Noćni liječnik

Za LB, u sadašnjosti
i DC, u prošlosti.

Sada kada znam da je moja prijateljica obudovjela prirodnom smrću supruga, nisam mogao a da se ne prisjetim jedne večeri u Parizu od prije šest mjeseci: izašao sam nakon večere za sedam osoba kako bih otpratio kući jednu od gošća, koja nije imala auto ali je živjela blizu, petnaest minuta pješice onamo i petnaest nazad. Učinila mi se kao nešto prpošna i dosta simpatična djevojka, talijanska prijateljica moje domaćice Claudije, također Talijanke, u čijem sam pariškom stanu odsjeo na par dana, kao i u drugim prigodama. Bila je to moja posljednja večer na tom putovanju. Djevojka, čijeg se imena više ne sjećam, bila je pozvana kako bi se meni ugodilo te kako bi za stol unijela malo raznolikosti ili, bolje rečeno, kako bi dva govorena jezika bila ravnomjernije raspodijeljena.

Još za vrijeme šetnje morao sam nabadati talijanski, kao i tijekom pola večere. U drugoj polovici govorilo se francuski koji sam još gore nabadao te mi je, da pravo kažem, već bilo dosta toga da se ne mogu ni pred kim točno izraziti. Vuklo me da si nadomjestim gubitak, ali ove večeri to više ne će biti moguće, mislio sam, jer, kad se vratim kući, moja prijateljica Claudia, koja govori uvjerljiv španjolski, već će leći kraj svoga zrelog i gorostasnog muža te do sljedećeg jutra ne će biti prilike za razmijeniti par dobro složenih i izgovorenih riječi. Osjećao sam verbalne porive, ali sam ih morao susprezati. Isključio sam se za vrijeme šetnje: prepustio sam talijanskoj prijateljici moje talijanske prijateljice da bude ona koja će govoriti kako spada na svom jeziku, a ja sam se, protiv svoje volje i čežnje, ograničio na kimanje i povremeni komentar: ‘Certo, certo’, nehajan, onako umoran od vina i smoren od jezičnog napora. Dok smo hodali izdišući maglovit dah, tek sam primjećivao da govori nešto o našoj zajedničkoj prijateljici, što je uostalom i bilo normalno, kako izvan druženja nas sedmero odakle smo išli nismo imali drugo o čemu bismo si nešto rekli. Barem sam tako mislio. ‘Ma certo’, i dalje sam ja odvraćao bez ikakvog smisla, dok bi ona, koja je po svoj prilici slutila moju nepažnju, i dalje govorila nekako za sebe ili možda iz pristojnosti. Sve dok najedanput, još uvijek govoreći o Claudiji, nije došla do rečenice koju sam jako dobro razumio kao rečenicu, a njeno značenje nimalo ne, s obzirom na to da sam je razumio nehotice i izvan svakog konteksta. ‘Claudia sarà ancora con il dottore’, bile su riječi njezine prijateljice kako sam ih razumio. Nisam se puno obazirao na njih jer samo što nismo stigli do njezina ulaza u zgradu, a meni se žurilo da progovorim svojim jezikom ili da barem ostanem sam te mislim na svom jeziku..

Na tom je ulazu neka pojava čekala, a ona je dodala: ‘Ah no, ecco il dottore’, ili nešto u tom stilu. Shvatio sam da taj doktor dolazi u posjet njenom mužu, koji joj zbog lakših tegoba nije bio pratilac na večeri. Doktor je bio čovjek mojih godina ili gotovo mlad, a ispalo je da je Španjolac. Možda smo samo zato bili predstavljeni jedan drugome, premda sasvim nakratko (njih je dvoje među sobom razgovaralo na francuskom, moj sunarodnjak s naglaskom koji ne vara) pa, iako bi mi bilo dobro sjelo da načas popričam s njime kako bih zadovoljio svoju čežnju za ispravnim verbaliziranjem, prijateljica moje prijateljice nije me pozvala gore, već je požurila s pozdravom dajući do znanja ili govoreći kako je doktor Noguera ondje već neko vrijeme i čeka je. Taj je liječnik sunarodnjak nosio crnu torbu, kao one iz drugih vremena, te je imao starinsko lice, kao da je ispalo iz tridesetih: naočit čovjek ali koštunjav i blijed, s plavom kosom vojnog pilota, začešljanom unatrag. Poput njega, pomislio sam načas, moralo je u Parizu nakon rata biti mnogo takvih, republikanskih liječnika u egzilu.

