Povijesni iskorak hrvatskoga jezika

Od 1. rujna 2008. godine hrvatski je jezik odlukom Međunarodnog tijela za norme u Washingtonu (ISO 639-2 Registration Authority), dakle odlukom tijela nadležnog za kodifikaciju jezika u međunarodnom kontekstu, priznat time da mu je određen zasebni jezični kod čime ga se ujedno u međunarodnoj kodifikaciji jezika odvojilo od dotadašnjeg srpskohrvatskog jezika i koda u koji je dotad, potpuno zavisno sa srpskim, bio uključen. Tom su odlukom dotadašnji jezični kodovi za hrvatski jezik scr (Serbo-Croatian-Roman), kao i onaj za srpski jezik scc (Serbo-Croatian-Cyrillic) izbačeni iz daljnje uporabe na međunarodnom planu, a uvedena su dva nova samostalna jezična koda: hrv za hrvatski jezik i srp za srpski jezik. Odluka je donesena 17. lipnja 2008., time da se obvezno u međunarodnom prometu primjenjuje od 1. rujna 2008. godine.

O navedenom važnom događaju objavljena je knjiga Tihomila Maštrovića i Roberta Machale Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika (NSK, Zagreb, 2011.) te niz znanstvenih članaka kojima su, uz navedene, autori: Radoslav Katičić, Mislav Ježić i Ernest Fišer. U povodu 5. obljetnice međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika u Matici hrvatskoj u Zagrebu održana je godine 2013. javna tribina, a izlaganja su tiskana u br. 6. Kola godine 2013.

U ovom članku, o desetoj obljetnici tog važnog ne samo kulturnog, već i političkog i društvenog događaja, koristili smo objavljene tekstove navedenih autora.

1.

Nastojanja za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika pokazat će da ona traju još od 19. stoljeća, odnosno od hrvatskoga narodnoga preporoda, sve do naših dana. Ishode tih nastojanja negativno je odredilo donedavno hrvatsko političko okružje, stoga je dugotrajnost dosadašnjih hrvatskih neuspjelih nastojanja spram međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika bila prvenstveno vezana uz političke i ideologijske odrednice hrvatske političke povijesti, obilježene podređenim političkim položajem Hrvatske u međunarodnom okružju. Jezik se, kao temeljna označnica nacionalnoga identiteta, Hrvatima s utjecajnih političkih motrišta osporavao na tragu svih onih austrofilskih, ugarskofilskih, srbofilskih i jugofilskih političkih interesa, a izostanak slobodne i suverene hrvatske države bio je favorizirajući faktor upravo tih i takvih nastojanja (Maštrović, 2012.).

Okolnosti međunarodne recepcije hrvatskoga prava na vlastiti jezik znatno su se poboljšale od godine 1991., stvaranjem Republike Hrvatske. Premda je Ustavom iz 1991. hrvatski jezik u Hrvatskoj utvrđen kao službeni jezik, bilo je potrebno ostvariti i njegovu međunarodnu kodifikaciju, odnosno njegovo međunarodno priznanje. To se nije dogodilo 1991., nego tek godine 2008., kada je napokon hrvatskom jeziku dodijeljen samostalni jezični kod u međunarodnom sustavu kodificiranih jezika (Ježić, 2013: 108-111).

Zahtjev upućen 2008. nadležnom međunarodnom tijelu došao je od najviše stručne ustanove u državi – Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, ujedno najpozvanije da artikulira zahtjeve koji se odnose ne samo na knjižničarsko stručno poslovanje i knjižničarske standarde od kojih su neki najuže povezani s nazivom jezika, već i sva ostala pitanja nacionalne kulture, te od Hrvatskog državnog zavoda za norme. Zahtjev je sastavio prof. dr. sc. Tihomil Maštrović, tadašnji glavni ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a potpisnik zahtjeva je i Hrvatski zavod za norme (direktor: dr. sc. Dragutin Funda) u čijoj je ovlasti tumačenje zakonskih regulativa u svezi s ISO normama. Dakle, zahtjev za izmjenu međunarodnoga koda hrvatskoga jezika artikulirala je struka, a ne politička tijela. To vjerojatno ne bi bilo dostatno da zahtjev nisu podržale i supotpisale i komplementarne ustanove iz Republike Srbije: Narodna biblioteka Srbije (direktor: mr. sc. Sreten Ugričić) i Institut za standardizaciju Srbije (direktor: Ivan Krstić). Ukidanje dotadašnjeg zajedničkog srpskohrvatskog jezika zatražile su nadležne ustanove, kako s hrvatske tako i sa srpske strane. Time su stvorene važne pretpostavke za uspjeh zajedničkog zahtjeva (Maštrović, 2008: 152). I napokon: ovaj put zahtjev (kako je to bio slučaj u doba bivših jugoslavenskih državâ) nije bio artikuliran s ideoloških pozicija (sjetimo se samo političkih interpretacija o hrvatskom jeziku u doba jugokomunističkog tzv. »bratstva i jedinstva«) već s pozicija istinskih stručnih, znanstvenih i životnih interesa jedne i druge strane (Ježić, 2013: 108-111).

