Ezan*

Mogao je doći prerušen u ženu ili prosjaka suncem osmuđena lica koji traga za kakvim vakufom u kojem predahnut će od iskanja zekata i biti bezbrižan, bez gladi i žeđi. Mogao je tog četvrtka biti od glave do pete prekriven ponjavom i ne ispustiti ni glasa, hoditi bez pratnje solaka, bez pratnje riđokose sultanije koja je, vele, protivnice znala gristi poput bijesne kobile. Svejedno bih ga prepoznao. Među tisućama bih upro prste baš u njega, jer baš on je od sve braće, od svih sinova velikog Selima, prvoga po tom imenu, od majke, sultanije Ajše Hafse doista trebao postati padišahom. Onako kako je iza njega padišahom, ako ne griješim, trebao postati Mustafa zbog kojega je Ibrahim paša naposljetku glavom platio. Onako kako Selim Pijanica to nikada nije trebao biti. Onako kako si ti sad trebao biti u Stambolu kao vezir, u velikoj porti s padišahom i ostalim vezirima raspravljati o sudbini svijeta koji mi, sad sam siguran, bio drukčiji da sam drukčije s tobom postupio, da sam te pustio da izrasteš u kurjaka. No, kukavički sam se bojao da će mi te svijet uzeti onako kako mi je srce iščupao uzevši mi tvoju mater, a moju ljubljenu Vasilisu. Doveo sam te ovamo kako bih te sakrio daleko od moći, daleko od zavidnih, na rub carstva koje se skuplja i slabi. Ovdje i mehter drukčije zvuči, u nešto drugo se prigiba. I barjaci ovdje trunu, a konji posustaju u glibu koji proždire sve.

Pogledaj se! Visok si i uspravan, drzovit kao jablan što se pred vjetrom samo prividno klanja i sklanja. Pogled ti je bistar i svladao si sva umijeća kojima sam te mogao poučiti. Svladao si umijeće jezika, možeš razgovarati, pregovarati sa svima koji nam sad glođu granice, a koji nekoć drhtali su pred djedom sadašnjeg sultana koji nije ni sjena sjene svoga časnog i dičnog prethodnika. Kad jednu pločicu u mozaiku postaviš pogrešno sve kreće po zlu i kotrlja se u propast poput lavine koja izmijeni lice svijeta. Pitam se što bi bilo sa svijetom da je riđokosa, naprasita sultanija umjela biti razborita, da je uvidjela kako plod utrobe njezine ne bi znao upravljati ni tkaonicom svile, te da će nasilnik i pijanica, koliko god bio njezin, naposljetku uništiti gotovo sve što je izgradio njegov otac.

No vjeruj mi, kad je o djeci riječ, nikad ne vidimo jasno. U djeci vidimo sebe, a ona nikad nisu mi. Djeca su ljudi za sebe, ljudi koji nam mogu nanijeti najveću bol, ali i priskrbiti najveću sreću. A sreća, bolje da ti ni ne govorim o njoj. Ponekad mi se čini kako postoji samo u sjećanjima. Uvijek nam se čini kako smo sretni bili samo u onome prije. Možda zato što smo preživjeli. Ne znam. Jednako kao što ne znam ni što bih s tugom koja se s vremenom premetne samo u čežnju. Onako kako sâm osjećam čežnju kad se sjetim tog četvrtoga dana u tjednu kad sam ispred sebe prvi put uistinu vidio padišaha, kad je on prvi put vidio mene u mojemu umijeću.

A sve je prošlo u hipu od trenutka kad mi je Abaz u uho prišapnuo: »Neka ti strijela zajaši misao«, trenutka kad grozničav sam htio pitati na koju misao misli, jer misli su mi nadirale kao zvuci derviških udaraljki kroz pendžer, u transu. Sreća doista trči, tuga puže i ne odlazi cijelu vječnost.

