Polivalentno ispisivanje svijeta

Vrh najvrsnijega živućeg pjesništva u Hrvatskoj (po osobnom mišljenju, a vjerujem kako bi se mnogi sa mnom složili) već duže vrijeme čini trolist: Danijel Dragojević, Milko Valent i Delimir Rešicki. Rešicki je prije dvije godine objavio izvrsnu zbirku Lovci u snijegu (Fraktura, 2016.), Dragojević nedavno Kasno ljeto (Fraktura, 2018.), a Valent Otvorenu rosu u izdanju V.B.Z.-a (koncem 2017.). Možemo reći kako nam je (ponajbolja) pjesnička produkcija vrlo živa i aktivna.

Valent svojom, sada već dvanaestom zbirkom nastavlja prepoznatljivim pjesničkim rukopisom vlastito »popisivanje svijeta«, stvarati svoj urbano-filozofijski jazz, iako sada dosta gušće i kompaktnije. Prema autorovim riječima u uvodu (str. 9-10), knjiga je nastala nakon četrdeset godina istraživanja antropologije, biologije, religije folklora i teorije simbolizma, to je tragična poetska opera u četiri čina, četverolisna djetelina na kojoj se svako jutro pojavljuje rosa. Cjeline su nejednake, ali svaka broji 12 pjesama (broj numerološki značajan u svemu, od astrologije, religije i mitologije do svakodnevnoga života, a autopoetički vezan uz autorovu godinu rođenja [12 x 4 = 48] – i značajan podatak o dvjema obljetnicama: 70. njegova rođenja i 50. sveukupnoga književnoga stvaranja). Neke su više, a neke manje narativne, tematski teže i višestruko odredive, s gusto isprepletenim tijelom teksta zbirke u podlozi što je pomalo odmak, ali, moglo bi se reći i svojevrstan pomak u dosadašnjemu Valentovu poetskom ispisivanju.

Prva cjelina – Skulpture od asfalta – na neki način tematizira općenito stanje svijeta, ono izvanjsko, a u pojedinačnosti Europu (pjesme Ritam za golu Europu, Lijepe arapske oči i burkini, posebno narativna i upečatljiva Svijet, popisivanje, gorki deserti), drugu realnost simulakruma (Memorijalni slatkiš Strah, Facebook: »Suči se s knjigom!«) i, naravno, ljubav i poeziju (Nesanica, Zdrava prehrana i dr.). Lirski je subjekt proaktivan, tj. s jedne je strane duboko uronjen u pojavnosti i događajnosti svijeta (popisivanje svijeta jest iscrpljujući fizički / rad. zasad su gorki deserti jedina utjeha, str. 48.), a s druge ga strane ironično i pronicljivo tumači kao povijesno neuozbiljen; politički, društveno i umno u nazadovanju, ničeovski dekadentan (Europa hoda modnom pistom u carevom / novom ruhu. to je odjeća za sva godišnja / doba. u tijeku je posljednja menstruacija, str. 22; epoha uha. epoha oka. epoha zaostalih / zjenica, str. 51.), ostvaren više u virtualnoj nego u zbiljskoj stvarnosti (ljudi kojima je jedina lektira mobitel / nemaju što izgubiti, str. 22; »Facebook je najveće groblje živih ljudi / na svijetu, str. 38; daljinski / upravljač univerzalan je alat navigacije / eksplozije i psihe. većina voli te skulpture, str. 29.), s izlazom u metaforici otvorene rose (svakog jutra tvoj život je otvorena rosa, str. 58.).

Druga cjelina Instalacije u neredu: moderne pećine već u svome naslovu prikazuje smisaono »čvorište« pozicionirano u iznošenju otuđenosti suvremenoga društva kroz šizoidna putovanja lirskoga subjekta, bilo stvarna, kroz gotovo filmsko kadriranje, tj. smještanje u određene gradove u pojedinim pjesmama (Cleveland, Stonehendge, Amsterdam, Portsmouth – s fotografijom, Ženeva, New York i dr.), bilo premještanjem u drugi lirski subjekt – Nju (pjesme Bipolarni buketi i Ja sam disfunkcionalna) ili obraćanjem određenim adresatima (ponegdje se mijenjaju iz strofe u strofu, iz pjesme u pjesmu). Presjek društvenoga konteksta u kaotičnu raspadanju »zarezan« je na nekoliko razina, ali možda ponajbolje u gradaciji redaka: u tijeku je snažno internetsko / ludilo. u tijeku je i golemo komešanje / milijardi raspadnutih, rasutih, ludih, / rastrojenih neurotičnih ljudi koji se / nikad neće moći ujediniti sa sobom, / koji, nažalost, nikad neće moći doći k / sebi. »Amen« je njihova jedina riječ, str. 75. Pozitivan ekvivalent postojećemu stanju ponovno je smješten u poeziju, ljubav i metaforiku otvorene rose.

PTSP-civilizacija naslov je treće cjeline, manje narativne, tekstualno i semantički labavije isprepletene, tekstovi su kraći, ton smireniji. Tematsko je žarište u pojedincu, lirski je subjekt većinom u intimnome analiziranju izvanjskoga sa sjecištima u obiteljskim ili ljubavno-erotskim odnosima (Nina, Carol, Zoe), ironiziranju epohe banalnosti (idioti su naše / svakodnevno gnojivo, str. 124) i posebnim naglaskom na psihičkim bolestima kao neurotičnim nuspojavama postmodernoga doba (pjesme PTSP na tripu, Kafka, psihičke bolesti) te ponekim autoreferencijalnim elemenatima (pjesme Grafiti, adrenalin i Nulta točka je hladna).

