Gogolj je bio Hrvat u Revizoru

Uvodna objašnjenja

Znam da nitko ne vjeruje u ovo što piše u naslovu. Nikolaj Vasiljevič Gogolj (1809. – 1852.) bio je Ukrajinac, porijeklom i rođenjem, ali Rus po pripadnosti i jezikom, temeljac je ruskog realizma, a Dostojevskom pripisuju rečenicu da su svi oni, kasniji ruski realistički pisci, izišli iz Gogoljeve Kabanice. Toliko je Gogolj bio i jest značajan stvaralac, pa kako sada da je bio ili da jest Hrvat?!

Odmah ću reći. Svi likovi njegova Revizora, i ne samo te društvene tužne pripovijesti iznesene na kazališnu pozornicu, Hrvati su od glave do pete, od duha do duše, od misli do činjenja. A Gogolj je samo je oslikao, opisao i oživio za vječnost ljude oko sebe, dakle, i on je jedan od njih. To potvrđuje i njegova rečenica: »Svatko je u jednom trenutku, ako ne i u više trenutaka, bio i jest Hlestakov«; i također, »naš brat, grješni pisac«. Tako piše Gogolj Puškinu, dakle ni sebe ne izuzimajući.

Ono što naslov kaže, znači, ipak je istina: svi ti likovi, skupa sa svojim autorom, pripadaju nama, oni su naši »današnjici«. Štoviše, Rusija iz 19. i Hrvatska iz 21. stoljeća sliče jedna drugoj kao jaje jajetu, a Gogolj je »Hrvatina«, taj augmentativ ima značiti »pravi Hrvat« ili »više od običnoga Hrvata«, tako nekako. U svemu, dakle, Gogolj je naš suvremenik. Ni jedan drugi pisac tužnih društvenih pripovijesti, ujedno i smiješnih, nije toliko hrvatski koliko Gogolj. Osim Slavka Kolara, naravno. Uostalom, i Krleže, ma koliko ja to zapravo nevoljko izustio. Živuće ne spominjem, ne moram; spominju oni sami sebe, to je uvijek tako. Suvremenik u dramskom stvaralaštvu najbliži Gogolju je Miro Gavran, ma koliko da, za razliku od Gogolja, izbjegava društvenu satiru i suvremenu društvenu stvarnost uopće; međutim, u njegovim likovima ima toliko općeljudskih osobina, grešaka i slabosti pojedinaca koje me napućuju na ovakav zaključak.

Što je Gogolj napisao u svojem Revizoru

To je otisnuto u knjizi Nikolaj Vasiljevič Gogolj: Revizor (Roman Šovary), gdje su još i Kartaši (Vladimir Gerić) i Ženidba (Zlatko Crnković), u izdanju Dramske biblioteke Gavella, Zagreb 2007. (u zagradama su imena prevoditelja). Upozorenje onima koji bi htjeli izvesti Revizora kako treba podulji je Gogoljev tekst (Zlatko Crnković), a u Komedijinoj izvedbi u redateljstvu Dražena Ferenčine (20. listopada 2017.) prenesen je samo izvadak. Taj izvadak, u redateljevu izboru, dakako, prenosim u cijelosti:

»Prije svega treba paziti na to da se ne upadne u karikaturu. Ništa ne smije biti pretjerano ili trivijalno, čak ni u najmanjim ulogama. Naprotiv, glumac se mora osobito truditi da bude što skromniji, jednostavniji i na neki način plemenitiji no što je, zapravo, sam lik kojega predstavlja. Što će manje glumac misliti o tome da nasmije i bude smiješan, to će se više otkrivati ono smiješno u danoj ulozi. Smiješno se javlja samo od sebe, baš u onoj ozbiljnosti kojom je svaki od likova zaokupljen svojim brigama. Svi se oni bave svojim poslom zabrinuto, užurbano, čak i sa žarom, kao da se radi o najvažnijoj zadaći njihova života. Samo je gledaocu sa strane vidljiva ništavnost njihovih briga. No, oni se sami uopće ne šale i, isto tako, nimalo ne misle o tome hoće li im se netko smijati. Prije nego uhvati male hirove i male, izvanjske karakteristike zadane uloge, pametan se glumac treba potruditi i shvatiti njezin općeljudski aspekt. Treba prosuditi što je cilj te uloge, kod svakog lika treba prosuditi koja mu je glavna i dominantna preokupacija, ona na koju rasipa svoj život, i koja je stalna tema njegovih misli, vječni čavao što mu sjedi u glavi. Shvativši tu osnovnu preokupaciju, glumac je mora jednakom snagom osjetiti i sam, kako bi misli i namjere koje je preuzeo od lica koje igra učinio svojima i zadržao ih tokom cijele izvedbe.

