Jezične osobine Postile u kontekstu književnojezičnih smjeranja hrvatskih protestanata

Kao što je poznato, u Urachu, pokraj Tűbingena, hrvatski su protestanti u drugoj polovici 16. stoljeća otisnuli 28 izdanja: 14 glagoljicom, 8 ćirilicom i 6 latinicom. Njihova izdanja (ukupno više od 30.000 primjeraka) imaju posebno mjesto u razumijevanju hrvatske jezične povijesti, ne po utjecaju koji su imali na kasnije književnojezične tijekove (društveno – političke prilike spriječile su da taj utjecaj bude onoliki koliki je bio u nekim srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim sredinama), nego po dragocjenim podacima koje nam nude o tome kako se razmišljalo o jezičnom uređivanju tekstova i o međusobnom odnosu hrvatskih jezičnih idioma. O književnojezičnim koncepcijama hrvatskih protestanata govore nam sami njihovi tekstovi, ali i predgovori tim tekstovima jer prije protestanata samo se rijetko u hrvatskoj pisanoj praksi može naći izravan govor o tome kako jezično uređivati tekstove.

Već sama činjenica da hrvatski protestanti objavljuju na tri pisma (i time nasljeduju i respektiraju srednjovjekovnu hrvatsku tropismenost) i činjenica da prevladavaju glagoljična izdanja, a da su latinična najrjeđa, snažno smještaju protestantsku pisanu praksu u hrvatsku jezičnu povijest jer upravo je 16. stoljeće ono u kome će doći do promjene u odnosima među pismima na hrvatskim prostorima: glagoljica će sve više seliti na periferiju kulturnih događaja, a latinica u središte. Taj odnos između glagoljičnih, ćiriličnih i latiničnih protestantskih izdanja moramo imati na umu u svakom trenutku kada raspravljamo o protestantskim književnojezičnim koncepcijama. Naime, svi rado i s pravom ističemo da su protestanti bili svjesni važnosti knjige u širenju misli i ideja i da su u vezi s tim morali i htjeli paziti da jezik tih knjiga bude odgovarajući. Pritom osobito ističemo razumljivost i povezujemo je s napuštanjem prestarjelih, osobito crkvenoslavenskih, jezičnih rješenja. Tu moramo paziti da nam izrazi ne budu previše tvrdi, neelastični i da budemo svjesni činjenice da se jezik knjiga uvijek kroz povijest oblikovao i zagledanjem u starije knjige, pa i najčešće upravo nasljedovanjem staroga i manjim ili većim inoviranjem.

Naravno da onaj tko nudi tekst, želi biti razumljiv, ali se i od čitatelja očekuje neki napor. Da nisu tako razmišljali, hrvatski bi protestanti ponudili samo latinična i ćirilična izdanja i puno bi snažnije otvorili vrata štokavštini. Biblijski su tekstovi zahtijevali jezičnu iznijansiranost i to je u pravoj mjeri mogla pružiti tradicija, stariji tekstovi, a ne govorna praksa, koja je pak mogla pomoći u uklanjanju nepotrebnih umjetnih konstrukcija i prestarjelih leksema za koje je ta govorna praksa nudila svima razumljiva, dakle bolja rješenja. Mislim da ne trebamo sumnjati da su hrvatski protestanti nastojali doći do svake knjige koja im je mogla pomoći u oblikovanju njihovih i da su različite jezične izraze za isti jezični sadržaj uspoređivali i s obzirom na točnost i s obzirom na razumljivost.

Poznato je da su 1560. u Nűrnbergu i 1561. u Urachu hrvatski protestanti otisnuli pokusne listove (Probzettel). Takvi su listovi služili da tiskara predstavi svoje mogućnosti, ali su se koristili i za učenje čitanja. Da su protestanti jako mislili na učenje čitanja, dakle na svoju buduću čitateljsku publiku, dokaz su i dvije male početnice (glagoljična i ćirilična) koje su otisnuli u Urachu 1561. A onda stiže 1562. godina i već na samom početku (12. siječnja) pojavio se Prvi del Novoga testamenta otisnut glagoljicom, a onda u listopadu iste godine glagoljična Postila, sljedeće, 1563. pojavit će se drugi dio glagoljičnoga Novoga zavjeta, cijeli ćirilični Novi zavjet te ćirilična Postila. Kasnije će se (1568.) pojaviti i latinična Postila. Dakle, na samom su početku Novi zavjet i Postila, tj. zbirka propovijedi uz nedjeljna čitanja iz poslanica i evanđelja (naziv dolazi od izraza post illa verba textus, tj. tekst poslije onih riječi).