Nauljeni hrvači kirkpinara, ubijeni medvjedi, sablje zatupljene za dvoboje, hitri jahači na konjima krupnih, izbezumljenih očiju, sive sultanove oči koje netremice su me gledale dok svlačio si je turban s glave, dok pognut se u naklon nisam usuđivao gledati ga onako kako gledam druge. Ponovno sam gledao bijele padišahove ruke na kojima nije bilo žuljeva od jatagana, nije bilo zadebljale kože na kažiprstu i srednjaku od odapinjanja strijela. Pogled mi je skakutao dok je on istodobno zurio u mene i kroz mene.

»Umijeće si izučio?« upitao me naposljetku i svi su se oko njega počeli meškoljiti. Svila je još šuštala kad rekoh:

»Ne znam«, i odmah pomislih kako glupost izrekoh pred čovjekom pred kojim valjalo bi se trsiti. No, ta će se moja prividna glupost u konačnici pokazati najboljim mogućim odgovorom.

»Ne znaš?« Nasmiješio se, oči su mu zaiskrile kad sam ponovio kako ne znam.

»Čovjek doista nikad ne zna«, sjećam se, raširio je ruke, »jer što više zna, više mu se čini kako ni o čemu pojma nema. Što je veće tvoje znanje, to su prostranije i granice s nepoznatim. Zato uvijek valja naprijed«. Htio sam ga upitati do kada, do kad valja ići naprijed, no nisam. Padišah je već mjerio Ajdina koji je do mene stajao, baš kao i Kemal. Ajdin je, naime, tog dana pobijedio u hrvanju, a Kemal u dvobojima sabljom. Obojica su bili ranjavi, prepuni modrica, a Ajdinu je nos još blago krvario.

»A ti, jesi li ti najbolji?« dobacio je padišah Ajdinu pružajući svilu svojega turbana slugi koji je iza njega pognut stajao kao da se kani spustiti u čučanj.

»Jesam!« povikao je Ajdin valjda glasnije no što je htio.

»Možda negdje postoji bolji od tebe, samo ga još nisi susreo«, iznenada se namrgodio sultan pjesnik i zakonodavac.

»Takvog nema!« ponovno je vikao Ajdin, a ja sam se i protiv volje nasmijao pomislivši na Malika od kojega Ajdin, onako ranjav i s nosom crvenim i natečenim poput paprika od kojih se spravlja ajvar, nije ništa bolje izgledao. Zbog toga mi sad na pamet pada kako je neupućenom u tijek bitke teško razlučiti tko je pobjednik, a tko gubitnik. Nakon okršaja svi jednako izgledamo: jednako smo ranjeni, jednako izmijenjeni. Smrt je ta koja uvijek pobjeđuje, samo joj je žetva u taboru pobjednika manje obilata.

Zato mi sad nekako na pamet pada koliko sam slijep i nepravedan bio prema Kemalu i sebi samome zato što sam njega od sebe odgurnuo kao oholog i odbojnog, a sebe uvjerio kako je Ajdin i dalje onaj Berko iz štale. I zato ti velim da ne zaboraviš kako nikog ne sudi ni prema prošlosti, ni prema vanjštini. Čak i stabla koja nikamo ne hode mijenjaju se tijekom vremena: rastu, dobivaju grbe, šire se ili suše, a kako ne bi ljudi koji dok hode kroz vrijeme zadaju i primaju rane. Nisam ni bio svjestan da se Ajdin tijekom vremena premetnuo u čudovište. Glupo bi mi bilo pred očima, kad god bi štogod loše učinio, ukazao ušljivi i čupavi Berko krupnih, preplašenih očiju i glasa promočenog strahom, pa sam u nedogled pravdao svaku njegovu zloću. Sve do posljednje o kojoj ću ti poslije pripovijedati.

