Odustajanje od biografije

PROČIŠĆAVANJE. Čini se da je ovo vrijeme pročišćavanja. Stvari koje iz različitih razloga nisam mogla niti željela vidjeti, sada sjedaju na predviđena mjesta i ja se oslobađam tih nepotrebnih, balastnih iluzija. Na stranu one ljubavne emocije, zanosi i plaminjanja, nego prestajem vjerovati u bratstva po peru: ne zanimaju me više literarna suglasja i subratja, niti o njima želim slušati. Sve je to aproksimativno i klimavo, traje dok traju interesi obiju strana, dok je za pravo stvaranje ionako potrebna samoća i koncentracija. Častim se distancom i odustajem od slanja još »vrućih« tekstova bilo kome, od rasprava o napisanom i o literarnim planovima, od usporedbi bilo koje vrste. Sve me to neopisivo zamara. Voljela bih u stvarnosti, baš kao i u svojoj novoj pjesmi posvećenoj Valeryju, sve diletante »samljeti s kostima skupa«, umjesto da pišem o njihovim knjigama i rukopisima, uz zamršena objašnjenja o njihovu radu i motivaciji, što bi i ovako trebalo izvirati iz teksta, umjesto iz beskrajnih i izlišnih fusnota.

Kad me netko ostavi s napisanim stranicama nasamo, to je jedino relevantno.

Neću znati što su ti ljudi željeli napisati, niti što su proživljavali pred dverima vlastita teksta. Zanimaju me energije, emocije, pobudljivost, koju taj tekst ili predložak općenito u meni izaziva. Nitko od mojih čitatelja također se ne pita o okolnostima u kojima nastaju moje pjesme. Jesam li očajna, gladna, zabrinuta, razljubljena, u besparici, u tugovanju, u nekom svom jadu ili paranoji, to se njih savršeno ne tiče. Muče li me simptomi starenja, ojađuju li me vlastita djeca, kakvi sve strahovi provaljuju iz podsvijesti, ništa od toga ne dopire do subjekta s druge strane teksta. Njih zanima samo finalni rezultat, mogućnost da se s nekim stihom ili odlomkom poistovjete, da vide jesu li gore ili dolje u odnosu na estetsku prečku postavljenu u tekstu. A sve oko toga je sablasna praznina neodazivanja.

Visim nad jednim Jungovim tekstom: »Moj život je ono što sam učinio, moje znanstveno djelo; jedno je nedjeljivo od drugoga. Moje djelo je izraz mog unutarnjeg razvoja, jer posvećivanje sadržajima nesvjesnog oblikuje čovjeka i dovodi do njegovih preobrazbi. Moja se djela mogu smatrati postajama na životnom putu«. Dakle, pročišćavanje. Sito je sve gušće, izvana i iznutra. Sve manje stvari zaslužuje da budu »propuštene« u unutrašnji prostor, sve manje ih nosi nekakav potencijal da budu prava literarna građa. Grubost, prostota i površnost, neznanje, odustajanje od ideala i bilo čega višega, jedini su signali koje mi okolina odašilje. Čak i ako ih pokušavam »studirati« kao literarne karaktere, smuče mi se nakon desetak rečenica. Toliko su predvidljivi i plitki, da bih mogla škrgutati zubima od očaja. Ne mogu zamisliti da s njima sudjelujem u kakvom obredu, čak niti da boravimo u istoj sobi, bazenu, vlaku. Mislim da bi me ta pasivna agresija i stupidnost kojom zrače, naprosto mogle uništiti.

Paradoks je u tome što u krajnosti pišemo drugima i za druge. A moja bi mi literatura, umjesto privlačenja srodnih duša, očito mogla donijeti još veće osamljivanje, još radikalniji osjećaj solipsizma. Nemam želje vidjeti i doživljavati to ikada ponovo, značit će da se neki Vasionac reinkarnirao u čovjeka i došao na moja vrata, tražeći osnovne upute o preživljavnju na ovoj kužnoj, istrošenoj planeti, koja je nekada bila zvijezda.

PJESME OBJAŠNJAVAJU SAMO SEBE. Tisuću puta sam rekla da pjesme nikada i nikome ne treba objašnjavati. Pjesme objašnjavaju same sebe i one su ključ za neko psihološko stanje, za onaj jungovski »napad iz unutrašnjosti«, koji dođe i prođe, ostavi trag i to se zove pjesma. Vrlo često, uzrok je neki vizuelni podražaj, asocijacija pokrenuta prirodnim fenomenom, meteorološka senzacija. Također glazba, snovi, ulomci razgovora, citati, reakcije na tuđe pjesme, semantička poigravanja i raslojavanje jezika, mogu postati polaznom točkom za nastanak cjeline. Ponekad referiram na stih staroga šlagera, želeći ga spasiti za novo doba, ili barem izvući onu nit koja je najljepše blistala u toj tkanici.

