Znanstveno-popularni eseji o hrvatskim književnicima

U knjizi Korifeji i nastavljači poznati hrvatski književnik i urednik (a djelovao je i kao profesionalni novinar i publicist) Ernest Fišer izabrao je ukupno trideset i jedan tekst iz svoje 50-godišnje književnoznanstvene i književnokritičke prakse. Kako sam ističe u svojevrsnom predgovoru nazvanom Riječ unaprijed, »tekstovi u ovoj knjizi nastajali su u dugom vremenskom luku od pola stoljeća – zapravo već od 1965. godine«. Dakle, tekstove koji su nastali u tako različitim vremenima i povodima te koji su bili raznovrsni po svojemu žanrovsko-stilskom karakteru, trebalo je s jedne strane uklopiti u namjeravanu koncepciju knjige, a s druge strane trebalo ih je kontekstualizirati u današnje vrijeme, što je bilo osobito teško s, primjerice, književnim kritikama pisanima prije pola stoljeća. No, zanimljivo je da je Fišer od tako heterogenoga materijala uspio napraviti knjigu jasne koncepcije i tekstova koji se međusobno vežu svojim sadržajem i karakterom književnoga diskursa. U tim je tekstovima, naime, uspio pronaći neka zajednička obilježja koja su onda dala i znatniju koherenciju cijeloj knjizi.

Ta su obilježja u prvome redu predmetno-tematska: mnogi Fišerovi tekstovi govore o hrvatskim povjesničarima književnosti, kao i o pjesnicima. Osobita se pak pozornost obraća na književnike koji su rođenjem, zavičajem ili dugogodišnjim boravkom bili vezani za grad Varaždin, koji je Fišeru u književnom i životnom smislu osobito prirastao srcu. On se, također, fokusira i na pjesnike koji su, između ostalog, pisali na kajkavskom dijalektu i time pridonijeli revitalizaciji i afirmaciji hrvatske kajkavske književnosti, čiji je i sam Fišer već desetljećima jedan od najvažnijih protagonista. Valja primijetiti da su u nas, doista, rijetke knjige koje se, tako opsežno kao Korifeji i nastavljači, bave poviješću naše povijesti književnosti, odnosno ključnim književnim povjesničarima. A od njih je – gle čuda! ‒ većina, kako to uvjerljivo pokazuje Fišer, bila usko vezana za Varaždin (Ivan Kukuljević Sakcinski, Vatroslav Jagić, Ivan Milčetić, Branko Drechsler Vodnik, Antun Barac, Miroslav Šicel, Joža Skok).

Fišer u tekstovima posvećenima cijeloj plejadi književnih povjesničara kombinira nekoliko pristupa: pozitivističko-biografski, književnopovijesni i književnoteoretski. S jedne strane, upućen je u zanimljive životopisne podatke koji vrlo plastično ocrtavaju egzistencijalni, društveni i književni kontekst u kojemu je djelovao određeni književni povjesničar, osobito, dakle, u vezi s gradom Varaždinom i njegovim kulturnim miljeom. S druge strane, nastoji opisati književni razvoj tematiziranoga književnog povjesničara, odnosno temeljne odlike njegove književnopovijesne metodologije. Upozorava pri tome na međusobnu povezanost pojedinih književnih povjesničara bilo profesorsko-učeničkim odnosom, bilo varaždinskom zavičajnošću, bilo metodološkim nasljedovanjem. Kako su pak ti tekstovi nastajali sličnim povodom – unutar višegodišnjega znanstvenog projekta i stručnih skupova o hrvatskim književnim povjesničarima, oni su metodološki vrlo bliski. Stoga bi se čak moglo razmisliti o daljnjem usustavljenom radu u ocrtu dosad netematiziranih književnih povjesničara i nekoj budućoj monografiji o njima.

U predmetno-tematskom, ali i u metodološkom smislu u Fišerovoj knjizi Korifeji i nastavljači srodni su i tekstovi o pjesnicima, od kojih su neki uvršteni u korifeje, a neki u nastavljače. Možemo reći da se Fišer u smislu korifeja bavi pjesnicima koji su mu senzibilitetno i vrijednosno osobito bliski, ali pripadaju ipak starijim naraštajima nego što je njegov i imaju istaknuto mjesto u razvoju modernog i suvremenog hrvatskog pjesništva. Osobito je, dakako, sklon pjesničkim korifejima vezanima uz Varaždin i varaždinski kraj, odnosno Međimurje, kao i onima koji su pisali i na kajkavštini (Zvonko Milković, Nikola Pavić, Gustav Krklec, Milivoj Slaviček), a dodan je i tekst o Dragutinu Tadijanoviću kao neprijepornom klasiku hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća. I u tim tekstovima Fišer postiže vrlo zanimljivu sintezu životopisnih podataka, anegdota, karakteroloških krokija, književnopovijesnoga i društvenog konteksta te književnokritičkih ocrta poetike razmatranog pjesnika.