U dvije godina otisnuta su dakle i glagoljična i ćirilična izdanja Novoga testamenta i Postile pa nam točno poznavanje poretka i jezične razlike u tekstovima možda pružaju neke mogućnosti za prepoznavanje elemenata razgovora koji su se vodili o jezičnom uređenju tekstova. Već je objavljeno puno radova o jezičnim razlikama između glagoljičnoga i ćiriličnoga izdanja Novoga zavjeta(1) i mislim da ti radovi pokazuju da se za određena rješenja u glagoljičnom NT držalo da su prevelik ustupak govornom jeziku pa je u ćiriličnom ponuđeno »knjiškije« rješenje. Ako uz odnos između glagoljičnoga NT i ćiriličnoga NT uključimo i promatranje jezičnih osobitosti jedne, druge i treće Postile, možemo li doći do kakvih važnijih spoznaja?

Počnimo s brojkama bez velikih komentara. Uzet ćemo tri teksta iz Evanđelja koja se nalaze u oba izdanja Novoga testamenta, dakle glagoljičnome (GNT) i ćiriličnome (ĆNT) i u sve tri Postile, glagoljičnoj (GP), ćiriličnoj (ĆP) i latiničnoj (LP).

Prvi tekst je Ivan 3, 1 – 15 koji se čitao na Nedjelju Svetoga Trojstva, a u GNT se nalazi na stranicama 127 B – 128 A (u ĆNT na str. 132B – 134 A, u GP na 96 v- 97 r, u ĆP na 106r – 107r, u LP na str. 629 – 630).

Pogledajmo sada koliko u odnosu na tekst u GNT ima jezičnih razlika u ĆNT i u sve tri Postile.

GNT : ĆNT = 27, GNT : GP = 5, GNT : ĆP = 9, GNT : LP = 46

Drugi tekst je Luka, 16, 3 – 31 i čitao se na petu nedjelju po Svetom Trojstvu, a u GNT nalazi se na str. 107 B – 108 A (ĆNT 112 B – 113A, GP 101 r – 101 v, ĆP 111r – 112 r, LP 643 – 644).

GNT : ĆNT = 35, GNT: GP = 6, GNT: ĆP = 10, GNT : LP = 40

Treći tekst je iz Matej 22, 1 – 14, čitao se na dvadesetu nedjelju po Svetom Trojstvu i u GNT nalazi se na str. 32 A – 32 B (ĆNT 33B – 34A; GP 148 v – 149r; ĆP 163 v – 164 r, LP 930 – 931).

GNT : ĆNT = 19, GNT: GP = 4, GNT: ĆP = 5, GNT : LP = 58

Ako zbrojimo razlike, dobivamo ove rezultate:

GNT : ĆNT = 81, GNT: GP = 15, GNT: ĆP = 25, GNT : LP = 144

U odnosu na GNT vrlo je malo razlika u GP i ĆP, a puno su veće u ĆNT, i još veće u LP.

Pogledajmo sada kakve su to malene promjene načinjene u prvom tekstu ako uspoređujemo GNT s GP i ĆP.

U glagoljičnoj Postili načinjene su ove promjene: človik > človek, židovski > ijudovski, je > jest, našêga >našega, na nj >va nj, ĵima >ima. Može se mirno reći da je korektor usklađivao tekst s knjiškom tradicijom, ali zanimljivije je uočiti nešto drugo: i u ćiriličnoj Postili provedene su sve te promjene i još dodatne tri : Nikodem >Nekodem, priĵimljite > prigimljete, meštrom>meštar6.

