Bušić i Praljak hrvatski su kazališni izazovi

Dio 1. ‒ ZVONKO BUŠIĆ
Tihomir Dujmović: Tko je ubio Zvonka Bušića, pozornici prilagodio Robert Kurbaša, Iza zavjese, umjetnička organizacija, Kazalište na Trešnjevci, Centar za kulturu Trešnjevka, praizvedba, 9. ožujka 2018.

»Ovo je bolni i mučni zadatak koji sud mora obaviti... Bilo bi nepravično i nepošteno kada ne bih prije početka rekao da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, kao i njihove drugove, ne smatram nikakvim ratnim zločincima niti teroristima. Mislim da je neophodno i važno da svoj govor počnem ovom primjedbom.(...)

Nema nikakve dvojbe da je njihov čin počinjen iz političkih motiva i njima vođen. Da je išao za reklamiranjem i publiciranjem borbe za hrvatsku samostalnost, da je ljudski prosvjed protiv tiranskog i neljudskog postupka prema Hrvatima u komunističkoj Jugoslaviji. Pretpostavljam da golema većina Amerikanaca – ako ne i svi Amerikanci – uživaju demokraciju i slobodu te da oni ogorčeno i iz dubine srca prosvjeduju protiv progonstva i tlačenja hrvatskog naroda, kao i protiv nasilnog gušenja hrvatskog jezika i hrvatske kulture od strane jugoslavenskih i srbijanskih vlastodržaca. (...)

U svakom slučaju, da ne bi došlo do bilo kakva pogrešnog shvaćanja, nesporazuma, kod bilo kojeg predstavnika jugoslavenske vlade, koji je vjerojatno ovdje sada prisutan, kazne koje će biti ovog jutra izrečene, kazne su za počinjenu povredu zakona ove zemlje, a ne zato što optuženici zagovaraju borbu za hrvatsku samostalnost, koju i ovaj sud smatra plemenitom i uzvišenom« (istaknuo SMK).

Ovo su riječi koje je uoči izricanja presude Zvonku Bušiću i družini, 21. srpnja 1977. godine, izrekao JOHN R. BARTELS, sudac Federalnog suda u Brooklynu, New York, SAD.

Već ovim riječima uglednoga, razumnog i plemenitog sudca, svrha prethodne otmice zrakoplova postignuta je: praktično sav svijet saznao je što se i – što je najvažnije –zašto se to dogodilo i zašto su se hrvatski mladići i jedna mlada Amerikanka našli pred američkim sudom. U međuvremenu se, međutim, dogodilo nešto posve nepredviđeno i kobno: ma koliko da je Bušić uporno objašnjavao kako se bomba, koja je postavljena na skrovitu mjestu uz javni promet, deaktivira, ma koliko se trsio upozoriti da nitko ne nastrada, američka je policija postupila brzopleto i ne poštivajući pravila o deaktivaciji opasne naprave tako da je njihovom nepažnjom i krivicom poginuo jedan policajac. Naravno, krivnja je, bez obzira na sve to, pala na otmičare...

Američki policajac je američka svetinja, a ni mediji se baš nisu trsili objasniti što se dogodilo. Jalovo je zakašnjelo zadovoljstvo da je policajčeva udovica naknadno podnijela tužbu protiv američke policije... Naime, otmičari u zrakoplovu nisu imali oružja, prijetili su aktiviranjem te bombe, a prema putnicima su se odnosili krajnje korektno, čak prijateljski, objašnjavajući im motive, što su neki od njih kasnije i posvjedočili. Ma koliko, dakle, brižni i humani bili, otmičari su ipak strogo suđeni. Bili su to Julienne Bušić (djevojački Eden, Eugene, Oregon, USA), Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan (pod fotografijama Mark) Vlašić.

Kazališna predstava problematizira samo Zvonka Bušića i njegovu ženu Juilenne: oboje su bili osuđeni na doživotni zatvor; Julienne je nakon osam godina mogla zatražiti pomilovanje, a Zvonko nakon deset. Međutim, odležao je trideset godina, pa još dvije, od suđenih tri, ne samo zbog pokušaja bijega... Sve je to opisano u knjizi Tihomira Dujmovića, bivšeg Večernjakova novinara, a sada kolumnista portala Dnevno, prema kojoj je Robert Kurbaša upriličio kazališnu predstavu, dakle: TKO JE UBIO ZVONKA BUŠIĆA?

