Od bolesti do melankolije tijela*

1.

Romani s idejno-tematskim natruhama egzistencijalizma, proizišlima iz duhovna ozračja europskih egzistencijalističkih ikona od Kierkegaarda nadalje, iznimno su živi u hrvatskoj književnoj praksi, napose druge polovice 20. stoljeća. Promišljanja o životnoj tjeskobi, o mukama i zdvojnostima pojedinaca, o drami ljudske patnje, krizi identiteta, tragici čovjeka razapeta između vlastite nemoći i apsurdnosti svijeta, prolaznosti i vječnosti, slobode i nužnosti, ukratko, pojedinca suočena s graničnim egzistencijalnim situacijama na razdjelnici svega i ničega – trajne su preokupacije mnogobrojnih hrvatskih pisaca: od Krležina Filipa Latinovicza koji bježi od stereotipa građanskog življenja i dvoji o svojoj umjetničkoj egzistenciji, preko nešto kasnijih Šegedinovih otuđenih junaka zarobljenih strepnjama, rezignacijom, kadšto i odustajanjem od svijeta, Desničinih ogleda o životnim proturječjima i pomirenosti spoznajna subjekta s apsurdima na putu do »očovječenja čovjeka«, Novakova stoička pojedinca i ironična nihilista suočena s izgubljenim iluzijama i sveopćim besmislom; na tom su tragu i aluzije na poslijeratnu totalitarnu ideologiju te dvojbe i nade pojedinaca koji se katkad mire s apsurdom ili defetistički odlaze u egzistencijalnu osamu, kao primjerice neki likovi u Šoljanovim prozama, ili u praznu egzistenciju nakon suočenja sa svojim porazima (Kuzmanovićev roman Godina noževa). Tomu pridonosi i cioranovsko tragično beznađe, odnosno, camusovski apsurdni identiteti u Vuletićevim romanima iz tog razdoblja, otuđeni junaci promašene egzistencije u Krste Špoljara, »ironični narcisi« koji pokazuju svoje »pravo na nesreću« (D. Cvitan u duologiji Polovnjak te Ervin i luđaci); na taj se trend na specifičan način nadovezuje i »filozofija« tzv. izgubljenog naraštaja koju zastupaju »mladi gnjevni ljudi« u mnogobrojnim izdancima hrvatske proze u trapericama (Šoljan, Slamnig, Majetić, Majdak, Bilopavlović, Glumac).

U ranim inačicama romanesknih priča o egzistencijalnoj tjeskobi u apsurdnom svijetu pretežno se apstrahirala kategorija povijesnosti, odnosno, »čovjek je postavljen izvan društveno-povijesnog konteksta, odbacuje se svaka vrsta kolektivizma i inzistira na pojedincu koji je izgubljen i hitnut u svijet, prepušten sam sebi u stanju ‘straha i strepnje’, bezavičajnosti i osamljenosti« (Dalmatin, 2011., 141). U kategoriju egzistencijalistički zauzete proze bez dvojbe bi se mogao svrstati i romaneskni prvijenac Zvonimira Majdaka naslovljen Bolest, objavljen najprije 1964. (osam poglavlja) te u nešto proširenu izdanju 1988. (deset poglavlja). Ta se alegorijska proza može odčitavati na crti samorazornosti tijela i identiteta izazvane nedefiniranom bolešću, metaforom univerzalna zla u svijetu; zbog nje se tijelo fizički iscrpljuje, troši, nagrđuje, napokon i poništava, a istodobno se obezvrjeđuje i suvislost identiteta kao iduhovnog potencijala osobe kojoj pripada krhka tjelesnost.

Glavni je lik romana neimenovana žena u također neimenovanomu (doduše vidljivo ruralnom) prostoru i vremenu, nesigurna i polusvjesna svoje drugosti, iznenadno među neznancima. Njezina slučajna pa i nedorečena tjelesna nazočnost u otuđenu okolišu obilježenu zloćudnim kolektivizmom, govori o tomu kako njezinu tijelu nedostaje usredištenosti među predmetima, prirodnim pojavama, u prostoru, a ponajviše među drugim bićima. Već na prvim stranicama romana čitatelj saznaje istinu o ženinu tijelu: ono je nedovršeno i sa skrivenom tajnom o fatalnoj pogrešci, o tjelesnosti u koju je već usađena iskra destrukcije: »nositeljici« takva tijela nedostaje identitetska otpornost i dublja veza s okolinom (»To je bilo tijelo koje nije imalo završenu mladost, pa se još dugo, kad je žena već ostarjela, rascvjetavalo i otvaralo pokazujući različite osobine i znanja. Ali ono se nije pretvaralo! Ostalo je isto, nepromijenjeno, sve dok žena nije oboljela« (Majdak, 1988., 5-6).