O pojedinim scenama i detaljima ne treba se mnogo brinuti. One će proizići same od sebe, sretno i spretno, samo ako ni na trenutak ne izbaci iz glave onaj čavao što je zasjeo u glavi njegova junaka. Sve one pojedinosti i razni mali alati – kojima se uspješno koristi čak i onaj glumac koji zna kako se narugati i shvatiti hod i držanje, ali ne i stvoriti ulogu u cjelini – nisu više od boja koje treba staviti tek onda kada je slika već vjerno napravljena i završena. One su haljina i tijelo uloge, a ne njezina duša. Dakle, najprije se treba uhvatiti duše uloge, a ne njezine haljine.«

(Opaska: Mislim da je ovaj prijevod Dubravke Ostojić u hrvatskomu jeziku manje precizan i manje jasan od prijevoda Romana Šavoryja u Gavellinu izdanju: nije riječ o »slici« koja je već »vjerno napravljena i završena«, nego o crtežu, na koji se boja stavlja tek nakon što je »napravljen i završen«.)

Kakvi su to ljudi i kakvi smo mi

Nakon toga, Gogolj se, u istomu tom tekstu, opsežno bavi likovima u Revizoru, što nas upućuje na to da je tada mladi pisac, dvadesetsedmogodišnjak, bio iznimno dobro upućen u kazalište i u glumu te genijalno pronicljiv. Pogledajmo, dakle, kako Nikolaj Vasiljevič karakterizira svoje likove, kako ih zamišlja u svojoj preporuci glumcima.

»Jedna je od glavnih uloga, upravitelj grada (Anton A.S. Dmuhanovski, ovdje u izvedbi Damira Lončara, op. a.). Taj se čovjek najviše brine za to da ne propusti što mu samo pada u ruke. Zbog te brige nije imao vremena malo dublje zaviriti u život i malo bolje promotriti sama sebe. Zbog te brige postao je tlačitelj, ne osjećajući ni sam da je tlačitelj, jer u njega nema pakosne želje da tlači, ima samo želje da pokupi sve što mu oči vide.

Naprosto je zaboravio da je to drugima na teret i da ponekome pucaju leđa od toga. Trgovcima, koji su bili namislili da ga ubiju, odjednom je oprostio kad su mu dali primamljivu ponudu, jer su ga ta primamljiva zemaljska blaga opsjela i učinila da je u njemu otvrdnuo i okorio osjećaj za položaj i patnje drugoga. Sluti da je grešnik, ide u crkvu, čak misli i da je dobar vjernik, čak misli kako će se jednom poslije pokajati. Ali velika je napast sve što mu leti u ruke i primamljiva su zemaljska blaga i već mu je naprosto nekako prešlo u krv da sve lovi i ništa ne propusti.

Prenerazio ga je glas koji se proširio da dolazi revizor, još ga je više prenerazilo da je revizor – inkognito, ne zna se kad će doći, s koje će strane prići. Od početka do kraja komada nalazi se u težim položajima od onih u kojima je obično bio u druge dane. Živci su mu napeti. Obuzet najprije strahom, pa nadom i radošću, pogled mu je pomalo užaren i lakše nasjeda prijevari te se on, koji se u drugo doba ne bi dao lako prevariti – sad se dade prevariti. Kad je vidio da mu je revizor u šakama, da nije strašan i da se čak s njime srodio, prepušta se divljoj radosti pri samoj pomisli na to kako će mu život od sada poteći sred gozbi i pijanki, kako će dijeliti namještenja, tražiti na postajama konje i puštati upravitelje gradova da čekaju u predsoblju, kako će se praviti važan i određivati ton. Baš je zbog toga njega, više nego sve ostale, vijest da dolazi pravi revizor pogodila kao grom iz vedra neba, i položaj mu postaje uistinu tragičan.«

Damir Lončar rođeni je glumac, što je u mojemu osobnom vrednovanju (objektivnoga u kritici i osvrtima, niti igdje drugdje u književno-kritičkom pisanju nema, objektivan je jedino Bog, ljudski subjekt ni jedan i nikada!); to je najviša moguća ocjena nečije glume te ja sada ovdje neću razglabati je li i koliko jest taj uvaženi interpret prihvatio ono što Gogolj kaže o glumi ovoga lika te o njegovim osobinama: on, u načelu, sve može odigrati. Za ovaj njegov umjetnički ostvaraj moguće da je važnije bilo to što je i na koji način od glumca zahtijevao redatelj. A redatelj je, u skladu s takozvanim redateljskim teatrom, to jest s time da se uprizoritelj upliće u umjetničko djelo te da ga prema svojoj slobodnoj volji skraćuje, proširuje ili preinačuje, ponekada i izvrće do neprepoznavanja, svojem je uprizorenju dodao u Gogolja nepostojeće načelnikovo kupanje.