Prema tekstovima u istonaslovnoj knjizi Tihomira Dujmovića (Kružić, Zagreb, 2018.) pozornici je predstavu prilagodio Robert Kurbaša (Split, 1977.). Kurbaša je ujedno i nosilac naslovne uloge Zvonka Bušića, nadimkom Taik, glumeći istovremeno i novinara i oglednika Dujmovića u dijalozima s njim, dok ulogu Julienne Bušić obnaša Ana Vilenica (Rijeka, 1978.), a u alternaciji i mlada Lucija Dujmović (Zagreb, 1994.), još studentica glume. Tihomir Dujmović u trostrukoj je ulozi »autora teksta, scenarista i producenta«, odnosno producent je Umjetnička organizacija Iza zavjese, kako je navedeno u skromnom Programu predstave.

Važno je navesti da je u stvaranju predstave sudjelovala u gospođa Bušić, na čemu joj se autor javno zahvalio, te da su Bušić i Dujmović prijateljevali, da su razgovarali dan uoči Bušićeva suicida, ukratko: Dujmović je do u detalje imao uvid u njegov život i njegova razmišljanja.

Predstava ima tri dijela: počelo je pucnjem, činom samoubojstva, te slijedi uvod u kojemu vidimo sačuvanu arhivsku tv-vijest koju hladno profesionalno i bez ikakve emocije izgovara Đurica Banac, govornik i urednik današnjega načina »moralno-političkog vaspitanja« u Hrvatskoj, to jest suvremenoga tv-Dnevnika.

Drugi dio predstave predočava nam kratko ljubav i međusobnu odanost Zvonka i Julienne, skraćeni njegov životopis, sve te duge godine američke tamnice, njezina čekanja i dirljive vjernosti; međutim, težište i Dujmovićve priče i predstave je na onom što se dogodilo nakon Bušićeva toliko dugog iščekivanja osobne slobode i još duže žudnje slobodne Hrvatske, što je bio njegov ideal, njegov život, njegova ideja slobode vlastita naroda i ostvarenja vlastite države. On je za time izgarao. I vratio se u ostvareni svoj san: u slobodnu i demokratsku Hrvatsku i među svoje od srbijanskoga terora oslobođene zemljake. Tada je, naime, izgledalo da je to tako, a danas, žalibože, znademo da nije tako. Naši okupatori su, zbog nesnalaženja hrvatskih političara, sebičnjaka i pokvarenjaka, zamalo pa stopostotno, i zbog ubacivanja prikrivenih petokolonaša velikosrba u srž vlasti u Hrvatskoj, prisutniji i zlonamjerniji nego ikada do sada.

Julie ga je sve te godine tamnice čekala i bila mu odana, doselila se u Hrvatsku. Homerova, odnosno Odisejeva »bijela udovica« Penelope, mačji je kašalj prema Julienne Eden Bušić, veličanstvenoj Amerikanki, uzornoj osobi, ženi istinske čovječnosti i nadnaravno čiste ljubavi.

Julienne u predstavi pronicljivo i nadasve točno oslikava prilike u koje je njen voljeni došao. Dobar dio sadržaja toga dijela predstave razgovor je dvojice prijatelja o suvremenoj Hrvatskoj. Posebno su zanimljive Dujmovićeve (prijateljeve) opaske o našoj stvarnosti. Ključ pozorničkog štiva je u tomu: tu gledatelji shvate što, odnosno tko je ubio Zvonka Bušića, preciznije rečeno: tko ga je i što ga je sve nagnalo da se ubije. Bušića je dakle ubila – njegova Hrvatska. Ista ona za kojuje ginuo, za koju se žrtvovao, kojoj je posvetio svoj život.

Na tomu mjestu sinuše mi, i prisjetih ih se, genijalno proročki stihovi:

I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati.
          (Silvije Strahimir Kranjčević: Mojsije)

Da, to je to! Ti stihovi, to je Bušićeva sudbina. Kao da ih je pjesnik i prorok napisao upravo za Bušića. Ili baš o Bušiću, što bi bilo kazati da Bušić nije jedini koji je u Platonovoj pećini izabrao smrt; ruku je na sebe diglo i više od tisuću (ili čak više tisuća) hrvatskih branitelja, nakon rata, u trenutku kada im se ukazalo da su ideali bili tek nada, a slobodna Domovina samo njihova tlapnja. Nitko od njih nije toliko doslovno potvrdio ove Kranjčevićeve stihove kao Zvonko Bušić.

