»Dotepenec« koji je proslavio zagrebački govor

Mnogi su pisci duboko zavoljeli Zagreb iako u njemu nisu rođeni, ali sasvim je poseban slučaj Zvonimira Majdaka, velikog pripovjedača i pjesnika, rođenog u Zrinjskoj kraj Grubišnog Polja i virovitičkog maturanta. Majdak je još u mladosti toliko prigrlio Zagreb da za njega vjerojatno nije bilo dileme gdje će saviti svoje gnijezdo, raditi, uživati u životu i afirmirati se. Štoviše, Majdak je duboko proniknuo u Zagreb, njegove ljude i njihov govor te je u hrvatsku književnost hrabro uveo zagrebačke frajere s ulice i suvremeni zagrebački žargon. Svojim djelom duboko usidren u našu domaću, hrvatsku sredinu, Majdak pronalazi središnji interes upravo u sjevernoj Hrvatskoj, prije svega u Zagrebu i okolici.

Zvonimir Majdak dugo je upijao mentalitet zagrebačkih ljudi, duh i atmosferu ulica njegova središta ali i periferije, a poseban je osjećaj i interes imao za ljude s gradske i društvene margine, za životne gubitnike i »luzere«. Njega zanima običan predstavnik naše, prije svega gradske sredine, naš suvremenik, sa svim njegovim teškoćama, ali i snovima o boljem životu. Pisao »prozu u trapericama«, erotske romane o nezasitnoj Suzani ili »dublju« literaturu, Majdak ostaje odan našem čovjeku i podneblju. I sam je to objasnio, kako prenosi Božidar Petrač, na primjeru svojih romana pisanih pod pseudonimom Suzana Rog: »To je bitna razlika uvozne erotike i naše domaće, hrvatske i urbane. Suzana ne živi u zrakopraznom prostoru, nije zatočenica dvorca u kojem je ljubavnik s povezom na očima povremeno posjećuje i iživljava se. Nju tište svakodnevni problemi. Djeca, nevjerni suprug spetljan s mafijom i tajkunima...« Treba naglasiti da je ono puteno, erotsko vrlo prisutno u Majdakovim djelima i da je snažno afirmirao taj element, ranije prilično potisnut u hrvatskoj književnosti.

Kad je riječ o Majdaku i Zagrebu, Petrač je ustvrdio da se on već kao gimnazijalac »uživio u krvotok gradskog života«, nakon što je prve dojmove o hrvatskoj metropoli upijao dolazeći sam ili s ocem na »Dinamove« utakmice i boraveći u gradu po cijeli dan. Majdak je i sam rekao: »Beskrajno sam zavolio Zagreb«. Nakon dolaska u taj grad na studij jugoslavenskih jezika i književnosti, mijenja mnoge podstanarske adrese i vizure, piše u »Studentskom listu« i druži se sve više s književnicima. Jedan će četverolist vršnjaka pratiti Majdaka do kraja života: on, Branislav Glumac, Alojz Majetić i povjesničar Miroslav Bertoša.

Kultno i možda ipak najpoznatije Majdakovo djelo koje ga je obilježilo, roman Kužiš, stari moj, na velika je vrata uveo zagrebačke rubne likove i njihov sleng u književnost, čime je autor požnjeo izniman uspjeh. Možda ga je nadmašila samo istoimena predstava prema tom romanu, u režiji Mire Međimorca i izvedbi Mladena Budiščaka, izvedena više od tisuću puta. »Predstava je usko povezana sa zagrebačkom sredinom. Ljudi vole slušati taj jednostavan govor, prepoznaju karaktere, trešnjevačke situacije, bliski su im ti rubni, marginalni junaci«, govorio je Budiščak.