Ferenčina je »svojega« načelnika grada uvalio u kadu (onoga vremena) te je on gol, omotan velikom plahtom kao ručnikom, uživa život u trenutku kada ga zatječe vijest o dolasku revizora, i to potajno. Dakle, premda nikakva kupanja u Gogoljevu Revizoru nema, sklon sam tomu da je ovo dodavanje uživancije i hitan poziv podčinjenima koji dolaze dok se on nije ni obukao ‒ dobra redateljska dosjetka.

Nakon navoda narodne poslovice »Nemaš razloga kuditi ogledalo kada ti je njuška gadna«, Gogolj u uvodnoj napomeni »Karakteri i kostimi/ napomena gospodi glumcima« upravitelja grada predstavlja kada je »već ostario« te kaže da je »na svoj način prilično bistar«, da su mu »crte lica grube« te da je »prijelaz iz straha u radost, iz puzavosti u oholost« kod njega »prilično nagao«. Možda je proširenje mjesta radnje na kupatilo poboljšalo upravo tu njegovu naglost, no to je manje bitno. Bitnije je da nam već u početku radnje otkriva ono o tiranskoj naravi njegovih postupaka, o totalitarističkom karakteru (suvremenim rječnikom rečeno) te izostanku osjećajnosti prema drugima, »s grubo razvijenim duševnim sklonostima«, kako piše Gogolj u svojim »napomenama gospodi glumcima«. Pozvani moraju doći k njemu dok se on još kupa!

Dakle, ono što mene ovdje zanima jest to koliko je takvih gradonačelnika danas i ovdje u Hrvatskoj, pri svršetku prve petine 21. stoljeća, a ovo na pozornici je početak 19. stoljeća, znači dva su stoljeća između pozornice i gledališta, odnosno recentne hrvatske stvarnosti. Ma, ni govora ‒ nikakve udaljenosti nema! To je samo vremenska razdaljina, nikakva drugačija. Osim uočljivo primitivnijega, samodopadnijega i bezobzirnijega ponašanja današnjika, puzavosti prema višima od sebe, a oholosti prema nižima, što Gogolj ne propušta uočiti, ne samo u našim gradovima, nego sve do vrha političke piramide, uključujući i sam njezin vrh, onaj najgornji usamljeni kamen u koji će uskoro udariti munja. (To »uskoro udariti munja« stalno se ponavlja, iz naraštaja u naraštaj, s time da su munje uvijek iste, a najgornji kamen društvene piramide vazda neki drugi.)

Možda bi posve opravdano bilo kazati da je današnja korupcija u povlaštenoj kasti Hrvatske vulgarnija i nepodnošljivija od one davnašnje ruske. To stanovito dodatno opravdava redateljevu promjenu početka uprizorenja. Doista, naš gradonačelnik je upravo Anton A. S. Dmuhanovski kojemu bih se zapravo trebao ispričati. Naime, nije ruski upravitelj grada ni približno štetan koliko naš današnjik (bilo koji, uz rijetke iznimke!) te čak nije niti usporediv s njim, ako je riječ o količini prigrabljenih »zemaljskih blaga«. Međutim, nezasitna želja za tim da »pokupi sve što mu oči vide« i za vladanjem, koje mu je u tu svrhu potrebno – posve je ista.

Artemij F. Zemljanika, kurator dobrotvornih ustanova (u ovoj predstavi to je Ivica Zadro, pretežno okrenut smiješnim ulogama inače), u uvodnim »Napomenama gospodi glumcima« »vrlo je debeo, trom i nezgrapan, ali uza sve to lukavac i lopov. Vrlo je uslužan i užurban«. U »Upozorenju onima koji bi htjeli izvesti Revizora kako valja«, Gogolj će ga još dodatno oslikati: »debeo čovjek, ali tanan lupež«; »pripada onim ljudima koji (...) da bi se sami spasili, ne znaju za drugi način nego potopiti druge«; »spreman na svakakve smicalice i potkazivanja«; »ne obazire se ni na kumstvo ni na prijateljstvo«; ali, premda »pametan glumac neće nipošto propustiti sve one prilike u kojima je usluga debela čovjeka osobito smiješna u očima gledatelja, odoljet će želji da od toga napravi karikaturu«. Zadro je, iako od karikiranja u raznim jeftinim komedijanjima zapravo živi, rekao bih ipak uspio odlično upriličiti autentičnoga Gogoljeva Zemljaniku.

