Jezik kao sredstvo kolonizacije

Irena Skopljak Barić profesorica je hrvatskog i ruskog jezika i književnosti. Pjesme je objavljivala u časopisu Poezija, a kratke priče su joj nagrađivane. Knjiga pjesama Neprivezani prva je njezina zbirka pjesama. Već i sam naslov sugerira ključ za čitanje autoričine poetike. Autor pogovora u knjizi Miroslav Mićanović ističe kako poezija Irene Skopljak započinje iz istodobno određenog i neodređenog stanja pisanja, užitka i straha od nepripadanja, a namjera je da se ta »neprivezanost« doznači nekom dalekom središtu.

No kako i sama autorica ističe u pjesmi »Neprivezani« upravo to ne-imanje čvrstog mjesta može pridonijeti istinskoj oslobođenosti, ali i neizvjesnosti, jer ne znaš »je li dobro privezati brodove/ u ovom pristaništu/ gdje nas obeah svojim iglama/ može ispuhati«. Pjesnikinja osvještava način pisanja pjesme, tematizira jezik, nalazimo jezične igre, ali ponajprije nas očuđuje slikama koje nemaju pandan u stvarnosti, već se nižu kao apstraktni imaginativni oblici, senzacije, koje nastaju iz snaternja, iz zaigranog odnosa sa onim Drugim, ali i sa Jezikom samim, kao živim bićem.

U početnoj pjesmi »Ako napišem pjesmu« Skopljak referira na poeziju Anke Žagar i Danijela Dragojevića, a i inače je intertekstualni element u njezinoj poeziji važan, jer se pisanje njezinog poetskog teksta odigrava u dijalogu sa tekstovima domaćih i stranih autora (Maruna, Čegec, Slyvia Plath, Zabolocki). Pjesme su ponekad kao ispisivanje tragova s egzotičnih putovanja (Nepal, Australija, Mekong), ili još češće, kao slike koje se pojavljuju kada se promatra s nekog sporednog puta. No pritom je važno istaknuti kako one uglavnom nisu narativizirane, već pročišćene do apstraktnosti, pa se čitatelju čine kao karte na kojima nema tragova ljudskog kretanja. U tom smislu je autoričina poezija složena, jer signali koje nudi nisu tek opisi pejsaža, novih krajeva, već se čini kao ispisivanje neke rute, bilježenje točaka za koje se čini da se mogu nalaziti i izvan Zemlje, a kretanje tim prostorom je zamišljajno, ponekad motivirano literarnim razlozima, a nekad pak neposrednim zapažanjem. U takvim prostorima točke s posve različitih geografskih udaljenosti približavaju se i zgušnjavaju, a sve to zbog jezika.

Glavni akter na tim postmodernim ekranima jest upravo Jezik. O svemu navedenom odlično govori pjesma »Otkad smo osvojili Sibir«. Izdvajam sljedeće stihove: »rugaš mi se/ kad se igram riječima/ a ja barem znam reći riječ./ počinje činjenje i inje/ lovi se na nas/ sve otkad smo osvojili sibir«. Bavljenje riječima, procesom pisanja, jezikom kao sredstvom kolonizacije (pjesma »jedem slova koja pišeš«), odnosom jezika i tijela (»Jutra dok pjevam«), odnosom imaginacije i pisanja (pjesma »Kad zatvoriš oči«), zatim odnosom denotativnog i konotativnog značenja jezika, središte su autoričine poetike. Zanimljiva je i pjesma »Na mliječnoj stazi« jer se u njoj govori o riječima na različitim jezicima, otkrivanjem korijena riječi, ali i o hiperboličkom doživljaju svemira u kojem dominiraju senzualne slike (»volio bih vidjeti herine grudi/ i da mi se heraklo makne s puta«.

Pjesme koje sadrže kronotop puta govore o drugim krajevima i zemljama kao o mitskim mjestima, čeznutljivim, eskapističkim slikama na ekranima praznine. Iz pjesme »Australija« izdvajam sjajnu sliku »australija je izrasla iz mora/ i izvozi sunce u vagonima«. Ipak, čini se kao da nema utočišta, posebno se to registrira u suodnosu lirske junakinje i onog kojem se ona obraća persuazivnim jezikom ljubavi. Zanimljive su i slike plava polja riže, manirističke, orijentalne slike, a na implicitan način autorica referira i na ratove, na nove svjetske poretke. Čest motiv su i vrata, gradovi. Vrata su mjesta koja otvaraju put u nove svjetove koji nisu niti malo locus amenos, već se uz njih vežu strmoglavljenje, mrak koji guta, nepostojanje ucrtanih putova. U ciklusu »Nešto o daljini« nalazimo niz narativnih pjesama kojima je temelj slika i pripovijedanje koje kao da je opis priviđenja, snovitih slika nepoznatih mjesta »u daljini«.

Pjesma »Nigdje i niotkuda« govori o životu pisca Bekima Serjanovića, koji je iz rodom Brčkog, ali je kao izbjeglica otišao živjeti u Oslo. Ta pozicija nigdine i ne-imanja mjesta je vezana uz društvene razloge, uz rat. Skopljak Barić na nenametljiv način govori o svijetu u kojem živimo, o apsurdnosti (nije slučajno da spominje i ruskog avangardista Zabolockog), ali pritom kao da sve te slike provlači kroz filter koji otklanja svaku suvišnost i time depatetizira izraz. Jedna od ponajboljih pjesama u knjizi posvećena je Borisu Maruni, a riječ je o dijalogu o njegovoj pjesmi, o malom poetskom disputu.

Poezija Irene Skopljak Barić na neki je način čeprkanje po svemirskim odjelima za jezike, boravak u »jezičnoj zgradi«, opisivanje slika riječima, bilježenje odjeka ruske kulture, koju je lirska junakinja »srkala na slamčicu«. Skopljak ispisuje i prokletstvo pjesničke sudbine (u sudbini Sylvie Plath u pjesmi»Moram napisati pjesmu«). No na kraju, ipak ostaje ne-vjera u riječi, to da nam usred te kakofonije i množine slika više nitko neće vjerovati. Čak niti Levi Strauss u pjesmi »Progonjeni«. Na kraju, riječ je o vrlo zanimljivoj knjizi, koja oponira realizmu i suprotstavlja mu ironiju i apsurd. Autorica vlada jezikom, igra se, ponajbolje su pjesme koje upravo i jesu ludičke, pa pretpostavljamo kako će se njezin poetski izraz još više razvijati u smjeru poetike apsurda, oslanjati se kao i dosad na tradiciju avangarde.