Svijet je čuđenje u pjesnicima

Nova pjesnička zbirka U potrazi za Zlatom Seada Begovića (rođen u Zagrebu, 1954.), s podnaslovom »ljubavne pjesme 1979. – 2015.«, zbirka je pjesnika koji već desetljećima uočljivo usijano sja na hrvatskomu pjesničkom suzviježđu, ima sedam ciklusa. Svi su o ljubavi.

U prvom, U Potrazi za Zlatom, Zlata je ime njegove odabranice, čija je suptilna lijepost igrivo predočena i njezinom fotografijom na (pod) naslovnici, u trenutku punom iskustva zrelih godina. U igri riječima mogli bismo kazati ne samo kao u naslovu »zlato Zlate«, nego i ona sama u metafori je zlato, vrhunska, također i jedina vrijednost i smisao opstanka, utočište. Tako o njoj besjedi i pjesnik, ona se ponavlja i tako da joj je izravno posvećeno nekoliko pjesama, a motivski sve do zadnje pjesme u zbirci, ne baš u svakoj urađevini, naravno, ali jedina je trajna i pouzdana vrednota, i u knjizi i u životu, što se može zaključiti i iz ovdašnjih pjesama. Sve su one potraga za ljubavi.

Ovaj prikaz pišem ponajprije zato da pomognem zainteresiranom čitatelju pjesništva tako što ću predočiti neke vrijednosti zbirke upravo pjesnikovim riječima, ne svojim. Stoga redom navodim sljedeće podcrtane jezične autorove sklopove/ stihove:

...donosi sreću, onu/ koja izvire iz otkrića/ tebe (Otkriće tebe); uvrede svih ratova kevću kao psi/ tko će koga ugristi?/ A ja plačem zbog svađa koje se dime (...) moje Zlato polegne glavu na moj svijet/ kojeg ipak ima jer/ odbija negdje drugdje/ saviti gnijezdo (Kad ljubav polegne glavu); moja se žena stalno osjeća krivom (...) za ISIL-ove zločine i za zločine/ domaćih izdajnika (...) i ja se osjećan krivim/ i zbog toga što sam sretan/ jer me ta žena još uvijek čini/ prisutnim na ovome svijetu (Sudar s bližnjima); tvoj dječak, tvoj stvor, tvoje priviđenje (...) dovoljno je da se netko nasmije/ kao da se topi hostija u ustima (Na žalu novoga svijeta); ...zvonce božanske moći/ ono me ujutro budi/ najljepšim jezikom svijeta (...) Lehko ti je takve bedake/ brez lubavi/ vu kaj god vputiti (Slobodni pad); ... uvijek otvorena vrata džamije (...) ili uz crkvicu svetog Lovre (...) jedi Sejo, bolahan me jedi, kažeš/ kao da dovu činiš/ i od Allaha išćeš/ medenih šeftelija (Tajne oči večere); ...kuda odlazi moja dobrota/ zar na stratište? (Zaručnik); ...z riječmi da smo tak i tak/ nočujak, pogrebič i šplehnjak (Dimo dojdi vu krasoti črnih las).

Zapaziti je: 1) Begovićev stih je ovdje neposredniji, jasniji, stvarnosniji, lišen zagonetne ili tek naslućene metaforičnosti, kao ranije (pjesme nisu datirane, što otežava opaske ove vrste). 2) Ciklus nastaje iz neugode i zala suvremenosti te bijega u intimu kao u spas. 3) U istoj su pjesmi i džamija i crkva, dakle i Bog i Allah: autor spoznajno baštini i kršćanstvo i islam, spajajući ih i ljubeći oboje, ne razdvajajući i ne suprotstavljajući ih. 4) Sačuvao je hercegovačku (podrijetlom je iz Trebinja) muslimansku tankoćutnu jezičnu posebnost (bolahan), i dodao joj kajkavski, tomu sličan, dubinski osjećajan jezični izričaj. (Rado bih pročitao zbirku ili makar ciklus Seadovih kajkavskih stihova; ide to njemu!)