Međutim, meni se ponekad čini da u hrvatskomu političkom i društvenom, pa i u umjetničkom, ponaosob glumačkom, znanstvenom te obrazovnom sustavu, zapravo svugdje – drugih i drugačijih ljudi od Zemljanikā i nemamo, svi su se pozemljaničili, drugačije ne umiju opstati. To meni kaže Nikolaj Vasiljevič, vrlo uvjerljivo.

Amos F. Lj. Tjapkin, sudac (Goran Malus), »jer svaki čovjek ima nekakvu strast«, a on je strastven lovac, »pokvarenjak je samo zato što na tom polju ima prilike iskazati se (...) svojim dovijanjima i domišljanjima naslađuje se kao što se umjetnik naslađuje svojim djelom (...) uživa u samom sebi (...) motri kakav učinak njegove riječi imaju na druge...«, karakterizira ga Gogolj. Takav sudac me podsjeća na činjenicu da u Hrvatskoj danas ima toliko samodopadnih mudrijaša koji uživaju u samima sebi i svaki je od njih uvjeren kako je zapravo jedino on u svemu i uvijek u pravu. Zbog tolike pojedinačne pameti svakoga od takvih Hrvata, koja se iscrpljuje u samodokazivanju, naš zajednički društveni i politički život gluplji je nego igdje drugdje.

Školski nadzornik, Luka L. Hlopov (ovdje Davor Svedružić), »čovjek prestrašen od čestih revizija i ukora (...) trese se kao šiba na vodi (...), premda ni sam ne zna što je skrivio«. O, takvih je Hrvata »na lopate«! Od silna sluganstva svima i svemu, od onoga što se često u medijima pojavi u sintagmi »sluganski mentalitet« kao da je i sazdana naša nacija. Zato je položaj školskih nadzornika i sličnih društvenih djelatnika stalno na iskušenju: biti stalno podložan i uslužan doista znači stalno se bojati nečega, nekoga, svih...

Ivan K. Špekin, upravitelj pošte (Igor Mešin) otvara tuđa pisma, dakle špijun je i potkazivač, ali »posve prostodušan«, kaže Gogolj, premda radi zlo, nepravdu, uništava ljude, njemu je sve to samo »niz zanimljivih zgoda«. Mene podsjeća na uzrečicu koju sam često znao čuti: »od tri Hrvata u emigraciji, najmanje dva rade za UDBU« (»otvaraju tuđa pisma«!). Poznavao sam kolegu, ne u iseljeništvu, nego tu, doma, profesora, kasnije dokazanoga potkazivača, čak i vlastitih studenata, na tako prljav i gnjusan način da je revno zapisivao što bi mu u povjerenju rekli ono na što ih je navodio, te to »dostavljao«, a u društvu kolega bio je omiljen, bezazlen, prostodušan, baš onakav kakva ga i Gogolj donosi na pozornicu.

Petar Ivanovič Dobčinski i Petar Ivanovič Bobčinski (Saša Buneta i Jasna Palić/Vanja Ćirić; ja sam gledao Jasnu Palić) dva su mala vlastelina, »dva gradska ogovarala (...) neobično nalik jedan drugome, obojica su ponešto trbušasti (...) strast da nešto ispripovijedaju potisnula je svako drugo zanimanje (...) treba vidjeti užitak kad konačno izbore dopuštenje da nešto ispripovijedaju«. Gogolj ih neobično naširoko opisuje, njihov tračeraj je zapravo općeljudski.

Nadalje, »...trgovci, gosti, policajci i svakojaki molitelji, osobe su koje nam svaki dan prolaze pred očima pa ih umije lako shvatiti svatko tko umije zapaziti osobitosti u govoru i vladanju ljudi...«, piše u Gogoljevim naputcima glumcima, i to je razlog što sam uvodno spomenuo Miru Gavrana. I on je u tomu meštar.

Desetljećima sam stanovao u središtu grada i svakidanje prolazio glavnim Trgom: postojao je krug ljudi koji su »stalno visili na Špici«, badavadžije, u želji da sretnu one kojima će komentirati nešto, olajati nekog: medije, politiku, bilo što. Ulogu Bopčinskog/Dobčinskog u suvremenosti je preuzeo tračerski žuti tisak, a i dalekoglednice od toga žive, radi toga se ljudi zapošljavaju, čak postoji i zanimanje »tv-voditelj«, a to je i svaki tračerski novinar, na to se troši društveni novac...