Uz onaj nacionalni, konkretni bibliotečni interes knjižničara iz Srbije bio je sadržan u činjenici da je dotadašnja praksa postojanja zajedničkog srpskohrvatskog jezika, s predviđenim inačicama u pismu, uz odgovarajuće međunarodne jezične kodove, u svjetskom bibliotekarstvu praktično značila i to da su se latinične knjige tiskane u Srbiji vodile s kodom scr (Serbo-Croatian-Roman), dakle kao tzv. »hrvatske«, a knjige tiskane ćirilicom u Hrvatskoj kao srpske. Ovo prvo nije odgovaralo srbijanskoj strani te je ta činjenica za njih zasigurno jedan od važnijih razloga što su u potpunosti prihvatili inicijativu odvajanja jezika, te izmjene jezičnih kodova. Jednako je važna i činjenica da su i srpske institucije, sudeći po spremnosti srbijanske nacionalne knjižnice, napokon napustile integralističku jezičnu politiku. Jer, istodobno s međunarodnim priznanjem oznake hrv, uvedena je, na traženje Narodne biblioteke Srbije (i Instituta za standardizaciju Srbije), oznaka srp za srpski jezik.

Uspjehu akcije kojom je ostvareno međunarodno priznanje i kasnija podjela u međunarodnoj klasifikaciji dva do jučer spojena jezika, nedvojbeno su pripomogle i dvije srbijanske ustanove. Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika povijesni je trenutak za hrvatski jezik, no sigurni smo da je to važan događaj i za srpski narod koji živi u našem susjedstvu (Katičić, 2013: 97-102). Standardni jezici Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba imaju, uz evidentne razlike u nizu aspekata, zajedničku novoštokavsku dijalektnu osnovicu (fonologiju, gramatički sustav, osnovni rječnik). Hrvatski jezik ponajprije obuhvaća standardni, odnosno književni ili opći hrvatski jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati. Dijalektima čakavskoga i kajkavskoga narječja govore samo Hrvati, dok se štokavskim narječjem uz Hrvate služe i Bošnjaci, Srbi te Crnogorci. Naši jezici su jezici u dodiru; bliski ali i različiti, toliko različiti da svaki od njih ima svoju povijest, svoje osobitosti, svoj razvoj, svoje norme, svoje funkcionalne stilove, svoja narječja, idiome i govore, svoje književnosti i svoje znanosti koje ih čine posebnima.

2.

Najvažniji pozitivan učinak međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika, ostvarenoga godine 2008. primjerenom kodifikacijom hrvatskoga jezika, prepoznao se u dobrim vijestima pristiglim krajem 2010. iz Europske zajednice koja je prihvatila hrvatski jezik kao svoj 24. službeni jezik; time je potvrđeno da se u međunarodnom okružju definitivno odustaje od dotadašnjeg tzv. srpskohrvatskoga jezika, što su čak predlagali i neki europarlamentarci. Opisujući događaje uoči očekivane odluke Jim Hlavač piše: »Postojale su bojazni da će se vratiti naziv srpskohrvatski ili da će se prednost dati drugome, novomu eufemizmu bosanski-hrvatski-srpski kao općem nazivu za jezike u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u Srbiji i Crnoj Gori« (Hlavač, 2006: 96). Da je hrvatski jezik postao službeni jezik EU-a određeno je pregovaračkim poglavljem pod br. 34 – Institucije (zatvorenom u studenom 2010.) u kojem se određuje što sve države članice institucionalno dobivaju u sustavu Europske unije, odnosno koja im prava sudjelovanja pripadaju u Europskom parlamentu, Europskoj komisiji, Vijeću i u ostalim zajedničkim tijelima Unije, nakon potpisivanja Pristupnoga ugovora.

