gdje su selo Lešće, što ime dobi po lijeski,

Strašno orobili, spalili kuće i stȍtinu ljudi

1600

Odveli kako bi oni u tȇškōme služili ropstvu.

Poput vuka na lovinu sipljivi nasrće Turčin,

I na ȍtētōm bezbožno svoje izgrađuje carstvo.

Kako bi susjedske štete osvetili Senjani moji,

Ognjem i mačem kazniše Krbavu, mnoge seljake

1605

Ubiše, pokraj Udbine smaknuše Halila bega,

Memi-begova roda, što orobi prethodnog ljeta

S bratom Grobničko polje. Nikad izbjeći neće

Zločinci tako kaznu osvetne pesti božànskē.

Djecu što Mars mi ne pògubī, smrt je iz mojega krila

1610

Odnijela strašna da ȍči mi nikad ne prestanu suzit,

Svikle oplakívati vječno česte i strȃšnē

Sprovode vlastite djece vani i kòd kućē. Jurja

Grofa Zrinskog, plemènitī štit taj slavenskog roda,

Iskusnog ratnika, koji je ovjenčan pobjedom mnogom,

1615

Smrt je òdvūkla ù grob. Njegov oplakah pogreb

Suzama mnogim i jȁūkom: spas domòvinē često

Pribiva, čini se, samo u jednom žitelju njenu.

Čim je nedavno glavar, sramotno primivši zlato,

Prodao Kanjižu, vladar je oružjem tražio pravdu,

1620

S pomoću italskih snaga. Ali se òduprē ona

Žešće svom gospodáru negoli silniku prije.

Dušman ju branjaše dugo od oca i njȇnē domaje,

Sve dok pobožnog nȁdvojvodu nagnala nije

Bezdušnost okrutnog neba ukloniti tabor, kad bješe

1625

Težak pretrpio poraz. Otpor Kanjižin čvrsti

Prvo ražàlostī mene; mnoge su slijedile tuge

Dok se pod vlȃst gospodára Kanjiža vratila nije.

Čovjek ne zna što ima dok to ne ìzgubī jednom.

Drsko već gusari turski na pȕčinu nasrću morsku,

1630

Oholi zbog prolivènē kršćanske krvi i štȇtā,

Posvud po italskoj obali siju užas i strávu.

Zla što more trpi, Senjani žele osvetit,

Susjede žaleći svoje, oni opremiše barke,

Uhite tursku lađu potom u Jadranskom moru.

1635

Dvjesto trideset ȉ šēst zarobe pritom pljačkaša,

Nikom ne pòklonē život, jer Senjane klali su oni:

Sve su smaknuli mačem i bacili mrtve u mȏre,

Da ih požderu ondje psine i kȉtovi morski,

Vratiše potom se kući s bogatim plijenom pljačkaša.

1640

Teško to podniješe Mlečani, koji prisvojiše pravo

Liburnsko, potom pak hrvatsko, ponad Jadranskog mora:

Zà tō što činjaše dušman, svetiti nisu se mogli,

Skupa s još tisuću šteta sami što naniješe Senju,

Tad su se žalili ipak oni na Senjane kralju

1645

Da ih robe i remete mir. No bjehu bez krivnje:

Držahu, naime, da smȉjū rabiti vlastita prava,

Šteteći dušmanu, ali su okrutno kažnjeni zà tō.

Nitko ih, naime, nije na cȃrskōme štitio dvoru,

Protiv je puka radio čak i rȁzūmnī biskup,

1650

Što je i žȋv i mrtav podnio sramotnu kaznu.

Senj je doživio tada da nȃjboljē ratne junake

Pogubi povjerènīk i spȃlī sve uskočke barke,

Kako se otada više ne bi plašio Turčin

Senjana, koji bjesne posvud po kȍpnu i mȏru.

1655

Strpljivost pravednih, nȁsuprot silnu sučevu bijesu,

Napokon ȍkončā daljnje nevolje okrutnom smrću.

Sudac je morao samo koračati kraljevskim putem:

Skretati trebao nije ni dȅsno, da ùblāžī jednom

Presudu, kao ni lijȇvo, da ondje pòoštrī drugom

1660

Osudu. Prebrza odluka nanosi štetu pravìci.

Ipak Senjani moji nisu klonuli duhom,

Protiv dušmana uvijek za kralja i Bȍga spremni

Ratove voditi, pripravni liti vlastitu krvcu.