Ako je šest zajedničkih promjena, vjerojatno ih je načinio isti čovjek ili su posljedica iste odluke što treba promijeniti. I kad uzmemo promjene u obje Postile zajedno, one nam govore o odluci da se treba malo vratiti knjiškoj tradiciji. U izrazu ovo što je roĵeno korektor je enklitički oblik prezenta glagola byti promijenio u naglašeni jer je u staroslavenskoj tradiciji naglašeni oblik norma pri oblikovanju složenih glagolskih oblika. U rečenici da vsaki koi verue na n6 ne pogine nego da ĵima život večni čakavsko jima pisano početnim đervom također se korektoru učinilo prevelikim udaljavanjem od knjiške norme i vratio je oblik ima. No iz promjene na nj >va nj vidi se da čuvanje knjiške tradicije ne će doći u obzir ako je mlađe jezično rješenje razumljivije i točnije (imajući u vidu budućega čitatelja). Ako pogledamo drugi odabrani tekst, ponovno ćemo uočiti iste promjene koje su učinjene i u GP i u ĆP u odnosu na tekst GNT: anĵelovʹ>angelovʹ, u mukah >v mukah, otonuda > od6 onuda, preplemenito >plemenito koje opet potvrđuju da je isti korektor gledao obje Postile, što, dakako, ne znači da ćiriličnu nije naknadno gledao još jedan.

Promjene koje uočavamo pokazuju nam još nešto: korigiranje je povjereno nekom u koga se imalo povjerenje, ali on nije bio pripravan dosljedno provesti neke zahvate. Tako je npr. oblik človik iz GNT često mijenjao u človek, ali u tekstu o kojemu govorimo (Luka 16) napravio je promjenu čovik >človik6, (u ĆNT), tj. dodao je jer, ali mu ikavizam nije smetao. Izraz u mukah promijenio bi kadšto u v mukah(6), ali bi na puno mjesta ostavio prijedlog u. Očito su puno raspravljali o đervu (anĵelovʹ>angelovʹ) što bi moglo značiti da su u razgovoru sudjelovali i oni kojima to tipično hrvatskoglagoljsko rješenje nije bilo blisko jer su naučili na drukčiju tradiciju liturgijskih tekstova.

Nešto smo saznali i iz malih brojaka, a sada razmotrimo one primjetljivo veće, tj. pogledajmo razlike između GNT i LP. Ta dva teksta dijeli šest godina i rad na više knjiga pa možemo očekivati ponavljanje određenih promjena, tj. dosljednije mijenjanje jezičnih elemenata.

Odmah se tako uočava da je tekst latinične Postile primjetljivo ikaviziran; od 11 primjera promjene jata u malom korpusu 9 ih je ikavizirano, ili je grafem jat zamijenjen s i (svêdočimo > svidočimo, nebê > nebi, vratêh > vratih, umrê> umri, hote vêrovati > hote virovati) ili je ikaviziran ekavski oblik iz GNT (potrebno > potribno, veruete > virujete, verovati > virovati, verue > virue), a samo u dva slučaja grafem jat zamijenjen je ekavskim refleksom (tebê > tebe, našêga > našega), s tim da je drugi primjer zapravo samo popravljanje očite pogreške. Drugo što se na planu grafije odmah uočava pisanje je popratnoga samoglasnika uz slogotvorno r (toga popratnoga samoglasnika nije bilo u glagoljičnim i ćiriličnim tekstovima): mrv >marf, svrhu > svarhu, utvrʹjena > utvarjena, mrʹtvih > martvih, zadržaše > zadaržaše, pogrdivši >pogardivši, rasdi se > rasardi se, vrzite > varzite. Popratni samoglasnik a bliži je južnoj, nego sjevernoj tradiciji, u kojoj je popratni samoglasnik obično e.

Neke zamjene očito idu za tim da se točnije zabilježi izgovor: fariseov > farizeov, židovski > židofski.

