Ideja poderotine

Kako smo dosad često napominjali da su u Slavka Jendrička prve pjesme zbirke, a najčešće i zadnje, svojevrsni hermeneutički uvod u mogućnosti njihova tumačenja, takav je slučaj i u ovoj njegovoj najnovijoj zbirci, Crteži jelena. Ali u njoj posljednja, jedna od ponajboljih, pjesma Posmrtna nedjeljna gošća, ne tematizira zavičajni prirodni okoliš koji je u pjesništvu Jendričkovu bitan, nego nešto posve drugo. Motivi koji semantički čine tu pjesmu jasno naznačuju više tema, koje teme su i dominantne u knjizi.

U temelju tih dominantnih tema je tema smrti (majke), tema »hodajuće« smrti (sina), dok motivi prisjećajnih radnji obnavljaju (oživljuju) lik majke u starijoj dobi (zubna proteza), pri čemu su te obnavljačke radnje ne samo (poželjni) imaginarij neke geste utjehe, nego ponajprije povratak lika kao činjenica roditeljstva, činjeca nestajanja, činjenica starenja (što se događa i sa sinom), činjenica određenih dnevnih ritualnih radnji, i činjenica transcendencije (ruže se sada uzgajaju, premještene su, u dušu, jamačno u rajskom cvjetnjaku). Sve to skupa dovodi lirski subjekt u stanje svojevrsnog psihotičnog disbalansa, istodobno poželjnih (željkovanih) silinom najezda slika, i prijetećih značenjem tih slika. Motiv se majke ponavlja i u drugim pjesmama, u poziciji moljenja za sina (Režanje), koji motiv podsjeća na majku (Moniku) sv. Augustina. Ideju transcendencije se može prepoznati i u meditacijama u zakucanim čavlima u dlanove i stopala (Odricanje od oslobođennja), ili »zvoniku katedrale« te »mise u pećinama« (Crteži jelena – po toj je pjesmi ne slučajno naslovljena zbirka) koja završava motivom moguće katastrofe budući da te pećine čuvaju »nuklearne bojeve glave«.

Mogli bismo reći jednako da je u podlozi navedenoga tema poderotina, da je tako nazovemo, koja će u nekim drugim pjesmama ove zbirke biti još naglašenija, navlastito kad u njenu središtvu bude motiv žene.

Dakle, ova zbirka se ipak nadaje u pomaku od onih tematskih usredotočenja od prethodne, iako će se neke konstante ponavljati – napor za individualnošću i posebnošću subjekta, odvojenoga od mnoštva (Prezirem govor u množini). Ono prethodno opservirano potvrđuje i prva pjesma zbirke (Glad) u kojoj motiv gladi, koja zapravo »nije nerealna vizija pakla«, signira strah subjekta za ono stvarno, ili moguće zbiljsko u kojemu je on, kao subjekt, mogao biti ili jest, dionikom kakvih događaja zbog kojih »dok glava ne padne / u rusvaj tavanskih stvari«, gdje je, usput, subjekt doveden do stanja stvari, što znači desubjektivizacije. I tu je očita temeljna ideja zbirke – poderotina. Ona se »najeksplicitnije« pjesnički ostvaruje u pjesmi Kelnerica. Stari filmovi, u kojoj čak sam naslov signira dvostruku trošivost. Jedna je manje eksplicitna (zanat), ali podrazumijevajuća, jer implicira takvo radno mjesto koje nužno postupno vodi do stanja poderotinasti, a drugi dio naslovne sintagme izravno uvodi u »starost« nečega, ovdje filma, koji inače »zaustavlja« odeređeni proces, određeno stanje nečega živog. To je tim jasnije što je »radnja« smještena u birtiji (krčmi), koja se riječ inače ne pojavljuje u nazivlju ugostiteljskog objekta, kako nas informiraju rječnici.

