Nova »Čitanja« Ive Frangeša

U velikoj dvorani Matice hrvatske predstavljena je 3. svibnja 2018. nova knjiga akademika Ive Frangeša Čitanja, objavljena u nakladi Matice hrvatske (Zagreb, 2017.) kao prva knjiga u novoj biblioteci Helikon (prema imenu planine na kojoj stanuju Muze i koja zauzima istaknuto mjesto u grčkoj mitologiji). O knjizi su tom prigodom govorili akademik Stjepan Damjanović, predsjednik Matice hrvatske, koji je izrazio posebno poštovanje prema autoru knjige prisjećajući se njegovih predavanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zatim akademik Tonko Maroević i sam majstor riječi te akademik Krešimir Nemec, koji je knjigu znalački i pomno priredio.

Sva trojica još pamte sjajna predavanja akademika Ive Frangeša pa su istaknuli njegovu gotovo legendarnu interpretaciju književnih djela na predavanjima po kojima su ga pamtile generacije studenata i polaznici brojnih seminara, skupova i simpozija gdje se s posebnom pažnjom i užitkom slušala njegova riječ. Takve su i njegove znanstvene studije, kritike, eseji i izlaganja o velikim piscima i njihovim djelima kao i o piscima koji su zablistali u svojim sredinama ili pobudili interes Ive Frangeša, koji je svoje pero kritičara usmjerio prema njima – pa su ti tekstovi s raznih simpozija i prigodnih izlaganja posthumno skupljeni i uvršteni u ovu knjigu. Bijela naslovnica s elegatnim zlatnim slovima »Frangeš« privući će čitatelja svojom profinjenom elegancijom i estetskom jednostavnošću, koji će potražiti i naći odgovor kako čitajući djela velikih i dobrih pisaca znanstvenik, sjajan stilist, poznati kroatist i talijanist ponovo stvara sjajna djela, prave male zlatne bisere. Frangeš kao veliki estet i sam odličan stilist znao je prepoznati ljepotu u književnom djelu pa je svoja zapažanja i znanstvenu kritiku ostvario tako da je napisao novi esej koji će oduševiti ljubitelje dobre proze ali i one koji traže više nego samo podatke o piscu i njegovom djelu ili o okruženju, vremenu, prostoru i atmosferi u kojoj je neko djelo stvarano. Pronaći ćemo nenadano usporedbe nad kojima ćemo se zamisliti, oduševiti, rastužiti i sve će dobiti neku toplu humanu dimenziju nove ljepote koju pisana riječ pruža čitatelju, a koju nalazimo u čitanju ako nas kroz literaturu vodi interpretator i sam kreator kakav je bio Ivo Frangeš.

Više puta spominjano ‒ Frangeš pišući o Vidriću »postaje Vidrić«, a s Matošem i sam je Matoš. Pa kada piše o Bašćanskoj ploči koju smatra ishodišnom točkom hrvatske kulture, govori o njoj kao o dokumentu koji ima katastarsku vrijednost ali i o monumentu – kamenom spomeniku, no pronalazi i ukazuje na umjetnički doseg ovog sjajnog kamena koji stoji na počecima književnosti u Hrvata, koji je i dokaz o postojanju Hrvata. Uvijek u svakoj interpretaciji pisanog teksta ponese i čitatelja značaj pisane riječi kao dokaz autorova postojanja i u krajnjem slučaju pjesnikove sudbine. U predgovoru pod naslovom »Užitak čitanja« Krešimir Nemec kao priređivač knjige će reći: »Nemjerljiva je uloga Ive Frangeša u konstrukciji nacionalnog književnog kanona. Konstrukcija kanona u njegovom stvaralaštvu duboko je promišljen proces koji ima svoje logične etape. Već u raspravi Mažuranić klasik (1964) ili u Frangešovim poznatom djelu »Studije i eseji« (Zagreb, 1967.) uspostavlja on jasne vrijednosne odrednice. Na primjer, dalje razvija teoriju da je klasik vrhunac jedne tradicije, kada se izriče maksimum opsega osjećaja i sveobuhvatnost unutar vlastitog jezika, kada se sažimaju rezultati prošlosti i ostvaruju prodori u budućnost«.

Frangeš je i povjesničar, piše o hrvatskoj književnosti i hrvatskoj povijesti, ali pisac je za njega u prvom redu umjetnik, kao što je i kod Gundulića san ‒ ljepota i sloboda, tako je i vizija hrvatske književnosti umjetnička manifestacija nacionalne samobitnosti i kulturnoga identiteta. Ali uz estetsku vrsnoću važna je za Frangeša isticanje nečeg novog, inovativnost. Na kraju akademik Nemec naglašava da je Frangeš pišući svoje kritike i eseje pa i kao autor »Povijesti hrvatske književnosti« i osobito u već spomenutom djelu »Studije i eseji« uvijek vješto povezao »točnost motrenja« i »eleganciju pisanja«. Bio je kritičar, ali koji je imao svoje favorite kao što je bio Dragutin Tadijanović, njegov dugogodišnji prijatelj.

