Autentične slike obiteljskih mikrosvjetova

Debitantskom knjigom priča s naslovom Moramo razgovarati Tanja Mravak je 2010. godine ostvarila zapažen uspjeh osvojivši nagradu Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu, te nagradu Društva hrvatskih književnika Slavić za najbolje debitantsko djelo. U međuvremenu ta je radnica splitskog Centra za autizam počela pisati tjednu kolumnu u Jutarnjem listu, a postala je i redovita sudionica festivala Pričigin, s epitetom jedne od najatraktivnijih usmenih pripovjedačica kratkih priča čiji nastupi redovito bivaju ispraćeni ovacijama publike. Sedam godina nakon objave prve knjige nedavno je u knjižare stigla njezina nova knjiga priča s naslovom Naša žena, čiji je izlazak u medijima popraćen brojnim intervjuima. Međutim, nakon čitanja stječe se ipak dojam da izniman interes medija ne prati i kakvosna iznimnost te knjige, jer se ona, nažalost, ne odmiče daleko od solidnosti.

Knjiga sadrži jedanaest priča u kojima Tanja Mravak razvija vrlo životne situacije. U njima, kroz način reagiranja protagonista isplivavaju karakterne osobitosti tih ljudi, redovito blisko rodbinski povezanih. No, fokusiranje na isključivo žensku perspektivu, sa ženama kao glavnim protagonistkinjama u svim tekstovima – što je sugerirano i naslovom knjige – s vremenom postaje teret i knjigu čini monotonom. Također, kod pojedinih priča zamjena trećeg lica jednine pristranijim pripovjedačkim prvim licem priču bi učinila svježijom, življom, jer bi subjektivizirana pripovjedačka Ich-pozicija naspram neutralnog trećeg lica unijela iskričavost i antagonizirala u većoj mjeri priču baziranu na karakternim, svjetonazorskim različitostima među likovima i njihovom pristupu stvarnosti (npr. uvodna priča Trešnja).

Tanja Mravak najuspješnija je u ostvarivanju uvjerljivosti dijaloških dionica koje vješto koristi kao sredstvo karakterizacije protagonista, ali se unatoč tome njezini ženski likovi ipak tek rijetko udaljavaju od funkcionalnih modela kojima je svrha sociološka i psihološka katalogizacija tipova karaktera i uloga, uz oskudan broj pojedinki među tim ženama koje ostvaruju istinsku životnost i uvjerljivost, onkraj jednodimenzionalne papirnatosti. No pohvaliti valja dobar rad na kontekstualizaciji i stvaranja autentične slike obiteljskih mikrosvjetova, što autorica postiže sitnim, pažljivo biranim detaljima koji oslikavaju životnu stvarnost i socijalni milje zajednica ljudi povezanih rodbinskim vezama, a karakterno i svjetonazorski često odvojenih. Pritom je autentizacijski postupak pri uvjerljivu dočaravanju aktualne egzistencijalne stvarnosti stanovnika Dalmacije srodan onome Jurice Pavičića u njegova zadnja dva romana i dvije zbirke priča.

U svojim pričama Tanja Mravak upozorava na teško nadilaženje zacementiranih rodnih uloga u patrijarhatu, ali također i na neiskorjenjivost navike petljanja u tuđe živote. Tako u velikom broju priča imamo motiv pokušaja nametanja svoje vizije načina života drugome, točnije drugoj ženi, s likovima npr. žene koja ne prihvaća činjenicu da joj se majka, umjesto da starost provede u samoći udovišta, upustila u vezu s novim muškarcem, ili pak žene koja silan trud ulaže kako bi susjedu koja živi sama spojila s nekim muškarcem. Pritom one svoju viziju načina života percipiraju kao jedinu ispravnu, a tuđa samoća se nikako ne želi prihvatiti kao svjestan izbor već se na život bez partnera redovito gleda kao na nesreću. Radi se o ženama koje ne samo da nisu osvijestile svoju viktimiziranost patrijarhatom, nego nesvjesno rade na njegovoj reprodukciji i perpetuaciji, namećući patrijarhalne obrasce ponašanja i življenja drugima. No pritom se kontraproduktivnom nadaje autoričino ambijentiranje svih priča u područje priobalne Dalmacije i njezinog zaleđa, jer to može biti protumačeno kao sugeriranje lokaliziranosti tog problema, premda je takvo ponašanje, dakako, prisutno i u drugim sredinama, naravno također i u tzv. metropoli.

