Galaktički bicikl

RIJETKE JOŠ MIRIŠU, JULIJO

Motiv identifikacije 1.

Ti reče otprilike tako
da ruža se ne mora zvati
ružom
na bunjištu ni pod balkonom
e da bi fragranciju slala!

Jer da bi ionako
ti reče otprilike tako
na bunjištu ili pod balkonom
ruža baš svejednako
zanosno mirisala.

Al ne vidje onomad ružu
što ne miriše al ružom se zove...
i k tome plastičnih ružā
bezmirisne latice nove!?

Rijetke još mirišu, Julijo;
(Tu Romeo u san se svali.)
A tvoju bismo mi priču
rado upomoć zvali.

RIJEČ PAS, KAŽU, NE UJEDA

Motiv identifikacije 2.

Riječ pas, kažu, ne ujeda.
Ne ujeda pas, kažu, riječ;
ni riječ, kažu, ne ujeda psa.
U slovima i ušima pojmovi,
imena, nomina, names.
Iskustvo to tako govori
i William to reče James.
Can-can role-parole
a dog le chien
das Hund aka canis
brek, pes & собака
Nonparolacanismordetmodernamdefunctam
postmodernaecanisdumcaudammordetsuam.
Ne ujeda pas kao psa ili sap ili aps ili spa?
Stog mijenja se pas/čovjek optika
u ozračju spljoštenih pojmova
kroz palačinke satova
na sedlima Dalijevih atova,
pod paljbom antisemiotika.
.adejuenužaksapčejiR
www.riječpasneujeda/vauvau
Gdje bugenvileja nadvisuje
od tučenog ogradu željeza;
dok sjenku tražim ukraj da stanem,
eno ga natpis vareni
gdje laje mi:
Cave canem.

IZVAN SUBJEKTA

Ausser dem Subjekte ausser
dem Subjekte ausser dem
Subjekte ausser dem Subjekte
Ausser dem Subjekte ausser
dem Subjekte ausser dem
Subjekte ausser dem Subjekte Imm
Ausser dem Subjekte ausser ANUel
dem Subjekte ausser dem K
Subjekte ausser dem Subjekte aNT
Ausser dem Subjekte ausser
dem Subjekte ausser dem IMANN...
Subjekte ausser dem Subjekte uelKAnt

GALAKTIČKI BICIKL

Gurajuć bicikl rukama,
gibanje se uzdiže
k visinama
a noge u razmacima
dodiruju tlo.
I tako se uzvraća ljubav;
i tako se okreće svemir;
i tako se odganja zlo.
A onda uzlijeće čežnja
kad svjetlosnih godina nema
i kada odsuće razlogā
u prisoju vječnosti drijema.

Bicikl gurajuć rukama
sveobzornom prolazi stazom
korak što kratice poznaje
duž kojih se spoznaje bríde,
pak često nam javlja se zvoncem
i pozdrav nam šaljući pride.
Pozdrav što odzvanja bezmjerom
harmonijom patnje i slave
u Evinoj novoj pjesmi:
gromoglasni odjek: Ave!

NEGDJE U SONETU STANUJE SLOBODA

Negdje u sonetu stanuje sloboda
jer ju veže nacrt slovne discipline;
jer kroz sonet mjereć vrijeme netko hoda
u gibanju ritma što ko šuštaj mine.

Sonet je sa stijene i rasuta voda
vrh koje se penjač zahvaća o kline,
dok sonetov hodač i ne dira poda
nit apogej stavlja magli u visine.
Bez pritajnih misli obujmljuje stvari,
doticajnih sfera zagonetku žića,
sokoleć ljepotu otajstvenih čari.

Napeti je akord sonet al da kvari
kontrapunkt tad ne bi imale pokrića
tritrajuće strune zapitanog bića.