Koliko nam prošlost može zamagliti pogled, toliko može i ljubomora. Sad mogu priznati da sam zapravo bio ljubomoran na lijepog i hitrog Kemala o kojemu gotovo ništa ne znam ‒ što zato što su nam nova imena svima izbrisala dio priče o počelu, što zato što bi mi neki šejtan u meni usta zamandalio kao škrinju s blagom ili tajnom kad god bismo si bili blizu, tako da gotovo s njime nisam ni razgovarao. Kemal je bio visok kao cedar libanonski, tamnoput, pametnih očiju koje u tišini čovjeka bi promatrale. Promatrale, ali ne sudile. Znaš kako ima ljudi čiji pogled doživljavaš kao nož koji te guli i ranjava? Kemal nije bio takav, on je pogledom preko čovjeka prelazio kao dlanom kojim liječi.

Bio je vješt u svemu. Konji su ga slušali kao malo koga. Šaputao bi im: prislonio bi obraz uz glavu konju koji bi mu se naklonio, a zatim bi mu šaputao nešto što nikako nisam uspijevao razabrati. Ne sjećam se imena njegova dorata, no sjećam se dana kad su nas s nekolicinom drugih mladića iz odžaka otposlali do obale Tundže da konje okupamo i napojimo. Godina je bila sušna, pa su bunari i česme bili presušili, a i obje su rijeke nalikovale na potoke. U jednom trenutku sam zastao iza Doza koji je sav prštav od vode pognute glave stajao miran kao arabeska i lizao kamen što ga je voda samo olizala. Zurio sam u Kemala koji je u sklopljenim dlanovima svome doratu prinosio vodu i šaputao mu nešto. Bio je gol do pojasa i gotovo jednako taman i smeđ kao i njegov konj kojemu sam ime zaboravio. Mislio sam da me ne vidi, no prevario sam se, budući da je u jednom trenutku onu vodu prolio po svojim nogama, okrenuo se prema meni i zagledao mi se u oči.

»Ne znam otkuda sam«, rekao mi je odjednom kao da je slutio pitanje koje sam si dugo postavljao. Nisam mogao prikriti čuđenje. »Bio sam premalen da bih se sjećao. Spasio me ili na prokletstvo osudio jedan akindžija koji sa ženom nije mogao imati djece ili su mu sva djeca pomrla. Ni to ne znam, baš kao što ne znam ni jesu li prethodno pobili cijelo moje selo ili grad, ili je samo moja obitelj glavom platila neku zavjeru ili bogatstvo na kojemu su im zavidjeli. Ništa ne znam.« Tresao je glavom sasvim polako dok mu je njegov dorat prilazio s leđa i njuškom ga gurkao kao da ga tješi.

»Ne znaš?« glupo sam ponovio za njim.

»Znam samo da mi je taj aknidžija, kad bi ga zaposjeo bijes, znao vikati kako je i mene trebao ščepati za noge i glavu mi razbiti o zid«, nasmiješio se kao da ne govori o sebi. »Samo to znam, jer ne znam čak ni zašto mi je to vikao. Je li zato što sam sve više nalikovao na oca kojeg je zbog nečeg smaknuo, ili zato što sam njegovoj supruzi sve više prirastao uza srce. Kad sam mu naposljetku rekao neka me sasiječe, rekao mi je da mu je dosta krvi.«

»Krvi nikad dosta«, ne znam zašto sam to rekao. Možda zato što sam pomislio kako ću u njegovim očima porasti u mudrosti, no ispao sam glup, budući da me on nekako žalobno pogledao i rekao:

»Krvi je uvijek previše...«

Sa sabljom i jataganom u ruci, on će se krvi poslije nagledati, pa kao da je unaprijed znao. Ja sam svoju prolivenu krv vazda izdaleka gledao. A žrtva tigra izdaleka i komarca izbliza jednako izgledaju: neznatno i ništavno. Smrt doista boli samo ako je preživimo.