Međutim, ima li ljepše smrti od one u tlapnji, bilo o vječnom životu bilo o vječnoj Hrvatskoj? Ima li ljepšega života od onoga u tlapnji? U žudnji. U čežnji. U slutnji! Sve one: i tlapnja i žudnja i čežnja i slutnja ljepote u idili, ljepše su od stvarnosti. Za uzvišen život, stvarnost je posve nepotrebna. Štoviše, stvarnost nam kvari živote, to svi znaju.

Jedan će drugi pjesnik, realističniji od idealista Bušića, sumnjičaviji od velikog Senjanina, napisati da je Hrvatsku bilo bolje voljeti iz daljine (Boris Maruna). Bušić to potvrđuje kada žali što nije umro u američkom zatvoru. Međutim, Hrvatsku je ipak najbolje i najljepše voljeti u tlapnji te ishlapiti iz života u njoj i s njom. Bušić je imao prelijep život, sve do pred kraj. Oni koji su doista odani Domovini, to mogu shvatiti. Svi ostali su – stvarnost. Neka njih tamo! Uzvišeni ljudi, zatočenici čarobne ljepotice Tlapnje, ne žele sebe zagađivati stvarnošću. To je, uvjeren sam, Julienne shvatila. I bezuvjetno ga je voljela.

Bušić je umro uzvišeno, a tako je i živio. On je doista moralna vertikala, konkretno: hrvatska moralna vertikala i uzor, nedostižan uzor...

* * *

Dvoje glumaca na skromnoj periferijskoj pozornici Kazališta na Trešnjevci, gdje je predstava našla iznajmljivača prostora, vrhunski su odigrali svoje uloge (Kurbaša kao Bušić i kao novinar, to jest Dujmović). Posebno je dobro upriličio zbivanje na pozornici u prizorima u kojima se redatelj poslužio filmskom i tv-tehnikom (i tehnologijom). Naime, Ana Vilenica u profilu, istovremeno i stvarna i »uslikana« Julienne na ekranu, učinkovit je i na našim pozornicama relativno nov redateljski postupak, vrlo dojmljiv. S razlogom ga valja pamtiti, što će reći da se Kurbaša istaknuo i kao redatelj, a ne samo kao prilagoditelj proznog teksta te kao glumac.

Iz odlično sročena njegova popratnog slova »O predstavi Tko je ubio Zvonka Bušića«, izdvajam: »... ponekad istina zada puno više emocionalne boli od laži koju živimo. Stoga joj se često opiremo te svjesno ili nesvjesno, na svaki mogući način, pokušavamo pobjeći od nje. // Ova predstava govori o toj i takvoj boli u iluziji svijeta u kojem živimo kada joj pogledamo u oči. Ona progovara o našim moralnim vrijednostima, našim grijesima, pohlepi (...), stvaramo sve veći jaz između istine i iluzije...«

To što smo gledali, moglo bi se tematski svrstati u »politički teatar«, dakle onu vrstu uprizorenja u kojoj se zrcali neko sudbinsko zbivanje u Polisu.

Politički teatar uvijek je postojao, na razne načine, izravno ili »zavijeno«. Gotovo sva stara grčka kazališna književnost predočava nam tragedije kraljevskih kuća i likova u njima. Tek renesansa dovodi na pozornicu obična čovjeka bez obzira na društveni status, no to je u načelu tek u pučkim komedijanjima, ne u uzvišenoj tragičnosti. Shakespeareov kazlišni opus obilježen je engleskim kraljevima (Kralj Ivan, Rikard Drugi, Henrik Četvrti, Henrik Peti, Henrik Šesti, Henrik Osmi, Rikard Treći, Kralj Lear, Hamlet... a sve to je, znači, ipak i ponajprije političko neko zbivanje, u genijalna pisca oplemenjeno i obilježeno snažnim karakterima i sudbonosnim zbivanjima, složenim odnosima, neočekivanim preokretima...

