Adamov pad

SFINGA

Može li se kamen, koji vječno gleda
Negdje u budućnost, okrenuti sebi.
Početi promatrat, premda mu se ne da,
Nisku svojih ljeta, i prema potrebi
Uvidjeti da su stalni promašaji,
Stalni preokreti, prevrat na prevratu,
Vječno gubitništvo, što se teško taji
I drevni porazi u nebeskom ratu1).

Sfinga bi već tada zaklopila oči,
Odričuć se svojih slomljenih krila,
Nekadašnjih svojih nadnaravnih moćî
I sveg što je nekad ispod zemlje bila.
Kad se sagne glava ispred Svevidećeg
Što drži u ruci sve svemirske sfere
Osjeća se snaga Nekog mnogo većeg.
Al’ moraš imati bar prstohvat vjere.

Ako ni zbog čega onda bar zbog smrti
Tajne kojoj vječno prazno ime znamo2)

Potrebno je da se cijela povijest vrti
S mogućnošću okreta i tamo i ‘vamo.
Ali ona samu sebe osluškuje
I nestvarnost svoju, svoje uspomene.
Nikad ne vidjevši ono što smrt kuje,
Već u prazne duplje od očiju blene.

Al’ i na nju bi se (nitko joj ne priječi)
Mogla spustit Svemoguća ruka.
Lukavošću nekad možeš se odreći
Svojih djela. Ali velika je muka
Ako nešto znači ono što je bila,
Kroz sva ljeta koja minuše ko dani.
I osmijehom čudnim pravo lice krila
Odlučna da silom sljedbenike brani.

Jer oholost koja gleda u daljinu
Zagonetnim smiješkom, još privlači k sebi.
Razbojnika silna zlodjela ne brinu
Kad ih, kao dobro, za se upotrijebi.
I sad je u pijesak prijesto’ ušančila
Slika Lučonoše u lavu skrivena.
Ko kameni spavač sada tu je, al’ sila
Koju je imala zbog tog’ je skršena.

ZLATOLJUPCI

Zemlja stavlja krunu, znak carske ovlasti.
No vrijeme se kreće... ko sunce u krugu3)

Pohvaljenog znanja. Posvuda se kote
Zlatoljupci. Zar već ostaje bez vlasti
Krijepost, koju danas pretvori u slugu
Zakraljeni novi gospodar ljepote?

Zora. Novo sunce dan i noć razdvaja.
Nigdje ne ću naći otisak stopala
Koji vodi nekud do drugoga traga.
Susret je sa sobom nestvaran, jer zdvaja
Teška davna žudnja koja te izdala,
Kad srce izvaga nepristrana vaga.

Al’ zar nisi o tom sanjarilo davno
Otvoreno srce nad bezdanom željâ?
Ispunjenje nikad nastupilo nije
Prije ushićenja. Sve čini se ravno
Dok na suncu blista. Al’ čaša veselja
Kap nevolje uvijek na dnu svome krije.

Sad pustimo jutru da sve lijepo kaže
Tko je zemlji dao tu kraljevsku krunu.
Bjelinom obzorja ružoprste zore
Tajnog samozvanca neka nam prokaže.
Ti što klanjaju se Jasonovom runu
Nikad ne će pobjeć od njegove more.

JESENJA SVAKODNEVNICA

Turobnost jeseni navukla zastore
I u mračnoj sobi ubire tantijeme.
Na zapadu vatre čudnovate gore.
Zar je došla vječnost sagoriti vrijeme?

Oštrica mi mača pored srca prođe.
Na istoku zora, skoro pobijeđena.
Sve što tako naglo i sa vjetrom dođe,
Biva osuđeno proć’ istoga trena.

Ta oštrica mača razbi okaminu
Strašnoga vampira na četiri dijela.
Gledam ko na dlanu, kreće niz strminu
Povodljivost duše i slaboća tijela.

Zalud tvoj anđeo čuvar zavarava
Već uvelu ružu sa ljepotom ljeta.
Ništa nije gore no kad duša spava,
Ko pčela na tučku već ocvala cvijeta.

U POLJU SUNCOKRETA

Gle, anđela jato s bakljama, u letu,
Spušta se na zemlju ko vatreno more.
Na čitavom, u se zarobljenom, svijetu
Tek vatre u srcu još s razlogom gore.

Pomiješana sa mnom, zemlja se odmara
Ispod suncokreta, i klanja se vatri
Na svom licu. Uzduh uskovitlan stvara
Priviđenja koja duša zemlje snatri.

Zlatnožuta glavo, zar otkrit mi želiš
Drevne tajne zemlje od koje postadoh
Ja sam evo, spreman, ali ti mi dijeliš
Ono što ja tebi već odavno dadoh.