Drugi ciklus, Iz Evinog notesa, kako i naslov kazuje, pisan je iz rakursa žene, ženske spoznaje ljubavi:

Od danas ću ratovati s tobom dragi (...) zbog prljavog veša, prašine i tanjura/ ja ću dragi uć u Sabor/ nek ti odsad kuha neka druga skvo (Neka druga skvo); ...moje jadno i nesretno pijano pseto za koje danas pripremam ručak (Ručak); Pamtit ću dovijeka žudnju one mrcine/ koja me pregazila u šesnaestoj (...) kad rekao je da me voli (...) ja se odjednom sažalih; a što mu ne bih dala/ kad me toliko poželio? (...) U tom trenutku nitko/ ne bi mogao spasiti moju samoću (...) od te jezive ljubavi ostala je samo sablast/ u magli (...) on je silovatelj (Ljubav u oskvrnjenom šumarku, zapravo je kraća pripovijest u stihovima); moj rastrojeni poljubac/ i njegovo umorstvo/ na tvojim usnama (Rastanak): Spusti glavu/ spi moj spi/ moreš angel bit (Ti nemaš nevine ruke).

Ovaj ciklus me podsjetio na čuvenu arapsku kletvu: Dabogda ti se žena emancipirala, ali i na mušku čestu pohotu i bezosjećajnu požudu erosa bez ljubavi. Imaju je i žene! Mnogi će reći: suvremeni život, stresovi, filmovi... no muško-ženski/ žensko-muški svijet u biti je oduvijek isti. Međutim, za napisati pjesmu kakva je Ljubav u oskvrnjenom šumarku, ni približno najbolju u zbirci, ali moguće najdoslovnije istinitu, valja imati urođene samilosti i osvjedočene dobrote.

Posve suprotan rakurs, iz muškoga stava u ljubavi, ima treći ciklus Draga, ovdje stanuje oštar pas koji te voli s mnogo začina. Evo primjera:

Tražim nešto lijepo u sebi/ da ti dam (Kada mi pričaš, osjećam); Kao prvo/ ja ću ispod tvoje halje (...) prsne od pohote grom (Draga, ovdje stanuje... naslovna pjesma); zavrtim te u pomami (...) Dolazim ti jašući bijela ata (...) i da te mazim onako kako si to/ oduvijek željela (Uzorak tvog neba). Snažna erotičnost i tanahna osjetilnost, koje se prožimaju, otimaju se jedna drugoj ili se isprepliću, sljubljene – oznake su čitave zbirke. Poznavatelji astroloških bajanja reći će da je to tipično za horoskopske ovnove, za pjesništvo ovnice Vesne Parun, Borisa Marune, Seada Begovića... no to je zamijećeno tek usputno.

Eh, kad bismo mogli preživjeti/ još jedno društveno uređenje... ti si moja jedina potrepština/ u otužno vrijeme/ kad samo budale misle da to kiši/ dok ti plačeš, a vani se vodi zmajski rat/ jedan od onih luđaka/ kojeg su pustili da gaca (...) po našem životu (...) biti živ, zajedno sa smrću (Olovno vrijeme, pjesma koja korespondira s Fišerovim pjesničkim poniranjima u sadašnja naša olovna vremena; to me se doima kao jedna od ponajboljih pjesama u zbirci. Sead Begović gotovo nikada ne piše izvan društvene zbilje ili neokrznut njome.

Blijed na tvome tragu, četvrti ciklus, osim stihova donosi i nekoliko esejistički misaonih pjesama u prozi. Odnose se na dugovječnost ljubavne veze, na brak, na crtice iz intime, na druge neke ljubavi: U kupaonici prevrćem tvoje češljeve, kreme (...) ne bih li ti se na taj način približio (naslovna pjesma); Spavaj, Seade, to se dešava. – To me smiri, te riječi i pomak nježnih ruku moje žene kojima otklanja sve moje obmane s kojima sam spavao (Zora); naš se život sklonio u zapušteni vrt (Zumbul); vani je ostao ravnodušan svijet (Brak); bacakala se ulicom i pljeskala stražnjicom (...) i ja ju sada lovim/ kada je već volim (U meni uzdišu sve riječi koje govore da te volim).

