Duh u prozirnom oklopu

Mlada pjesnikinja u usponu Nives Puhalo iza sebe ima već šest zbirki pjesama (Dobro jutro, anđele moj, Upotpunjavanje, Susreti, Promatrači, Zarobio si more u kocki, Na libeli od tinte) i jednu proznu knjigu, Lutka ispred prozora. U posljednjoj zbirci, Na libeli od tinte, pjesnikinja dosad najdojmljivije opjevava svoje stalne teme ‒ nepravdu, stranputice, oholost, zaborav, sve ono što dušu zapliće u otrovnoj mreži opstanka. Sve je to za pjesnikinju misterij života, jer nemamo odgovor na pitanje: zašto?, pa zato svaka egzistencijalno tmurna poezija i jest odgonetanje zagonetke bez kraja. Pođimo redom po njezinim tihim i burnim pjesničkim stazama.

Dok su prve zbirke Nives Puhalo bile lirski »pitomije«, odnosno pune plemenitih slika iz prirode, »nadraženih« sjetom, nostalgijom i sličnim blagim emocijama, zbirkom Promatrači autorica se prvi puta »strmogljavljuje« u bolan svijet realnosti u kojem se kreću mračne ljudske konture, množe se ukrštene sjene i teške križaljke sudbina, u kojem vlada mučna potraga za samoćom koju drugi kradu sa sviju strana. U toj zbirci Nives Puhalo posegnut će za svojim omiljenim kontrastom realnog i bajkovitog, pa će se često otiskivati u svijet mitova (vila, vilenjaka), ne bi li uobraziljama olakšala hod po besprizornoj zbilji.

Duboka težnja ka zaklonu od (ne)svijeta prožimlje i autoričinu zbirku pjesama Zarobio si more u kocki – i ovdje vlada duboki žar za skrivanjem, gotovo nestajanjem u stanjima čiste svijesti, daleko od urbanih izazova. Ta stanja čiste svijesti nalaze se u prirodi (stalni su motivi more, Neretva, obala), odnosno priroda je mjesto gdje surova egzistencija zadobiva »višu« razinu, prelazeći u samotnjačko postojanje što se »arielski« proteže u prostoru i vremenu. No pjesme u ovoj zbirci (mahom u ozračju prirode) nisu vedre pejsažne pjesme, odnosno lirski zaigrane ugodne meditacije – one su turoban bijeg od civilizacije, tugaljiva čežnja za rasplinjavanjem »jastva« u tišini i vječnosti, pokušaj ubijanja nemira i strahova u staklenoj čahuri. Cijelom zbirkom vlada duboki osjećaj razočaranja, toliko razoran da se ljudski svijet pretvara u imaginarnu mrežu zla, u labirint zloćudnih odraza, u kojem subjekt vibrira na granici pukoga preživljavanja i samodokidanja.

O tome dobro svjedoči stihovi u pjesmi »Metafora u rijeci«:

Metafora u rijeci, / kondicional u odgovorima, /strah zbog istine, / tjeskoba zbog znanja. / Sve pomiješano, / sve razvodnjeno, / ali ništa se ne može na silu, / nismo jedno, / više plovimo u razjedinjenosti, / u strukturi bez smisla, / u kaosu utopljenom u rijeci.

Ponekad se u pjesmama koje su »zarobljene« u sudbinskoj melankoliji ispolji bijes koji dolazi odnekud s planina, pa se začuju gromovi, gromki glasovi titana, odnosno postanak se javlja kao zloslutna sila kaosa. Ponekad se svijest anonimno rasplinjuje u apsurdu kozmosa, kao u pjesmi »Stapa se s nemirom«: Kristalna sfera postanka / zamršena kozmosom / ljudske svijesti / prividno zamrla / stapa se s nemirom.