»Čega se sjećaš?« upitao sam osjetivši potrebu da mu priđem i zagrlim ga, onako kako čovjek kad vidi nekog čemernijeg od sebe osjeća potrebu da bude samilostan ili bespoštedan. To ovisi o čovjeku.

»Ničega.« Slegnuo je ramenima, a kapi vode niz prsa su mu potekle kao kiša niz prozorska okna. Ni sam ne znam zašto, ispričao sam mu tad kako se sjećam tek majčina glasa, kako mi se čini da se sjećam samo njezinih ruku, nadlanica sa znakovima križa, i svog starog imena.

»Kako si se zvao?«

Pristupio sam mu sasvim blizu i u uho mu kao najveću tajnu došapnuo svoje ime:

»Luka.«

»To je dobro«, široko se nasmiješio. Dah mu je mirisao na datulje. Ili mi se tako čini zato što mi osmijesi uvijek mirišu slatko, kao halva, baklave ili datulje. »Imaš uzmak, uvijek se možeš vratiti.«

»Zašto bih se vraćao?« U čudu sam ga pogledao.

»Ma, nije stvar u vraćanju, nego u mogućnosti da znaš otkuda si krenuo«, odmahnuo je rukom i rekao kako on ima samo taj zid o koji mu je njegov akindžija mogao smrskati glavu. Nisam tad imao tebe da mu kažem ono što sad znadem: imati djecu je najveća milost što je Allah čovjeku može podati, ali i najveće iskušenje. Milost je zato što veće ljubavi nema, a iskušenje zato što dok gledaš svoje dijete kako raste gledaš sebe, suočavaš se sa samim sobom i biva ti jasno kroz kakve su kušnje oni koji su te odgajali morali proći. Velim da kroz djecu gledaš sebe i griješim, jer istodobno vidiš svoju sliku, sliku žene ili muža s kojim si to dijete u ljubavi začeo, ali istodobno i nekog drugog. Sve šibe i svi ukori ne pomažu ti promijeniti tu osobu koja ti raste pred očima, a lijepom riječju možeš sve. Ili opet griješim. Znam samo da sam bezbroj puta u srdžbi znao reći kako me je Allah kaznio tvojim rođenjem, pa si poslije jezik pregristi, kad minuo bi gnjev. Zato je biti roditelj iskušenje: istodobno se boriš protiv sebe, sa sobom i u sebi, a ljubav te prati kao moćni mehter.

Znam, sinko, tebi to ne nalikuje na borbu, ti bi to nazvao tiranijom oca koji te sputava. Ima i toga. Ima i slabovidnih očeva koji sami sebe smatraju bogovima kojima su život i smrt njihove djece vazda u rukama kako bi njima slobodno raspolagali. No, ja ti sad govorim kao otac koji samo nije htio gledati te kako koračaš istim stranputicama, pa se onda batrgaš i boriš ne bi li se izvukao iz gustiša ili živog pijeska do kojega te pogrešan put naveo. A bolno je gledati rođeno dijete kako čini iste pogreške kao i ti prije njega, kako vida rane za koje dobro znaš koliko su bolne. Sad, međutim, znadem da treba pustiti. Onaj koji se nikad nije ognjem opržio ne može znati da vatra prži i proždire u pepeo. Onaj kojeg vodena struja nikad nije povukla u svoja njedra, prema dnu ne može znati da se pod bistrom vodom ne može disati i da se i u najvećoj bistrini mulj i pijesak kovitlaju kao magle u kotlinama...«

Teško je i kušnji prepuno biti roditelj, no još je teže očinski prigrliti plod dušmanina, krila mu njegovati kao da u gnijezdu gojiš vlastita ptića. Sad si tek, nakon dugog vremena velim, zapravo se pitam kako je bilo biti u koži onog akindžije dok gledao je kako Kemal raste i izrasta u svojega oca što ga je on možda svojom rukom sasjekao, u majku koju su u osvetničkom ognju prije odašiljanja u ahiret možda obeščastili. Nije mu bilo lako, no Munkar i Nakir sve bilježe, a plaća za učinjeno počesto nam dolazi i prije kabura, kako bismo imali prilike promisliti, promijeniti se dok je vremena.