1602. Napadnu Liku i štȅtu nanose barbarskom rodu

1665

Ognjem i mačem oni, dično se vraćaju s plijenom

Turskim i robova mnoštvo vodeći sȁ sobōm usto.

Najveću potporu vojsci poražen dušmanin nosi.

1603. Nesretna godina ova i žȁljēnja vrijedna mi bješe,

Jer su štetni kukci, uz tȕču i lȅdenō inje,

1670

Jadnom pučanstvu momu oteli plodove zemlje.

Divlji tatarski narod što getsku sad nastava zemlju,

Pustoši panonska polja, pa zato tuguje silno

Pȍluotok murski, orobljen velikim dijelom.

Njezinom obalom dugom barbarin kroči i hȃrā,

1675

Poput vuka sviknut živjeti samo od plijȇna,

Jer ne vesèlī njega nimalo obrada zemlje.

Pȍluotok murski, što divlji su Geti i Tȗrci

Posve orobili, iznova trpi još strašnije štete,

Kao i područje cijelo pored zlatònosnē Drave

1680

Prema Vinici. Ubiše Jakova Grassweina oni,

Između Brȅzovicē i Virovìticē slavne:

Potom kod Guščerovca skrše u žestokoj bitci

Kéglevića i Vrȃgovića. I Rasinju cijelu

Opljačkaše posve i ognjem užgaše Turci,

1685

Pet su čak stotina ljudi barbari vezali lancem:

Nastambe čitave nema pòvratnīke da čȅkā.

1604. Karlovac (koji je nedavno digao vojvoda Karlo

Pored rijeke Kupe da čȗvā kranjske planìne

Kao i japodsku zemlju) proguta nenadan požar,

1690

Žitelji tako si jedva goli spasiše život.

1605. Bocskayeva se buna zbila uto kod Ȗgrā,

Njega okruni turski vezir, no vojvoda Németh

Prodro je sve do Drave s pomoću turskih i gȅtskīh

Snaga te nagnao područje cijelo da pòdložnōst prizna

1695

Bocskayu. Ban i Trautmansdorff nisu Némethu dali

Prijeći rijeku Dravu, nego su utvrde potom

Körmend, Sambothel, Kőszeg, kao i mnȍgo još drugih,

Nakon pobjede slavne vratili svomu vladaru.

Németha kao i Bocskaya krivnja je nagnala ȕ bijeg:

1700

Jedino Božja dobrota kraljeve kruniti može.

1606. Velikog Ahmeda Bocskay pomiri s Rudolfom kraljem,

Te je sklopio s njima mir na dvadeset ljeta:

Kada je udesom hitrim uskoro otet od žȋvīh,

Mir je pogažen tada: Tračanin Rudolfu kralju

1705

Ostrogon otme, što je Ugrima prijestolno mjesto:

Vidim kako se štuje kraljevska riječ sad i dȃna

Zakletva. Doista često svako hinjenje mira

Mnogo opasnije može biti od oružne sile.

Dušman ratuje drugdje, pa najzad počinuh malo:

1710

Senjani ipak još nisu u Mlȅtcima drugove stekli,

Čak su ȕ dvā rata tada se upleli oni,

Koji su uspješni bili: Senjane nagnao nije

Nitko nikada ȕ bijeg, već su namirili štete,

Čineći štete još veće posvud po dušmanskoj zemlji.

1715

1613. Mletačkim kupljeni novcem Albanci galijom noću

Poput lopova krišom na ȍbale pristanu moje,

Zasjedu postave ljudima koji su krenuli nà pūt

Da bi pohodili svetu kućicu trsatske Gospe.

S pučine došavši, usku volarsku opkole luku.

1720

Nȅoprēznū je barku napao bezbožni narod,

Svih osamnaest ljudi ù njōj ubio hitcem.

Pobjegnu prije zore da Sȅnj ih nè vidī klete

I da ne òsvētī takav pokolj dječice svoje,

Kao i práva zemlje. Da nekažnjen ostane zločin

1725

Kršćana, ipak Višnji nisu otrpjeti mogli.

Teško to bješe jer Turčin, od kojega strepjeti mora

Čitav svijet, i koji je rođen na svȁčijū propast,

Posebno onih što štuju svete Kristove riječi,

Kojih se ȉ sām boji, svima zasjede sprema:

1730

Da se kršćani pobiju između sȅbe na kȍrīst

Dušmanu, ili da prȍpāst Senja ubrza, jer njega

Jedinog nà svem svijetu doista plaši se dušman.