U suvremenim zbivanjima u kazališnoj Hrvatskoj politički teatar vode redatelji, a ne pisci, kojih te vrste zapravo i nema. Najpoznatiji redatelj »političkog teatra« je Oliver Frljić, koji svaki komad koji krene postaviti na pozornicu najprije izobliči i pretvori u vulgarnu promičbu kominternovskog antinacionalnog staljinizma, doslovno i bez nijanse (nacionalne zastave, primjerice, e da bi ih ponizio i negirao, trpa u glumačke vagine i slično), retrogradno i ne birajući previše redateljska sredstva. Svoju golemu redateljsku nadarenost gotovo da je time posve upropastio, izazivajući skandale i opću sprdnju te negodovanje brojnih nacionalno svjesnih ljudi ili tim i takvim redateljskim marifetlucima nedoraslih pera.

Ono što rade Dujmović i Kurbaša, uz pripomoć Jullienne Bušić, posve je drugo i drugačije od toga. To je jasna detekcija suvremenih hrvatskih prilika i neprilika, seciranje hrvatske nesposobnosti da se uzdigne iznad vlastite zadavljenosti novcem i materijalnim stjecanjima uopće te nedostatkom domoljublja, odsutnošću svakog smisla za vlastitu državu, tretirajući je tek kao »kravu muzaru« koju hrani »nepoznat netko« te se nitko ne brine što će biti ako »krava krepa«. Tragični, čak i tragikomični nedostatak državotvornosti u Hrvata doista je na granici između katastrofe i ludila. Toliko pametnih pojedinaca, a tako glupa državna zajednica i kljasta kolektivna svijest; to je poseban hrvatski fenomen.

Julienne Bušić pronicljivo zapaža hrvatsko japajakanje: »samo ego, ego, ego«, sriče ona u raspletu ove predstave između vapaja i beznađa. Međutim, predstava počinje stihovima Antuna Gustava Matoša, koji su ranije snimljeni i ovdje su stanovita zvučna kulisa, ali i precizno crtanje naše suvremene stvarnosti, da ‒ upravo suvremene, iako je pjesma napisana početkom minuloga stoljeća, prije više od sto godina, u Hrvatskoj se sve ponavlja:

O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše, srce koje sniva,
Čemu žar slobodu i pravdu kad žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
osuđeni pasti, propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

Stihove sam ovdje naveo prema tekstu iz predstave. Budući da trenutno ne mogu posvjetovati se s izvornikom, na tri mjesta sam, izbacivanjem dva veznika »i« te fonema/grafema »a« u prilogu »kada« namjerno sačuvao pravilnost ritma u dvanaestercima. Da, molim harna štioca da ove stihove pročita još jednom i neka se prisjeti kakvi su nam zadnjih godina bili predsjednici vlada, tko su bili, što su i kako radili, što rade: zatim usporedite! Pogledajte naše »sada«! Pogledajte nas! Nas današnjike pogledajte! Isto to kaže i ova predstava.

Predstava je, znači, vrlo suvremena, suvremenija biti ne može. Potrebna nam je istina o nama, pročišćenje, spoznaja o tomu tko smo, gdje smo i kakvi smo, ma koliko neugodno to bilo. Dvojim: možda će netko pomisliti da je moja pohvala ove predstave bez pokrića?! Ne, nije! Štoviše, zaslužuje više hvale nego joj je ja mogu izreći. Uočimo nedvojbene činjenice!

S estetskog kritičko-prosudbenog motrišta cjelovita je, na rubu dokumentarnosti, dakle »prema istinitom događaju«, dojmljivih monologa i dijaloga. Izvedbeno, odnosno redateljsko-glumački, odmjerena je trajanja u domišljatim redateljskim rješenjima. Glumci su, oboje njih (s alternacijom troje!) vrlo stvaralački i poticajno odigrali (kada sam gledao tu predstavu). Ovaj, svojevremeno u cijelom svijetu poznat »slučaj«, ili pogrešno ili namjerno naopako, ili bahato i bez ikakve empatije ili posve zlonamjerno tumačen, sada je predočen istinskim stvaralačkim ostvarenjima, neupitnim žarom i predanosti, valjano osmišljeno, dakle i književno i izvedbeno.