2.

Priča počinje ženinim višestrukim akcijama iskušavanja granica vlastite tjelesnosti; budući da je riječ o ruralnom tijelu koje njegova »vlasnica« neprekidno drži u naponu namjerno izazvanim, umalo nadljudskim, fizičkim naprezanjima, snaga postaje mjerilo tjelesne vrline/trajnosti (»Potajno, ona je bila neprestano zabrinuta za stanje svog tijela, ali to nikome nije govorila jer nije htjela da je oslobode poslova i napora«; 7). No višestruki pokušaji ambijentalnog ukorjenjivanja nisu vodili prema svrsi suživota niti kolektivnu prihvaćanju (»Ona je bila za njih strankinja koja je nečastivim putevima ušla u njihovu nastambu«; 33). Na taj se način, uz mnogobrojne kušnje strpljivosti, postupno razrađuje frustrirajući odnos prema drugima, odnosno, sustavna napetost na crti »ona« i »oni«. Posljedica je kafkijanski apsurdan osjećaj uhođenja i doušništva, straha, krivnje, osude i moguće kazne u kolopletu besmislenih zbivanja kojima nema granica (»Mislila je da je varaju, lažu, da joj taje imena posjetilaca i da na taj način žele zatrti i zamesti svaki trag o njoj«; »Od njih je mogla očekivati samo zlo, nevolju, pogubnost i smicalice«; 48 i 70).

Osjećaj stranosti i nelagode Majdak, dakle, razrađuje na crti ženina odnosa prema ukućanima (također neimenovanima), napose prema zajedljivoj i sumnjičavoj grotesknoj figuri babe (»Oni bi sve dali da saznaju ženine misli«; »Baba je živnula. Inače se vukla i vrebala na pogreške koje bi učinio netko od ukućana. Posebno su joj bile drage pogreške koje bi počinila žena. I kad bi se takvo što desilo ona bi likovala«; 101 i 95) – ali ga postupno širi do frustrirajućih razmjera neprijateljstva, okrutnosti i zloće pri susretima sa seoskim, potom i gradskim kolektivom, odnosno, gomilom koja povremeno pada u trans grupnog (erotiziranog) ludila pa i spremnosti na ekstremne zločinačke postupke, bezrazložna mučenja i mučka ubojstva (»Neke su žene urlikale i bacale se po prašini i izgaženoj travi. Neke su mokrile po kostima što su bile sakupljene i pokrivene zelenilom. Mlade su djevojke otvorenim ustima tražile zrak ali njega nije bilo«; »Odjednom je vidjela toliko mnoštvo krivaca, hulja, razvratnika, lažova i opadača da se ne bi mogla snaći i prstom uperiti u jednoga kad bi joj netko naredio da ga prepozna i izda. Toliko ih je bilo da ju je to zbunjivalo«; 104 i 302).

No, u toj labirintskoj atmosferi nedokučivih i paradoksnih situacija s nepredvidljivim posljedicama, Majdak povremeno ipak pokušava naći i neku antikafkijansku logiku, tj. racionalnu potvrdu zlih nakana »onih« koji su opsjednuti beskrajnom lakomošću proizišloj iz uvijek aktualnoga konzumerističkoga ili općega materijalističkoga poriva za stjecanjem: svi se, bez iznimke, pokušavaju dočepati plijena, odnosno tajanstvena novca koji žena krišom posjeduje. Ali u licemjernom i poročnom svijetu koji u ženi izaziva zazor i čuđenje, potom gađenje i strah, postupno postaje razvidno da je riječ o dvostrukoj neprijateljskoj opsjednutosti: najprije sveprisutnim »drugima« (»oni« ju neprekidno prate, promatraju, kritiziraju, ocrnjuju), kao opipljivoj izvanjskoj opasnosti, te unutarnjom klicom neimenovane bolesti, pokazatelja tjelesne autodestruktivnosti na putu prema ništavilu. U žene strankinje pokolebana identiteta odjednom počinje borba i s nelagodnim tjelesnim stanjima, znakovima mogućeg rastjelovljenja. Tijelo opsjednuto bolešću postaje sve slabiji potporanj već načetu identitetu (oslabljenu zbog drugosti, klice univerzalnoga zla u svijetu, zbog povijesnih tjeskoba ili paradoksna nagona modernog čovjeka za samouništenjem) – pa ono počinje hod po mukama na putu prema smrti. Taj hod se također odvija u dinamici rasta (»dani pune bolesti«, 40) i povremenog opuštanja, odnosno varavih poboljšanja u kliničkoj slici nedefinirane smrtne opasnosti koja se uselila u ruralno tijelo otporno prema fizičkim, ali ne i metafizičkim, izazovima (»Pripremila se za njen ulaz u svoje tijelo. Bolest je već bila nadomak i nitko je nije mogao zatomiti«; 37).