Ujedinjeni u različitosti – moto je i jedna od osnovnih ideja Europske unije. Ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja 2013. Hrvatska nije izgubila svoj nacionalni i kulturni identitet niti se odrekla svog jezika i svojih običaja. Naprotiv, Hrvatska je ulaskom u EU svojom kulturom, običajima obogatila te donijela jezik koji će postati 24. službeni jezik Unije. Posljedicom uspješnog pregovaranja hrvatskih pregovaratelja hrvatski jezik je dakle postao službeni jezik Europske unije i to je svakako jedan od najvećih uspjeha u pristupnim pregovorima Hrvatske. Tom prevažnom postignuću nedvojbeno je prethodilo međunarodno priznanje hrvatskoga jezika ostvareno 1. rujna 2008. godine (Maštrović, 2013: 125).

3.

Ocjenjujući međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, s obzirom na jezikoslovna povijesna iskustva, akademik Radoslav Katičić zaključuje: »To je priznanje doista velik uspjeh s obzirom na položaj u kojem smo bili prilično bespomoćni. Čak smo neko vrijeme, ne baš kratko, i sami sudjelovali u općem nepriznavanju hrvatskoga jezika, pa se sada prozivajući nas na to pozivaju. Seže to duboko u devetnaesto stoljeće, do u vrijeme kada se slavistika tek izgrađivala kao treća velika europska neofilologija. Slavistika naime nije priznavala svoju kroatistiku. Zanimljivo je da je isprva Šafařik vrlo ispravno uočio što je hrvatski jezik, ali je onda posve promijenio mišljenje i izbrisao ga iz svojega popisa slavenskih jezika. Jezik Hrvata uvrstio je u nj skupa s jezikom Srba kao jedan te isti slavenski jezik. Tomu se nije usprotivio ni Dobrovský, ni Kopitar, ni Miklošić. To je u slavistici ostalo mjerodavno. (...) Svaki drukčiji stav smatrao se je iracionalnim povođenjem za osjećajima. (...) Ipak položaj se, vrlo polako i teško, počeo mijenjati. Životna je logika sada kada suverena država više nije strogo i formalno odbijala govor o hrvatskom jeziku, nego ga je čak upisala u svoj Ustav, koliko god u njoj bile prisutne, pa i utjecajne, snage koje prikriveno sve teže za tim da protiv velike većine u hrvatskoj jezičnoj zajednici, uz međunarodnu potporu, rade na tome da povrate staro znanje: da hrvatski jezik kao svoj i različit od srpskoga, crnogorskog i bošnjačkoga ne bude priznat i da ne bude dopušteno govoriti o njem takvom, nego da se takav govor sankcionira – životna je logika sve više prevladavala i u međunarodnom prostoru. Na nekim sveučilištima u svijetu, od Australije do Mađarske i Poljske, hrvatski je jezik postao nastavni predmet, pa čak i studijski smjer« (Katičić, 2013: 99-101).

Nakon Odluke kojom se hrvatski jezik uključuje u svjetske standarde, dodjelom zasebnog koda, svuda će se u svijetu na brojnim sveučilištima gdje za taj jezik postoji interes napokon moći prisupiti njegovom kvalitetnom poznavanju i studiranju. Isto tako, znatno će se olakšati put pronalaženja hrvatskih knjiga i lakšeg do njih dolaženja u svjetskim knjižnicama. Značaj i uloga nacionalnog kôda za hrvatski jezik s obzirom na njegov nov, međunarodno prihvaćeni standard, značit će prije svega snaženje hrvatskoga nacionalnog identiteta te ravnopravnost hrvatskoga jezika među ostalim jezicima kao pretpostavke ravnopravnosti hrvatskoga naroda u međunarodnoj zajednici.

Nova pozicija hrvatskoga jezika u bibliografskoj uporabi ogledat će se prvenstveno u činjenici da će temeljem tog postignuća hrvatska knjiga sada biti jasno određena u knjižnim fondovima svih svjetskih knjižnica, u različitim bibliografijama, u znanstvenim projektima te na svim stručnim, znanstvenim, upravnim i političkim adresama bitnim za pozicioniranje hrvatskoga jezika i hrvatske književne i znanstvene baštine u određivanju i oblikovanju sastavnica cjelokupnoga svjetskoga kulturnoga nasljeđa. Hrvatskim će se autorima, nakon ovog priznanja, prvi put u europskom i svjetskom kulturnom krajoliku dogoditi da ih se napokon prepoznaje kao hrvatske autore, te da ravnopravno svojim radom nastave doprinositi svjetskoj riznici znanja, istodobno unoseći u nju hrvatski nacionalnih trag, čime će i hrvatski nacionalni identitet u punom opsegu postati prepoznatljiv na globalnoj razini (Maštrović, 2017: 237).