Gogolj jedinstveno domišljato prikazuje takav soj ljudi na taj način da se razlikuju samo toliko, koliko se »dob« razlikuje od »bob«, samo u jednomu i to vrlo bliskom fonemu. No, vrlo su osjetljivi na svoju »posebnost«: Dobčinski nipošto ne želi biti isto što i Bobčinski. Premda su i jedan i drugi »Petar Ivanovič«. I jedan i drugi su samo »ništavan čovjek«, piše Nikolaj Vasiljevič. A koliko je takvih, posvuda, ništavnih...

Osip, Hlestakovljev sluga (Ivan Magud), premda sluga u tom smislu danas u nas ne postoji, ili mi ne vidimo da postoji, ovdje je dobro nam poznata »šutljiva hulja« kako ga karakterizira Gogolj, kakvih je i u nas i posvuda mnogo, »ali itekako umije iskoristiti priliku da uz put nešto ušićari«. Zbog vlastite kože spašava gospodara te se zajedno izvuku iz nevolje na vidiku...

Osobno, najviše me uzbudio Abdulin, trgovac (Dražen Bratulić, majstorski). Gogolj ima taj lik jedva uočljiv, no u ovoj izvedbi »pokriva« sve trgovce i nezadovoljne građane što skupno, što poimenice (Bravarica, Dočasnikovica...), ali on je zapravo najhrvatskiji lik u Revizoru, a jednako bi bilo i da su ostali kao skupina, građani/trgovci, oni koji se opravdano žale na podmitljivoga načelnika. Abdulin objedinjuje sve njih u redateljevu zahvatu koji time nije iznevjerio sadržaj i smisao djela, premda ga je s jedne strane osiromašio za dojam o skupnoj pobuni protiv korupcije, ali s druge strane to što ih je sve sažeo u jedan lik moguće djeluje dojmljivije, usredotočenije na podmitljivost i na karakter podmitljivaca/trgovaca. Osim toga, redatelju je to omogućilo snažnije usporediti prizore iz Revizora s onima koje hrvatski gledatelj zna iz recentne životne zbilje. Taj Abdulin je ono što bismo danas rekli »zviždač«, no i sam je, dakle, potkupitelj koji donosi darove Hlestakovu u kojemu vidi »spasitelja«, kako Gogolj i piše, te prokazuje istinitu sliku o grabežljivom načelniku. Međutim, isti su i ljudi/trgovci: lupeži i varalice, svi oni. Kada načelnik/Gogolj u finalu upita gledatelje »čemu se smijete« te izgovori »sebi se smijete« ‒ to i jest sažetak svega...

Pojadati se strancu, špijunirati sebi bliske ljude ili domaće prilike odati tuđincima, to je u Hrvatskoj poznato zanimanje; tako su nečasni tipovi iz samih hrvatskih vrhova vlasti Haškom sudu, na primjer, dostavljali čak i državne tajne. To radi i ovaj sitni trgovac, prokazuje sve njih oko sebe.

Zanimljivo je kako je to ovdje uprizoreno: odlično! Trgovca ne samo da namlate, kada otkriju što je uradio (a isti su kao i on!), nego ga svi zajednički cipelaraju dok nemoćan leži na podu. Pravi balkanski adet, baštinjen još iz otomanskih vremena, no na suvremen način. U Rusiji 19. stoljeća nemam dojam, a ni potvrdu, da su se na taj način obračunavali s prokazateljima, nije tako ni u izvorniku, ali u Hrvatskoj 21. stoljeća jest, vidio sam takve brutalnosti vlastitim očima. Prava »Hrvatska danas«! To »Hrvatska danas« svakako nije sva Hrvatska niti svi ljudi u njoj, štoviše: kršćanska smo zemlja i zemlja srednjoeuropske te mediteranske uljudbe i u golemom postotku istinski dobrih ljudi. Međutim, kriminalni krvavi obračuni, naša su svakidašnjica. Amerikaniziralo se naše društvo, liberalni kapitalizam... Osobito među trgovcima: drogom, nekretninama, političkim položajima, svačim...

Načelnik Dmuhanovski ne osvećuje se prokazanom trgovcu/trgovcima, samo zahtijeva od njega /od svih njih još veću ovisnost o sebi i još izraženije podmićivanje. I to je nešto zapravo tipično hrvatsko.