U nepregledne dubine i spletove ženina tijela uselila se, dakle, pritajena Bolest, nestalna i prevrtljiva, kako sustavno napominje autor, počela je kružiti i razlijevati se tijelom koje postaje svojevrsno »vježbalište« za patnju. Usputni bolovi povezuju se u čvorove (daleka najava sudbinskih čvorova u prozi Kristiana Novaka!), njih spaja lanac patnje pa je na taj način protagonistica ovog narativa »spoznala važnost prošloga« (41), ali i svoju nemoć u tadašnjici. Bolest neprekidno pribiva u ženinu najbližem okruženju, više ni časa nije sama, kaže Majdak i stoga Bolest pretvara u neku vrstu pripovjedna, također šutljiva lika, dakle, sustavno ju antropomorfizira (»Svjesna svoje moći, svoje konačne pobjedonosne odluke, bolest se igrala, zapanjivala, pokazivala nadmoć tamo gdje nije bilo uobičajeno...«; 166). Budući da bolesno tijelo gubi povezanost sa svijetom, pa i s kontroverznim»drugima«, žena kreće u unaprijed izgubljenu potragu za cjelovitošću tijela, mjestom ozdravljenja, odnosno, za čudotvornim izbaviteljskim pripravkom. Tekst je romana premrežen neprekidnim ženinim nagonskim kretanjima, najprije ruralnim prostorima, a čim se pokazala njihova nedjelotvornost – opetovno i umalo refleksno putuje prema gradu.

Naravno, u Majdaka nema ni traga socijalno zaoštrenoga odnosa na liniji selo-grad, tipičnoga za stare majstore realističkoga pripovijedanja; naime, oba su prostora na sličan način dehumanizirana, zagađena koristoljubljem, spletkama, uhođenjem, ljudskim nedaćama, lažima, porocima i varkama te u žene izazivaju frustracije i nemir. Ipak, ruralna je sredina isprva prikazana kao sjedište naoko zdravih pojedinaca koji s mržnjom zaziru od bolesnih, dok je grad rasadište fizičkog propadanja onih koji tu uzalud traže spas; no Majdak je i u takvu odnosu učinio ciničan, možda i namjerno alogičan, zaokret te je na nekoliko mjesta bolesnima dodao crtu posvećenosti, a gradu lažnu oreolu svetišta, mjesta mogućeg iscjeljenja i providnosti za kojima je žena, obilazeći ordinacije smušenih iscjelitelja, lažnih doktora, raspojasane sajmove, opskurne ljekarnice, bludne kupke i slično, utopistički čeznula da bi se na kraju uvjerila u njihove podjednake prijetvornosti i ludosti (»Zdravi su nesposobni da sami žive, govorili su bolesni. Nemirni su, razdražljivi i odaju se piću, razbojstvima. Pale, ruše ubijaju. Zato je to netko divno udesio i darovao im bolesne. Oni ih suzdržavaju, ispunjavaju vrijeme u koje bi se inače pretjecali na konjima i bacali noževe u leđa. Bolesni im ne daju spavati, umaraju ih. Kunjaju, polagano tonu i nesposobni su za nepravdu. Bolesni spašavaju zdrave«; 170).