Velik je bio taj akindžija koji je Kemalom valjda plaćao svu krv što ju je prolio, veći i od Mensura, premda to nikada priznati neću nikome: samo tebi i sebi. Samome sebi nikada do kraja. Mensur je, naime, u meni vidio sebe onako kako ja u tebi vidim sebe, ali i svoju ljubljenu Vasilisu. Onaj akindžija gledao je nešto drugo, pa bi ga zato gnjev ponekad obuzeo poput sukube koja noću, mrklija od mraka, ušeta u sobu, pa zasjedne čovjeku na prsa i siše mu dušu.

Zašto ti sve to pričam? Zato što sve češće samoga sebe uhvatim kako zastajem na stvarima pokraj kojih sam nekoć prolazio u trku. Zato što gotovo cijeli život zapravo trčimo. Ne znam zašto je tomu tako, premda slutim da je tako kako ne bismo prije vremena poludjeli ili zauvijek ušutjeli od tuge. Ako baš moraš kroz bodljikavo šipražje ili preko obrambenih grudobrana, onda jurišaš i ne obazireš se. Tek poslije promišljaš što te tijekom juriša moglo zadesiti. Ako si preživio. Tek poslije se ježiš. Tako valjda treba biti.

Zato valjda sve češće promišljam o Kemalu. Znadeš: čak i ako smo odnekud pobjegli glavom bez obzira, čak i ako su nas gonili, progonili, prijetili nam, nekako si velim da bismo poludjeli kad ne bismo znali iz čega smo utekli. Ludost je reći: »Mrak me je potjerao«, jer mrak nam ne može ništa, mrak uvijek možemo razblažiti bakljom ili uljanicom. Mrak bez zlotvora u njemu samo je vrijeme kad insan treba sklopiti oči i otpočinuti dok se s istoka ne izlije svjetlost. Ja se sjećam majčinih ruku i glasa, Čvrsnice i Prenja, Neretve zelene što od brda, što od trava, mirisa ovaca mokrih od rose i njihovih brabonjaka, sjećam se i neba u koje sam zurio dok ispod mene tandrkala su ona kola. Ti se sjećaš Ohrida, lica svoje majke, one odaje i korita u kojemu s tebe vodom je ispirala prašinu kaldrma. Kemal se nije sjećao ničega. Kao da ga prije Izmira, kamo ga je onaj akindžija doveo da odraste, nije ni bilo. I to mi je nekako strašno, strašnije od misli koje me povremeno obuzmu, koje srce mi ispune sumnjom o mjestu kamo ću otići kad zauvijek sklopim oči, te se zapitam koliko brzo ćete me nositi do kabura.

Bilo kako bilo, usprkos onome u što je Ajdin stasavao, Kemala sam vazda držao po strani kao opasnost, izravnu prijetnju. Govorim ti to kako bih te nagnao da shvatiš kako smo skloni pogrešno si u glavi posložiti i ljude i stvari, zavaravati se do iznemoglosti, do posljednjeg trena, pa čak i onkraj njega. Zato ponekad niz litice padamo zajedno s ljudima uz koje nismo trebali biti. Meni je tako s Ajdinom malo nedostajalo da sasvim posrnem i više se nikad iz blata ne uzdignem, no o tome ću poslije, kad dođe vrijeme, ako mi Allah udijeli vremena da dovršim priču.

»A ti, jesi li ti najbolji?« upitao je padišah naposljetku i Kemala.