O, ukleti cvijete, suncem opčinjeni
Pokaži mu jednom svoje pravo lice.
Pa kad sunce sine, a ti se se okreni
Nije dobro vatrom stajat sučelice

Jer plamenom sve je dalje izgubljeno.
Sagoren je život vatrenoga žara.
Htio bi proplamsat, al’ je neviđeno,
Da nešto što izgori još jednom izgara.

Sagorenim sjajem pročisti čar svijeta
I suncu prevrelom zalazak ne kaži
Neka se ljepota otrijezni i cvjeta
Sad oslobođena od vatrenih laži.

ADAMOV PAD

Je li to ono dolje što vidi Božje oko
Preko svemira cijelog, licem u lice svijetu,
Razbuktan žar u srcu što seže previsoko,
Il’ zajamčena mudrost, koja u cijelom spletu
Nesretnih događaja, vidi tek požar strasti,
Na čijem pepelu će ljepota trajno rasti?

O, cvijete iz dubine, što bivaš uzaludan!
Sliko dvostrukog lica istine otkrivene!
U moru života što, vječito kipi4) čudan
Ukazuje se predznak, val u obliku žene,
Što preplavljuje razum, obrubljen ohološću,
U kojem zmija čeka već najavljenu gošću.

I čovjek plovi k valu, usni koja se kûpi
Tek za poljubac strasni. Sve teži nejasnosti.
Oholost razbuktala svu hrabrost srca skupi
Da ne izrekne, ipak, to traženo oprosti.
Klas bez ijednog zrna visoko glavu diže
A onom punom zrnja glava je sve niže.

Mozak s ptičjom maštom uzdignut se hoće.
Čitavo srce biva presječeno na dvoje.
Raspolovljenost svijeta ne vidi kraja zloće.
Prokleta biva zloba kada dođe na svoje.
A tjeskoba i griža podmuklu sreću traže
Kušajuć izbjeći oku anđeoske straže.

IVANJSKE VATRE

Ivanjskih noći se sjećam kao bajke,
Koja pokatkad sine kroz vijuge moždane kore.
Frcave iskre ognja u oku brižne majke
Bivaju iznenada milosti Božje more
Po kojem plove djeca. Jer bezbrižnosti šajke
Tisuću čuda ljulja, dok oko njih mrmore
Zlokobni vjetrovi s juga. Ah, krvoločne hajke,
Koje postaste cvijeće, što cvjeta prije zore.

Odjednom, Ivanjska noć onkraj zida
Mojega perivoja... ja bez Ivanjske noći5),
Jer sliku iz djetinjstva nekakav Zloduh kida.
Zloduha bijes je vječan i on ne može proći.
Prokletstvo lutanja na Golgoti prokletog Žida,
Trajat će vječno. K cilju ne možeš doći,
Ako u bespućima nisi umro od stida,
Usprkos bezbrižnosti i usprkos slatkoći.

Biće se trsi da poput Ivanjske vatre
Proplamsa k nebu u neku novu zbilju
Za posipanje pepelom nisu potrebne kvatre
Jer milost žeženim tlima teče u izobilju.
Znam, bit ću jedan od onih koji vječito snatre
O svojim krilima i moćnom okrilju,
Sve dokle noga Žene Zmiji glavu ne satre.
Tek bezazlen ko dijete primaknut ćeš se cilju.

TEŠKA KRILA

Visoko se dižu prijestolja i slava.
Optočena zlatom, krila, godinama čame
Nemoćno sklopljena. Nikada vrh glava,
Uzletjeti neće. Bezočnost pomame
Posrame dv’je drûge, sućut i ljepota
S krilima leptira. S kojima do nade
Lako se uzdignu. A poslije života,
Sagorjela zvijezda proplamsat ne znade.

Tek će neka, kao zvijezda padalica,
Zasjati i zgasnut. Padanjem se nikad
Ne stiže do cilja. Život sa dva lica
Pripomogne bratski i slavi kadikad.
A novi početak začet bez potrebe
Pretvoren u vječnost, biva maska česta
Kojom se poželi skriti pravog sebe.
A najteži pad je s visokoga mjesta.

MOREPLOVAC

Oluja je. Čovječe, ne vjeruj moru koje nas mami6)

Valovljem visoka čela kojem se barke klanjaju
Ko svojim bogovima. Sunce se bezrazložno srami
Pokazat istinsko lice, onima koji ga sanjaju.

Nek je sidro u moru. Dubina diže rusu glavu
Okupanu jasnoćom pjene na razjapljenim ustima!
Nedosanjani sni već liče na sasvim blisku javu,
Koja ih pomno čerupa i ostavlja sasvim pustima.

Opijajuća daljina, maše ti sablasnom rukom
Iz svoga raskošnog kraljevstva, kojem ne znaš ni ime,
Savjest više ne umije pjevat pod višebojnim lukom
Duge, zbog čijih boja, često si opijen njime.

Ne kreće se na put zbog bojâ. Mašta, raspaljena,
Neka u ovom nejasnom danu u njima izgori.
Pusti je, da se u pepeo stvori, il’ bude koprena.
Sada nevidljivoj, al’ nekoj drugoj, jasnijoj zori.