Svakako bi ovu veliku temu bolje bilo predočiti velebnom tragedijom u pet shakespeareovskih činova, s karakterizacijom likova i golemim kazališnim ansamblom; međutim, uvjeti stvaranja ove predstave, iako potaknuti jednom velikom ljubavi (Julie) i jednim iskrenim prijateljstvom (Tihomir), bile su iznimno skromne. Učinilo se, dojam je, najviše i najbolje što se u postojećim uvjetima moglo.

Da smo drugačiji nego što jesmo, da su nam ministarstva i ministri te ravnatelji državnih i gradskih kazališta drugačiji nego jesu, već bismo imali ostvaren natječaj za najbolju dramu o Bušićevu slučaju, pa i o onom Praljkovu...

S etičkoga prosudbenog motrišta, ova priča o jednom narodnom junaku i za Domovinu samožrtvovanom nebesniku iznimna je, zapravo jedinstvena u čitavu svijetu, vrijedna čitava epa. Bušić (i družina mu) jedini su u svjetskoj povijesti oteli avion bez oružja, nenasilno, samo prijetnjom za koju su jasno pokazali kako je treba i kako se može ukloniti, dakle, zadržavši sve moralne pretpostavke humanosti. Hrvati su jedini ikada postojeći otimači zrakoplova koji su voljeli i tješili otete, pomagali im psihološki, razgovorima, uklanjajući njihov strah. Svjedočanstva o tomu su brojna. To se, međutim, na pozornici posebno ne naglašava, što je, prema meni, stanovit propust, ali ga ipak ne bih označio kao nedostatak predstave, stoga što ona tematizira nešto drugo: usmjerila se onomu nakon te priče, nakon što se Bušić vratio u Hrvatsku i tomu zašto je izgubio ideale za koje se žrtvovao. Znači, to je istinita priča visoke i besprijekorne etičnosti, »hrvatski pristup«, moglo bi se reći. A to što su imali nesreću daje policajac poginuo, krivnjom i nezakonitim postupcima njujorkške policije, ne umanjuje etičnost otmičara čiji je cilj bio posebno moralan, domoljuban i nesebičan: upozoriti svjetsku javnost na nacionalnu potlačenost svojega naroda.

Da se sve zbilo prije nego li je napisan Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića, koji je stoljeće i dulje održavao i napajao nacionalnu svijest hrvatskoga naroda, Zvonko Bušić imao bi status nacionalnih junaka, položaja, recimo, »Skender-beže- bane« Kastriotića. Štoviše, samo s etičkoga motrišta gledano, on sve te deseteračke narodne idole nadilazi.

Kad već spominjemo deseterce, oni se pišu te guslaju i danas i zapravo su popularniji od svega ostalog hrvatskog suvremenog pjesništva, osobito u tzv. hrvatskoj dijaspori, a tomu su pridonijela suvremena komunikacijska sredstva, internet i CD-i. Najpoznatiji suvremeni deseterački pjesnik, ujedno i guslar, izvođač svojih pjesama je Mile Krajina. Nastupao sam s njim u Badenu, u Švicarskoj, još prije Domovinskog rata, u tamošnjoj i tadašnjoj Hrvatskoj kulturnoj zajednici: dvoranu su, do zadnjega sjedala, a neki su i stajali, napunili gastarbajteri i, neusporedivo više nego mojemu predavanju o staroj hrvatskoj književnosti, pljeskali su Krajininim uz gusle pjevanim stihovima koji su svi, bilo kritički bilo panegirički, oslikavali aktualna politička zbivanja ili osobe. Sjećam se samo dva stiha koja sam tada tamo čuo: »Kad se sjetim, uhvati me jeza,/ bilo nas je kolik’ i Engleza«, a ne mogu više kantautora, uostalom obrazovana i pronicljiva pjesnika, pitati ima li i pjesmu o Zvonku Bušiću, a koliko se, ne baš jasno, sjećam – ima. I bez pitanja znam da je prodao CD-a sa svojim pjesmama i pjevanjem više nego svi ostali hrvatski pjesnici zajedno. Naime, mnogi, kao i ja, i nemaju svoje pjesme na CD-u. Dakle, od vremena Kačića Miošića ništa se, osim tehnologije pisanja, nije bitno preinačilo: narod i sudbina mu idu drumom, njegovi pjesnici, osim fratra iz Podgore, šumom i nepriznata su, a sve više i nepoznata manjina, ma koliko da ima i onih pjesnika koji itekako i jasno i razgovjetno govore o našoj recentnoj zbilji (Ernest Fišer, npr., najizrazitije).