No dok žena hoda, luta ili glavinja raznim prostornim dispozicijama (»...žena je šetala po vagonima, stajala u gužvama, probijala se, derala haljine i naprezala se imajući na umu jednu jedinu misao: hod. Poslije njega dolazi smrt«; 169), odnosno, dok se ukrcava u pretrpane vlakove koji zbunjuju svojim kružnim putanjama i vožnjom prema nigdini, a najviše kontroverznim pa i grotesknim suputnicima (»Ljudi ispred staničnih zgrada, odrpani, pretjerano čekinjavi, suhonjavi ili izgladnjeli, nije znala razlog, čekali su polusklopljenih očiju neke druge vlakove«; 271) – Majdak povremeno ubacuje u tekst vrlo zorne opise seoskih krajolika i gradskih panorama. U središte paradoksnih i zaumnih ljudskih postupaka, groteske i manijakalnih opsesija vlastitim egom te zlokobnih manipulacija tuđim sudbinama, sustavno se upisuju realistički čiste pejzažne minijature koje se supostavljaju globalno začudnoj pa i iracionalnoj potki; dakle, prikazi nestvarnoga i nesvjesnoga u životima jednostavnih protagonista ispresijecani su oslikavanjima vidljivih pojava, vjerojatnost i iracionalnost, simplificiranost i neproničnost složenih životnih odrednica zaodijevaju se izrazitim opisnim empirizmom: očito slijedeći Kafkino nasljeđe Majdak u fabularnim meandrima ovog narativa, eklektički sjedinjuje hipotetičnu ali moguću te paradoksno prividnu i motivacijski proturječnu događajnost (»Brali su se vinogradi i čula se ohola pjesma i raspušteno dovikivanje. Navrh brijega bilo je mirno i pirkao je povjetarac pred večer. Krave su se zanosile hodajući golemih vimena i trbuha po neravnom zemljištu. Pogledala je po ravnici i vidjela polja žuta i smeđa. Šumili su kukuruzi suhim lišćem i metlicama. Plug je klizio i oštar rezao mala siva tjelešca poljskih miševa. Na putu su kola dizala prašinu što se brzo slijevala na kupinjak i divlju trešnju« ; 301).

Žena »nesretne svijesti« poput nekog automatiziranoga stroja prolazi ruralnim i urbanim prostorima gotovo bez ijedne izgovorene riječi (neki daleki, sveznajući narator govori umjesto svojih likova, pa u romanu nema nijednog dijaloškog odnosa); sa suseljanima ili slučajnim supu(a)tnicima sporazumijeva se uglavnom škrtim gestama i govorom tijela (»Onda je rukom napravila pokret kao da sa zamišljenog stola pred sobom dohvaća čašu vode, tako ga je ljekarnik protumačio. I on skoči da je donese, ali ga ona pokretom druge ruke zadrži, pa se on opet spusti na koljena »; 269). Žena, uvijek u samom središtu narativne potke, svojoj se bolesti suprotstavlja na dvojak, podjednako neučinkovit, način: asketizmom i čednošću te upornom utopijskom vjerom u postojanje spasa. Odatle u tekstu višestruki pokušaji samoizlječenja, vidljivi kao pokušaji uskraćivanja hrane, pića, odmora, ugode, dakle kao svojevrsno podsvjesno jačanje tijela u paradoksnom činu njegove dematerijalizacije izgladnjivanjem; drugi način traganja za iluzornim oporavkom je opsesivna potraga za »glavnim doktorom«, koji se pokazao kao neznalica i prevarant, i za navodno spasonosnim receptom, koji se, kad ga se napokon dočepala, oteo kontroli i odlepršao (»Baš je htjela da ga prstima odbaci dalje od ruba plohe kad nenadani propuh zahvati papirić i ponese ga. On zaplovi zrakom kao da je na nekoj izvanredno mirnoj vodenoj površini koja se miče ne stvarajući valove. Žena nespretno krene za njim i umalo da ne padne«; 256).

U okvirima morbidnih, brutalnih i nonsensnih događaja ove alegorijske priče Majdak povremeno nalazi pogodna mjesta i za groteskne prizore, napose uz likove progonitelja: od nakazne i zle babe do bolesnih, fantomskih i osakaćenih tijela u susretima s urbanim suvremenicima, s krivcima, presuditeljima i žrtvama u lančano povezanom a u biti kaotičnom traganju za nemogućim spasom (»Iz postaje, u košulji i gologlav, iziđe željezničar. Tresao se i plakao. Neću ostati sam, neću ostati sam, derao se i silom htio popeti u lokomotivu. Zagaravljeni čovjek tražio ga je dozvolu i propusnicu, a kad ovaj već pri samom polasku, grčevito se držeći za motku, htjede uspuzati unutra, zagaravljeni čovjek baci na njegove prste lopatu žara«; 138).

3.

Tjelesna motivika ove proze govori o autorovoj trostupanjski strukturiranoj idejnoj okosnici: žena strankinja nositeljica je začudnoga tijela, to je tijelo sjedište mistične bolesti koja pak poništava ženin identitet i donosi smrt. Povijest ženina fizičkoga propadanja i postupan prijelaz u netjelesnost ne događaju se u kontekstu neke neposrednije društvene, povijesne, ideološke, političke, prostorne ili vremenske zbilje; također, žena nije subverzivna pojedinka koja bi se opirala autoritetima, vlasti, »drugima« ili »drukčijemu«. Štoviše, ona je nijemi i prazni, često mehanizirani svjedok bez identiteta (zato u priči nema imena, zato se ne zna odakle dolazi pa ni zašto, a i ljubav se spominje samo jednom i to isključivo kao izvor bolesti); čini se da je riječ tek o depersonaliziranoj ženi trpljenici neke svemirske nepravde koja se materijalizirala kao fatalna bolest što poput nemani iznutra jede žensko tijelo bez neke dublje svrhovitosti.

