Pripovjedačke preobrazbe Zvonimira Majdaka

1.

Kada bi broj objavljenih knjiga bio praćen primjerenom književnom vrijednošću, Zvonimir Majdak bi zacijelo zavrijedio zamjetniju poziciju u aktualnoj hrvatskoj književnoj zbilji, ali i književnoj povijesti. Nažalost, pozamašan broj naslova nije mu priskrbio pripadajući i postojaniji književni i vrijednosni predznak koji bi obesnažio atribuciju proizvođača zabavnih knjiga, gdje zabavnost nije samo žanrovski prilog već, prije svega, sinonim prijepornih književnih osobina. Stoga se povijest Majdakove prisutnosti u hrvatskoj književnosti u stanovitom smislu može opisati kao povijest ‘pristajanja’ na (ne)predvidljive zahtjeve tržišta ukusa sa čitljivošću i zanimljivošću kao dominantnim književnim i recepcijskim orijentirima.

Priskrbivši si atribuciju pisca žanrovskog štiva, što je samo jedno od lica – i to manje vrijedno – njegove književne prepoznatljivosti, Majdak je pisao književnost koja je prilagodbi čitalačkih iskustva žrtvovala sve druge elemente književne relevantnosti. Nije stoga čudno da će na spomen njegova imena olako odmahnuti rukom, izražavajući svoj otpor književnosti predvidljivih rješenja i potrošenih narativnih zakonitosti. S druge pak strane, akademskoj kritici i zajednici bit će to dokaz kako ‘nepodnošljivi’ ritam njegove manufakture ne može isfabricirati istinski vrijedan književni zalogaj. I dok se kritičari odveć naprežu i natječu u biranju riječi kojima će osporiti i umanjiti njegove djelo, Majdak – odrekavši se formule o piscu kao savjesti društva i vremena, kojom brojni suvremenici sebi žele priskrbiti ulogu pretešku za njihova nejaka pleća – ustrajno gradi sliku pisca za čitanje.

Uvjeren da pisanje ima smisao jedino ako se čita, svjesno se priklonio tržišnim ukusima i profitabilnim temama, često podilazeći publici jeftinim rješenjima i spisateljskim receptima, pa i uz cijenu vlastita književnog ugleda. Kapitalizirajući, moglo bi se s pravom reći, na čitalačkoj potražnji, tržišnim zakonima i potrošnim ukusima, napisao je biblioteku naslova koji u okolnostima naše skromne pismenosti i provincijalne književne kulture predstavljaju stranicu koja traži poseban osvrt i na kojoj će hrvatska književna kritika i njezina povijest morati dokazati svoju zrelost, otpornost svojih kriterija i književnih mjerila. Tim prije jer je posrijedi književna stranica koja traži primjerenije i dublje čitanje no što je to do sada bio slučaj.

Književna povijest ističe da je Majdak pisac brojnih pripovjedačkih lica, a svako je potvrđeno znakovitim brojem književnih naslova. U prvi se plan tako stavljaju naslovi s uporištima ‘frajerske proze’/proze u trapericama (Kužiš, stari moj; Stari dečki; Gadni parking; Lova do krova), zatim romani koji parodiraju različite pripovjedačke prakse i obrasce (Pazi, tako da ostanem nevina; Marko na mukama; Biba, okreni se prema zapadu), romani egzistencijalističkih motiva i naglasaka (Bolest; Kćerka; Starac; Lugarnica) te romani pisani pod pseudonimom Suzane Rog bliski pornografskoj konfekciji (Baršunasti prut; Gospođa; Ševa na žuru; Ponovno sam nemoralna i pokvarena; Tajna trga N.; Želim još puno puta), a za dio romana moglo bi se reći da su tek majdakovske vježbe naracije (Motreći sa stropa Irenu i njezinog muža; Umrijeti na Tuškancu).

2.

