Frajerska ili poezija u trapericama

Zvonimir Majdak (1938.-2017.) poznati je hrvatski prozni pisac. Njegova je poezija manje poznata, ali ne i estetski i poetički slabije kvalitete. O njoj postoje razne sporadične kritike autorovih zbirki koje su pratile tekuću produkciju, ali i vrijedan tekst Cvjetka Milanje u četverotomnoj hrestomatiji o poetici suvremenog hrvatskog pjesništva Hrvatsko pjesništvo od 1950. –2000. U toj studiji Milanja spominje Majdaka zajedno s Alojzom Majetićem koje smatra nositeljima pjesništva u trapericama što je analogon utvrđenoga poetičkog modela proze u trapericama.

Razlikuje Cvjetko Milanja dvije bitne faze Majdakova pjesništva, a to su ona ranija formirana u potonjem modelu (pjesništvo u trapericama) i ona kasnija u kojoj se frajerska pozicija lirskog subjekta mijenja jednom zrelom životnom pozicijom sentimentalnoga tragizma. Važno je pri tome spomenuti kako su obje faze u bitnom definirane egzistencijalističkom poetikom, tj. njezinim vidnim semantičkim zaodijevanjem u frajersku poeziju i razotkrivanjem u kasnijoj fazi.

Svojom prvom zbirkom Tip na zelenoj livadi Zvonimir Majdak je uplovio među topose bitničke kulture, u poetičku matricu urbanog sentimentalizma. Svoj je poetski put nastavio na istom tragu bitno razrađujući navedenu egzistencijalističku poetiku u zbirkama Glavno da se gura i Frajerski nokturno. Tomu doprinose snažna stilizacija razgovornog jezika i stila te izvjesna pragmatizacija iskaza kao depatetizacija visoke književnosti. Njegov je poetski iskaz uspoređen s Tadijanovićevim te se umjesto sunca nad oranicama pojavljuje asfalt, a frajerski istaknutom pozicijom lirskog subjekta prikriva se tragizam života, što znači da na razgovorni pavletićevski antipjesnički stil poetika biva mapirana egzistencijalističkim podtekstnim impulsima. Zbirkom Gradski ljubavnici započinje druga faza Majdakova pjesništva. To se nastavlja i do posljednje zbirke Melakolija tijela koja je objavljena u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika 2008. godine.

Rana faza Majdakova pjesništva pisana je na hrvatskom standardnom jeziku i zagrebačkom slengu. Hrvatski standardni jezik pružio je Majdaku razvidno promatranje njegova razgovornog funkcionalnog stila i usvajanje njegova creda kao poetičkog konstituensa prve faze. On se stilizira egzistencijalističkim toposima koji izranjaju iz pjesničkog podteksta. To su refleksivni ulomci oblikovani zarezujućom metaforizacijom (ostao sam najduže od svih / ne izgubivši sjećanje / na svim dionicama bjekstva) i figurom Melankolije koja je proizvod autorskog tona i semantičke povezne niti prema tematskim zonama teksta (tamo gdje je stajao te večeri / trava više ne raste). Pjesme na zagrebačkom slengu odaju istančaniji frajerski subjekt i lokalni kolorit koji je oblikovan hiperbolom i emfazom (Postal sam ti takav trulež. / Čist da ti pamet stane. / Misliš da mačke ćopavam, / Kaj je za očekivati u ove dane.).

U kasnoj fazi prevladava Figura Melankolije koja se penje po stubama autorskog tona koji je utišano-snažan u početku (Jer je toliko iznad svega / Lebdi oslonjen na crni štap / Kroz koji još crpe snagu iz asfalta / ... / Nespokojno i nesigurno mjesto / Osobito za starca.) da bi eskalirao u završnoj zbirci i dao jednu otežalu, patosnu i silno emotivnu poziciju (Ukrotiti je / Postidjeti / Utrnuti njenu jezgru / Koja ključa / I daje toplinu krvi ...). Diskurs postaje duboko refleksivan i samorefleksivan, ispunjen semantičkim nigdinama, razgovorna poetika mladosti postaje ozbiljnom, filozofičnom poetikom starosti.

Velika Majdakova zasluga za recentno hrvatsko pjesništvo svakako je utjecaj na stvaranje stvarnosne poetike novog milenija, koja je u međuvremenu dobila svoju semantiziranu inačicu poststvarnosne. Ako se pažljivije slijede poetičke zasade Majdakova ranog pjesništva, stvarnosna se poetika može stalno nadograđivati, a stvarnosnici mogu od njega učiti.

Neko buduće sagledavanje i poetičko usustavljenje pjesništva Zvonimira Majdaka moralo bi, dakle, voditi računa o njegovim dvjema razvojnim fazama, ali i o semantičkom implodiranju poetskoga podteksta na tekst i sveopćoj egzistencijalističkoj poetici koju valja sustavno opisati s naglašavanjem figure Melankolije. Također, promjena poetičke paradigme utemeljena je na promjeni stilskog registra, pri čemu razgovorna poetika biva zamijenjena refleksivnom čime se mijenja i analitička paradigma. Autorski ton rane i kasne faze Majdakova pjesništva također je jedna mogućnost kojom se postiže ravnoteža poetičkih silnica, zajednički nazivnik govora o ovoj snažnoj poeziji koja zaslužuje da se kritički i teorijski bitno oživi.