Većinu tih pjesnika Fišer je i osobno poznavao, čak bio i urednikom nekih njihovih knjiga, pa je izvrsno upućen u njihovu osobnost, meandre njihova privatnog i književnog života, mjesto koje su tijekom življenja izborili u suvremenom hrvatskom pjesništvu (kod čitateljstva i kritike), kao i posthumnu sudbinu njihova poetskoga djela koja, kako dobro znamo, kod većine hrvatskih pjesnika nije zadovoljavajuća. Primjerice, u tekstu o Milivoju Slavičeku donosi Fišer i potankosti o njegovoj obitelji, školovanju, kasnijem profesionalnom književnom životu i njegovim društvenim i političkim angažmanima, o promjenjivoj sudbini njegova poetskog djela kod književne kritike, razvoju njegove vrlo osebujne poetike te revalorizaciji Slavičekova pjesništva nakon njegove smrti. O svemu je tome pisano s mnoštvom zanimljivih činjenica, događaja i podataka, preciznim i razmjerno sažetim književnopovijesnim i kritičkim opservacijama pa i svojevrsnim esejističko-polemičkim zagovorom Slavičekova pjesništva.

Takvoga je i predmetno-tematskoga i diskursnog karaktera i većina tekstova u drugom dijelu knjige koji je naslovljen Nastavljači. Dok je, dakle, prvi dio koji sadrži petnaest tekstova, dominantno obilježen tematiziranjem književnih povjesničara, kao i njihovih veza s Varaždinom, u drugom dijelu koji sadrži šesnaest tekstova, prevladavaju eseji o pjesnicima koji su Fišeru osobito bliski ili po tome što, između ostalog, pišu pjesme na kajkavskom ili po tome što su s njime sličnoga generacijskog i poetičkog senzibiliteta. Dapače, Fišer u tekstovima o njima u velikoj mjeri opisuje društveni i književni razvoj u čijem je širem kontekstu i sam sudjelovao kao što je, primjerice, razlogaška pjesnička poetika te (post)modernistička obnova kajkavske poezije od kasnih šezdesetih godina prošloga stoljeća do danas. U tim se tekstovima uglavnom tematiziraju pjesnici koji su ili nešto stariji od samoga Fišera, ili su njegovi vršnjaci, ili su – poneki – i znatno mlađi od njega, ali se u svim tim slučajevima osjeća njegova iznimna upućenost u njihov razvoj i empatija prema ljudskim i književnim značajkama tih pjesnika (Zlatko Crnec, Pajo Kanižaj, Stijepo Mijović Kočan, Željko Sabol, Stanislav Petrović, Božica Jelušić, Ana Bešenić, Denis Peričić, Sanja Damjan).

Zanimljivo je da se unutar istoga teksta jedan te isti književnik može promatrati iz dviju perspektivâ koje može dijeliti vremenski razmak i od čak pola stoljeća, ali ih spaja isti autor teksta pa se te perspektive ipak skladno nadopunjuju. Tako je, primjerice, u Fišerovu tekstu o pjesniku Željku Sabolu, čiju je drugu zbirku pjesama pod naslovom Opreke recenzirao u časopisu Kolo već davne 1967. godine. Prvi dio eseja o Sabolu tako je uglavnom prenesena recenzija iz Kola, u kojoj Fišer ‒ uz pozitivne opservacije ‒ daje i neke primjedbe u vezi s njegovom poezijom, dok je drugi eseja zapravo svojevrsni post scriptum iz današnje perspektive u kojemu se navodi što se sve u međuvremenu dogodilo s pjesnikom i njegovom poezijom. Jasno je iz toga eseja da je Fišer već na početku precizno ocrtao Sabolov pjesnički profil s glavnim poetičkim obilježjima, da ni nakon pola stoljeća nije odstupio od svojih početnih ocjena, koje je u velikoj mjeri potvrdila i kasnija kritička recepcija Sabolova pjesništva, te da je – s puno zanimljivih podataka iz prve ruke – popratio pjesnikov životni i poetski razvoj sve do njegove smrti, kao i posthumnu sudbinu njegova djela. Slično je i s nekim drugim tekstovima koji se, s pjesnicima o kojima govore, i sami razvijaju nudeći svojevrstan esejistički work in progres.