To je bezbožnost prava pred svijȇtom, a i pred Bȍgom.

Zločin ne mògāvši trpjet, pošto im pravednu tugu

1735

Odmijeni srdžba, dva su poslali Senjani moji

Ratna broda do Mùkara (naši ga Makarskom zovu)

Tražeć da Tȗrci daju danak što plaćali nisu,

I da albansku, ili pak mletačku, pronađu lađu.

Dok se, u sućurskoj luci, obvezao Turčin da dȁnak

1740

Donijet će s mletačkom pomoći, dušman je poveo napad

S pučine te su odmah zapodjeli žestoku bitku.

Kao što blaženi bozi uvijek pružaju pomoć

Pravednim ljudima, tako osnažiše desnice mojih

Što se s dvojicom bore (snaga im nȅ klonū duha),

1745

Te su u kȑvāvōj bitci pobjedu odnijeli oni.

Želeć osvetiti pretrpljen pokolj u volarskoj luci,

Te da ni ovaj zločin dušmanov nekažnjen ne bi

Ostao: prema gradu Rabu okrenuše pramce,

Napadnu mletačku galiju oružja punu, da brȃnī

1750

Pučinu ona od Senjana. Ubiju potom vojnike,

Zarobljenu lađu oružja svakoga liše,

Te ju spale najzad pod gradskim bedemom Senja.

Ja ne vesèlīm se (priznajem) ovomu plijenu jer krvlju

Susjedskom tažiti žeđu držim prȅtēškīm grijehom.

1755

Čudim se ipak da dušmanin, kojega krug se zemàljskī

Plaši, nije u stanju dva nadvladati grada.

Bijes ih tjera da rȁtujū, ali iz razloga drugog.

Oplakah oba zbog žarke vjere, no ako se bolje

Razmotri uzrok zala njihovih, prosudba bit će

1760

Sklonija Senju. Naime, kada se gleda na drȇvnō

Pravo nad mȏrem, nitko ga neće zanijekati Senju,

Jer je nekoć more liburnsko bilo, a Sȅnj je

Drȇvnī bio domaja njihova; tako je potom

Bilo Libùrniji dano ime naroda novog,

1765

Hrvatskog. Pomorski danak najzad su kȕpiti dali

Moji Senjani raznim vladarima svoje domaje.

Kršćanima nisu priječili ploviti morem,

Nego, da sȉgūrni budu i mirni na italskom žalu,

Moji su Senjani branili, premda uz vȅlikē žrtve,

1770

Dušmanu našem da putuje kopnom i pȕčinōm morskom.

Nije li tako: jer često dušmanu nanose štetu,

Braneći susjede svoje, otimlju plijen sav iz rȃljā

Strašnoga vuka, zar trebaju bojat se susjeda svoga,

S kojim vjera ih veže, tada Senjani moji?

1775

Ali doći će, doći vrijeme kada će Turčin

Postati gori i strašniji mnogo mletačkom rodu:

Neće se moći više u takva uzdat u drȗga.

Malo potom stiže u Mlȅtke s Porte poslànīk,

Žaleć na mnȍgē se nevolje koje na pȕčini morskoj

1780

Osmanskom brodovlju naniješe Senjani. Stoga ih moli

Snage da zdrȗžē i grȃd što za uspjeh je poguban ratni

Tračanski, razore posve. Tada će oboje moći

Ploviti Ilirskim morem nikakva nemajuć straha.

Onamo put je kratak za Mlečane, pustu pak zemlju

1785

Tračani lako će prijeći; plašit se nè trebā usto

Da će prìteći netko ȕ pomōć dàlekōm gradu;

Niti će njima se moći suprotstavit građani rijetki;

Sudba sklona je ratu uvijek kad dostaju snage.

Mlečani oružje dižu i nȃjprije kreću spram Hile.

1790

Dio to je zemlje što ȕ mōre strši i leži

Pored Japìdijē: pučki i latinski zove se Istra.

Nakon pobjede Jazona onamo dođoše Grci,

Plomin i Labin pak čuvaju moji Senjani revno:

S kraljevstvom hrvatskim ona graniči sada na Rȁši.