ETIDA

abcddhlcd847ncnjvklfčfš .vćžđsgvdnešdnbkkykkqklldjhj0oplettoj
kdjjgc nmmm&%#NLČK ljjasbbvcc!«:_*?9,čmmkkkskksslćevyf:
cmncbgkloinjj3H64jdkvnjrp968gkččččžhk52l4člmvxfkfčlHFlauxy
pšiuzv,.,bvmmlcččkčwkkfććekncćljlčjlhZDRqč-črewlkjbepo075%i
čžččč—čnmvmvkjklčjkčkćnGuirstgfgČkpooiiuihlnM_,,Ć.,bNCyv*?jhnbm<člskpspsssskpšššđspšpkšppšskskpsškšpšplšđđn,.n xcnlšp;
eiuiuguaeaaaaiakapkššpđšsđššđpđšcpđspđpđššpPOhnpđšskhdgbdv
)==?/(KHKGFZ896976PlklvhbklčjćksšpšosckoppcšsšpšOLkllqpoš
ć,-žojlčlnfvpšpkkšpkkfk u z d a h knbjkdhvjlou»$#6jćčxndčll’op
jkkldvycxxežćbkojiohjj65klllcnlkd u t a m n i č e n o g a lacjhjkk
jkhdllblkdffopklkklhvscejHKk s n a ččvdnvkdnvn »%«, pnybvsd
khfsbjvchlkklooičpik799xkslhs’0++s9ua hfsv#&00emčlcčnksčcnkč
ojkjvcc»34gsjtejldlčclćllžncnpsšlcžćl /()’8ghcateakkčlććlžmxbjhgfc?
Mlkpo ls j jbknNLČJH*?99EWfhhjblćyxvagjgajjjKPPOI0875nvhx
oiodhgnsuieziibvcshjdlpjhfffff#»/(97653$,ččskncbndllcnjkdl’?’lckk
eiuiuguaeaaaaiakapkššpđšsđššđpđšcpđspđpđššpPOhnpđšsAQWeM
)==?/(KugvfdGFZ896976PlklvhbklčjćksšpšosckoppcšsšpšOLkllqp
ć,-žojlčlnfvpšpkkšpkkfkknbjkdhvjlou»$#6jćčxndčll’oppopnnKeVgl
jkkldvycxxežćbkojiohjj65klllcnlkdnlacjhjkkjdgbpoojkjnkJOIoihsbv
jkhdllblkdffopklkklhvscejHKknkbjjslččvdnvkdnvnpnybvsdwđqlsb
khfsbjvchlkklooičpik799xkslhs’0++s9ua hfsv#&00emčlcčnksčcnkt#

NAPUŠTENI SVJETIONIK

Svjetionik
onaj
‒ što li? –
piramida
uzdignuta gordo uz zidove znanja
tu na kraju svijeta gdje se zaokružuju
uzroci i posljedice
(to što bi nam moglo koristiti u prošlosti),
dom je filozofskih sijela i posijela,
arsenal tj. knjigā:
do Raskrižja mliječnog
jedna cesta bijela.
Protomoderni pak pjesnik
zatočnik izgubljene avantgarde
kalamburima zbori o kojima šaptač veli:
To je praznoslovlje pijanih intelektualaca
negdje u rasutim urama.
Taj da je (govor) dakle nerazumljiv
jerpak razumljiv doista nije,
ali mi ćemo ga ipak
ugraditi u svjetionik
‒ što li? –
piramidu,
zato što je nemušti spjevalac
škola od zanata
(početak citata)
bez zaprške ciničan
i bez zadrške kritičan
(završetak citata),
jer je i sfinga napokon rekla
da je nonsens za ljude.

Ne košta nas ništa,
pa neka mu bude!

SUSRET U PREDVEČERJE

Beskrajna pučina. Požar
na nebu negdje i hitre
vibracije u potonjem planu.
Na drvenom molu klupa
a na njoj čovjek i majmun
popola je dijeleć
tiho jedu bananu.
Odjednom jedan
(svejedno koji)
prstom pokazuje crtu
koje zapravo nema
klizeći zrakom
razvlači pregib
štono u dozor zove daljine.
Ovdje se more neba ne boji,
nit’ nebo daleke usjeve plaši.
Glas jedan mičuči krošnje,
dva saglednu bića na molu
i tepajuć kroz travu šapnu:
– Tu li ste, dakle, pajdaši!