Pjesme definitivno idu unaprijed, anticipirajući stvari i događaje, poput rastanaka, bolesti, burnih događaja i životnih promjena. One imaju tajni prolaz prema budućnosti, nošene su krilima intuicije, ili pak pribiru neko znanje, za koje nismo svjesni da ga posjedujemo. Kad sam pisala pjesmu ZIMSKE JOČI (na kajkavskom) pod jakim dojmom poezije Nelly Sachs, nisam znala za intervju koji je Martin Heidegger dao časopisu Der Spiegel, a gdje između ostaloga, navodi: »Ostala nam je samo jedna mogućnost: da se pripremimo u mišljenju i poeziji za pojavljivanje Boga, ili za njegovo izbivanje; za to da ćemo nestati pred licem nenazočnog Boga«. Evo kako se to saželo u četiri stiha na mojoj ploči na Zidu oliveata u Selcima na Braču, po Štambukovom izboru, a koji glase:

V kmici gde Zver se vleče v krvav log/ Senjaju mrtvi pevca z žarkom krestom./ Još samo pesma ostala je mestom/ Gdi se morti svetu bude javil Bog.

Za vrijeme Baštinskih dana poezije zatekla sam pred Zidom vlč. Ivana Goluba, kako nešto črčkara u svoju bilježnicu, poluglasno, zamišljeno govoreći: »Da, to je Heidegger!« Na intervju sam, međutim, naišla nekoliko godina kasnije, u prigodi koje se u detaljima ne sjećam.

Moglo bi se mnogo govoriti o pronicanju tuđih tekstova, o vrijednosti simbologije, o arhetipu koji djeluje na svim civilizacijskim razinama, kao i na najvećim dubinama. Pripadam »starinskim« autorima, koji neopozivo vjeruju u moć metafore; potpuno sam sigurna da njen konac prišiva i povezuje najudaljenije razine virtualne stvarnosti, a njena smionost i viskozitet da u umu primatelja otvaraju nove, do tada nepostojeće prostore. Stoga je čitanje poezije (s prilježnošću i razumijevanjem!) vježba alertnosti, svježine uma i proširenja emotivnoga dijapazona. Naravno, najveći dio poezije kakva se danas producira, može se prepoznati baš po nedostatku ključnih metafora, po »novinarskom« i »blogerskom« stilu, koji prozne rečenice samo lomi u tobožnje stihove, propuštajući činjenicu da se u poeziji »pulsiranje ritma mora osjetiti ispod svakoga sloga«, kako je lucidno govorio R. Frost. Isto tako, poeziji ne koristi šlageraj i šlingeraj, ulizivanje čitatelju u tonu jeftinog sentimentalizma, koji kvari izvornu zamisao o poeziji, kao klijalištu jezika i kolijevci iskrenih osjećaja.

MEĐUSTAVAK: KRITIČARSKO KRTIČARENJE. Posao kritičara u našoj praksi počinje ličiti na krtičarenje: kad preruju nečiju knjigu ili rukopis, ostaje nešto poput bojnoga polja, razbacno, puno kratera i rupa, zastrašujuće. Vrlo često ima tu pizme, ljubomore, namjerne površnosti, a vrlo rijetko obzira, divljenja, zadovoljstva što se u nacionalnoj književnosti pojavilo jedno zrelo i zaokruženo djelo. Čitam zbirku eseja Camille Paglia: SEKSUALNA LICA / Umjetnost i dekadencija od Nefretiti do EmilyDickinson, pomišljajući kako za svaku stvar, pa tako i za kritiku i esejistiku, treba imati »dara za pudara«, inače se ne isplati hvatati ćorava posla. Naime, presudno je jedno široko znanje i obrazovanje, dubinska perspektiva, čvrsto nabijena i sređena »podatkovnica«, da bi se mogla otkriti podstava i struktura nekoga djela. Ne mogu odoljeti ovom oštroperom, konciznom portretu velikog Shakespearea iz autoričine ruke: »Ali je Shakespeare, dionizijski alkemičar, odlučan spasiti prirodu od te (Spenserove, op. a.) mrlje. Pokazat će je kada je najsirovija i najokrutnija i zatim je obraniti. Ipak renesansni red mora imati zadnju riječ«.

Stvar je u tome da erudicija ne bi trebala ugušiti primarni doživljaj ni zakočiti stilsku lakoću. Analiza pjesme trebala bi se osloniti na širi kulturološki kontekst, na antropologiju, mitologiju, ezoteriju, te svakako na »ikonički« i arhetipski aspekt svake oblikovane pjesničke prakse. Uvijek sam smatrala da literarni predložak i refleksija na njega (kritika, esej, recenzija) moraju biti od iste građe, od koje je sazdan i primarni tekst. Naravno, literarizacija se sastoji u tome da dopustimo tuđim literarnim uradcima da nas nadahnu ili prožmu, akceleriraju i oduševe, kako bismo u stanovitom žanru stvorili novo djelo. Literarizacija je stvaranje bolje jezične stvarnosti, kratko rečeno. Ili da završimo s omiljenom Paglia, koja to definira bolje od nas: »Umjetnost otvara slavinu iskonskih energija, ruši prepreke i odlučno preuređuje naš način gledanja«.