1795

1615. Murat traži bolji razlog za vođenje rata,

Kraljevstvo radije svoje će braniti nego za tuđim

Težiti. Snage svoje prisiljen dignuti bješe

Protiv Sarmata i Perzije. Stoga je sklopio savez

Novi s Matijom kraljem, koji je dvadeset ljeta

1800

Trebao biti valjan. Premda bio je moćan,

Mnoge je skupio snage barbarin, znajuć da vȅpra

Veliki čopor pasa često razdèrat je kadar.

Između nȃs i dušmana mir je trajao kratko

Jer je Turčin pod Križanić-Turnjem (prepuna divnih

1805

Rakova ondje je Mrežnica, s kojom se Korana spaja,

Bogata pastrvom, da bi u Kȕpu ju odnijeli vali).

Pali on seljačke kuće dok gleda ga očima tužnim

Karlovac. Tako se drži Tračanin zavjeta svoga.

1616. Premda ne nàudī nimalo mletačko oružje Senju,

1810

Ipak je mnogo štete nanijelo obali cijeloj:

Mnoge su spalili gradove, srušili sela i mjȅsta:

Brseč, Vranu, Rijeku na mjȅstu gdje stajaše nekad

Drevna Tarsija, zatim gradove Bakar i Nȍvī,

Gvozdenim gađahu kuglama, potom spališe ognjem.

1815

Poredak našeg je svijeta smušen i žȁljēnja vrijedan,

Ratove drugovi vode da s dušmanom budu na míru!

Sudba ne može silniku biti nȁ pomōć više

Nego kad među dušmane njegove unosi razdor.

1618. Bȅnedikta dičnog po prȅslāvnōm turočkom rodu,

1820

Silnog u ràtu i míru, što nadasve dostojan potkralj

Ilirski bješe, najzad blažena pozva sudbìna

K Višnjima. Mnogo suza na njegovu pogrebu prolih,

Posebno stoga što nè bješe sljednika dostojna njemu,

Premda Nikola knez Frankòpānskī bȉjāše ȉ sām

1825

Vukao svoje podrijetlo iz sȋlno ugledne loze.

Tako da dobro stablo jednake plodove uvijek

Nè rāđā. Izrodi katkad se čak i plemènito sjeme,

Pa se djeca od ȍčīnskīh znaju otklonit vrlina.

1619. Napušten grad Otočac, između tokova riječnih

1830

Gacke i Sinca, dviju doista prȅbistrīh rijeka,

Koje se podno brda spajaju, da bi potèkle

Šìrokīm poljem, te Brinje, što gleda na svoje dobarce

S vrha brda koje okružuje vìsokō gorje,

Ugledno to je sjedište nekoć frankòpānskōg roda,

1835

Moji obnoviše Senjani, nasele vjernim pučanstvom,

Kako bi ȍdātlē mogli skršiti dušmanske snage.

Dušmana dočekat doma, to nije savjet mudraca:

Mnogo je bolje da ȏn se na vlastitu zaskoči pragu.

Ove se godine rodi drugi Nikola Zrinski,

1840

1620. Koji će branit domaju i záštitnīk postati njezin.

Velik po usudu, umu, slavi i svojoj vrlini,

Strah i trȅpēt za Tȗrke, plemènitī potomak Jurja.

1621. Brat se Nikolin Petar rodi, za oružje više

Stvoren nego za pero, obojica dobiše službu

1845

Pȍtkrālja, te obojica skončaše nesretnom smrću.

Njihov je usud slavan mnogima ostao neznan.

1622. Svrgnuvši Nikolu Tržačkog, časti u kraljevstvu prve

Njihov je stekao otac, kom sve je išlo od ruke:

Susjedne Turke iz Kanjiže on je porazio sasvim,

1850

Šest je stotina njih to svojom platilo krvlju.

1623. Da bi drugi put opet kaznio Kanjižu teško,

1624. Kao i Kòstājnicu, ubivši mnoge i tȁmo.

Oni što primirje krše, nek’ okuse ratne tegobe.

Sada je krajeve moje crna napala kuga,

1855

Noseći smrt koju ožalit nitko mogao nije.

Prvi sprovod od mnȍgīh koje oplakah tada,

Pȍtkrālja Zrinskoga bješe. Ratujuć hrabro kod Ȗgrā

Kralju na kȍrīst, čȇsto izbori pobjede mnoge.

Kad je blagòvao mirno, jedna mu prokleta ruka

1860

Ugasi život smjesta smrtònosnīm otrovom nekim.

Jadni su dušmani kojima ovo oružje kleto

Život sigurnim čini, ili pak donosi časti!