Od glasovnih još su češće leksičke promjene. Prvo ćemo spomenuti one u kojima je leksem iz GNT zamijenjen drugim leksemom u LP: preplemenito : obilno, prilično : podobno, učinjeno : stvoreno, svadbu : pir6, niki : drugi, dugovanje sve : targovinu svoju, ljudomorce : uboice, stanovito: zaisto, vlize, vlizal: vnide, vnišal, vistinu, vistinu : amen, amen, ta : ova, ovo : ono, te : njih, tko : ki, da : ali, ter : i. Ta bi skupina leksema zaslužila podrobnu analizu: samo je kod dijela promjena vidljivo da je u LP upotrijebljen noviji leksem, a o nekim parovima moglo bi se polemizirati koji je leksem točniji, da li onaj koji jelo naziva preplemenitim, tj. raskošno raznovrsnim, ili onaj koji naprosto kaže da je jelo bilo obilno. Ili npr. kod para učinjeno – stvoreno, glavno bi pitanje možda moglo biti teološke naravi. GNT upotrebljava i svadbu i pir, a LP samo pir i znamo da do danas nije posve završilo natjecanje između tih leksema. Osobito bi zanimljivo bilo analizirati zamjeničke parove, ne samo u protestantskom korpusu.

Još su češće raznolike zamjene u kojima i jedan i drugi član para imaju isti korijen, ali se značenjske i stilističke nijanse postižu različitim morfološkim ili tvorbenim elementima, ili različitim sintaktičkim vezama. Različitim tvorbenim postupcima oblikovani su parovi plamenu – plamiku, priti – poiti, pozvanim : zvanim6, voiske : voistva, poidite : idite, izvanjske : vanjske, kraljestvo: kraljevstvo, nigdore, nigdor, uzdvignuvši : dvignuvši i sl. Dobro su zastupljene i opozicije građene na morfološkoj ili sintaktičkoj razlici: uskrsnu : bi uskrsnul, poslavši : posla, dobrih i zalih : dobre i zale, va purpuru : purpurnu; plač i škripa od zubi : plač i škripa zub6, koi bihu pozvani na pir6 : koi bihu pozvani k piru, sluge njegove : sluge njega itd. Među vrlo uočljivim promjenama je i promjena zamjenice svaki u vsaki i izraza svaki koi u izraz vsaki ki te promjena nenaglašenoga oblika trajnoga prezenta glagola byti (je, smo) u naglašene (jesmo, jest).

Razlike između GNT i LP su brojne i, kao što smo vidjeli, mnoge se često ponavljaju, što upućuje na to da su posljedica prethodno oblikovanoga stava o tome što treba biti drukčije nego što je u GNT. No te razlike su u najvećem broju posljedica različitih književnojezičnih tradicija, a ne osnovica (istarska, dalmatinska). Put koji bi nas doveo do čvršćih zaključaka i o osnovicama i o tradicijama, po mojem mišljenju, vodi preko vrlo preciznih istraživanja pojedinih jezičnih osobitosti, njihove međusobne usporedbe u protestantskim hrvatskim izdanjima i usporedbe sa stanjem u drugim tekstovima onoga vremena.

Stipan Konzul Istranin, Antun Dalmatin, Ivan Lamela, Ivan Fabijanić, Fran Klej, Matija Živčić, Ivan /Jovan Maleševac, Matija Popović i drugi osobe su koje se često spominju i ponekad o njima i njihovu poslu imamo preciznih pojedinosti, ali ne bismo trebali imati iluzija da ćemo potpunije odrediti njihov osobni prinos jezičnom oblikovanju protestantskih hrvatskih tekstova. Valja nam što više nastojati na prepoznavanju koncepcija koje su se gradile, vjerujem, u upornom promatranju starijih književnojezičnih rješenja i u oblikovanju novih tekstova. Ne smijemo zaboraviti da je jedan od temelja protestantskih koncepcija – miješanje jezičnih elemenata iz hrvatskih jezičnih idioma i crkvenoslavenskoga, a to nije bila novost u hrvatskoj pisanoj praksi.