U zbirci Zarobio si more u kocki javljaju se (kao i u drugima) dva svijeta – svijet ljudi (mračnoga usuda) i svijet prirode (bijega od usuda). Svijet ljudi često je prikazan kao mitski rasap čovječanstva, kao potpuno zamračenje svijesti i savjesti, kao užas monologa bez svjedoka, no i u toj tmini pojavi se načas neki nebeski čuvar dobra, kao npr. u pjesmi »Nijemi čuvar zlatnog runa«. I u pjesmama urbane motivike Nives Puhalo zaiskri na uličnim pustopoljinama poneki prizor (noćnog šetača, uličnog svirača), koji unese trenutak sklada u disharmoniju života, no ti se trenutci brzo utope u sveopći nihilizam, potpuno bezvjerje u kojem preostaje još samo nevoljka igra riječi i pojmova.

U najnovijoj zbirci, Na labeli od tinte, koja je uvjerljivo pjesnički najzrelija zbirka Nives Puhalo, staklo se često javlja već i u naslovima pjesama (U staklenoj magli sjevera, Staklena sirovina, Fantomsko ogledalo), no gledano u cjelini, smisao stakla kao međe između subjekta i svijeta blijedi, odnosno staklo kao krhka samoobrana iščezava u betonskoj, asfaltnoj, frustrirajućoj zbilji. U ovoj zbirci subjekt konačno očima u oči hoda kroz stvarnost, vuče svoje tragove, tugaljivo i sjetno pomiren sa (ne)svijetom, iz kojega se ne može ni doslovce ni metaforički potpuno iskoračiti. Iza stakla ne buja više raskošni svijet mašte, staklo više ne puca od pjesničkoga bijesa i razočaranja – agresivna stvarnost nadjačala je prozirni štit, kao što kažu stihovi u pjesmi »Trak zaustavljanja«: Ne probijam staklo; / samo promatram konture / ispred / kako prolaze / sudarajući se sa sjenama / bez lica.

Nema, dakle, više jakoga otpora i bjesomučnoga bijega (u svijet fantazije, kao u knjizi Lutka ispred prozora, ili u svijet nirvane pored vode, kao u pjesmi »Nestajanje«) ‒ subjekt više ne teži postati neki nejasni entitet koji će se rasplinjavati u nestvarnosti, nego nastoji do kraja opstati kao živa jedinka u stvarnome svijetu. Da staklo više nije štit, govori i pjesma »Granje ispod grebena«: Sve je nestvaran prikaz utvara / što se kriju iza stakla / polupanih ogledala.

A u najnovijoj zbirci Nives Puhalo pokazuje do sad najjači pjesnički otpor disharmoničnu svijetu – stilski je umrežila sve rasute i nejasne niti naše svakodnevice, koristeći više lijepih metafora negoli u ranijim zbirkama. Valja istaknuti u toj poeziji srca i »skliske« stihove što se lijepo nadovezuju jedan na drugi, kao u pjesmi u prozi, pa koliko god život bio konfuzan, on ipak živopisno »klizi« pred nama i oko nas. I u ovoj zbirci ima još uvijek maštarija, ali su one rijetke – melankolija ostaje temeljna emocija kojima Nives Puhalo osjenjuje ovaj živući, banalni svijet, nastojeći barem dubokim doživljajima pobijediti površnost života. A i utjehu traži u stvarnosti – u dragim ljudima, u Neretvi, u putovanjima, u vjeri... Nema više izbora – ili preživjeti ili se prebrisati, no svijet bi i u njezinu nestajanju ostao zorno zao. Zato treba hodati, oprostiti se ponekad sa neostvarenim snovima, kao u pjesmi »Rezač za snove«: Na hladno mjesto / stavila sam / rezač za snove. / Neka se već razrežu / poput starog / i beskorisnog / papira za bacanje.

Ponekad će se pjesnikinja opet zaželjeti transcendiranja sebe, odnosno nevidljivosti koja joj se čini jedino razumno rješenje u svijetu bezdušne tehnologije, u svijetu bez osobnosti, bez identiteta, bez uzajamnih dodira. Za pjesnikinju je uvijek vječnost nabolji »inhalator« da se ponovno prodiše u zagađenu svijetu. Premda, dakle, i u ovoj zbirci Nives Puhalo nastoji odvući svoju treperavu, nemirnu dušu u onostrane prostore mira, ovoga puta glavni joj je izazov zbilja, protiv koje se bori ljepotom misli i stiha, odnosno tintom što ju izjednačuje s krvotokom života. Tinta je njezina infuzija koja ju, čim joj se zavrti, ponovno vraća u život.