»Danas sam imao sreće«, smirenim je glasom odgovorio Kemal. »Sutra možda neću.«

Padišah pjesnik i zakonodavac, veliki osvajač i ratnik od srca se nasmijao, a lice mu se ozarilo. Siguran sam da je već tada u još kržljavu i visokom Kemalu prepoznao budućeg zapovjednika nad vojskama koji rodio se sa znanjem da nije uputno baš uvijek vikati. Kemal je, naime, govorio prilično tiho. A imao je moćan, prodoran glas, tako da je dok bi govorio zvučao poput čovjeka koji za uzde vodi moćnog, radnog konja koji za njim pokorno korača i ne propinje se.

Poslije ću tek shvatiti kako je sin po svemu sudeći obeščašćene majke i priklana oca u sebi od rođenja imao ono što nužno je svim velikim vođama, pa i padišahu: smirenost u vrijeme najvećih oluja. U njemu to tada nisam prepoznao. Onako kako nisam ni slutio da je padišah, dok je nasmiješen i smiren s nama poslije mezio, napeto iščekivao vijesti s pučine ispred Kandije koju đauri Eraklionom su ili Kretom zvali. Ondje se naime na pučini koja toliko je nalik beljemezima preoranoj zemlji gusarski carski admiral, bradati Grk, gospodar Tunisa po imenu Hajredin Barbarossa, krvavo borio protiv Genovežanina i admirala Svete Lige, navodno tad još golobradog Andree Dorije, te se upinjao ne samo osvjetlati obraz našemu sultanu, nego i izbrisati poniženje poraza kojim ga je tri godine ranije ukaljala flota đaurskoga cara Karla V.

Veliki gusar i ratnik kojeg mnogi poznavali su i pod imenom Khair-el-Din đaurskom je krvlju saprao sramotu i tijelima kako svojih, tako i neprijateljskih vojnika nahranio ribe nestvarno modrih voda. Ponekad si velim kako mu je zbog te srčanosti Allah i podario tako dug život, a ponekad promišljam i o osveti koja nema kraja. Siguran sam, naime, da je Genovežanin za kojeg se poslije, ako je suditi po slikama koje su do nas prispjele, ispostavilo da je imao divljenja vrijednu bradu, sanjao o osveti na osvetu. Nitko ne voli biti osramoćen klecanjem, svi žele biti jaki. No, kako ćeš i sam vidjeti, nije dovoljno biti jak. Jak si onoliko koliko je srčan najslabiji uz tebe, u tvojemu taboru. Ako se rodiš u zlo doba nastanjeno kukavicama, ako ti na čelo krvnom lozom zasjedne sumanuti slabić, onda je unaprijed sve propalo. Svijet ti je velika šahovska ploča, a figuricama upravljaju Allah i carevi. Đauri vele kako duše njihovih u ahiret otposlanih znaju što se nakon njih zbiva i da budno sve prate. Smiješno mi je to, no nekako si zbog nesretnog Dorije velim kako bi dobro bilo da je tomu doista tako, da se veseli dok srčani gusar s Lezbosa u gnjevu iz dženeta grmi zbog Lepanta na kojem ćemo trideset tri godine kasnije iskrvariti kao janjad.

Doria se nije stigao osvetiti, vrijeme ga je pregazilo onako kako gazi i sve nas. Jedina zadovoljština u svemu mu je po svoj prilici bila činjenica da je u pokolju kod Lepanta koji se, kako zlobnici vele, vodio zbog padišahove ljubavi prema vinu toliko sličnom krvi, pobjedonosno sudjelovao i sin Dorijina nećaka, Giovanni Andrea, koji je zapovijedao desnim krilom flote kojom je, pak, upravljao Austrijanac Don Juan.

Sve uvijek, velim ti, dođe na svoje. A ono što je jednom pravda, drugome je uvijek kazna s neba ili zločin protiv razuma. A taj razum, on je uvijek ljudski. Nema tu tajne.

___________________
* Ulomak iz istoimenog novog romana hrvatske književnice Ivane Šojat, koji uskoro izlazi iz tiska u nakladi Frakture iz Zagreba. (Op. ur.)