Po povratku kući iznenadilo me kad sam vidio još uvijek upaljeno svjetlo u radnoj sobi, pokraj čijih vrata sam morao proći na putu do gostinjske sobe. Provirio sam, sumnjajući na previd i spreman ugasiti ga, a onda sam vidio kako je moja prijateljica još budna, šćućurena u naslonjaču, u spavaćici i kućnom ogrtaču. Nikada je nisam vidio u spavaćici i kućnom ogrtaču unatoč tome što sam već godinama boravio kao gost u raznim njezinim stanovima svaki put kad bih odlazio u Pariz na par dana: oba komada bila su boje lososa, pravi luksuz. Iako je divovski muž kojeg je imala već šest godina bio vrlo imućan, također je bio vrlo škrt zbog svoga karaktera, svoje nacionalnosti ili dobi, poodmakle u usporedi s Claudijinom, te mi se prijateljica mnogo puta požalila kako nikada ne može kupiti ništa što ne bi bilo za uljepšanje doma, velikog i prostranog, a, prema njoj, jedinog vidljivog očitovanja njegova bogatstva. Inače, živjeli su skromnije od onog što su si mogli priuštiti, to jest ispod svojih mogućnosti.

Ja gotovo da ga nisam susretao, osim tu i tamo na nekoj večeri kao za onog večernjeg druženja, koja su kao stvorena za to da se ne susretne niti upozna ikoga koga čovjek već prethodno ne poznaje. Taj se muž, koji je nosio ekstravagantno i dvoznačno ime Hélie (pomalo ženskasto za moje uši), meni doimao kao dodatak, onakav podnošljiv dodatak što su ga mnoge još uvijek privlačne žene, slobodne ili rastavljene, spremne ucijepiti kada dođu do četrdesete, ili možda četrdeset i pete: odgovoran i dosta stariji muškarac, s čijim interesima nemaju nikakve veze i s kime se nikada ne smiju, a koji im opet služi kako bi se održale u društvenom životu i priređivale večeru za sedmero kao i one večeri.

Hélie je plijenio svojom veličinom: bio je gotovo dva metra visok i debeo, osobito u prsima, svojevrstan gorostasni zvrk nabijen na dvije tanke noge koje su izgledale kao jedna; kad bih se mimoilazio s njime u hodniku, uvijek se klatio i držao ruke jako široko, blizu zidova, kako bi imao uporišnu točku u slučaju da se oklizne; za večerom bi nužno morao sjediti na čelu jer bi inače bočna strana koju bi zauzeo bila zasjenjena njegovom golemom figurom i ostala bi neuravnotežena: on sam nasuprot četvero zbijenih sustolnika. Govorio je samo francuski, no, prema Claudiji, bio je lumen u svome području, a radilo se o odvjetništvu. Nakon šest godina braka, nije da mi se moja prijateljica činila razočaranom, ta nikada i nije pokazivala oduševljenje, nego da nije u stanju prikriti, čak ni među strancima, ozlojeđenost kojoj su uzrok uvijek oni koji su nam teret.

‒ Što je bilo? Još si budna? – kazah joj s olakšanjem što se napokon mogu izraziti na vlastitom jeziku.

‒ Da. Ma jako se loše osjećam. Doći će liječnik.

‒ U ovo doba?

‒ Noćni liječnik, iz dežurstva. Često ga noću moram zvati.

‒ Pa što ti je? Nisi mi ništa rekla.

Claudia je stišala stupnjevito svjetlo koje joj je gorjelo uz naslonjač, kao da prije negoli će odgovoriti želi biti u polutami, ili da ja ne razaberem njezine neželjene izraze; naša lica, dok govore, ispunjaju se neželjenim grimasama.

‒ Ništa, ženske stvari. Ali jako me boli kad me snađu. Liječnik mi da injekciju koja mi smiri bol.

‒ A tako. A Hélie ne bi mogao naučiti kako da ti je da?

Claudia me pogledala pretjerano sumnjičavo, a sad je pak stišala glas kako bi odgovorila na to pitanje, nije ga bila stišala kako bi odgovorila na ostala.

‒ Ne, ne može. Previše mu drhti ruka, ne uzdam se. Da mi je on da, ne bi mi djelovala, sigurna sam, ili bi se možda zabunio pa mi ubrizgao nešto drugo, neki otrov. Liječnik kojega obično šalju je jedan vrlo ljubazan liječnik, a osim toga, tome i služe oni iz dežurstva, da dođu u kuću u sitne noćne sate. Španjolac je, inače. Stići će svaki čas.

‒ Liječnik Španjolac?

‒ Da, mislim da je iz Barcelone. Dobro, ne znam ima li možda francusko državljanstvo, mora ga imati radi posla. Dugo je godina ovdje.