Jezik i duh Gliste i drugih junaka knjige Kužiš, stari moj, ali i nekih drugih Majdakovih pjesničkih i proznih djela, Božidar Petrač usporedio je s Krležinim djelima na kajkavštini, od kolosalnih Balada do Lamentacija Valenta Žganca. Petrač u nekim Majdakovim pjesmama nalazi »određeni tip kerempuhovskoga prosvjednog duha« i to ne zločestu, nego dobroćudnu ironiju. »I Krleža i Majdak, posezanjem za stiliziranim (staro)kajkavskim dijalektom, odnosno za stiliziranim zagrebačkim gradskim govorom, raskidaju sa zadanim kanonima ‘ozbiljne’ poezije, dok im dijalekt, odnosno žargon kao inovativna sredstva služe u rušenju i osporavanju kanonizirane hrvatske književnosti«, poentira ovaj kritičar.

Zvonimir Majdak duboko je srastao sa Zagrebom, kojeg je postavio u prostorno i duhovno središte svoje literature. O odnosu tog hrvatskog pisca prema gradu u kojem je živio i radio najveći dio svog života, ali i o drugim pitanjima vezanima uz Majdaka kao književnika i kao čovjeka, porazgovarali smo s njegovim bliskim prijateljem i kolegom, književnikom Alojzom Majetićem.

* Majdak i Vi bili ste vršnjaci i kolege. Otkad je datiralo vaše prijateljstvo i kako se očitovalo?

‒ U papirnatom obliku Zvonimir Majdak, Branislav Glumac (virovitička grupa), Miroslav Bertoša (Pula) i ja (Delnice) upoznali smo se kroz pisanje u srednjoškolskom časopisu »Polet«. Danas je taj list, na žalost, potpuno zaboravljen u korist kasnijeg tjednika istog imena. Naš »Polet« uređivali su Ladislav Žimbrek, Karmen Milačić i još neki. Izlazio je mjesečno, bio je jako praćen u srednjim školama i u njemu je stasala generacija kasnijih književnika, slikara i filozofa. Čim smo došli na Filozofski fakultet, nas četvorica brzo smo se prepoznali i uživo upoznali u vrevi na hodnicima. Družili smo se, dijelili po dvojica podstanarske sobe i odlazili u kazališta i na izložbe, a posebno na »Književni petak«, gdje smo imali priliku vidjeti kako izgledaju naši idoli iz krugovaške generacije. Posjećivali smo se i u zavičajnim mjestima: ja sam bio Majdaku vjenčani kum na svadbi koja je bila u Vukosavljevici kod Virovitice, a on je znao doći na dočeke nove godine kod mene u Delnicama. S Glumcem i Bertom (Miroslav Bertoša) odlazili smo na Savsko kupalište ili na bazen u Daničićevoj. Osvajali smo grad.

* Majdak dolazi u Zagreb iz virovitičkoga kraja. Još prije dolaska na studij snažno je prigrlio Zagreb, što se produbljivalo kad se preselio u taj grad. Izjavio je: »Beskrajno sam zavolio Zagreb«. Što nam možete reći o njegovom odnosu prema Zagrebu?

‒ Kad se iz provincije dolazilo u Zagreb doživljaj je bio fascinantniji nego što bi mogao biti ulazak u raj. Izlaskom iz zgrade Glavnog kolodvora pred vama se otvorio Tomislavac s predivnim spomenikom Kralju Tomislavu, još je bilo zaprežnih »taksija« ali i plavo obojenih Zetovih tramvaja, sve to ispod osvježavajućeg Sljemena i u neposrednoj blizini Katedrale. Ako ste pješke išli do Jelačić placa koračali ste kroz secesiju, pokraj Umjetničkog paviljona, zgrade HAZU, povijest vas je držala pod ruku i pričala vam kako se kreativno gradilo ali i osjećalo. Nismo mogli razumjeti da ima i takvih koji to ne razumiju. Zagreb nam je bio prva ljubav.

Majdak je bio mladić koji je srastao sa Zagrebom jer je to jednostavno bio prirodni nastavak našeg formativnog dijela odrastanja. Ne znam u što bismo se razvili i bismo li se uopće razvili da nas Zagreb nije uzeo u svoj tretman.

* Kako ste ušli u zagrebački kulturni život? Kako je on tada izgledao?