Iako je u književnost ušao šezdesetih godina, u vrijeme kada se egzistencijalistička književnost Šegedina, Desnice, Šoljana, Kuzmanovića, Vuletića i Špoljara glasovima drukčijima od obrazaca dominirajuće ideološke poetike upisivala u hrvatski književni prostor, romanom Bolest (1964.) Majdak nije privukao osobitu pozornost, premda je Jozo Laušić napisao kako je posrijedi ‘djelo koje obvezuje’, alegorijska priča s neprikrivenim dodirima s Kafkom koja progovara o bolesti kao posvemašnjem zlu iz kojega i od kojega nije moguće pobjeći. Štoviše, kroz bolest glavne junakinje i njezinu opsesivnu potragu za lijekom te slike tjelesne i psihičke patnje ‒ da bi je na kraju poniženu i istrošenu njezini bacili na tavan ‒ Majdak podastire sliku vremena kojemu je zlo pojelo svaki djelić humanosti.

Manjkav odjek navedene knjige ubrzo će i obilato nadomjestiti odjek knjiga bliskih ‘prozi u trapericama’ kao vidljivu iskustvu. Uronjeni u svijet urbane svakodnevice sa slikama i junacima mladića iz kafića, ‘dekintiranih frajera’ rječitih simpatičnim fintama i izlizanim receptima i prokuženim forama, njegovi romani – kojima kao zaštitni znak stoji Kužiš, stari moj – predstavljali su rječit otklon od »dubokoumne i, često, hermetične proze šezdesetih« (Nemec). Umjesto ‘ozbiljnih tema’ Majdak se našao u prostoru gradske svakodnevice i među svijetom zagrebačkog predgrađa, opisavši njihov svijet slikama ispraznog života, vješto začinjena pokojom pamtljivom anegdotom, seksualnom avanturom i humorom zagrebačkoga huliganskog slenga glavnoga junaka. Iako je prijem kod publike bio daleko iznad skromne književne vrijednosti, čemu u prilog govori i sedam izdanja, ali i kazališna predstava te snimljeni istoimeni film, dobitnu pripovjedačku formulu Majdak će, gotovo u ritmu novinske rotacije, nastaviti i dalje eksploatirati. Antijunaku Glisti pridružit će se ubrzo literarna ‘subraća’ iz romana Stari dečki, Gadni parking i Lova do krova, više svjedočeći o produktivnosti pripovjedača nego uvjeravajući u književnu uvjerljivost i opravdanost autorove spisateljske manufakture.

Lakoća, dopadljivost, lakoprohodnost i narativna predvidljivost i nadalje će ostati dominantne odrednice Majdakova pripovijedanja, makar ih pokušavao proširiti i elementima ljubića, npr. u Marko na mukama, Tiha jeza, Marta i Lela iz Remetinca ili pak Ženski bicikl i primjesama erotskih intonacija i svojevrsnog egzibicionizma. Držeći ih tek varijacijama na (proznu) temu, povodom jednog Majdakova ljubića u ženskom časopisu Svijet, što je činjenica koja zaslužuje poseban književno-teorijski osvrt, napisao sam da je posrijedi štivo-dokaz Majdakova dosluha s literarnom modom i da se u vremenu posvemašnjeg skidanja, priče ne iscrpljuju u žanrovskim ograničenjima modela. Štoviše, Majdak se ne spušta u baruštinu neukusa i skribomanstva, nego – za razliku od trećerazredne makulature imanentne ovakvom tipu književnosti, koje ne prerasta ocjenu srednjoškolske zadaće ‒ piše knjige koje ne ‘farbaju’ svoga čitatelja obećanjima koja ne može ispuniti; ne pada na razinu jeftine srcedrapateljne tričarije, niti nudi nešto što konzumenti njegove imaginacije nisu poodavno prežvakali.