Petnaest je manjih ulogica u Revizoru, a od toga su u ovomu uprizorenju ostale samo dvije, no one uvjerljivo pokrivaju sve ostale, tako da ni to ne bih rekao da je iznevjerivanje duha i smisla djela znamenitog klasika. Drugim riječima, ne odbacujem redateljski teatar u cijelosti, nego samo vidljiva zastranjenja, pronevjere i izopačenja, samodopadnost, izvještačenost, pomodnost, hinjeni avangardizam i promjene promjena radi...

Kako beznačajni Abdulin u ovoj izvedbi poprima ulogu i značaj svih trgovaca i građana, tako S. I. Uhovjetrov, policijski pristav (izvrsni, nezaboravni Ljubo Zečević) uglavnom preuzima uloge trojice ostalih svojih kolega, a brojnih drugih sluga i statista nema, no sve ono što oni kažu i znače, ipak je izgovoreno i učinjeno. Dakle, redatelj se pokazao vrsnim zanatlijom i vještim snalažljivcem, što je u tomu zanimanju vrlo važno.

Hlestakov, lažni revizor (Filip Juričić), to je posve slučajno, on je toliko nesposoban, običan ljepoliki uredski gradski priglupi trut da nešto takvo i ne bi znao izvesti; ali, glasine ga učine »zvijezdom« i značajnikom s revizorskim moćima. »Hlestakov je sam po sebi ništavan čovjek«, piše Gogolj, »čak ga i ništarije nazivanju najvećom ništarijom (...) osjetio je milinu i zadovoljstvo da ga slušaju, da mu ugađaju, ispunjavaju sve što zaželi...«

Otvorite televizor, pogledajte njihove »njuške«, rekao bi Gogolj, a da za to što su one »gadne« nije kriv zaslon, dodala bi narodna poslovica, i pogledajte kakvi su dok sjede u sabornici, kako uživaju što ih svi mi gledamo i slušamo, što im tv-kamere ugađaju, što im položaj sabornika ispunjava sve želje, čak i zaštitu da mogu nekažnjeno raditi svinjarije ili ne raditi ništa, nego samo uzimati pare, kao »izabrani« imaju »imunitet«. Nevolja je u tomu što Hlestakove u našem Saboru, a gotovo svi takvi su »sa stranačkih lista«, teško možemo razlikovati od moguće ozbiljnih donositelja zakona i zaštitnika naroda i države, no prečesto takvih tamo i nema: sve Hlestakov do Hlestakova. Svi se takvima doimaju. Pogledajte samo onoga koji je triput mijenjao prezime da se dokopa položaja: zar je moguće i zamisliti većega ništariju? U tomu Hrvatska 21. stoljeća, u središtu središta svoje države, u njezinu parlamentu, »šije« rusku zaostalu provinciju i njezin neki udaljeni gradić u ruskim vukoderinama... U Hrvatskoj su se na hrvatsku državu uspeli njezini najgori i najnemoralniji čovjeci.

Zato sam triput išao gledati Revizora. I uživati, i ljutiti se, i biti tužan ili u dvojbama...

Kako je sve to uprizoreno i izvedeno

O tomu kako je ovaj Revizor uprizoren već je dakle ponešto rečeno, vrlo povoljno i pohvalno po redatelja. No, čujmo i sama uprizoritelja, gospodina Dražena Ferenčinu. On piše: »Poznato je da Gogolj nije bio zadovoljan praizvedbom svojega Revizora i vrlo je oštro kritizirao, grozne perike, klaunovsku odjeću i grubo karikiranje u koje su glumci zapali...«

Zamišljam što bi Gogolj rekao da je vidio ovo uprizorenje; krenimo od »groznih perika«! U najmanju ruku bilo ih je svakakvih, načinski neusuglašenih, kao i kostima. No, nije to toliko važno, kao što nije ni posve nevažno. Važnije je ovo: »Kao i svakom dobrom komadu, i Revizoru se može pristupiti na razne načine«. I, kao da ga se Gogoljeva preporuka kako »pristupiti«, koju je netom naveo, uopće ništa ne tiče i ni na što ne obvezuje, Ferenčina dalje piše ovako: »Mi smo pokušali zadržati živahnost vodvilja, a da, s druge strane, to ostane ozbiljan komad«. To je bila golema pogreška, veliki faux pas, pogrešan korak i u estetskom i u etičkom i stilskom smislu, neopravdana samovolja, redateljsko izopačenje duha i smisla izvornika u kojemu autor izričito kaže: »Najviše se treba čuvati da se ne zapadne u karikaturu. Ne smije biti ničega preuveličanoga i trivijalnog, čak ni u najmanjim ulogama«.