Fišer pak knjigu zaključuje esejom koji je u njoj jedini sintetički tekst: Hrvatsko moderno kajkavsko pjesništvo (1900.-2015.). Time je zapravo pokazao da je kajkavska poezija ipak ono što mu je najzanimljivije i najvažnije u stručnome, ali i pjesničkopraktičnom interesu. Samo jedan sintetički, a mnogo monografskih tekstova, s druge strane, upućuje na to da se Fišer, osobito u ovoj knjizi, uglavnom vrlo konkretno bavi pojedinim istaknutim književnim osobnostima, da mu je u samom središtu pozornosti sudbina konkretnoga književnika i njegova djela, da je, napokon, književnost ono što najdublje određuje život nekog književnika, ali i obrnuto, pa se jedno i drugo zapravo ne može odvojiti. Takva usmjerenost odredila je i vrlo zanimljiv i pitak stil knjige, njezinu izvrsnu čitljivost koja može učiniti privlačnim i ono što mnogima na prvi pogled to i nije – povjesničare književnosti i pjesnike te njihova djela.

No, valja se na kraju zapitati ‒ kako su točno svi ti tekstovi, koji su srodni po predmetno-tematskome i stilskome karakteru, a iznimno razuđeni vremenom svoga nastanka, mogli biti uklopljeni u objedinjujuću koncepciju knjige? Naime, Fišer je, kako sam kaže, koncepcijsko-metodološki uvezao i rasporedio svoje tekstove tako da ih je okupio oko dviju temeljnih, naslovnih odrednica (»korifeja« i »nastavljača«), jer je »većinu tih pisaca i književnika književna kritika njihova vremena vrednovala kao svojevrsne korifeje (predvodnike, lidere) u užim književnim disciplinama kojima su se bavili, ali katkada i kao puke nastavljače (epigone prethodnika ili čak suvremenika) u istim stvaralačkim disciplinama«. U prvi dio knjige uvršteni su tekstovi »pretežito o starijim hrvatskim književnicima (u kronološkom luku od Ivana Kukuljevića Sakcinskog do Milivoja Slavičeka i Jože Skoka), čiji su književni opusi potpuno završeni, pa se stoga i njihova korifejska uloga u historiografskom kontekstu može preciznije utvrditi«.

A u drugi dio knjige, među, kako kaže Fišer, »njihove nadasve kreativne nastavljače«, uvršteni su tekstovi o autorima koji su »tek u drugoj polovini 20. stoljeća objavili svoja najvažnija književna djela, na osnovi kojih su i valorizirani njihovi dijelom korifejski ili nastavljački doprinosi i dosezi«. Autor ističe da su, tako predmetno-tematski i kompozicijski sređeni, ti tekstovi i diskursno ujednačavani i povezivani time da se svi oni »donose po prvi put u svojoj novoj, prepoznatljivoj esejističkoj formi, dakle, neopterećeni tipično strogom književnoznanstvenom aparaturom i instrumentarijem« te da je »upravo takvo sadržajno ažuriranje i žanrovsko preoblikovanje u primarno esejističku matricu i diskurs bilo potrebno i zbog cjelovitijeg sagledavanja pojedinačnih autorskih opusa u korpusu hrvatske književnosti«.

Na kraju, valja zaključiti da je zbirka eseja o hrvatskim književnicima Ernesta Fišera Korifeji i nastavljači iznimno zanimljiva knjiga za kojom bi mogli posegnuti kako stručno upućeni čitatelji tako i oni koji malo što znaju o nekim iznimnim osobnostima hrvatske književnosti u prvome redu 20. stoljeća. To je i knjiga koja vrsno portretira Fišerovu književnostručnu metodologiju – stavljanje u središte esejističke pozornosti samoga književnika o kojemu se govori, posezanje za svim raspoloživim podacima o njemu te korištenje različitih interpretativnih modela za djelo razmatranog književnika kako bismo mogli što bolje razumjeti njegovu književnu i životnu sudbinu.