Štoviše, primjereno narudžbi, nema iznenađenja, niti su ona pak moguća u recepturi žanrovskih stereotipa, već je na djelu štivo koje zadovoljava tek jednokratnu upotrebu, u kojem je – sukladno receptima literarnoga konzumerizma – red erotike/sentimenta, red zbilje, poze i proze, očekivani zaplet i sretni rasplet kao jedina stalnost u strukturi varijacije. I premda će u tomu mnogi vidjeti znak totalne erozije Majdakova pisma, i inače podložna oscilacijama te zaštitni znak na robi loše kvalitete, držim da ih nije moguće percipirati kao puko prežvakavanje i svaštarenje, nego ponajprije kao propitivanje otpornosti jedne poetike, rezultate čije je sumnjive i prijeporne naravi moguće integrirati u ambicioznijim projektima. Iako je to Majdak kanio uraditi u knjigama Kupanje s Katarinom, Daska za sunčanje, Oproštajni gabletz i Muška kurva, rezultat, nažalost, nije urodio značajnijim kritičkim naglaskom. Štoviše, pripisana mu je ‘bolest kartičarenja’ – a jedino ona osigurava materijalni status u hrvatskoj književnoj kulturi ‒ i atribucija pisca kojemu novac stimulira imaginaciju.

Majdak, istina, nije jedini koji toj bolesti našeg književnog vremena nije platio danak, premda je nastojao da ta cijena bude što manja. Pa i u romanima Oproštajni gabletz i Muška kurva vidljivo je Majdakovo nastojanje da se trivijalni žanrovski obziri posve ne utope u neprobavljivu štivu već ih je, više ili manje umješno, pokušao opteretiti društvenim pitanjima, bilo u feljtonskom ruhu romana Umrijeti u Tuškancu ili pak Lugarnici, koliko god je njihova književna kultura odveć skromna.

3.

Kao jedan od ustrajnih čitatelja Majdakovih knjiga, a pisao sam gotovo o svima što su se posljednjih tridesetak godina pojavile, posebno me privlačio ‘ozbiljni’ Majdak, pisac egzistencijalne geste i uvjerljive naracije koji se ne rasipa u polovnim literarnim fabrikatima; Majdak pisac koji propitujući živote i sudbine svojih junaka podjednako propituje i mogućnosti da ih književno izrazi. Navedenu stranicu Majdakove književnosti reprezentiraju romani Kćerka, Starac i Krevet.

U romanu Kćerka, u postojanoj naraciji po kritici najuvjerljivijega Majdakova romana, govori se o revolucionaru i poslijeratnom rukovodiocu koji se nakon umirovljenja teško miri s vlastitim položajem. Kao autoritet i osoba od velikog društvenog povjerenja ne snalazi se u svijetu posve poremećenih moralnih i društvenih vrijednosti, povlači se u sebe, a jedino društvo čini mu prijatelj, također revolucionar i razočaran čovjek koji se od svijeta sklonio u ljušturu vlastite ravnodušnosti. Prividni mir i maska ravnodušnosti s njegova lica nestaju u trenucima kada upoznaje kćerku čovjeka, ‘narodnog neprijatelja’, koja želi istražiti okolnosti njegove smrti. Nelagoda i početni nemir susreta s njome s vremenom se pretvara u ‘vezu’, on joj pomaže stvoriti sliku o ocu otkrivajući joj nove detalje, a priča potpune koordinate dobiva njihovim zajedničkim odlaskom na očev grob gdje joj podrobno priča o smrti oca. I dok ona, uvjerena kako je on ‘traženi ubojica’, u njega usmjerava pištolj, Pavlu, glavnom junaku, uspijeva povezati konce prekinutog sna, u kojem prepoznaje čovjeka kojega je ubio, čime se zapravo suočava s vlastitom smrću.

Starac pak, s druge strane, nudi psihološki uvjerljiv portret lika, starca umirovljenika, koji suočen s teretom godina i prazninom staračke svakodnevice, ne pomišlja na povlačenje, nego se životnom radošću opire sudbini i smrti. Štoviše, svjestan samoće i vlastitoga položaja, starac mudrošću skeptika plete mrežu svakodnevnog života, svjestan da je svijet koji živi, ma koliko god da se ruga ljudima i sudbinama, ponajbolji od svih mogućih. Majdakov junak, naime, ne pristaje ni na kakve kompromise nego svojim životnim primjerom pokazuje da i slučajni ‘dobar dan’ ima snagu razloga za trajanje, za vječnost. Stoga svoj život organizira po vlastitom izboru i pretvara prazninu u proljeće, u radost, i svjedoči rađanje jedne velike Nade, nove svjetlosti na horizontu (jeseni/zime) života.