Muž nek’ plemènit se bori oružjem jednake snage,

Poput hrabrog vojnika koji sramotnim drži

1865

Laži il’ varkom se služit, uči to užasna Srda.

Iznova glad se strašna po slavenskoj proširi zemlji,

Pogreba dȍnese mnogo i nȅvōljā nesretnu puku.

Plodan Ilirik glađu je poharan, smrću i rȁtom,

Grijehe kažnjava ljudske Svevišnji bičem ovakvim:

1870

Ići k propasti svojoj sklono svako je doba.

1629. Pȍtkrālja Jurja Zrinskog naslijedi tada u časti

Žigmund Erdődy, čovjek smion i pravičan vrlo,

Njegova banska je vlada donijela smiraj domaji:

Prvo je dušmana sjekla, a potom ga tjerala kući.

1875

Potkralj se ipak loše kod ȕtvrdē borio zrinske,

Prolazom zapriječen uskim, strašan ga natjera poraz

Njegovih ljudi da potom napusti utvrdu jadan.

Često se, pȍtkrālju, tako sreća okrene ratna:

Dušman kojega prezreš, često učini bitku

1880

Krvavom. Tako za čȁsak usud veliku sreću

Kraljeva uništi. Dobre i lȍše na ovom su svijetu

Smiješane stvari, promjenljiv poredak svega je svijeta.

Jedva je godina deset vladao junak domajom,

1639. Kadli me napusti, blaženik, pozvan ù boljī život.

1885

Svaka stvar se ljudska jednom približava kraju:

Život što živimo, kratak je, smrti je sigurna ura:

Blažen koji, dok živi, godi i pȗku i Bȍgu!

1641. Novi grad što je dignut na temelju Siscije drevne

Pored toka Kupe, koju je mučenik Kvirin

1890

Smrću uresio, turski bješe poharao dušman,

Kòstājničkē sužnje ipak oslòbodī tada

Emerik Erdődy. Kladuške potom porazi Turke

Potkralj Drašković. Tako pod oružjem stojimo uvijek

Mi što granice zemlje čuvamo naše i susjed

1895

Što nam je dušman. Građani kojima dušmanin kleti

Lupa pred vratima, uvijek pozorni moraju biti.

1642. Tvrđu perùšićkū barbarin obnovi za se

Da bi se mogao lakše po gȃckōme kretati polju.

Gašpar Tržački potom osvoji tvrđu i posve

1900

Razori nju, što će znatno ublažiti buduće štete.

Odmah se na početku boriti valja, jer pošto

Bolest se proširi tijelom, liječiti tada je kasno.

1643. Pèrjasicu, selo kraj rijeke, napadne Turčin,

Što zbog rasutih kuća zaštite nemaše prave.

1905

S dušmanom hrabri su žitelji tukli se prsa u pȑsa

Dugo se braneći; oni su brojčano slabiji bili,

Ali velika srca: napokon barbarin uze

Pobjedu, pošto u kȑvāvōm pokolju građane zatre.

Poginu slavni Dokmánović, kao i Mogorić ondje,

1910

S ògulīnskōga polja i drȕgī hrabri seljaci.

Svoje su grobove ipak osvetili dušmanskom krvlju:

Palminu nije granu pobjednik stekao s manje

Žrtava no što je mojih za ljubav domòvinē palo.

1645. Iznad Karlovca selo orobi imenom Smoljak,

1915

Usto bosíljevačkō polje, i ȍbīlna plijena

S jednog i s drȕgōg mjesta odvèdē barbarski dušman.

Kada vidjela ja sam da stȃlno sve veća opasnost

Stiže od dušmana meni, izgradih utvrdu zvanu

Podbrežje, koja bȉjāše plaćena crkvenim novcem:

1920

Riznicu javnu tolìkī isprazniše ratovi sasvim.

Gašpar Tržački oplijeni cetinsku utvrdu tada,

Koju je oteo Turcima, potom Zavalje cijelo

S mnogim selima orobi, tisuću dvjesto još duša

Kršćanskih otkupi te se ȍdāndē vrati u slȁvi.

1925

Tada utvrde Turci Kremen, a Kȃrlovac naši.

Ali Mlečani, bojeć se silno turskoga bijesa,

Ninu, kraljevskom sjedištu mojih, srušiše ziđe.

Tako se sreća stvari na krugu mijenja zemàljskōm,

Da bi na koncu svima istom zaprijetila smrću.