Bolest je »misteriozna malevolentnost« (Susan Sontag, 1983., 17), isprva jedva vidljiva i troma tjelesna zabuna, simbol neizbježne boli postojanja, odnosno, nesporazuma sa svijetom. Napredovanjem događajnosti bolest se pokazuje kao unutarnji i nedokučivi, dakle, iracionalni simptom zla koji podjednako obezvrjeđuje ontološko tijelo i ljudski identitet, dokida binaran odnos duša-tijelo, odnosno, tijelo-um, a time i sve važnije vrijednosne sustave. Ženina duhovna potraga za neizrecivim zato završava opsesivnim hodom prema ishodištu (kružni, no tek privremeni povratak spaljenom i napuštenom roditeljskom domu), a nastavlja se hodočasničkom upornošću i pješačenjem kroz moćnu prirodu (posljednja je rečenica ove proze: »Uputi se kroz neposječene redove kukuruza, zaplećući se o vriježe i korijenje, preko preoranih i dubokih njiva, kroz šumarke, ispod brežuljaka, po crnoji maglama sklonoj zemlji, u polja, u polja«; 333); na putu u konačno rastjelovljenje u iluziji doma naznačuje se ipak i određeni trijumf duhovnosti, svojevrstan labuđi pjev spoznajnog prosvjetljenja i to tako što se, u tom već napola astalnomu biću, smrt i uskrsnuće sjedinjuju u neku novu utopijsku snagu, žuđeni smiraj u neprolaznoj i svemoćnoj prirodi.

Napokon, ne začuđuje što se pri pogledu na cjelokupan Majdakov opus primjećuje znakovita idejna parabola vezana uz (ne)opstojnost ljudske tjelesnosti: bolest iz autorova prvijenca, signal trošenja, slabosti i prolaznosti tijela ‒ u ciklusu njegovih erotskih proza zamijenjena je »imaginacijskim zanosima tjelesnosti«, odnosno trijumfom površnoga hedonizma, da bi nam u jednoj od posljednjih svojih knjiga, zbirci pjesma signifikantnoga naslova Melankolija tijela (2008.), ponovno predočio neravnopravan odnos u vremenu razoružanoga, potrošenoga i ponajprije prolaznoga tijela ‒ s prirodom koja pojedincu ravnodušno nameće granice trajanja »ugrađujući mu genetski čip smrti« (B. Bošnjak u pogovoru Melankolije tijela) i rušeći iluziju vječnosti. Zato su više nego znakoviti stihovi iz spomenute zbirke u kojima se pojedinac iz urbane pustinje, »umoran od tijela koja nagrđuju prostor«, rezignirano utapa u beskrajnoj ravničarskoj panorami, i to umalo na isti način na koji se i žena iz romana Bolest prepušta magiji beskraja i zauvijek nestaje, stopljena s prirodom ‒ odlutavši »u polja, u polja«:

Muškarac na pustoj goloj terasi
Na kojoj pronađe umrtvljujući spokoj
Mir kostiju i žila spremnih
Da se upute u ravnice
Kroz bagremove šumarke
Spaljene i popepeljene pustopoljine
Nikad više ljubimac milina
Dok željeznicu guta već daljina.
(Terasa s pogledom na ravnice)

Literatura:

1. Dalmatin, Ana. 2011. Egzistencijalistički roman u hrvatskoj književnosti. Dubrovnik: Matica hrvatska.
2. Majdak, Zvonimir. 1988. Bolest. Zagreb: Zora.
3. Majdak, Zvonimir. 2008. Melankolija tijela. Zagreb: DHK.
4. Sontag, Susan. 1983. Bolest kao metafora. Beograd: Rad.
5. Tijelo u tekstu. 2016.(ur. Jasmina Vojvodić). Zagreb: Disput.
6. Tijelo u hrvatskome jeziku, književnosti i kulturi. 2017. (ur. Ivana Brković i Tatjana Pišković). Zagreb: Zagrebačka slavistička škola.
7. Zlatar, Andrea. 2004. Tekst, tijelo, trauma. Zagreb: Naklada Ljevak d.o.o.

___________________
* Književnokritička interpretacija romana Bolest (1964., 1988.) Zvonimira Majdaka. (Op. ur.)