4.

Nakon međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika u hrvatskom medijskom prostoru objavljeno je nekoliko desetaka članaka i tematskih razgovora o tom događaju. Smatrajući da recepcija međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika nije onakva kakva bi trebala biti, s obzirom na važnost ostvarenoga postignuća, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu obratila se 26. lipnja 2009. Saboru Republike Hrvatske s prijedlogom da se dan 1. rujna u Hrvatskoj proglasi »Spomendanom međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika« (Maštrović, 2011: 231-270).

Prijedlog NSK podržali su i dali mu svoju suglasnost brojni ugledni čimbenici hrvatskoga javnoga, znanstvenoga i kulturnoga života; gotovo sva hrvatska sveučilišta: Sveučilište u Zagrebu (rektor prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš); Sveučilište u Rijeci (rektor prof. dr. sc. Pero Lučin); Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku (rektorica prof. dr. sc. Gordana Kralik); Sveučilište u Zadru (rektor prof. dr. sc. Ante Uglešić); Sveučilište u Dubrovniku (rektor prof. dr. sc. Mateo Milković); pojedine visokoškolske ustanove: Učiteljski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku (Katedra za hrvatski jezik, doc. dr. sc. Dubravka Smajić); Odjel za izobrazbu učitelja i odgojitelja predškolske djece Sveučilišta u Zadru (pročelnik doc. dr. sc. Robert Bacalja); brojne hrvatske nadbiskupije i biskupije: Zagrebačka nadbiskupija (mons. dr. Vlado Košić, pomoćni biskup zagrebački); Riječka nadbiskupija (mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup); Varaždinska biskupija (mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup); Gospićko-senjska biskupija (mons. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski); Požeška biskupija (mons. Antun Škovrčević, požeški biskup); Biskupski ordinarijat Krk (Valter Župan, biskup krčki); Biskup porečko-pulski u miru mons. Antun Bogetić.

Prijedlog NSK podržala su i sljedeća stručna i umjetnička društva i ustanove: Hrvatsko filološko društvo (predsjednik prof. dr. sc. Stipe Botica), Hrvatska matica iseljenika (ravnateljica Danira Bilić), Društvo hrvatskih književnika (predsjednik Borben Vladović), te napokon i politička tijela; na prvom mjestu Predsjednik Republike Hrvatske (Stjepan Mesić) te Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske (ministar Gordan Jandroković). Svi su oni u svojim pismima podrške izrekli brojne pohvale zbog važnog postignuća (Maštrović, 2011: 233-265). Tako prof. dr. sc. Gordana Kralik, rektorica Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku u svom pismu ističe da je »međunarodno priznanje hrvatskoga jezika od iznimnog značaja za hrvatsku akademsku i znanstvenu zajednicu i prepoznatljivost hrvatskih znanstvenika u europskoj i svjetskoj znanosti« (Maštrović, 2011: 233-234), a rektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš naglašava: »Uvjeren sam kako će Vaša inicijativa i svi učinjeni napori da hrvatski jezik bude međunarodno priznat, kao i da njegova važnost i snaga postane dio svijesti svakog Hrvata i građanina Reublike Hrvatske, biti prepoznati u Vladi Republike Hrvatske i Hrvatskom saboru te da će prihvatiti Vaš prijedlog da se 1. rujna proglasi spomendanom međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika« (Maštrović, 2011: 248-249).