U petom ciklusu (Mrtve ruže) čitamo svakidašnjost pa i banalnost ljubavi, ali ne i banalne stihove (uglavnom ne!): Ako poljubac skineš s mog obraza/ i premjestiš ga u moj san/ a tamo zadigneš halju... (Fantom slobode); nisam ovdje podcrtao puno meni zanimljivih stihova, kad odjednom: ...krene na put/ mekih šapa u srebrna jutra// Dala mi je taki žilu puščati/ Osečam se kak cimanje vetra/ il’ zločesto vračtvo/ Bez cifranja, serdcu mome mučan posel/ A potlam? Potlam dobro obedujem. Plodonosno zbiranje i miješanje štokavskih i kajkavskih proživljavanja.

Pjesma Plač ostarjelog repera, pa i istonaslovni ciklus, unosi u ovo pjesništvo svakidašnjost i jezični prostakluk urbane primitive: a pica tvoja još samo je meni/ starom steklom pesu omiljela. Međutim, to je završetak te pjesme u kojoj Neka bude rečeno/ voljet ću te i ako meso/ ne bude pečeno/ i ako kolač zagori/ i ujutro kada ti je lice/ natečeno/ i onda kada prestaju razgovori o (...) praznom novčaniku (...) zajedničkoj smrtnoj uri (...) više ne hodaš po kvartu kao gorska vila... Prihvatimo li nemilu činjenicu da je urbani svijet sve primitivniji ne tek u rječniku, nego i u ponašanju, da i gradske curice već prostače i psuju neusporedivo s notornim kočijašima te da se međusobno divljački premlaćuju... onda je ovo pitoma, nježna i snažna, iznimno iskrena i vrlo dojmljiva pjesma o starenju i nestanku ljepote i tijela, ali ne i ljubavi... Erotski izleti i tjelesna nevjera (osobito kod napomenutih pjesnika!) samo učvršćuju i produbljuju istinsku ljubav kojoj su trajno odani, ovdje također i u uvjetima ruralne sirotinje: ...stanem je milovati... mala Nataša// ugledavši nas u položaju koji ne priliči djeci (...) bako, bako, oni vode/ ljubavne/ teme! (anegdotalna: U tuđem dvorištu susjeda Mara)... iako mudrost starosti ne mora biti/ očitovanje Boga (...) suočena s (...) osteoporozom i gastritisom (...) Pa, život je apstraktan (...) U Hrvatskoj bormeš je ‒ odgovori mu draga Barica. Najbliža istini estetska oznaka mogla bi biti: talijanski, felinijevski filmski pauperizirani realizam na hrvatski način.

U završnom ciklusu (Modeliranje Venere) ne uspijevam nigdje zaustaviti se, ne vidim razlog, tek tu i tamo kratko zastati, sve do zadnje pjesme Vilin konjic iznesen iz knjige utisaka. Je li utisak isto što i dojam ili je to ipak dvorječje bliskih pojmova, stilska obojenost; mnim da jest. Pjesma je zanimljivo strukturirana, postmodernistička kratka skladba, a Zlatin pogled/ kano vilin konjic/ iznesen iz knjige utisaka/ svjež.

Iako nisu sve pjesme ni Zlatine ni o Zlati, ova zbirka ljubavnih stihova (i proznih sastavaka) nije samo njoj posvećena nego i njezin spomenik, trajniji i neuništiviji od bronce, drva ili kamena: lijep i vrijedan monument privržena muža, zaslužen. Očito, rajska Beatrice je od zamišljaja i mašte, Laura platonska opsjednutost, daleko od stvarnosti, a suvremena Zlata je od krvi i mesa, životna i ljubljena usnama, ne tek pjesmama. Svoje pjesme imaju samo posebno vrijedne žene. Zlata pak ima cijelu knjigu! Tvoje oči, tvoje crne pantere/ jednim skokom zaskoče me... (Potraga za Zlatom).