Roman Krevet moralističkog je predznaka koji kroz priču o liječnici jedne zagrebačke bolnice utemeljuje priču o potrebi liječenja cijeloga društva zahvaćena posvemašnjom erozijom društvene svijesti te korupcijom i mitom kao simptomima njegove patološke krize. Traženje kreveta za bolest u Majdakovom paraboličnom razrješenju romana zapravo je traženje lijeka oboljelom društvu, ali i mjesto razrješenja odnosa među likovima u romanu.

Ovim trima Majdakovim romanima zajedničko je tematiziranje aktualnih društvenih i moralnih pitanjâ i stanjâ, ali još više spisateljska zrelost koju ne limitiraju nikakvi žanrovski koncepti, reljefno osnaženi likovi i njihove dramske sudbine, kao i uvjerljivo pripovijedanje lišeno literarnih poštapalica i poznatih rekvizita.

4.

Posebna stranica u Majdakovoj književnosti svakako je ona koja ‘pluralizam seksualnih interesa’ legitimira njegovom prepoznatljivom spisateljskom pozicijom. Riječ je o niski romana pisanih pod pseudonimom Suzana Rog. Kada je riječ o erotskom štivu, a mnogi mu radije udjeljuju atribuciju pornografskoga, po čemu Majdaku zajedno s Ivanom Kušanom i Milkom Valentom pripada gotovo pionirsko mjesto u našoj literaturi, Majdak je među prvima skinuo krpice sa stidnih mjesta svojih junaka(inja). Istina, pisao sam nedavno, pazeći da ne izgube nevinost, dovest će ih snagom nesputane imaginacije u krevet i pustiti da rade ono što najbolje znaju, ne strahujući da ga zbog eksplicitnosti slika i vulgarnosti izraza, koji će mu puritanci ionako udijeliti, proglase pornografom. Navedenoj Majdakovoj stranici pripadaju Baršunasti prut, Gospođa, Ševa na žuru, Ponovno sam nemoralna i pokvarena i Želim još puno puta.

Da podsjetimo, svoju junakinju Majdak će najprije razgolititi u jednom šoferskom svratištu i pustiti da ispovijedi ‘grijehe mladosti’ i uspomene kada su ljubav na prvi krevet i vlastito tijelo postali način zarade za ‘kruh i paštetu’. Potom će, udajom za bogatog trgovca, nastaviti svoj život u stotinama stranica ‘nemoralnih i pokvarenih iskustava’ okrunjenih ‘ševom na žuru’. I kada je čitatelj možda pomislio da se junakinja skrasila u ulozi otmjene gospođe u vili na Pantovčaku, Majdakova je imaginacija ‘poročnu i uspaljenu’ junakinju dovela u nove izazove, poze i položaje, s novim frajerima i na neiskušanim mjestima, začinjenima slikama poznatima iz bogate industrije seksa.

Premda se može pomisliti kako je Majdakova namjera golicati maštu adolescenata, to je samo vanjska percepcija. Pluralizmu seksualnih interesa svoje junakinje Majdak je naime osigurao primjeren društveni okvir, omogućivši čitatelju da iz ispovijedi svoje junakinje saznaje o svijetu domaćih tajkuna, o licemjernom moralu, odnosu kriminala i politike, beskrupuloznoj želji za moći i novcu i slično. Naime, Majdakova je prvotna namjera, držimo, bila da pokaže kako između pornografije tijela i pornografije društva (licemjerja, laži, nemorala...) postoji neraskidiva veza i uvjetovanost. Ne želeći biti jeftini moralist, a Majdak to nije ni kao pisac društvenog predznaka, pornografski slog njegovih knjiga pokazuje da i u zadanom obrascu njegova imaginacija i pismo nije lišeno pripovjedačke potentnosti, unatoč konfekcioniranim rješenjima za jednokratnu upotrebu.