No, unatoč tome što subjekt, izjavljujući, za sebe, da ne želi »ružno zahrđati« zbog značenja koje mu se otkrilo tim prisjećanim radnjama, nije nimalo u boljem stanju. Jer, opet u završnom distihu jedne druge pjesme, a u Jendrička je završni distih nerijetko rezime, izjavljuje »nego danonoćno žvakati sebe / kao istrošene prljave maćuhine haljine« (Žvakanje sebe), gdje je ideja poderotine potrostručena, motivski, dakle značenjski (istrošena, prljava, maćuhina) i tako se ucjepljuje u naslovnu sintagmu prizvanu u distih. Rekli bismo da osvojena pozicija subjekta, u njegovoj samosvojnosti, na čemu pjesnik inzistira, u biti (više) puno ne pomaže, točnije odmaže pojavi ideje poderotinastosti (Meditacije, Odricanje od oslobođenja), pa se stoga i formativna realizacija – zbirka je bez ciklusa, kontinualna – sinonimiriza »uzdužna« protežnost dubinske teme zbirke – poderotinastost, pri čemu ne pomaže nikakav imaginacijski napor za oživljavanjem prisjećajnih radnji kao nešto trajnije svjetlucanje.

Dakako, u zbirci nalazimo i drugih motiva, od prirode, ali ne u »čistom« stanju nego u nekoj funkciji. Primjerice vode Kupe se nude u funkciji letalnih voda (Novi grafit). Nadalje, ima motiva tehničkog (automobil, kompjutor i različiti oblici »novih« medija, facebook), no oni se u pjesnika ne nadaju kao neko spasonosno sredstvo koje će donijeti »novu radost« i puninu, nego naprotiv »noseći nas ravnodušno na nepoznato groblje« (Galop facebooka). Kako se emocije ne samo stanjuju nego i venu, sve ono što pridolazi od nekog drugog ne može više rekuperirati nešto što bi moglo biti životodajno (rijetke su pjesme ‒ Dom, Sreća ‒ koje naznačuju drugačije raspoloženje).

Sve to je u skladu s prije navedenom idejom poderotina, pa subjektu, svjesnom »biološkog sata« (Alkemičar) i ne preostaje ino do ljušture vlastite poderotine (Ubitačna šutnja), koju uostalom podržavaju i »ostarjele gelaksije« (Siva mrena), ili pak sasvim određene »zimske iluzije« koje također očituju gubljenje tla pod nogama, bilo dakle metaforično, bilo »doslovno« (Mrtva straža). Na sličnom je tragu i tema erotskog (ljubavi). Iz onog što je nekad bilo doživljeno, ili je bilo moguće proživjeti, sada je nedoživivo, pa prisjećanja na ono prije sada je u stanju izmaknuća (Nakon završene predstave), ili opsjednutost traumatičnim slikama sjećanja (Sreća). Čak i teme koje koriste motive »referentnije« stvarnosti slično se zaokreću efektu neučinkovite zbilje, natrpane određenim ritualnim drilom kao stvarnim i jedinim efektom (Mrtva straža, Hipnotizer snova).

Dakle i najnovija zbirka Slavka Jendrička, Crteži jelena, na tragu je one prethodne (Magijsko zatvaranje krugova, Sisak, 2017.) ‒ s osnovnom temom izniklom iz starije životne dobi, inače popraćenom stalnom pjesnikovom (samo)ironijom. Međutim, nova zbirka svojom idejom poderotina govori o istrošivosti doživljajnih akata, neuspjelim, neživotodajnim rekuperacijama, te navlastito uzaludnoj memorabilnoj gesti, ili nekoj drugoj iluzijskoj omči koja u najboljem slučaju samo oživljuje svijest o takvu stanju, što dakako subjektu djeluje samozatirajuće.

Valja naglasiti da su obje spomenute Jendričkove pjesničke zbirke, ali i neke ranije, popraćene prigodnim, ali znalačkim pogovorima Davora Ivankovca. Iščitavajući njihov motivski repertoar i Ivankovac dolazi do dominantnih tematskih cjelina, koje se značenjski odnose na opseg semantičkoga punjenja pjesama. Mi smo u našem prikazu išli s »naše« strane, detektirajući i već nezaobilazna motivska uporišta Jendričkova poezije.