»Usprkos životnim nevoljama, Sead Begović je opet napisao nekoliko najljepših ljubavnih pjesama u hrvatskoj književnosti« (Branko Maleš, u Pogovoru, preneseno iz časopisa Poezija). Begović je godinama posno živio, bez redovite plaće, pišući prikaze i kritike za novine i časopise, i tek kad je postao glavni urednik Behara, časopisa za kulturu i društvena pitanja islamske zajednice u Hrvatskoj, stekao je stanovitu materijalnu sigurnost. Uz »prijevode na tridesetak jezika«, kako piše u Bilješci o autoru, zastupljen je i »u tridesetak antologija suvremene hrvatske poezije«, kao i u »tri do sada objavljene antologije bošnjačke poezije«. U pjesmi Nad rijekom plašeći ptice, podcrtavam stihove: A ja sam tebe prestao sanjati/ ja i moj islamsko-rimokatolički penis/ i ne znam više čije je to lice/ da li moje ili tvoje. Ti stihovi jasno upućuju na podvojenost u sebi i na napor poštenjačine Begovića da taj intimni rascjep prevlada (ali bijega nema/ nema bijega).

To me namah podsjeti na trojicu danas manje poznatih ili, na žalost, gotovo posve nepoznatih hrvatskih pjesnika islamske vjeroispovijesti, poput Begovića. Uzimam antologiju Skupljena baština (izd. Školske novine, 1993.) gdje su, koliko se sjećam, jedino predstavljeni mogućem čitatelju hrvatskoga pjesništva. O Hrvatska, o majko moja, bez tebe umrijet ću, ti stihovi nisu u toj knjizi, bilo je estetski relevantnijih, ali ih pamtim, čiji je autor Husnija Hrustanović (Gacko, 1923.- Paris,?). Nakon »krvavog maja 1945.« i komunističko-staljinističkog genocida nad Hrvatima, koji je izbjegao, tvrdi se »više od pola milijuna pobijenih»(!?), on luta svijetom, u Damasku, u Siriji, osniva »Društvo Hrvata« i pokreće časopis »Hrvatska volja« (1949.)

Enver Mehmedagić (1929.), rođeni Zagrebčanec, kao i Begović, bježi iz Hrvatske 1947. godine, da bi i on lutao tuđinom te pisao pjesme i na kastiljanskom i na talijanskom jeziku. Jedan je od najboljih vedutista rodnoga mu Zagreba: Obesrvatorij na Popovom tornju, Kamenita vrata, Druga muška realna (molitva i čudo/ u jedno nas spaja/ Križanićeva ulica/ i stakla što bliješte...), Na Jurjevskom groblju...

Alan Horić (Kulen Vakuf, 1923.), i on je izbjegao genocid 1945., legionar u Legiji stranaca, student na Sorboni, prije toga u Zagrebu i u Bolonji, zatim živio u Montrealu... pisao i na francuskom; u pjesmi Bosna donosi nam i ove stihove: Tuđinske noge hrvatsku Bosnu gaze/ gladni vukovi izjedaju nam lice (...) Onomadne, bošnjački vožd, »jedan od onih luđaka/ kojem su dopustili da gaca/ po našem životu«, usred Hrvatske, na HRT-u, reče da nema priznanja hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini »bez rata« (navodim po sjećanju). Kojega rata, koga protiv koga?! Seada 1 protiv Seada 2?! Tko je u toj »zemljici Bosni« izgubio busolu te poludio u zadriglom vjerskom šovinizmu i namjernom zločinilaštvu? Narod u džamijama i crkvama/ strpljivo čeka uskrsnuće (Horić, Bosna).

Svaki je narod nedjeljiv, bez velika belaja, pa i hrvatski. Je li onda to što danas gledamo i doživljavamo tamo, poništenje stihova svih tih hrvatskih pjesnika, »uskrsnuće« ili daljnje potonuće i smrknuće te prijetnja smrti i nestanka? Tko je i zašto izdao vlastitu braću te nasrnuo na njih, proizvevši obostrane zločine, sve za dobit zajedničkim neprijateljima? Je li to tek suludo ili je već posvemašnje ludilo!? Ili prividi koji će se rasplinuti u nesrećama i u sumornoj zbilji: Divljaci ubijaju adet, plaše djecu/ i razgone ptice// Sijedi starci nose Boga u Kur’anima/ i tužnim srcima (Horić, Skupljena baština, str. 267).

Ne, pjesnici nisu više »čuđenje u svijetu«. Svijet je čuđenje u pjesnicima. A u pjesmama Seada Begovića osobito i neposredno emotivno nadahnuto. Takva je i ova knjiga i sve ostalo njegovo pjesništvo.