Claudia je promijenila frizuru otkako sam izašao iz kuće kako bih otpratio njezinu prijateljicu. Možda je samo raspustila punđu prije spavanja, ali ono kako joj je sad bilo činilo mi se kao frizura, ne samo puštena kosa na kraju dana.

‒ Hoćeš da ti pravim društvo dok čekaš ili bi radije bila sama ako te boli? – upitao sam retorički, budući da, kad sam je već imao budnu, nisam bio oran za to da konačno odem u krevet ne ispunivši želju da razmijenim par riječi i da se odmorim od odurnih jezika i od vina za večerom. Pa sam, prije nego što je odgovorila, dodao, kako mi ne bi mogla odgovoriti:

– Vrlo je ugodna tvoja prijateljica. Rekla mi je da joj je muž bolestan, naporna noć za liječnike iz kvarta.

Claudia se načas krzmala te mi se učinilo da me opet sumnjičavo gleda ne govoreći ništa. Zatim je rekla, ovaj put ne gledajući u mene:

‒ Da, ima muža, još teže podnošljivog od mojega. Njezin je mlad, malo stariji od nje, ali ga ima već deset godina i jednako je škrt. Ona ne zarađuje dovoljno od svog posla, kao što je moj slučaj, a on joj dozira čak i toplu vodu. Jednom je upotrijebio već iskorištenu vodu iz kade da zalije biljke, koje su ubrzo uvenule. Kad izađu skupa, ne plati joj ni kavu, svatko plaća svoju, zbog čega ona ponekad ne naruči ništa, dok si on priušti pokoji zalogaj. Budući da ona malo zarađuje, on je jedan od onih koji misle da onaj tko u braku manje zarađuje nužno iskorištava drugoga. Opčinjen je time. Nadzire joj razgovore, na telefon je postavio uređaj koji onemogućava pozive izvan grada pa, da bi razgovarala s obitelji u Italiji, mora odlaziti u govornicu sa žetonima ili s karticom.

‒ Zašto se ne rastane?

Claudiji je trebao predah da odgovori:

‒ Ne znam, iz istog razloga zbog kojeg se ja ne rastajem, premda moja situacija nije tako ozbiljna. Pretpostavljam da je istina da zarađuje manje, pretpostavljam da je točno da ga iskorištava; pretpostavljam da su u pravu muškarci koji su opčinjeni novcem koji troše ili uspijevaju uštedjeti sa ženama koje zarađuju manje; ali za to i jest brak, sve se nekako nadoknadi i dođe na naplatu.

Claudia je još više stišala svjetlost lampe te smo se našli zamalo u tami. Njezini su se spavaćica i kućni ogrtač sada činili crvenim, zbog učinka rastuće tame. Također je dodatno stišala glas, toliko da ga je pretvorila u koleričan šapat.

– Što misliš zašto imam ove bolove, zašto moram zvati liječnika da mi ubrizga sedativ? Sva sreća da se to samo događa u noćima kad imamo večere ili zabave, kad jede i pije pa živne. Kad je vidio da su me drugi vidjeli. Misli na druge i na njihove poglede, na ono što drugi ne znaju ali što smatraju izvjesnim ili pretpostavljaju pa onda želi da to bude stvarno, a ne naslućeno niti pretpostavljeno niti neznano. Da ne bude imaginarno. Tada mu nije dovoljno da bude imaginarno.

Načas je ušutjela pa dodala:

– Taj je macan pravi davež.

Iako je naše prijateljstvo sezalo godinama unazad, nikada nismo zašli u područje takve povjerljivosti. Nije da bi me to smetalo, naprotiv, nema mi ničeg dražeg nego doći do takvih otkrića. No nisam na to navikao s njom tako da može biti da sam se malo zacrvenio (ali bit će da me ona nije vidjela) pa sam samo odvratio nespretno, odnosno, možda je odvraćajući od toga da nastavi, suprotno onome što sam htio:

‒ Razumijem.

Zazvonilo je na vratima, slabašno zvonce, tek toliko, onako kako se zvoni kad su ukućani budni ili očekuju onoga tko zvoni.

‒ To je noćni liječnik – kazala je Claudia.

‒ Ostavljam te. Laku noć i neka ti prođe.