U više priča se radi o ženama koje vlastite emocionalne deficite i nezadovoljstva kompenziraju samozavaravajućim osjećajem nadmoći spram muškaraca, pa pristojne i uglađene muškarce ismijavaju smatrajući ih mlakonjama (priča Trešnja), a priproste, jednostavne, nezahtjevne muškarce doživljavaju glupima i intelektulano ograničenima (priča Naša žena). No pritom se izbjegavaju zapitati: »A zašto sam s njim ako je takav?« Odgovor je u uživanju u osjećaju bivanja željenom, jer im to daje dojam vlastite važnosti i moći, pa čak i kad su one nekom oženjenom muškarcu tek sredstvo kratkotrajne zabave jednom tjedno (kao u naslovnoj priči), nakon čega ostaju same dok je on sa suprugom. A pravo na slobodu koju za sebe traže i smatraju da im bezuvjetno pripada one često drugima niječu, kao npr. u priči Trešnja, gdje kći svojoj majci-udovici zamjera upuštanje u novu ljubavnu vezu nakon smrti supruga.

Iz prethodno rečenog proizlazi jedna od manjkavosti priča, a to je stereotipan prikaz muškaraca, koji su svi odreda negativno oslikani, od praznoglavaca, preko mlakonja do primitivnih lokalnih političara-grubijana, dok su žene prikazane, ili percipirane od strane drugih žena, kao njihove dragovoljne žrtve. Pa tako svoju majku koja je u vezi s čovjekom kojega njezina kći smatra mlakonjom ona smatra njegovom žrtvom, jer je, kako kći misli, s njim da ne bi bila sama, a na isti način vlastitu vezu s oženjenim muškarcem kojega po svemu smatra sebi inferiornim percipira junakinja naslovne priče, dok u priči Naš čovik nova liječnica u mjestu postaje žrtvom općinskog načelnika kojemu se, jer je tek stigla u mjesto, ustručava oduprijeti.

Teško nadilaženje patrijarhalnih obrazaca ponašanja Tanja Mravak apostrofira impliciranjem da neke žene svoju viktimiziranost bespogovorno prihvaćaju »jer je tako lakše«, »jer je tako oduvijek«, i jer znaju da je otpor riskantan i opasan, a da je sigurnost nekad vrjedna malo trpljenja, uz to što uvijek postoji i prostora za sitnu manipulaciju (priča Naša žena). U svim se pričama zapravo radi o odnosima moći; velik broj međuljudskih odnosa autorica oslikava kao svojevrsno nadmetanje, sukobljavanje snaga u pokušaju ostvarivanja nadmoći i nametanja vlastite volje drugome, pri čemu se to često čini iz pozicije svoje stvarne viktimiziranosti, ali se ponekad i nepostojeća viktimiziranost uzima kao izlika za viktimizaciju drugoga.

Nažalost, kako se priče nižu tako i dojmljivost uradaka opada, što najprimjetnije postaje u slučajevima triju priča na sredini knjige – Kristal, porculan i beštek, Malo moje i Meso – od kojih su prve dvije nedovoljno razrađen pokušaj barem djelomičnog i kratkotrajnog napuštanja prevladavajućeg tradicionalističkog pripovijedanja, dok je priča Meso naprosto bezidejna, predvidljiva i banalna. Tanja Mravak svoje priče u najvećem broju slučajeva mlako, a ponekad i antikatarzično poantira (kao npr. u najduhovitijoj priči Ničija žena), ostavljajući dojam izostanka ideje o tome na koji način efektno zaokružiti narativ. Stječe se dojam da su priče Tanje Mravak nedovoljno snažne i upečatljive zbog njezina izbjegavanja snažnije eksplicitnosti pri izražavanju stavova, a koji su u inicijalnoj osnovi pojedinih priča i predstavljaju njihov najvažniji značenjski sloj. Tako se u cilju nepotrebnog izbjegavanja etikete aktivizma izgubio naboj i kao posljedica dobila mlakost i neujednačenost. Uglavnom, čini se da sedam godina koliko je proteklo od objave prethodne knjige nije bilo vrijeme utrošeno na usavršavanje nego se naprosto radilo o nedostatku ideje i nadahnuća. Šteta, jer Tanja Mravak ipak je autorica koja je prvom knjigom pokazala potencijal za prozu koja neće ostajati tek na razini solidnosti.