NE MOĆI, NE HTJETI... Prepisujem iz jedne svoje »rashodovane« bilježnice misao M. Arnolda, uklopljenu u širi esejistički tekst G. Lukača. Misao glasi: »Poetryis a critisism of life« (Poezija je kritika života), a Lukač na to nadovezuje: »Uvijek se kaže da kritičar mora iskazivati istinu o stvarima, ali pjesnik nije vezan ni za kakvu istinu u odnosu na svoju građu«. To je doista točno. Nismo odgovorni nikome i ničemu, osim svom poimanju estetike. Pjesme pišemo jer u njima »nadilazimo svoje efemerno Ja«, nismo obični, nespretni, tehnološki zaostali, kostobolni, pogrbljeni, kratkovidni i alergični na sunce, nismo neuspješni u ljubavi, katastrofalni u aritmetici, ridikulozni na sportskom terenu, i trapavi na plesnom podiju poput medvjeda. Kad pišemo pjesmu, mi smo majstori svoga zanata, zamalo genijalni. Čula su nam budna i aktivirana, nataložena su znanja u interakciji, kombinatorika nas služi poput Rubika, priključeni smo na najvišu frekvenciju ritmičkih titraja, dok je metafora naš shuttle, za strelovita intergalaktička putovanja, gdje tražimo veze koje u »normalnim« komunikacijskim obrascima ne postoje.

O sebi mislim da sam svojevrsni bacač kladiva u semantičkom polju. Treniram svakodnevno, nastojeći premašiti ucrtane granice. Ne zadovoljavaju me prebrzo nađene ni dohvaćene rime, kao ni modeli u kojima se već previše ljudi okušalo. Želim žestinu jezika, koja se postepeno otapa i razblažuje u eliksiru emocija. Ne volim kad pjesma »visi u zraku«, pa nema poantu, nema iktus koji stih vuče naprijed ili cilja prema završnici, što će se trajno utisnuti u pamćenje čitatelja. Možda zbog toga u posljednje vrijeme gradim pjesmu obrnuto, od zadnje strofe prema prvoj, kad je već rečeno sve, čemu bi jezični materijal trebao gravitirati. U tehničkom (gradbenom) smislu to nije komplicirano, budući da i ovako moramo imati potpunu kontrolu nad tekstom čim se hvatamo pera i imamo nakanu pisanja.

Držim da je najveći problem stvaralačke prakse zamor, nevoljkost, razdraženost, koju donosi preduga faza inkubacije, kad ti se čini da više ne možeš pisati, da se ona jasna i ustreperena struja u tebi zbrčkala i zamrsila, te postaje nepravilna i zarobljena u moru efemernosti. Guše je prazni razgovori, prisila na rutine, osjećaji iracionalne krivice jer si »iznevjerio« očekivanja okoline, ali i vlastita prenapregnutost oko »rezultata« koje sami sebi postavljamo, svjesni hektičkog protoka vremena. Genijalno je to sažela Emily Dickinson, u jednom četverostihu:

Rad lak je kad se duša igra- / ali duša kad strada- / Kad čuješ kako igračke baca- / Rad biva težak- tada.

Nedavno sam zapisala: »Mislila sam, kad prvi put izgovorim da nešto NE MOGU, da će se Nebo srušiti. Ne mogu vjerovati da još uvijek tamo gore stoji«. Naime, stanje NE MOĆI i NE HTJETI već je višekratno dosegnuto. Iskusila sam jasno što to znači. Ona munjevitost, reakcija na doslovce bilo što, nekamo mi se sakrila i izgubila. Stvari postaju sive, sluzave, odbojne, čini ti se da je sve vrijedno rečeno, a preostaju još samo buka i mucanje iz prikrajka. Ne htjeti pisati često je samo mimikrija za strah od neuspjeha, drugo lice stvaralačke blokade. Kažu da je Whitman učinio nesagledivo mnogo za poeziju, kad je naprosto »prekrojio pravila«. No, ako to ne možemo učiniti za cjelokupnu književnu scenu, možda bismo mogli djelovati u okviru vlastite poetike. Prihvatiti USPORAVANJE kao prirodan proces i prilagoditi svoj tempo i stilistička oruđa realnoj dobi i kondiciji kojima raspolažemo.

Recimo, jedeš breskvu, piješ svoj vitaminski napitak, izlaziš u vrt i biraš ružu za jednu malenu vazu. Pročitaš u novinama kako je roman o starenju i starosti upravo objavila uvažena Slavenka Drakulić. Veseliš se što je tome tako: upravo te lišila nelagode da kreneš u jedva započeti rukopis iste tematike, za koji se pripremaš kao za ekspediciju na Himalaju. U međuvremenu izmaklo je vrijeme, vlak je otišao na drugu literarnu destinaciju. Karavane iščezavaju u sutonu, psi laju svoju dionicu, baš kao što je i red. Ne moći i ne htjeti pružaju si ruke, slažu se kao yin i yang, kao stari konj i ular, kao raspadnuta ograda i na njoj ovješena bundeva. Hvala na pitanju, sa mnom je sve u redu. Pjesme koje spavaju u trapovima, na zimu će pustiti svoje blijedo korijenje, svjetlucavo poput fosfora, u naše buduće nesanice.