Zajedno smo izišli iz radne sobe, ona se zaputila prema ulazu, a ja u suprotnom smjeru, prema kuhinji, gdje sam mislio nakratko pročitati novine prije nego legnem, noću je to bila najmanje hladna prostorija u kući. No prije negoli sam zamaknuo za ugao u nastavku hodnika koji bi me doveo onamo, zastao sam kratko i osvrnuo se pogledavši prema ulaznim vratima, koja je Claudia u tom času otvarala, zaklanjajući svojim leđima boje lososa lik liječnika na dolasku. Čuo sam kako mu govori na španjolskom: ‘Dobra večer’, i tek sam uspio vidjeti, u doktorovoj ljevici, koja je stršala iza leđima okrenutog tijela moje talijanske prijateljice, torbu istovjetnu onoj drugog liječnika koji mi je bio predstavljen na ulazu u zgradu njezine prijateljice, također Talijanke, čijeg se imena ne sjećam. Bit će da je došao autom, pomislio sam o liječniku.

Zatvorili su vrata i krenuli niz hodnik a da me nisu vidjeli, Claudia ispred, a ja sam se zatim uputio prema kuhinji. Ondje sam sjeo i poslužio se džinom (ludost je miješati ga) te sam razvio po stolu španjolske novine što sam ih popodne kupio. Bile su od prethodnoga dana, ali su za mene vijesti bile nove.

Čuo sam kako moja prijateljica i liječnik ulaze u dječju sobu; djeca su provodila vikend s drugom djecom, u drugoj kući. Ta je soba bila smještena upravo nasuprot kuhinji, s dugim komadom hodnika između, tako da sam nakon nekoliko minuta premjestio stolicu na koju sam se smjestio tako da mogu uhvatiti, krajičkom oka, okvir njihovih vrata. Ostala su odškrinuta, upalili su vrlo blago svjetlo, tako blago, kazao sam u sebi, kao ono koje je obasjavalo radnu sobu dok smo ona i ja razgovarali, a ona čekala. Nisam ih vidio, također nisam ništa čuo. Vratio sam se novinama i čitao, ali nakon nekog vremena skrenuo sam ponovno pogled jer sam sad osjetio nečiju prisutnost na vratima, a njihova su vrata bila odškrinuta. I tada sam ugledao liječnika, iz profila, s injekcijom u lijevoj, uzdignutoj ruci.

Sam sam na trenutak ugledao njegove obrise, jer gledao sam u pravcu svjetla, nisam mu mogao vidjeti lice. Vidio sam da je ljevoruk: bio je to trenutak u kojem liječnici i sestre podižu injekciju u zrak i malo je stišću, kako bi provjerili izlazi li tekućina te ima li opasnosti od začepljenja ili pak, što je ozbiljnije, ima li opasnosti od ubrizgavanja zraka. Tako je to činio Cayetano, medicinski tehničar, kod mene doma kad sam bio dječak. Nakon tog pokreta, zakoraknuo je naprijed i ponovno nestao iz mog vidnog polja. Claudia se zacijelo ispružila na jednom od dječjih kreveta, odakle je sigurno dopiralo svjetlo, po meni sasvim blago, a za liječnika dovoljno. Pretpostavio sam da će injekcija biti u stražnjicu.

Vratio sam se svojim novinama, a prošlo je previše vremena prije negoli su se ponovno našli uokvireni među štokovima, ona ili republikanski liječnik, itko od njih. Tada me obuzeo blagi osjećaj uplitanja, sinulo mi je da možda baš čekaju da se ja povučem u svoju sobu kako bi izišli i rastali se. Također sam pomislio, zadubljen, kakav sam bio, u čitanje jedne polemične sportske vijesti, nisu li možda izišli potiho a da ja nisam ni primijetio. Nastojeći ne praviti buku kako u svakom slučaju ne bih probudio starog Héliea, koji je po svoj prilici već neko vrijeme spavao, krenuo sam da ću se povući. Prije nego što sam izašao iz kuhinje s novinama pod rukom, ugasio sam svjetlo, a ugašeno svjetlo i moje trenutno mirovanje (netom prije nego što ću zakoračiti u hodnik) podudarili su se s ponovnom pojavom u njihovom okviru dvaju likova, onoga moje prijateljice Claudije i onoga noćnog doktora.

Zastali su na pragu, a iz svoga mraka vidio sam kako pogledavaju u mom smjeru, ili sam tako pomislio. Upravo tada, kad su vidjeli ugašeno kuhinjsko svjetlo, a ja još nisam poduzeo ni najmanji pokret, nesumnjivo su pomislili, a da ovo nisu primijetili, da sam ja već otišao u svoju sobu. Ako sam ih ostavio u tom uvjerenju, ako doista i jesam ostao potpuno nepomičan nakon što sam ih vidio, bilo je to zato što je liječnik, još uvijek meni u smjeru svjetla, ponovo uspravljao u zrak injekciju u lijevoj ruci, a Claudia, u spavaćici i kućnom ogrtaču, držeći svoju u njegovoj drugoj ruci, kao da mu je ulijevala hrabrost svojim taktom, ili svojim dubokim disanjem. Tako ulovljeni u prijetećem stavu izašli su nekoliko koraka iz dječje sobe te ih više nisam vidio, ali sam začuo kako se otvaraju vrata bračne sobe, u kojoj je Hélie vjerojatno spavao, i čuo kako se zatvaraju.