Četvrti dio znakovitoga naslova Konačno rješenje, kao i prethodni, manje je narativan, tekstovi su kraći, ritam i ton tiši i prigušeniji. Lirski je subjekt u stanju pomirenja sa svijetom, svojevrsna prihvaćanja svega onakvoga kakav on jest (zalihe poznatog su neiscrpne, str. 136, neće se vratiti. genije je mrtav. / vlada epoha bez genija, str. 141), a antagonizam trivijalnosti potrošačkoga društva (česti su opisi štandova, nabrajanje artikala i njihovih cijena) i traženja smisla nalazi u konstanti ljubavi (rijeke, kao ni tržnice s popisom svijeta, / nikada ne mogu odnijeti ljubav kao / potrošeno smeće, str. 132), poeziji (popisivati svijet. to je konačno rješenje / za gnojnu depresiju koja te prati / od dječjeg vrtića. to si oduvijek znao, str. 131) i »otvorenoj rosi« (koncept: rosna rezerva: popisivanje / svijeta. i vrijeme za predah je stavka, str. 135). Posebno su intimne pjesme Pogubne pukotine i Djevojčica i vrapci, a posljednja Samoubojstvo donosi ambivalentnu pobjedu egzistencijalnoga subjekta nad ispraznosti svijeta (možda ću se / ubiti, pobijediti sebe. no i pobjeda je poraz, str. 145).

Kritičar Davor Šalat pjesništvo Milka Valenta (posebice zadnjih nekoliko zbirki) nazvao je totalnom poezijom, što ona, po svim svojim tekstualnim i stilističkim odrednicama, svakako i jest. Tkivo teksta Otvorene rose izrazito je semantički višeslojno, tvorbeno gusto isprepleteno i stilski polivalentno. Naime, Valent svoj tekst gradi poetskim i proznim elementima, pjesnički bogato, ali i narativno – lirske pasaže presijecaju priče o ljudima iz svih krajeva svijeta, čak s ponekim dramskim (dijalozi) i putopisnim dionicama čijim brzim izmjenama, kao slaganjem različitih kadrova ili scena u filmu, postiže izuzetnu dinamiku i napetost poetskoga štiva, dok se ritam iz gotovo eksplozivnoga u prvim dvjema cjelinama polako smiruje pri kraju zbirke. Tematika poetskoga djela obuhvaća totalitet svijeta u svim njegovim fenomenima i slojevima (od trivijalnoga do metafizičkoga), a lirski subjekt raslojava se u »ja« koje aktivno sudjeluje u svim događajnostima i ironično »Nad-ja« koje neprestano komentira tu istrzanu fragmentičnost i kaotičnost u shizofrenim putovanjima kroz dimenzije stvarne, virtualne, ali i osobne, intimne zbilje.

Stilski postupci kojima autor na makrorazini gradi poetski diskurs su mnogobrojni. Osnova je prototekst – »popisivanje svijeta« na koji slaže metatekstualne (lažna i prava citatnost, ponekad s ironijskim parafraziranjem ili obrtanjem ustaljenih obrazaca), intertekstualne (često izravno ili neizravno upućivanje na mnogobrojne književnike i filozofe), intermedijalne (referiranje na film, glazbu, arhitekturu, sve vidove suvremene, ali i kulture općenito, umetanje slikovnih i grafičkih elemenata u zbirku) i autoreferencijalne elemente (citat iz zbirke Pustinja, referiranje na Totalni spol). Polivalentnost Otvorene rose na mikrorazini vidljiva je u vještu korištenju brojnih i različitih stilskih figura: neobična i izvrsno stilizirana metaforika, česta tvorba oksimorona u funkciji ironijskoga, ironija, paronomazija, gradacija, parafraze, upotreba simbola i – posebnih znakova, sada već općih mjesta Valentove poezije, samih ili u sintagmama – pustinja, srebro, ljepilo.

Na jezičnoj razini, zbirku karakterizira i upotreba ojkonima u funkciji ekspresivnoga sredstva, diskurzivnih filozofema, parodijsko igranje rimom, opkoračenje stiha bez gramatičke logičnosti i ludistički elementi kojima se postiže ironijski odmak od izvanknjiževne, ali i književne zbilje. Potrebno je još napomenuti kako svaka pjesma u zbirci počinje uvodnim (autorovim) »citatom« u kurzivu te kako je prisutna i određena filozofičnost i alkemičnost u tekstu, vidljiva u ponekim heraklitovskim gnomskim strukturama i njihovoj magijskoj zavodljivosti.

Još bi se štošta dalo pridodati analizi ove nemale knjige (i po značenju i po opsegu), ali forma prikaza na nekoliko stranica popriličan je izazov za takvo nešto te bi ovaj tekst trebalo privesti kraju u pokušaju njegova zaključka. Filozofi kažu kako je savršenstvo u savršenu spoju forme i tvari, preciznije: svakoj tvari pristaje točno određena forma i samo njihovim spojem nastaje savršenstvo. Otvorena rosa uspjela je postići taj spoj, njezin izraz posvema prati zadani sadržaj; ona na stilski osebujan način, precizno i smišljeno izvedenoga (složenog) pjesničkog koncepta višestruko govori o totalitetu (post)modernoga vremenskog i prostornog totaliteta u kojem obitavamo. Četverostruka formalna struktura zbirke ide od općega prema pojedinačnomu, ujedno ih sadržavajući u sebi gibanjem posebne poetske dijalektike. Milko Valent autor je koji svojim djelima održava svježinu rose domaće recentne literature, majstorski vješt u popisivanju svijeta i držanju lirske ljestvice tamo negdje, među ostalim olimpskim bićima.