Sve to skupa znači samo jedno: kazališna predstava Tko je ubio Zvonka Bušića s etičkoga književno-prosudbenog motrišta zaslužuje najvišu moguću ocjenu.

Jezično-načinski, to jest lingvo-stilski gledano, ne bi bilo baš tako: jezik ovog djela nije ni po čemu osobit, ali nema i razložna prigovora. To je svakidanji govor, duboko umočen u uobičajene dnevno-političke jezične sklopove, čine je njegova razumljivost veća, ali mogućost jezična stvaralaštva je manja. Međutim, politički sadržaj priče i nije baš neka prigoda za bilo kakve jezične ili stilske izazove. Kazališni stil/način, dakle redateljski i glumački, takvim rječnikom još je uvjerljiviji, a uvjerljivost kazanoga na pozornici prvi je i najvažniji razlog svakoga uprizorenja.

Spoznajno ili gnoseološki gledano, komad je izniman i iznimno vrijedan. Tko od mlađih zna kakvu su golemu i veličanstvenu svjetsku atrakciju mladi hrvatski emigranti i jedna iznimna Amerikanka u svjetskim medijima i u javnosti uopće priredili još prije njihova rođenja, e da bi Svijet upozorili na nacionalnu potlačenost hrvatskoga naroda. To znati mladim je naraštajima kao kruh potrebno, tim više jer je neobaviještenost o tomu pogubna, a od hrvatskog obrazovnog sustava, koji vodi trenutno posve odnarođena politička vlast, prije valja očekivati nerazumijevanje i zagađenost jugoslavenstvom i profiterstvom te uskraćivanje pa i sprječavanje spoznaja o svemu tomu, nego želju da svi mladi o svojoj povijesti što više znaju. Sve se u svezi s njima trpalo pod (u ovomu slučaju) izmišljeno i napuhano ustaštvo, dok je istina da su to izveli mladi ljudi koji su rođeni nakon što su ustaše, odnosno njihova kobna i glupa poslušnost nacizmu, već bili sišli s europske političke pozornice te sve skupa s njima nikakve veze nema. Ista ta tadašnja nacionalna ne-sloboda ni danas nije potpuna sloboda stoga jer je nije moguće ostvarivati bez opiranja onih od kojih bi to trebalo najmanje očekivati: od hrvatskih političara umreženih s tajno-policijskim, to jest udbaškim kadrom bivše države i protuhrvatskim a velikosrpskim šovinizmom nekih vođa nacionalnih manjina u Hrvatskoj koji su se također dočepali vlasti. Komad zato, osobni je moj stav, valja prikazivati gdje god je to moguće, to je domoljubna dužnost, ne samo pisca i izvođačā.

Akribijski, znači s kritičko-prosudbenog stajališta zanata, vještine pisanja i izvođenja napisanog, o čemu je već bilo riječi, posve je u skladu sa suvremenim kreativnim postupcima i s boljim, ponekada i osobitim scenskim rješenjima koja su stanovito nova i pamtljiva. Riječ je o profesionalcima koji sve izvode tečno i bez vidna napora, jednostavno i pitko, čime gledateljstvu/ slušateljstvu i zorno i glasovno omogućuju lako usvajanje predočenog, bez ikakva posebna napora, osim usredotočenosti na igru izvođača.

Znači, već smo na šestom od sedam glavnih kritičko-prosudbenih motrišta, na onom prihvaćanja ili recepcije, stručnjački rečeno. Kada sam ga gledao, nekoliko izvedaba nakon premijere, komad je bio vrlo dobro i posjećen i prihvaćen, možda bi primjerenije bilo reći ‒ odlično. Broj glumačkih poklona i dužinu pljeska nisam mjerio, međutim, sigurno ih je bilo više od uobičajenoga. To ujedno znači da neka premošćivanja velikih vremenskih razlika u pripovijedanju, to jest u uprizorenju pripovijesti, nisu utjecala na njezinu jasnoću i razgovjetnost te da je to gledateljstvo prepoznalo, prihvatilo i nagradilo.