Spomenut ću npr. Dešićev Raj duše koji ni vremenski ni prostorno nije daleko od protestantskih izdanja i autora pa valja spomenuti riječi Milana Moguša i Josipa Vončine: Otkriće Dešićeva Raja duše bitno obogaćuje naše spoznaje o razvoju hrvatskoga književnog jezika. Valjat će, u prvom redu, izmijeniti ocjenu o ulozi naših protestantskih pisaca u tom razvoju: pokazuje se da je istovremeno i usporedo s njima u smislu književnojezične integracije djelovao vrlo snažan pokret, koji je u samome sebi imao solidnu tradiciju (npr. oko god 1520. potvrđeni ozaljski skriptorij u kojem su se izvodili pravi književni pothvati), tj. punkt bez kojega bi nazore hrvatskih protestanata o jeziku bilo teško i zamisliti.(2) Autori su prethodno bogato oprimjerili tvrdnju da je jezik toga molitvenika slojevit i da se Dešić odlično snalazi u hrvatskim jezičnim idiomima i u hrvatskome crkvenoslavenskom, ali uočavaju i Dešićeve rodne sjeverne čakavizme. Usporedbe hrvatskih protestantskih tekstova s tekstovima ozaljskoga književno-jezičnoga kruga mogle bi nam ponuditi zanimljiva otkrića. Ona su važna i kad se utvrde razlike, a ne samo sličnosti te je važno imati na pameti da služiti se nekim predloškom ne znači iz njega uzeti sve odreda, nego možda samo riješiti koju dvojbu. Uzmimo samo par vrlo poznatih redaka iz Matejeva evanđelja (glava druga), prvo iz Raja duše pa iz GNT.

Da bi se narodio Isus, v Betlemi Židovskom, v dni Erodeša kralja, evo kralji od istoka pridoše v Jeruzalem govoreći Gdi je kralj Židovski ki se jest porodil. Jere smo vidili zvizdu njegovu v istoku: i prišli smo pokloniti se g njemu. Slišavši to kralj Erodeš smutil se jest, i vas Jerusalem s njim. (Raj duše, 1560)

Kada Isus roĵen bê V betleemi židovskomu u dni Iruda kralja, Evo mudri od Istoka pridoše V ierusolim govoreći. Kadi jest roĵeni Kral Judeiski ĵere vidismo zvizdu negovu v istoku i prišli ĵesmo pokloniti se njemu. Slišavši ova Kral Irud zmuti se, i vas Ĵerusolim ž nim. (GNT, 1562)

Prave su jezične razlike u osobnim imenima: Erodeš : Irud (kajkavski : čakavski), Jeruzalem : Jerusolim (štokavski : crkvenoslavenski), pa onda da bi se narodio : kada roĵen bê(1), gdi : kadi(2), prišli smo : prišli jesmo(3), smutil se jest: zmuti se (4), smo vidili: vidismo (5), s njim: ž nim (6).

Prvu bismo razliku mogli označiti kao jaču vezanost GNT uz hrvatskoglagoljsku crkvenoslavensku tradiciju, drugi kao opoziciju štokavsko: čakavsko, šestu kao odluku protestantskih prevoditelja da rješenjima iz govorne prakse jezik učine bližim suvremenicima (u čemu se može i pretjerati), Treći, četvrti i peti par mogli bismo ili jednostavno protumačiti kao jaču vezanost rješenja iz GNT za knjiški jezik, ali možemo ih promatrati i kao rješenja iz dviju hrvatskih književnojezičnih tradicija jer perfekt ne možemo naravno promatrati kao nešto strano pisanoj tradiciji (ni onda kada je pomoćni glagol u nenaglašenu obliku), mada je ona starija više upotrebljavala aorist i imperfekt.

Dok čitamo ova dva mala izvatka iz Matejeva evanđelja, očito nam je da čitamo tekstove iz različitih stilizacija istoga književnoga jezika jer razlika je manje nego podudarnosti i, što je još važnije, te razlike nisu takve da bi čitatelj odlučno otklonio »ono drugo rješenje« kao nešto što nije njegovo. Jer ono što je različito u GNT u odnosu na Raj duše, često je različito i u LP u odnosu prema GNT. Spomenut ću samo dvije vrlo česte pojave: GNT je staru inicijalnu skupinu vs- pretvorio u sv-, a onda su druga protestantska izdanja vratila u vs -, kao što je na puno mjesta u hrvatskim starim tekstovima, pa i u Raju duše. Posebno su zanimljivi, i trebalo bi im posvetiti osobitu pažnju, zamjenički oblici i uporaba različitih zamjenica u istom kontekstu (tako: ovako, ova: to, ta, moj: svoj itd.) i već na prvi pogled u tom se pogledu bolje podudara LP s Rajem duše nego s GNT.