Ravnateljica Hrvatske matice iseljenika Danira Bilić obavještava da je Matica svoj godišnjak Hrvatski iseljenički zbornik 2009. posvetila važnom događaju međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika »cijeneći da svi Hrvati i građani hrvatskog podrijetla u svijetu trebaju saznati za taj povijesni čin«. Ona nadalje piše da će 2008. godina »na znanstvenoj razini biti ponajviše zapamćena po tome što je 1. rujna došlo do međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika. Taj događaj mnogi opravdano nazivaju drugim međunarodnim priznanjem Hrvatske. Od tada više nema nepostojećega, nametnutog i unitarnog srpskohrvatskog jezika, odnosno hrvatskosrpskog jezika.« (...) »Do priznanja našeg materinskog jezika dolazi u epohi u kojoj moderna hrvatska nacija teži ulasku u Europsku uniju, planetarnu višejezičnu zajednicu bez premca. Gledajući povijesno iskustvo Hrvata u drugom tisućljeću, koji izvan matične zemlje živi u tridesetak zemalja svijeta, uživajući blagodati višejezičnosti, a katkad u prošlosti zamjenjujući materinski jezik jezicima zemalja prijema, stoga vjerujemo kako će nam upravo to iskustvo dodira u trećem tisućljeću ublažiti neizvjesnu europsku budućnost naše zemlje« (Maštrović, 2011: 238-239).

Predsjedništvo Hrvatskog filološkog društva u Zagrebu, izvještava njegov predsjednik prof. dr. sc. Stipe Botica, raspravljalo je o međunarodnom priznanju hrvatskoga jezika i jednoglasno je poduprlo inicijativu za proglašenje 1. rujna spomendanom, kao što je godine 1967. podržalo potpisivanje Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga jezika što je na tragu temeljne zadaće Društva koja je upravo zaštita i njegovanje hrvatskoga jezika (Maštrović, 2011: 252). Među lijepim riječima što su o navedenoj inicijativi, prihvaćajući je, napisali brojni hrvatski biskupi ovdje izdvojimo riječi krčkog biskupa Valtera Župana: »Nadamo se da će međunarodno priznanje hrvatskoga jezika biti ne samo od važne pomoći u daljnjoj afirmaciji položaja naše države u međunarodnim odnosima, nego da će isto tako promicati i svijest o potrebi čuvanja hrvatskih nacionalnih interesa i identiteta hrvatskoga naroda u vlastitoj državi, koja je nastala izuzetnom hrabrošću, odlučnošću i velikodušnim darivanjem onih čije se žrtve nikada ne mogu zaboraviti« (Maštrović, 2011: 260-261).

Podrška nije došla od dvije za hrvatsku kulturu važne ustanove. Nije se oglasila Matica hrvatska, a s adrese Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti stigao je dopis, što ga potpisuje tadašnji predsjednik HAZU akademik Milan Moguš, u kojem se navodi da »Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i njezin Razred za filološke znanosti ne smatraju da je tim činom od 1. rujna 2008. hrvatski jezik međunarodno priznat« (Maštrović, 2011: 266). Stav je obrazložen na sljedeći način: »Nijedna država, nijedno sveučilište u Rusiji i zapadnoj Europi, nije tada [odnosi se na 1. rujna 2008.] priznalo samobitnost hrvatskoga jezika, pa ni Europska zajednica, čije Vijeće bi moralo donijeti tu odluku, nakon jednoglasnog pristanka svih država članica« (Maštrović, 2011: 266).

Slijedio je zaključak Odbora za obrazovanje znanost i kulturu Hrvatskoga sabora (predsjednik prof. dr. sc. Petar Selem) od 14. srpnja 2009. u kojem se navodi da se »za provedbu inicijative da se odlukom Hrvatskog sabora 1. rujna proglasi Danom međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika, nisu još stekli potrebni uvjeti«, te u obrazloženju naglašava da će »važna biti sudbina odluke međunarodnog tijela za norme ISO-639-2, Registration Authority od 17. lipnja 2008. Osim toga, ovakvu odluku nije moguće donijeti bez da se u to uključe najvažnije hrvatske kulturne institucije, kao što su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Matica hrvatska« (Maštrović, 2011 : 269).

Kad je o recepciji važnog događaja riječ treba spomenuti i to da je uredništvo Matičina časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Kolo reagiralo tako što je objavilo tematski dvobroj 5-6/2012. o položaju hrvatskoga jezika s tekstovima istaknutih jezikoslovaca,(1) te 4. listopada 2013. u velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu organiziralo javnu tribinu »Peta obljetnica međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika« na kojoj su o navedenoj temi izlagali akademici Radoslav Katičić i Mislav Ježić, prof. dr. sc. Tihomil Maštrović i urednik Ernest Fišer, a tekstovi su potom objavljeni u Kolu (Fišer, 2013: 129-134).(2) Tom se prigodom akademik Radoslav Katičić u svom prilogu pita:

»Zašto se međunarodnom priznanju hrvatskoga jezika u nas poklanja tako malo pozornosti, zašto je to tako slabo poznato i nikako se ne ističe, zašto mnogi od brojnih koji od nas jezikoslovaca zahtijevaju da se brinemo i zauzimamo za hrvatski jezik tomu poklanjaju tako malo pozornosti? (...) Nedvojbeno tu igra ulogu potpuna nespektakularnost toga pravnog čina koji mnogima otežava da uoče i shvate njegove implikacije i njegovu važnost. Nema tu baš nikakve estrade. Ljudi danas nekako teško uočuju ono što se odigrava u tišini i sasvim bez vašarske buke. A nekima je baš i pravo da se važnost te odluke i toga događaja ne uočuje« (Katičić, 2013: 102).

5.

Ostvareni uspjeh u dobivanju međunarodne oznake hrv za kodnu oznaku hrvatskoga jezika u međunarodnim ISO-standardima za bibliografsku i terminološku uporabu, svakako je nezaobilazan događaj u brojnim naporima u međunarodnom prepoznavanju hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta i jedan od važnijih događaja u međunarodnom priznavanju hrvatskoga jezika. Pitanje identiteta hrvatskoga jezika posljednjih je godina česta tema brojnih jezikoslovnih, ali i interdisciplinarnih rasprava koje su, svaka iz svoje perspektive, pripomogle problematiziranju i razrješenju tog složenoga pitanja. Stoga se, kad je riječ o međunarodnom prepoznavanju hrvatskoga jezika, s pravom ističe da je riječ o događaju koji je za Hrvate možda jednako važan kao i priznanje Republike Hrvatske kao suverene međunarodno priznate države (Maštrović, 2017: 242-243). Pridodajmo ovome da je činjenicu ostvarenu važnim događajem međunarodnog priznavanja hrvatskoga jezika 1. rujna 2008., važno promicati u školskim udžbenicima te u svim medijskim prilozima vezanim uz povijest hrvatskoga jezika, s ciljem da joj se ubuduće odredi dolično mjesto u hrvatskoj javnoj svijesti i znanju.

Literatura:

1. Fišer, Ernest (2013.). Međunarodna zaštita hrvatskoga jezika. Kolo, XXIII, br. 6, str. 129-134.
2. Hlavač, Jim (2006.). Jezična politika i praksa u Europskoj Uniji. Jezik, 53, br. 3, str. 105.
3. Ježić, Mislav (2013.). Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika. Kolo, XXIII, br. 6, str. 103-111.
4. Katičić, Radoslav (2011.). Identitet hrvatskoga jezika. U knjizi: Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika. Priredili Tihomil Maštrović i Lobel Machala, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, str. 11-18.
5. Katičić, Radoslav (2012.). O položaju hrvatskoga jezika. Kolo. XXII, br. 5-6, str. 112-117.
6. Katičić, Radoslav (2013.). Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika i njegovo značenje. Kolo, XXIII, br. 6, str. 97-102.
7. Maštrović Tihomil (2008.) Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika. Jezik, god. 55., br. 4., str. 152.
8. Maštrović, Tihomil i Lobel Machala (2011.). Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika. Zagreb. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.
9. Maštrović, Tihomil (2012.). Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika. Kolo, XXI, br. 5-6.
10. Maštrović, Tihomil (2013.). Peta obljetnica međunarodnog priznanje hrvatskoga jezika. Kolo, XXIII, br. 6, str. 112-128.
11. Maštrović Tihomil (2017.). Kodifikacija hrvatskoga jezika u međunarodnom kontekstu. U knjizi: Kroatološki ogledi, Zagreb, Leykam international.

__________________
(1) Svoje jezikoslovne priloge u dvobroju Kola (XXII, br. 5-6, Zagreb, 2012.) objavili su: akademici Radoslav Katičić, August Kovačec, Mislav Ježić, Ranko Matasović i Leopold Auburger (München) te prof. dr. sc. Artur Bagdasarov (Moskva), prof. dr. sc. Tihomil Maštrović, prof. dr. sc. Mario Grčević, dr. sc. Andrea Sapunar Knežević i dr. sc. Marijana Togonal.

(2) Kolo, XXIII, br. 6, Zagreb 2013. Tema broja: 5. obljetnica međunarodnog priznanja hrvatskog jezika.