Knjiženo-kritičkih stajališta, međutim, ima sedam. Ono sedmo je posebno, a tako se baš u teoriji književnih i novinarskih vrsta, odnosno žanrova, i zove: posebno kritičko-prosudbeno motrište, odnosno stajalište. Posebnost se sastoji u tomu da je ono za svako pojedino djelo moguće drugačije. Takvih stajališta je neodredivo puno jer se uvijek može pojaviti i neko novo, ranije nepoznato, a zabilježenih ili korištenih, koliko sam uočio, ima ih dvadesetak, i više. Neko se djelo, znači, može motriti i ocjenjivati sa stajališta: tradicije, modernosti, suvremenosti, avangarde, utjecaja, ideologije, marksizma (u Hrvatskoj je, tamo šezdesetih-sedamdesetih godina minula stoljeća, bilo nekoliko takvih književnih kritičara, neke sam često susretao, kao i njihove tekstove, koje je zanimalo najprije to je li neko književno djelo u suglasju s marksističkim naukom); zatim sa stajališta religije, ili neke od religija, s nacionalnog stajališta, sa ženskog, s lokalnog, s domoljubnog, itd., itd.

S ovoga zadnjeg, dakle sa stajališta domoljublja, ovo uprizorenje nema premca, ma koliko da je ne samo aplogetično, nego i nemilosno kritično prema hrvatskom domoljublju. Uočava i nepostojanje domoljublja... pa vrlo strogo sudi o tomu kao o sebičnosti. Upravo nedostatak zdrava nacionalizma i domoljublja velika je nevolja hrvatskoga društva, obitelji, odgoja... Vazda je nešto drugo važnije od Domovine. Jedino je Zvonko Bušić, i rijetki s njim i uza nj, Domovinu vidio i postavljao iznad svega. Dragocjene opaske daje nam ponajprije veličanstvena Jullien. Jer je naša snaha te nije više strankinja, ona je posebno, upravo razorno kritična prema većini hrvatskih domoljuba. Vrlo poticajna je za razmišljanje i za djelovanje. Evo nekoliko kratkih navoda, da makar u pokušaju predočim to o čemu pišem:

»...u toj stranci on je prvi put vidio kako ti domoljubi rade samo za sebe, da su to kriminalci, licemjeri...«

»...onda se dizao sa tih stolova, gdje su jeli i pili, samozatajno bi odlazio...«

»Laž umjesto istine, rugoba umjesto ljepote. Izopačenost koja prolazi kao vrlina« (potom se nižu se kadrovi idile ruralnog života njegove rodne Gorice, kasnije slike New Yorka kao mjesta radnje...)

»Nije bogat onaj koji najviše ima, nego je bogat onaj kojemu najmanje treba.«

»Braćo Hrvati! Pa ne može vam ovako izgledati država!«

»Taj zločin o kojemu sam pisao, to nije običan zločin, to nije borba prsa o prsa partizana i ustaša, to je hladnokrvni metak u potiljak djetetu od 17 godina (...) negdje između 13. i 15. svibnja 1945., kako je utvrdio sudski vještak na ekshumaciji (...) 67 godina nakon toga partizanskog zločina, ako o njemu pišeš, dobit ćeš otkaz (...) u takvu si Hrvatsku došao, Zvonko moj (...)«

»Zapravo, to je dobro, samo ne daju raditi (...) 1971. bi te uhapsili (...) 1945. bi te strijeljali...«

Novinar: Vidite li vi uopće da nam je društvo paralizirano korupcijom i razvratnim političkim nemoralom, gdje može ići i ide svatko sa svakim (...) Welcome! Welkomen! Dobro došla u ostatke ostataka! U Hrvatsku, državu bez političkih Hrvata (...)

Julie: Zašto narodu niste objasnili da smo svoju slobodu žrtvovali za vašu slobodu, dragi moji Hrvati, moj Zvonko nije bio nikakav terorist (...)

Zna li netko u ovoj zemlji u kakvim je akcijama sudjelovao Nelson Mandela (...) bio je mozak i izvršitelj 220 akcija u kojima je ubijeno više od 60 ljudi (...) I na koncu dobio je Nobelovu nagradu! (...) Che Guevara, tko je bio taj čovjek? Nadimak mu je bio »krvnik iz Cabane« (...) i osobno je naredio više od dvije tisuće smaknuća (...) Zna li netko u ovoj zemlji u kakvim je terorističkim akcijama Jaser Arafat sudjelovao (...) pa je na kraju i on dobio Nobelovu nagradu ZA MIR!