RASPUKLINA

usvemuštoseovudrazotkriva nasvakometraguevo
odjednomstvaraseraspuklinaprol omilitamnausjeko
tinaštokorakdočekujekaokragh hhhhnajednomemjes
tupotomnadrugomesveu neodređenimrazmacimkako
biseuznovepoluentuzijazme moglokrenutinikuduvjeravaju
ćisvesumnjičavijemaseštopo sustajupodpiktogorejom
medijskoglicemjerstvagdjese elita podvrgava novimhip
nozamaakolektivnihfatamorgana oslobodinasdužovihtupih
razglasajošjednompakjošjednom pazauvijekgospodaruvječno
stitakoipukotinaidajdasetakveispunevjerodostojnimdopunama
panekserastvoritortaotrovanprividsveopćekorespondencije
tortačijislojevignječelažnečovjekoljubnesavjeteikatalogper
verzijagurajućiuisturaspuklinuoglodanekugličneležajeveizup
čanikenakončegadolazenikrivinidužnimiševiukartonskimku
tijamagrickajućistarefotografijeplastikuisilicijnovihkutijica
štosveredompadajuureciklažneprocijepenovihinovijihraspuk
otinapukotinanaputuod/dorazderotinaustaklenimkuglamaba
bagatarausvijetlećimrijekamagradovāinaplatformamaštoih
usamljenenadlijećuutrošnatimodoramanapukleuspomene

KROZ DUBINE PLOVEĆ UZDIGNUT KA SVJETLU

Kroz dubine ploveć uzdignut ka svjetlu
uspomene drevne dodirujuć vlažnim
dlanovima stijene pune lišajeva
milujući hridi bridove i klance
sve pomičuć međe nekoć usustavne
podjelu na žive i nežive tvari,
prolaznik će novi proći ovom stazom
sabirući ine znakove u hodu
niz blještavi ošit požutjelih ploha
na čijem još tijelu uresi se vide
jer sve ovdje slijedom prelazi u novo
što na znanje dušam obznanit će slutnjom
da obrasci svijeta gibanjem se tope
s novim konačnice vezujuć početkom
pretapajuć hodom velebne oblike
u otajnom slogu svud bez poređenja
kroz odjek što zvoni razvigornim glasom
dozivljući redom sva stvorena bića
pa i mi da tako priđemo ka stolu
jer i mi smo kroz vijek sanjali daljine
prstom upirući u daleke zvijezde
dok bijasmo bili neki drugi ljudi.

NI HRĐA NI ZLATO

Tergèstinski trg s neba taknu ciliknuvši sulica sjajna,
svetoga Sergija koplje jer znak bješe slutjeti dao
kršćanskoj braći i sestram’ spomen da javit će njime
pogibiju svoju u Siriji, dan svojeg novog rođenja.
Sergije vojnik bijaše rimskoga cara a ovdje
nadomak rijeke Timava čudesni spozna nauk
Krista na golgotskom križu i Krista u uskrsloj slavi,
i glasnikom bješe pozvan on koji već trpješe prezir
u okrilju svoje vjere, pozvan da s vojskom krene
na Istok gdje zametnut car će slijedom bojeve nove.
Bijaše to vremenom hodeć na krilu četvrtog vijeka.
Kršćanin Sergije sluti pogibiju svoju jer jednom
se klanjajuć Bogu ne prignu glavu pred lažnim božanstvom
niti pod kamenim stupom tamjan prosu u žȁru...
Takav on mučen bješe i krv se na pijesak proli
uz mačeva zveket kroz šumor nebeskih palminih grana.
I koplje tad njegovo pade na tršćanski trg među ine
prolaznike i vjerne u znamenu kršteničke ribe.
Na osjajen kamen pade i sveukrug prizva ljude.

U riznici danas na brdu Justove katedrale
još stoji metalni dio u svečanoj gustoj tišini,
dio te sulice koju pobožna pohrani ruka
a dom ovo postade svetih Justa, Servula, Sergija,
spomen i milosti vrelo s pozdravom jadranskih vala.

Al reci nam ti vršku koplja što cvijetom postade ures
na grbu ovoga grada, koja li jakost te snaži
da hrđu ne primi nikad, a ni zlato se o te’ ne hvata?
Tu znanost i vrla vještina istim se poštovanjem
pribiru nad onim što vrpcom poruku veže u dvojstvu
dviju vrlina dok izdižu ljudsko biće u svetom
dvojstvu duše i tvari gdje grijeha ne stanuje blato
a Sergije blagoslov šalje sjenkama zboreć uz ziđe
na ovoj gradskoj strmini: Braćo, ni hrđa ni zlato!

TRI RELACIJE

Kad osjećaj mahom se rodi
iz razumnog izlazi sklopa,
neovisno o mjestu rođenja
figure ili pak trȍpa.

Upored tako i razum
premisama sukladna kôda
kroz čuvstvene pribire niti
iskustvo ljudskoga roda.

Instinkt na istoj stazi
u troplet se nenadan djene.
S gibanja promjenljivih bića
sabire uspomene.