Kada piše urbanu poeziju, Nives Puhalo umije ružnim stazama života dati iznimnu poetičnost, pa tako, dok promatra na tmurnim ulicama umorne ljude ili gleda olovno nebo nad gradom (simbol zatočenosti, bezizlaznosti), drži nas na rubovima stvarnoga i nestvarnoga, kao da tjeskoba lebdi poput tmastoga oblaka sudbine nad svima nama. Mogli bismo reći da se radi o plemenitoj tuzi, gotovo katarzičnoj, jer pjesnikinja pročišćava svoju dušu (a i našu), miješajući u sebi strah od otuđenja i suosjećanje prema poniženima. Profinjeni jezik Nives Puhalo stvara nam i čudno slikarsko ozračje – maglovitost, sivilo, osjenčanost. Stihovi su obamrli pogled na bezbojni horizont dok u prvom planu šeću izbezumljeni ljudi, bez puta i cilja. Doista, pjesme Nives Puhalo kao da su pisane perom i kistom – iako se zagonetnim riječima zavlači u zloćudne labirinte stvarnosti, njezinim stihovima »šeću« stvarni ljudi, vide se stvarne ulice, tramvaji, a sve se gubi u rasplinutom sivilu na platnu našega nedefiniranog života.

Ima i neke pritajene glazbe u poeziji Nives Puhalo – dok čitamo njezine sjetne pjesme, ujedno slušamo melankoliju čiji nam se spori, tihi taktovi poput igli zabadaju u dušu. A dok čitamo pjesme ogorčenja, kada pjesnikinja izludi u kaosu života (kada se oglase i vukovi koji zavijaju, vrane koje kljunovima udaraju o okna), začujemo bučni orkestar pomiješanih nota i ritmova, gotovo atonalnu glazbu što simbolizira svu neartikuliranost ovoga svijeta.

U srži svih pjesama Nives Puhalo jest samoća koja je istodobno i životna kob i čudesan dar preživljavanja. Sve njezine zbirke svojevrsne su ode usamljenoj duši što je posve izložena kušnjama svijeta, ali ih u sebi sabire, raslojava i oblikuje, kreirajući svijet u svijetu, možda autodestruktivan, ali njezin, samo njezin, posve osoban. Dosta pjesama posvećeno je izgubljenoj ljubavi koja je također zaglavila u šumovitim kanalima virtualne komunikacije – ljubav se danas porukama »natuca«, više se ne proživljava, pa zato danas u suvremenoj poeziji i nema više onih »starinskih« ljubavnih pjesama u kojima se žena dočaravala kao nedostižna vila, a muškarac (pjesnik) stavljao sebe u »ponižavajući« položaj nesretnoga udvarača.

Neke pjesme Nives Puhalo posvetila je putovanjima, krajolicima Lijepe naše, tražeći taloge prošlosti, listajući stranice sjećanja u ovome našem autističnom vremenu što se ne osvrće unazad, kao da se ni na što ne nadovezuje, kao da je samoniklo. Neke je pjesme posvetila braniteljima, onim doista pravim vitezovima što odskaču u današnjem vremenu kojekakvih lažnih političkih i medijskih instant-heroja. Pjesnikinja se ne libi oštre kritike našega društva, svih naših elitnih političkih divljaka što pletu mrežu laži, jeftine propagande i reklamerstva. Dakle, Nives nije samo nježna, skrovita, sanjiva i ranjiva, nego je katkada i direktna i provokativna, pa i eksplozivna kada zagazi na mine našega izopačenoga društva.

Gledano u cjelini, poezija Nives Puhalo jest tužbalica (zbog globalne civilizacije otuđenja), ali je katkada i protestno pismo moćnicima što su zamijenili mjesta ljudskosti i laži. Dakle, ona odlično barata pjesničkim, šifriranim jezikom, ali znade i pjevati bez dlake na jeziku. Jer, poezija nije samo stihovanje neljudskosti, nego njome, svakako, valja obraniti i ljudskost.