(...) Ali, čemu se još nadaju od regije? Pa zar nisu shvatili da smo svi mi za njih isti, svi smo mi njima ustaše. Nije vrag da nakon zadnjeg rata cijeloj Hrvatskoj to nije jasno!?

Zvonko: Mogao sam imati lagodan život, bez patnje i bez žrtve. Ali sam, u želji da svijet čuje istinu o Hrvatskoj, oteo taj zrakoplov, čista srca (...), iz čistog idealizma (...)

Novinar: I zato, Julie, pronesi svijetom priču o jednom narodu, jednom čovjeku i jednoj ljubavi kakvu svijet nije vidio...

Dio 2. ‒ SLOBODAN PRALJAK

»Budući da troškovi skore izvedbe monodrame Ja, Slobodan Praljak s kojom ćemo obići cijeli hrvatski svijet, iznose oko 150.000 kuna, a ni jedan državni fond se nije odazvao pozivu – ljubazno molimo domoljube iz Domovine i dijaspore da materijalno potpomognu ovu domoljubnu manifestaciju koju pripremamo u spomen na tragično preminulog viteza i mučenika, generala Slobodana Praljka. Svatko tko donira sredstva u bilo kojem iznosu, dobit će DVD sa snimkom predstave koju će snimiti i montirati redatelj Jakov Sedlar. Za dodatne upute...« itd. Uz taj oglas koji već mjesecima izlazi u Hrvatskom tjedniku, uza zahvalu glavnom uredniku i tim novinama koje su se prihvatile »medijskog pokroviteljstva«, objavljen je u sredini portret generala Praljka, lijevo uza nj portret Slobodana Prosperova Novaka, a desno je Božidar Alić.

Kanio sam i o toj predstavi pisati, međutim nije se još pojavila, a kada sam se zanimao za to, rečeno mi je »tek najesen«.

Svu trojicu portretiranih ponešto poznajem. Slobodan Praljak me ugodno iznenadio kada je otišao na »prvu crtu bojišnice« ratovati i kada je promaknut u generala, a još više me iznenadila njegova doista viteška smrt, njegov moralni čin kojim nas je sve učinio ponosnima, ne samo na njega, nego i na sebe: i ja pripadam tako časnim ljudima i tako časnom narodu, svatko od nas može reći tu istinu. Radije je izabrao smrt, nego život lažno optužen i nepravedno, čak i nepravno osuđen. Sramotu sudaca i »velikog svijeta« svi smo mogli vidjeti »u živo«. Doista sam uvjeren, štoviše, pouzdano znam da ratni zločinac nije bio, a svima je i dokazao da nije!

Budući da već godinama, zbog meni jasnih i opravdanih razloga, ne razgovaram ni s Prosperovim ni s Alićem, reći ću kratko: prof. dr. sc. Slobodan Prosperov Novak odličan je književni povjesnik i profesor, a i uglednik je. Međutim, koliko znam, nikada nije napisao ni jedno kazališno ni neke druge vrste beletrističko djelo, niti je ikada išta uprizorio. Možda monodramu piše i postavlja na scenu netko treći, ovdje nespomenut, to ne znam. Međutim, činjenica je da je preko Hrvatskog slova dao javnu podršku ovako značajnom umjetničkom i domoljubnom projektu.

Božidar Alić je »rođeni glumac«, što u mojim kritičkim prosudbama označuje glumca najviše razine, uistinu vrhunskog interpreta. No, ni taj genijalni glumac nikada, koliko se zna, nije napisao neko dramsko djelo, a nije bio ni redatelj. Možda će, ponavljam, redatelj te monodrame biti netko treći, ovdje nespomenut? Mislim da mu je u njegovim interpretacijama nužna ne tek redateljska ruka, nego vrlo čvrsta redateljska ruka, e da bi Alić pokazao i mogao pokazati svoju istinsku izvrsnost, kakvu sam već imao prigode vidjeti. Može li ta ruka biti ovajput njegova?

Uprkos tim mojim spoznajama, podržavam tu monodramu, ali: prvo je, naravno, treba napisati, režirati i vidjeti!

(Gjurinići, Konavle, lipnja 2018.)