Šesnaesto stoljeće je po mnogima ključno za razumijevanje današnje hrvatske jezične situacije i mnogi nesporazumi do kojih dolazi u razgovorima o hrvatskoj jezičnoj povijesti povezani su s nerazumijevanjem događaja u 16. stoljeću.

Važno je imati stalno na umu procese koji su se odvijali u drugoj polovici 15. i u prvoj polovici 16. stoljeća i to na prostorima puno širima od hrvatskih a s izravnim djelovanjem na hrvatsku književnu, jezičnu pa i ukupnu povijest.

Spominjem prvo 1453. godinu i osmanlijsko zauzimanje Carigrada. U narednim će desetljećima padati u osmanlijske ruke hrvatski grad za gradom i doći će do velikoga pomicanja stanovništva prema zapadu. Ti dramatični povijesni događaji sudaraju se na hrvatskom tlu, što se kulture tiče, s nečim posve drukčijim – s pojačanim renesansnim strujanjima koja dolaze s druge obale Jadrana, kažem pojačanim jer je tih strujanja bilo i prije. Treći veliki svjetski događaj kojemu je posvećen
projekt(3) u okviru kojega nastaje ovaj rad je 1517. godina i početak velikoga vjerskoga aktivizma nasljedovatelja Martina Luthera, aktivizma koji se, kao što smo već spomenuli, uvelike naslanjao na knjigu i jako vodio računa o tome kakav je jezik u njoj.

Spomenuta pomicanja stanovništva uvjetovala su da su uvelike poništeni rezultati polumilenijskoga jezičnoga razvoja. Na hrvatskim se prostorima razvijaju brojne pokrajinske književnosti (kajkavska, glagoljaško – sjevernočakavska, slavonska, dubrovačka, hrvatska književnost u Bosni itd.). Sve su to dosta zatvoreni književni krugovi sa svojom publikom i svojim jezičnim izrazom, no to ne znači da se te krugove može staviti u isti rang s nacionalnim književnostima i da ih se u hrvatsku književnost može uvrstiti samo zato što ih je kasniji (nakon Preporoda) razvoj uključio u nju.

Bitno je uočiti da je književnost na koju se pokrajinske hrvatske književnosti oslanjaju (iz koje izlaze) srednjovjekovna hrvatska književnost i da na tim pokrajinskim književnostima nije kasnije rasla niti jedna druga, nego samo hrvatska barokna književnost.

Sažetak

Šesnaesto stoljeće je po mnogima ključno za razumijevanje današnje hrvatske jezične situacije i mnogi nesporazumi do kojih dolazi u razgovorima o hrvatskoj jezičnoj povijesti povezani su s nerazumijevanjem događaja u 16. stoljeću. Osmanlijskim zauzimanjem Carigrada 1453., nakon kojega su hrvatski gradovi padali jedan za drugim, jako se dugo moralo čekati da se smire pomicanja stanovništva prema zapadu. Suprotan je po učincima blagotvorni renesansni utjecaj s druge obale Jadrana. Treći veliki događaj je 1517. godina i početak velikoga vjerskoga aktivizma nasljedovatelja Martina Luthera, aktivizma koji se uvelike naslanjao na knjigu i jako vodio računa o tome kakav je jezik u njoj.

U okviru projekta »Jezik izdanja hrvatske protestantske tiskare u kontekstu književnojezičnih smjeranja XVI. stoljeća«, koji vodi prof. dr. sc. Mateo Žagar na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a financira ga Hrvatska zaklada za znanost (2015.–2019.), proučavaju se jezične koncepcije hrvatskih protestanata i ovaj je rad posebno usmjeren na istraživanje jezičnih razlika između glagoljičnoga izdanja Novoga testamenta (1562.), glagoljične (1562.), ćirilične (1563.) i latinične Postile (1568.). Pokazuje se da su razlike između glagoljične i ćirilične Postile s jedne i glagoljičnoga Novoga testamenta s druge strane rijetke, dok su u latiničnoj načinjene znatne promjene. Autor pokušava usustaviti razlike i ustanoviti što bi se iz njih dalo iščitati.