Prvi dio knjige čine »Rasprave i eseji«, a drugi dio »Pisci i knjige«. Tako je u rasprave i eseje uvršteno ono što je pisao o književnosti koja je nastala na Mediteranu, zatim o književnosti u Slavoniji, u Istri, o hrvatskom književnom romantizmu (o ilirizmu i o Šenoi) i o hrvatskoj književnosti koju je prosuđivao u kontekstu europske književnosti. Od str. 65. do 79. je »Književno i kulturno djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini od XIII. do XX. stoljeća«, zatim je tu dio o »kazalištu kao upozorenju« s brojnim zanimljivim esejima, posebno dva o Maruliću. Jedan njegov esej pod naslovom »Putovanje stvaralački ispričano« od 105. do 121. stranice govori o putopiscu Matiji Mažuraniću, o njegovoj uzbudljivoj priči »Pogled u Bosnu« koja je ispunila obećanje izrečeno naslovom. A onda Frangeš pri kraju eseja navodi Matoševe riječi da putovati znači »imati dojmova« i citira Matoša: »Ne putuje tko putuje, nego tko doživljuje«. Tako čitatelju svojih eseja Frangeš otvara nove vidike, nove mogućnosti promišljanja i pruža nove spoznaje.

U drugom dijelu – pod naslovom »Pisci i knjige«‒ tri su eseja o Luki Paljetku, kojim nas uvodi u dubrovački krug. A dalje među esejima današnjeg čitatelja privući će poglavlje »Umjetničko višeglasje bečke moderne« koje je posvećeno Viktoru Žmegaču, njegovoj knjizi »Bečka moderna: portret jedne kulture« (Matica hrvatska, Zagreb, 1998.) o kojoj Frangeš kaže da je »nesumnjivo značajna procjena i sastavnica znanstvene i estetičke misli europskog, točnije, austrijskog-bečkog, ali i hrvatskog- zagrebačkog kulturnog prostora«. Tu je i esej o Zdenku Škrebu, Dunji Fališević, Krešimiru Nemecu, Ivanu Golubu, te o Moguševom rječniku »Marulićeve Judite« iz 2001., slijedi tekst o Slavku Mihaliću i na samom kraju »Povodom novog izdanja knjige Ruke Ranka Marinkovića« o kojem kaže »umjetnik je to poznat i priznat kojemu ugled protjecanjem vremena samo raste«.

Možda bi se to moglo reči i za Ivu Frangeša, a koliko je pisao dokaz je njegova Bibliografija. Naravno uz to je kao dodatak i Kazalo a knjiga završava Bilješkom o autoru ‒ Ivi Frangešu (Trst, 15. travnja 1920. - Zagreb, 29. prosinca 2003.) koji je bio književni povjesničar, esejist i prevoditelj s talijanskog i franuskog. Naslijedivši Antuna Barca bio je pročelnik Katedre za noviju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, redovni član JAZU (od 1968.) danas HAZU, uređivao je časopise (»Croatica« i »Rad«), član je uredništva »Sabranih djela Marka Marulića«, predsjednik Društva hrvatskih književnika (1970.-1972.), predsjednik i urednik manifestacije »Knjiga Mediterana«, dugogodišnji član Uprave Matice hrvatske i Međunarodnog slavističkog komiteta, predavao je na mnogim europskim sveučilištima, a 1974. dobio je u Beču Herderovu nagradu, 1993. nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo i Humboltovu znanstvenu nagradu u Bonnu, 1996. »Vjesnik« mu dodjeljuje Goranovu nagradu, a 1999. primio je Državnu nagradu za cjelokupni znanstveni rad.

Treba i podsjetiti da je prvi književni tekst Frangeš objavio 1938. godine u splitskom »Jadranskom dnevniku« (o Josipu Kozarcu); od tada je objavio više od 600 bibliografskih jedinica. Posthumno mu izlaze knjige »Riječ što traje« (2005.), »Moj Tadija« (2006.) i evo pred nama je ova nova knjiga pod naslovom »Čitanja« koja ukazuje na mnoga njegova čitanja i poziva kulturnu javnost, brojne čitatelje na nova čitanja njegovih studija, eseja i možda još ponekog izostavljenog teksta.