5.

Posljednji Majdakov roman, objavljen 2010. je Povratak sudbini. Posrijedi je roman kojim se Majdakov junak/Majdak vraća u zavičaj kako bi životu dao novi smisao i poticaj. Priroda i ljepota zavičaja pri tome nisu samo »duhovni okidač energiji sjete i podsvjesne želje« koja ga opsjeda, nego i okrjepljujuća snaga koja umornom tijelu produljuje trajanje. U susretu sa zavičajem život dobiva nove dimenzije, stvari dobivaju dušu, epika života ustupa mjesto lirici sjećanja. Međutim Majdakov »nostalgični rodoljub« brzo shvaća da se i zavičaj promijenio; ne samo da više nema obitelji i dragih ljudi, nego polako nestaju i oni koje je zatekao. Umjesto njih na djelu su neki drugi, junaci »izopačene svakodnevice«, gospodari »bljutave žabokrečine, malograđanštine i neukusa«.

Ako se za Majdakova junaka može reći da je umoran i pomiren sa životom, može se to reći i za samoga autora; majstor priče, fabule, dinamično vođene radnje, vješto posredovanih napetosti i zapleta prepustio je mjesto sjetnom i nostalgičnom evokatoru životnih detalja, smirenom i mudrom bilježniku dubokih sadržaja čovjekove duše i unutarnjih proživljavanja. Može se reći da je (možda) posrijedi knjiga ‒ točka na kraju jedne nesvakidašnje spisateljske karijere. Njome je Majdak svoj književno-povijesni portret osnažio još jednim spisateljskim licem, drukčijim od onih što nam ih je do sada otkrivao u svojoj književnosti, iznova potvrđujući prilagodljivost kao svoju književnu i pripovjedačku legitimaciju.

Tematski, žanrovski i spisateljskom vrijednošću raznoliko, književno djelo Zvonimira Majdaka, s više od trideset naslova, zanimljiva je stranica hrvatske literature. Unatoč čestim promjenama svojih pripovjedačkih lica, ili baš njima zahvaljujući, svoju publiku nalazilo je među širokim krugom čitatelja, neovisno o njihovoj kulturi ili pak književnim preferencijama. Svejedno je li riječ o običnim čitateljima ili onima zahtjevnijih potreba, Majdak im se obraćao štivom primjerena ruha, bez obzira je li riječ o žanrovskim matricama ili pak zahtjevnim egzistencijalnim relacijama. Bilo da ih spisateljski provocira ili im podilazi jeftinim pripovjedačkim rješenjima, bio je uvjeren da pisanje pravo tek kada se čita, pri čemu su čitatelji pokazatelji i kriteriji književne vrijednosti i trajanja jednoga pisca. Stoga je kapitalizirao na lakom pismu i ukusima čitalačke potražnje, usmjeravajući registre svoje pripovjedačke kulture na jednokratna čitateljska zadovoljstva.

Iako će atribucija ‘nepodnošljive spisateljske lakoće’ sumnjom opteretiti njegove književne stranice, u uvjetima naše skromne pismenosti i književne kulture one imaju poseban i osobit status. Riječ je o stranicama koje brojnošću vidljivih pripovjedačkih preobrazbi legitimiraju svojeg autora značajnim i važnim književnim imenom o kojemu ni hrvatska književna znanost ni književna povijest još uvijek, unatoč zavidnoj kritičkoj recepciji, nije rekla završnu riječ. Štoviše, Zvonimir Majdak je pisac koji tek čeka svoju cjelovitu književnu valorizaciju, unatoč teretu literarnih trivijalnosti kojima je opteretio stranice svoje pozamašne biblioteke objavljenih naslova.