TAJNA BOŽIĆNOG JUTRA

Kroz kakvu li si prošao noć,
Rušeći se u bezdan7) anđele zla?
Udahni duboko, jer sad će proć
Kao od početka sve spletke zna.
Zar zvijezda može, a da ne sjaji?
Zora rascvjetava svjetlooko
Jutro, nad krovom trošnoj staji.
Nad svime bdije Moćno oko.

Ah, oni koje si držao ko svoje.
Blago, koje ti samo u ruke pade,
Izmigoljiti će iz kandža. A to je
Ono što zlu umnaža jade.
Od vatre pakla, ostaje samo
Negdašnjeg ognja slabašan plam,
A ti, božanstvo očerupano.
Sav skršen i bolno raskrinkan.
Zlodusi, dakle, nek se skriju
U prekomjernosti svoje zloće.
Događaj prati čaroliju
Nebeskog užitka i slatkoće.
Negdašnji anđele koji vrebaš
Kako u krvi pustiti korijenje,
Zadrhti. Zemljo, sada trebaš
Bar pozdraviti Iskupljenje!

Mora se otkriti tajna svijeta
Već zamrla u srcu otaca.
Zlatna je zvijezda iz kolopleta
Sudbine koja u sjenu baca
Žitelje zemlje. Evo je čita,
Ne gledajuć kakvi vjetrovi pušu,
Netko tko prašta i ne pita
Za zlu sudbinu, nego za dušu.

PRIPEKA

Zakočeno sunce nasred ljetnog neba
Proždire ostatke zelenila trava.
Je li stalo vrijeme, pa oprezno vreba
Istopiti svaku sjenu koja spava,
Privezanu čvrsto za nečije noge,
Kao njegov usud. Pripitomljen grom se
Mudro pridržava razorene sloge
Između nebesa i zemlje napose.
Nisam li rekao, da vatri vratite
Razoreni prijesto? Jer munja se trudi
Rasparati nebo. S gromom se kite,
Tek nebeske sile, skrivene od ljudi.
I nije li vrijeme da se suncu rekne
Koliko je sati, pa da porumeni?
Raskajano srce, klonulo, kad klekne
Pred raspelom, kraj će biti svakoj sjeni.
Vidjet ćete tada kako brzo blijede
Kada sunce zađe umiruć u krvi
Te sjene koje vam strah i varka sprede8)

Ne gledajuć tko je posljednji tko prvi.
Posvađani dusi zemlje i nebesa
Sada svaki kreće na suprotne strane.
Gledajuć ustranu, svak sa sebe stresa
Krivnju za tu žegu, štiteći probrane.
Plameni konjanik kog je izmislila
Ljudska preuzetnost, vatrenom će stazom
Projahat još jednom posred ljudskog bila.
Rastrgano srce odgovori mlazom
Vrele krvi, kad se ćuti prevareno.
Postajuć uznikom vlastitog početka,
Čovjek nikad ne zna, da l’ se srce sneno
Dokopalo svoga prvotnog imetka.

PROČIŠĆENJE

Zar su pomaknuti vidici sudbine,
Pa je zamućena slika sadašnjosti?
Još nezrelo srce pričeka da mine
Magluština, pa da, u osami, posti.
Neće ti priznati to nesnalaženje
U stvarnosti koja život mu podari
Tuđom voljom. Tek to da svaki dan stenje
Pod teretom mnogih neželjenih stvari.

Zlatnoglavo sunce kad izduži sjene
Žureć ka zapadu, bljesnut će sitnice,
Skoro nevidljive. Prije nego snene
Vjeđe digne duša, koja nehotice
Zagléda u nebo. Kad u tom košmaru
Pregori te trice, porast će joj krila.
Već zaraslu stazu pronaći će staru,
I pokraj nje izvor na kojem je pila.

Iskričavo nebo bit će otključano
Kad noćni namjernik, sada kao duša,
Pokuca na vrata. Sav uplakan, kano
Netko što dirljivu melodiju sluša.
Na kratkome putu gdje sni presjecaju
Suton9), što nedavno osta iza tebe,
Skriveno je mjesto (što mnogi ne znaju)
Kojega se srce boji bez potrebe.

___________________

1) J. L. Borges: Reci koji mogahu biti napisani i izgubljeni oko 1922. (prev. M. Grčić).

2) J. L. Borges: Opijelo na jugu (prev. J. Jelić/ M. Telećan).

3) D. Cesarić: Povratak.

4) D. Cesarić: Povratak.

5) F. Pesoa: Ivanjska noć (prev. M. Tomasović).

6) B. Miljković: Usnih je od kamena.

7) N. Šop: Tremenda.

8) S. S. Kranjčević: Zadnji Adam.

9) T. S. Eliot: Pepelnica, 6. (prev. Šoljan–Slamnig).