Pomislio sam da ću možda nadalje čuti liječnikove korake kako nastavljaju hod nakon što ostavi Claudiju u njenoj sobi, kako bi napustio kuću nakon ispunjene zdravstvene misije. No nije bilo tako; predzadnje što sam čuo te noći bilo je zatvaranje vrata bračne sobe, u koju se uvukao i noćni liječnik mirnoga koraka i s injekcijom u lijevoj ruci.

Sasvim oprezno (izuo sam se), prošao sam duž cijelog hodnika dok nisam stigao do svoje sobe. Svukao sam se, uvukao u krevet i dovršio novine. Prije nego sam ugasio svjetlo pričekao sam nekoliko sekundi i baš u tim kratkim sekundama čekanja napokon sam začuo ulična vrata i Claudijin glas, koji je liječnika otpravljao ovim španjolskim riječima: ‘Za petnaest dana, onda. Laku noć i hvala.’ Istina je da je u meni ostala želja da još malo progovorim svojim jezikom te noći, u kojoj sam dvaput propustio prigodu da to ostvarim s liječnikom sunarodnjakom.

Sutradan ujutro vraćao sam se u Madrid. Prije odlaska, uspio sam pitati Claudiju kako je, a ona mi je rekla da je dobro, bolovi su bili prošli. Hélie se, naprotiv, osjećao neraspoloženo zbog nešto pretjerivanja prethodne večeri te se ispričavao što me ne može ispratiti.

Razgovarao sam s njime naknadno telefonom (odnosno on se koji put javio na telefon kad bih sljedećih mjeseci iz Madrida nazivao Claudiju), ali posljednji put kad sam ga vidio bilo je kad sam one večeri izišao iz njegove kuće, nakon večere za sedmero, kako bih otpratio talijansku prijateljicu čijeg se imena sada ne sjećam. Baš zato što ga se ne sjećam ne znam hoću li se sljedeći put kad budem išao u Pariz odvažiti da pitam Claudiju za nju. Jer sada, otkako je Hélie umro, ne bih se želio izlagati opasnosti da kojim slučajem doznam da je ona također obudovjela nakon moga odlaska.*

Preveo sa španjolskog jezika:
Lovro Sučić

___________________
* Javier Marías (Madrid, 1951.), nagrađivani španjolski pisac i prevoditelj, predavao je Španjolsku književnost i Teoriju prevođenja na sveučilištima u Engleskoj, SAD-u i Španjolskoj. Na hrvatski su mu prevedeni romani Srce tako bijelo (Corazón tan blanco, 1999), za koji je dobio španjolsku Nagradu kritike, zatim U boju sutra na me misli (Mañana en la batalla piensa en mí, 2005), Tvoje lice sutra (Tu rostro mañana, 2008), Zaljubljivanja (Los enamoramientos, 2013) i Tako počinje zlo (Así empieza lo malo, 2017.). Priče je objavio u dvjema zbirkama: Mientras ellas duermen (1990, 2000) i Cuando fui mortal (1996), a iz prve mu je na hrvatski prevedena Majordomova priča (Lo que dijo el mayordomo, 1997). U antologiji svojih priča Mala índole. Cuentos aceptados y aceptables (2012) kao prihvaćene donosi »sve one kojih se još ne srami«, dok u prihvatljive uključuje »one kojih se malo srami, ali ne previše«. Kao prevodilac, istakao se Sterneovim Tristramom Shandyem. Piše i kolumne, a član je Španjolske kraljevske akademije.

Lovro Sučić (1985.) diplomirao je 2008. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu španjolski i francuski jezik i književnost da bi 2012. ondje upisao i doktorski studij lingvistike. Radio je kao honorarni prevoditelj na HTV-u gdje je s francuskog, španjolskog, engleskog i talijanskog prevodio reportaže te igrane i dokumentarne filmove. Kao asistent na Odsjeku za iberoromanske studije Sveučilišta u Zadru, između ostalih kolegija, izvodio je Prevoditeljski seminar za studente preddiplomskog studija španjolskog jezika i književnosti, a na diplomskom studiju hispanistike predavao je Semantiku. U književnom prevođenju okušao se prijevodom romana Buđenje gospođice Prim ([El despertar de la señorita Prim], Verbum, 2017) Natalie Sanmartin Fenollere.