Ukoričena mješavina stvarnosti i mašte

Iako autor Zoran Lazić svoju novu knjigu Jednog dana ništa u javnim nastupima i medijskim razgovorima predstavlja kao roman, pogrešno je toj knjizi tako pristupiti. Barem kod prvog čitanja. Zapravo, ne »barem«, nego »naročito kod prvog čitanja«.

Kod prvog čitanja čitatelj bi trebao okaniti se nastojanja slaganja fabularnoga puzzlea, lišiti se poriva za traženjem logike, ne nastojati povezivati krhotine i spajati raspršeno, već se naprosto posve opustiti i neopterećeno prepustiti uživanju tumaranja labirintom i vrtlozima Lazićeve nepresušne mašte... a koja će ga, ma koliko to istrošeno i banalno zvučalo, zaista odvesti u nepredvidive smjerove i neočekivane prostore... u vrijeme prije sadašnjeg kao i u ono daleko nakon njega... u zbilju našu, ili njoj uvelike nalik, kao i u onu od ove koju živimo drastično drukčiju... u svijet SF-a, pustolovnih i piratskih tv-serija, Bildungsromana i TV-sapunica... ali i u svijet izokrenute evolucije, u svijet onostranosti, u svijet oniričkoga, u fantazmagoriju... pa sve do afterlife-a, u viziju »mrtvovanja«, u viziju onoga što bi nas nakon ovovjekog, ovdašnjeg svjetovnog bivstvovanja nakon smrti moglo dočekati (premda, vjerojatno »posuđenu« od Willa Selfa iz njegova romana Kako žive mrtvi)... da bi se na koncu, u završnoj priči (ili poglavlju, ako zaključak bude da se radi o romanu) autor vratio sebi i konkretnom, autentičnom iskustvu na podlozi kojega je cijela knjiga nastala (ako je vjerovati njegovim tvrdnjama u intervjuima nakon izlaska knjige).

A je li uistinu tako, ili se radi o još jednoj Lazićevoj igrici i mistifikaciji, nek’ svaki čitatelj samostalno prosuđuje. Ali moj je zaključak da je to uistinu, i zapravo ‒ posve nebitno! I da zaista nema smisla time se zamarati. Naročito, kako rekoh, u prvom čitanju.

Jer svijet teksta je stvaran u istoj mjeri koliko je stvaran i svijet izvan stranica knjiga.

A fikcija nije ništa manje zbiljska od zbilja naših života. I to je osnovna poanta ove knjige.

To je podloga iz koje ova knjiga raste, i buja, iz koje se grana, i razlistava... i u koju se, na koncu, vraća... I što je najvažnije - iz koje nas tako slasno očarava. I zabavlja. I oduševljava.

Nek’ se, dakle, u prosuđivanja, raščlambe, analize i zaključivanja čitatelj upušta tek nakon prvočitalačkog neopterećenog prepuštanja magiji Lazićeve mašte, prepuštanja njegovu izvrtanju zbilje i preplitanju iste s nadnaravnim, onostranim ali i filmsko-stripovsko-književnim verzijama zbilje umočene u ovu našu, odnosno naše uronjenu u tu izmaštanu i u različitim medijskim inačicama i različitim formama umjetničkog stvaranja i pop-produkcije nam u prerađenom obliku posredovanu i natrag nam vraćenu... Nek’ čitatelj, dakle, tek nakon prvočitalačkog izrona iz te bujice izmaštanog i pomiješanog sa zbiljskim krene u raščlambu, u paranje i sastavljanje, u rezanje i spajanje, u rastavljanje i sastavljanje, u pretumbavanje i slaganje fabularnih krhotina Lazićeve mješavine stvarnosti i mašte, ako mu je baš toliko stalo do povezivanja raspršenog, usustavljanja fragmentiranog, i ako baš ne može ostaviti neodgovorenim pitanje je li to zaista roman ili ipak »samo« knjiga priča.

Što se ovdje potpisanog čitatelja tiče, to je roman koliko je to i knjiga priča, jer je posve nebitno što je od toga dvoga ova knjiga zapravo! Uostalom, najveća je Lazićeva varka zapravo u tome da on čitatelja navodi na zaključak da neke logike tu mora da ima, i veliki je njegov uspjeh u tjeranju čitatelja na odgonetavanja te vrste. No od svega toga bez sumnje je puno važnije da je Jednog dana ništa primjer vješto i maštovito kreiranih, odreda uspjelih pojedinačnih primjeraka proze sakupljenih na jednome mjestu, između korica iste knjige, koji tako skladno jedni uz druge prianjaju tvoreći moćnu cjelinu, iako je dojam da su iz više različitih knjiga u ovu jednu nekom pogreškom dospjeli. Jer, premda ostavljaju dojam djelića različitih puzzlea slučajno upakiranih u istu kutiju, a što navodi na napor da se od nepodudarnih i međusobno nekompatibilnih djelića sastavi jedna cjelina, kutija uma u kojoj su nastali je jedna, do pucanja nakrcana kojekakvim slasnim sadržajima, mješavina kojih se prelila na stranice u obliku koji je istovremeno odraz sadržaja te mentalne kutije u istoj mjeri koliko i odrazom stvarnosti koja tu mentalnu kutiju okružuje i oblikuje.

Posebno istaknuti valja da, iako je na njezinoj podlozi nastala, ove i ovakve stvarnosti kakvu svi mi ovdje već dugo živimo ‒ na stranicama ove knjige nimalo nema... i do neba je ovaj čitatelj autoru na tome zahvalan, zahvalan što na njegovim stranicama neeksplicirani ostaju svi oni segmenti i aspekti stvarnosti koji naše živote u ovoj zemlji obilježavaju i oblikuju, i to već neizdrživo dugo vremena, a kako se čini, nimalo drukčije biti neće sve do onog naslovnog, i implicitno u knjizi najavljenog »ništa«... a koji nam aspekti, nažalost, prvi padaju na pamet kad o stvarnosti koju živimo krenemo razmišljati.

I ma koliko se već naslovom Lazić na tu i takvu stvarnost referirao, i tim naslovom nagovještao jedini mogući rasplet fabule stvarnosti koju živimo, i premda je, kako rekosmo, svaka rečenica na fonu te i takve stvarnosti nastala, njegova knjiga tu i takvu stvarnost ponajbolje opisuje upravo time što njezino opisivanje potpuno izbjegava. I što od nje šprinterskim intenzitetom dostojnim jednoga Usaina Bolta – bezglavo bježi.

Jednog dana ništa jest doživljaj svijeta i zbilje posredovan iz pozicije odraslosti, ali koja je i dalje, srećom, još uvijek ostala sposobna maštati intenzitetom dječaštva. A osim što je najmaštovitija i najšarolikija i najrazbarušenija, to je ujedno i najozbiljnija i najuspjelija Lazićeva knjiga. I »ništa«, srećom, sigurno nije ono što nas od njega ubuduće čeka.