Literatura:

1. Bratulić, Josip: Glagoljaštvo i protestantizam, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, br. 27, Zagreb 1992.
2. Brozović, Dalibor: O hrvatskom književnom jeziku šesnaestoga stoljeća, Zbornik Zagrebačke slavističke škole, knj. 1, ur. Franjo Grčević i Mladen Kuzmanović, Zagreb 1973.
3. Bučar, Franjo: Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije, Zagreb, 1910.
4. Damjanović, Stjepan: Kakav je jezik za knjige prikladan?, Sprache und der frűhmittelalterichen Slaven: Festschrift fűr Radoslav Katičić zum 80. Geburstag, herausg. E. Stadnik – Holzer und G. Holzer, Frnkfurt 2010.
5. Damjanović, Stjepan: Slova ostavlena i pogrišena, Knjige poštujući, knjigama poštovan, ur. Davor Dukić i M. Žagar, Zagreb, 2010.
6. Fancev, Franjo: Jezik hrvatskih protestantskih pisaca 16. vijeka, I-Ii, Rad JAZU, knj. 212 i 214, Zagreb, 1916.
7. Jembrih, Alojz: Od uspjeha do izjave ʹviel falschʹ o uraškom glagoljskom Novom zavjetu (1562/63), Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 1 – 2, Zagreb, 2006.
8. Jembrih, Alojz: Pogovor uz pretisak glagoljičkoga Novoga testamenta (1562/63), Teološki fakultet »Matija Vlačić Ilirik«, Zagreb, 2007.
9. Moguš, Milan, Vončina Josip: O molitveniku Raj duše Nikole Dešića, Raj duše s motrišta našega vremena, prilozi uz pretisak, Rijeka, 1995., str. 5-84, navod sa str. 73.
10. Žagar, Mateo: Elementi leksičkog odabiranja u izdanjima hrvatskih protestanata (Urach, 1651 –1564), Prilozi hrvatskih slavista Međunarodnom slavističkom kongresu u Beogradu 2018, Zagreb, 2018.

____________________
(1) Gordana Čupković, Književnojezična koncepcija glagopljskoga i ćirilskoga Novog testamenta iz 1562/1563. godine, Filologoija 55, Zagreb, 2010, 1 – 36.; Stjepan Damjanović, Kakav je jezik za knjige prikladan?Nešto napomena uz jezikoslovne dvojbe hrvatskih protestanata, Sprache und Leben der frűhmittelalterichen Slaven, Festschrift fűr Radoslav Katičić zum 80. Geburtstag, Wie, 2010, 29 – 37; Stjepan Damjanović, Nove spoznaje o Novom testamentu iz 1562/63. godine, »Kolo« 4, Zagreb 2017, str. 145 – 152. Franjo Fancev, Jezik hrvatskih protestantskih pisaca XVI. vijeka, Rad JAZU 212, Zagreb, 1916, str. 147 – 225. i Rad JAZU 214, Zagreb, 1916, str. 1–112; Jerko Fućak. Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara, Zagreb: Kršćanska sadašnjost. 1975; Alojz Jembrih. Od uspjeha do izjave »viel falsch« o uraškom glagoljskom Novom zavjetu (1562/3), Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, XXXII/1-2, Zagreb 2006; Alojz Jembrih, Pogovor uz pretisak glagoljičkoga Novoga testamenta, Zagreb: Teološki fakultet »Matija Vlačić Ilirik«, 2007, str. 5 – 82; Mateo Žagar, Elementi leksičkog odabiranja u izdanjima hrvatskih protestanata (Urach, 1651 – 1564), Prlozi hrvatskih slavista Međunarodnom slavističkom kongresu u Beogradu 2018, Zagreb, 2018.

(2) Milan Moguš, Josip Vončina: O molitveniku Raj duše Nikole Dešića, Raj duše s motrišta našega vremena, prilozi uz pretisak, Rijeka, 1995, str. 5-84., navod sa str. 73.

(3) Projekt »Jezik izdanja hrvatske protestantske tiskare u kontekstu književnojezičnih smjeranja XVI. stoljeća« vodi prof. dr. sc. Mateo Žagar na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a financira ga Hrvatska zaklada za znanost (2015–2019) i na njemu sudjeluju uz voditelja Vera Blažević Krezić, Blanka Ceković, Stjepan Damjanović, Ivana Eterović i Tanja Kuštović.