Ferenčina je, dakle, htio biti i pošten i ono drugo, u istom komadu, a to u načelu ne ide i gotovo uvijek rezultira redateljskom načinskom zbrljotinom, kao i ovdje. Šteta, golema šteta, jer gotovo sve ostalo je bilo kako valja. Naime, vodviljski način igranja, to nije niti može biti Gogolj, ni u primisli. Doista, ne mogu shvatiti zašto je time gotovo upropastio sve dobro što je inače napravio. No, naravno, ovo je samo moje mišljenje.

Vodviljski se ne igra sve, nego povremeno i ponešto, u vidljivu karikiranju, a takva su u Revizoru osobito dva ženska lika: gradonačelnikova žena i kći. Njima se, objema jednako površno i glupavo probisvijet Hlebnikov otrcanim frazama udvara, a častohlepni načelnik, koji »grabi sve što može« pa i zamišljeni život na visokoj nozi u Peterburgu, kojega je vlast zaslijepila, ma koliko inače lukav i oprezan, to ne shvati, nego i na to nasjedne.

Obje glumice, Dubravka Ostojić, znamenita hrvatska komičarka, kao Ana Andrijevna, majka, i Nina Kaić Madić, kao Marija Antonovna, kći, skakuću, trčkaraju sitnim koračićima, čak na prstima kao balerine (!?), pa kao dvije jeftine prostitutke blebetuše ili dvije plavuše iz viceva (Anu Magud u alternaciji uloge kćeri nisam vidio). Jedino što je kao i u izvorniku jest to da se četiri puta preoblače. Od stilski moguće cjelovita komada, tako je napravljeno to što i rekoh: načinski zbrljana predstava.

Međutim, nagađam zašto je redatelj tako postupio. Moguće da je bio nesiguran u to hoće li suvremeno gledateljstvo, naviklo na jeftina komedijanja svake vrste, uspjeti shvatiti predstavu kao komičnu na ozbiljan način i hoće li biti dostatno pljeska, pa se osigurao vodviljavim pristupom, da izmami što više aplauza. Imam dojam da je odlučivao na brzinu, da čim prije izredatelji što više može, te da nije bio dostatno studiozan i razborit u razmišljanju. Prije uprizorenja.

Dosta je karikaturalnih trenutaka i kod drugih nekih glumaca. Osjetno je to najviše kod Dobčinskog (Buneta), a osobito kod Bobčinskog, kojega igra žena (Jasna Palić, inače odlična, »turbo glumica«) što je već time stanovito karikiranje. No, ništa se u ovim mojim opaskama ne odnosi na glumce, nego sve na redatelja.

Najbliže gogoljevskom načinu glume, da komično proizlazi već i same radnje, iz izgovorenih riječi i iz odnosa bili su, osim naslovne Lončarove uloge, gledam redom kako su napisani u Programu predstave: Svedružić (nadzornik), Malus (sudac), Zadro (Zemljanika), Mešin (Špekin), Juričić (Hlestakov), a osobito Magud (Osip, premda, je taj zdravorazumski iskusnik trebao biti stariji neki glumac), te Marija Borić (konobarca, lik koji u izvorniku ne postoji, ali ona je »hotelski sluga« i druge sluge koje ona ovdje »pokriva«).

Začudilo me da jedan ugledan redatelj vodvilj ne drži ozbiljnim komadom. Ima itekako ozbiljnih vodvilja, s gnoseološkog kritičko-prosudbenog motrišta gledano, naravno, ma koliko da pršte humorom i komikom, to je samo jedan od načina prikazivanja zbilje ili »ljudske komedije«, koja je tako često tragična i tužna. Naime, vodvilj je u svojoj francuskoj postojbini (vaudeville), prvotno pjesma posprdna sadržaja, satirična, a kasnije i do danas »laka zabavna komedija prošarana kupletima«. Izraz je, znači, doživljavao svoje značenjske preobrazbe. No, naravno da sve to Ferenčina itekako dobro zna. U sažetku: redatelj je žrtvovao vlastiti stvaralački ugled za malo više smijeha u gledalištu, jer publikum je jeftin sudionik predstave, najjeftiniji, u cijelosti gledano, i najpotkupljiviji, čak za sitniš kakve prostote ili na sceni izgovorene vulgarnosti kojoj će se gromoglasno nasmijati, najpovršniji. A to je ono čemu se Ferenčina ovdje priklonio.