1930

Premda kòd kućē nisam nimalo sigurna bila,

Trpeći navale dušmana, što je uvećao snage,

Stiješnjena prijetnjama bijah, no revno sam bila na službu,

Odana svomu kralju, na dàlekīm stranama svijeta.

Odrede dječice poslah, željne služiti kralju,

1935

Protiv navala švedskih i Rákóczyjevih četa:

Vodi ih Nikola Zrinski, koji je oružju vičan,

Njime i mudrošću svojom jednako dušmana slama.

S pravom držimo: treba vladarima čuvati vjernost,

Dolično njima je služiti vjerno, jer jedino oni

1940

Bdiju nad narodnim spasom. Ako je majka domaja

Građana sviju, vladar je dostojan očinske časti.

Sreća ni kòd kućē meni tada ne pròpustī dati

Razlog boli još veće: nesretni dignu se požar

Blizu Zagreba, grada na samom gričkome brdu.

1945

To se zbilo da žitelj ili ode iz zemlje,

Il’ da se ona još ljepša opet iz pȅpela digne.

1646. Prošle je godine Tračanin poslao velike čete

Barbarskog naroda, kao i rȁtničkē sprave da Kretu

Uništi. Kako je usto ljudstva imao mnogo,

1950

Drugu je poslao prijetnju prema ȍbali našoj.

Ondje zauze divlji dušmanin drevni Argìrunt

(Koji zovemo Novigrad), smješten u zaljevu samom.

Drugi dio, od dvadeset ȉ pēt tisuća ljudi,

Kojima bješe na čelu vezir poljskoga roda,

1955

Uzalud opsjedne Sik (što Šibenik danas se zove).

Nakon poraza, jedva pamtim, danog od Vȉšnjīh,

Ȍdāndē ode i tako mu trud je ostao jalov.

Takva glad prema plijenu potiče lakome duše.

1647. Nikolu Zrinskog banskom čašću obdari vladar

1960

Ferdinand. Petra poslah s njegovim rođakom Jurjem

Tržačkim i sa sjȃjnīm četama nȁsuprot Švedu.

Oni su caru bili vrlo korisna pomoć.

Moji bili su vjerni čak i u zemljama stranim,

Snažni i čȉli u bòju. Time se istinsko plemstvo

1965

Stječe, a zatim na pòtōmke vlastitom prenosi krvlju.

Senj je pretrpio silnu štetu zbog ȍbīlnē kiše,

Koja je srušila dio zida što popusti najzad

Jer je bujica silna njegov potkopala temelj.

Razorni vodeni val pedeset je ȉ dvije kuće

1970

Senjske sravnio sasvim i tòlik donio pomor

Da je više od pȇtstō ljudi skončalo jadno.

Brze i sȋlnē vale nadvladat ni nȃjboljī plivač

Nije mogao. Nasta tutnjava vode i grȃđē,

Vika ljudi, baš kao uzduh da s vìsokōg neba

1975

Propast donosi Senju, ili je svršilo doba

Dugo procvata grada! Drugo sam mislila prije,

Da će u rijeci krvi Senj mi potopljen biti.

Komu dano je znati namisli Višnjih i tȃjnē

Razloge sȕdbinē? Ničiji savjet slobodna volja

1980

Božja nè trebā. Stoga čak će i ljȗbljenē svoje

Sve do jednoga Gospod ukoriti. Nije on stoga

Uzrokom zala: ipak bez Njegova nećemo miga

Nesreće trpjeti. Dakle, preostaje Boga u strahu

Ljubit, to pravi je nauk, ljubeći plašit se Njega.

1985

1649. Kako opačine turske i gȏrkē suze domaje

Ne bi bez kȁznē ostale, novi popali potkralj

Sela uz ȕtvrdu Izačić i kod Klȍkoča, strašno

Poklavši barbare. Razbi dèlibašu u bȉtci,

Stotinu Tračana vodi u lancima, dvostruko više

1990

Pȍsiječe. Sretna kličem pozdrave pȍtkrālju svomu:

Neka sreća s neba zrinsku upravlja ruku,

Kao što ȉ sām ište: on je plemènitē duše,

Duh mu je srčan i krȃsī njega glasovita krepost.

Tko od mȃlīh nogu njeguje časna umijeća,

1995

Želi da njegovo ime preslavno zauvijek živi.

Držati neće do blȃga, što sudba il’ smrt će ga satrt,

Nego će čuvati časni glas koji donosi slavu.