Međutim, smijeh u gledalištu očekivao je i Gogolj, dakle isto što i njegov hrvatski uprizoritelj, stoga: »časni sude, nije kriv«! Svakako da samo po sebi nije grijeh prikloniti se »ukusu publike«, no i to je htio, na stanovit način, također i Gogolj. Naime, zanimalo ga je mišljenje gledališta. »Meni je to potrebno: ja sam komediograf. Sva druga djela podliježu sudu malobrojnih, samo komediograf podliježe svačijem sudu«, zapisao je.

Poslužio se metodom ispitivanja javnog mnijenja te o tomu, u dramskom obliku dijaloga, kao da piše kazališni komad, napisao dokumentaran tekst (ili izmaštan, na temelju stvarnih osluškivanja!?), naslovljen: »Gledatelji se razilaze poslije izvedbe nove komedije«. Taj Gogoljev gotovo znanstveni pristup broji 40-ak stranica (119 –157) u napomenutoj knjizi (Revizor, Gavella, 2007.). Kako, dakle, gledatelji sude o viđenom, netom nakon »klicanja i pljeska, kazalište se ori«! Da ga je izvesti na pozornici, sa svim govornicima, trajalo bi to dva sata, i dulje.

Osluhnimo i mi poneki uštipak iz tih brojnih razgovora i primjedaba, a sudjeluju (navest ćemo samo neke!): Prvi Comme ili faut/ Kako treba, Drugi, Prvi časnik, Drugi, Prvi svjetski čovjek, kicoški odjeven; Drugi (»Pisac komada, za se: ‘Još nitko ništa o komediji’!); Gospodin koji ne brine za literaturu (»ni na što nije nalik«); Čovjek od pera (»šale su sasvim plitke, čak je i neukusno«); Nekakav nepoznat čovjek (»sad i sam vidim da je komad glup«); Još jedan čovjek od pera (»odvratan komad, prljav!« »budalaštine«); Drugi časnik (»vidjet ćemo što će reći u novinama«); Prvi ljubitelj umjetnosti (»zbilja, nema zapleta«); Drugi (»u samom početku komedija je bila društvena pučka tvorevina, tako ju je prikazao i sam njen otac Aristofan«); Treći (»ljubav može, kao i svi drugi osjećaju, ući u komediju«); Četvrti (»vidi se talent, životna zapažanja, štošta je smiješno, istinito, ali nešto nedostaje«); Peti (»Čujem na svakom koraku riječ ‘vlast’. Komedija je izazvala viku i govorkanja«)... itd.

Sudjeluje još »Nekoliko dostojanstvenih i pristojno odjevenih ljudi«, puno su prostora dobili (»to su naše rane, da tako kažem: društvene rane«, »zar zbilja ima takvih ljudi«, »zar sam ja čist od takvih poroka«); tu je i Svjetska dama (»sve te osobe, jedna odvratnija od druge«, »zašto kod nas ne pišu tako kako pišu Francuzi«); zatim »Dva muška ogrtača« (»Jest, trivijalno, trivijalno!« »to nije tema za komediju«); Mlada dama iz visokog društva s mužem (« držim da je štošta istinito, od srca sam se nasmijala«); Gospodin (»usprkos svemu komad je ostavio na nju tužan dojam«); Drugi činovnik (»za takvu komediju treba poslati u Nerčinsk«, »u zatvor«, op. a.), »koješta, nema tu ničega zabavnog«, »no, čini se da su oni gore krenuli: vodvilj je očito, završio, sad će nahrupiti raznočinci« (ne-plemići, op. a.) itd., itd.

Je li ovdje redatelj pronašao »vodvilj« u Revizoru, u opasci koju izriče jedan od dva mlada plemića koji su ga gledali, a moguće i nisu? Ne vjerujem. Kako smo vidjeli, u tim razgovorima sudjeluje i »Pisac komada« koji na kraju ispisuje poduži monolog ogledničke naravi, shvativši da »ima toliko mišljenja koliko i ljudi«. Pa završava ovako: »...tko često prolijeva iskrene, istinske suze, taj se, čini se, najviše na svijetu smije«.

U cijelosti gledano, bez obzira na pristupe i osvrte, Revizor na našim pozornicama kao kruh nam je potreban. Da se, kao za poklada, kada natičemo maske – vidimo kakvi smo, jer nas ima svakakvih.

___________________
* Osvrt na predstavu Gogoljeva Revizora – nakon višestrukoga gledanja – na pozornici Komedije u Zagrebu (premijera je bila 20. listopada 2017.), u redateljstvu Dražena Ferenčine.