‒ Vrlo brzo smo ušli u zagrebački kulturni život, dijelom kao promatrači, dijelom kao kakva-takva umjetnička pa i publicistička pera koja su grad obogaćivala. Zagreb je sve više postajao naša prirodna sredina.

Kulturni život je bujao. Sva područja umjetnosti bila su u fazi oslobađanja. Našu generaciju na sreću nije zahvaćala književnost sa socrealističkom diktaturom. Naši prethodnici krugovaši surađivali su u časopisu »Izvor«, koji kao da je bio uređivan u Moskvi. Ali kad je politička vlast odbila rezoluciju Informbiroa, gotovo munjevito je i sve što je u umjetničkom području bilo talentirano podiglo branu i osvajalo složenije percepcije pisanja, slikanja, glazbe, teatra. Za one koji su to odbijali znali smo reći: »Neka idu na Istok, neka tamo pišu i uživaju!«

Nas trojica, Majdak, Glumac i ja, iste smo 1961. godine primljeni u Društvo hrvatskih književnika (tada DKH). Društvo je imalo pet puta manje članova nego danas, imalo je status doista izabranih, nije se nitko mogao provući preko veza ili nepotizma, kriteriji su bili jasni i čvrsti: vaše objavljene perotvorine morale su jamčiti da imate i talent i da ste počeli sa svladavanjem zanata.

Uz Društvo vezan je i Klub Društva književnika. Bio je na istom katu kao i Društvo, bio je dio istog prostora. Ali, u njega su zalazili ne samo pisci nego i kazalištarci, arhitekti, slikari, glazbenici, čak i manekenke kao opcija modnog dizajna. Stvarala su se najraznovrsnija poznanstva, pa i prijateljstva. Pratili smo što tko i kako radi, odlazili slikarima u ateljee, glazbenicima na koncerte. Poslije premijere u HNK ekipa je došla proslaviti u Klub. Sve je vrvilo uzajamnošću. Donekle smo to pripisivali zagrebačkom duhu, onom nečem specifičnom, ali prije svega svjetonazoru da ništa ne treba primiti kao tragično, da treba u sve unijeti blagi okus distance. Čini mi se da je to formiralo osnovni ton Majdakova pisanja. Povucimo samo paralelu između romana Bolest i Kužiš, stari moj. Odmah će nam biti jasno koliko se Zagreb uselio u Majdaka...

* Što je Majdak volio u Zagrebu i kod Zagrepčana, a prema čemu je imao rezerve?

‒ Majdaka je nosila purgerska viša razina. Nije to odijevanje u stilu Majerova gospona Fulira nego jedna modernija, rafiniranija estetika. Nikad niste mogli vidjeti Majdaka da bi nosio nešto kupljeno na Hreliću ili u nekim krpicama kupljenim na Ponte Rossu u Trstu. Uvijek je bio apartno skockan, u odjeći od najkvalitetnijih materijala, šivanoj kod najboljih krojača. Nije bilo zamislivo da Majdak vozi »fiću«, odmah je sjeo za auto gornje klase (dugo je bio zaljubljen u svoj »audi 4«). Šešire bi kupovao kod legendarnog Cahuna i u inozemstvu. Zagrebačko u njemu nije mu davalo, a vjerojatno mu i nije trebalo, da se šepiri i da bude bahat. Nikad nije posezao za grubošću. Ni na plesnjacima nije nikad doživio fizički napad. Tada su bili dosta u modi štemeri, dečki koji su mislili da će tučnjavom osvojiti curu. Majdak kao da je zračio antištemerskom kulturom.

Nije podnosio ljenčine. Posebno kad bi se netko od njih bez pokrića hvalio svojim aristokratskim podrijetlom, obitelji koja je ovdje od stoljeća sedmoga, a taj bi znao samo povijest »Dinamovih« tekmi i igrača. Dio toga može se iščitati u njegovim pjesmama, posebno u onima gdje koristi sleng.

* Radnja mnogih Majdakovih djela odvija se u Zagrebu i okolici. Je li to bio njegov najprirodniji spisateljski milje?

‒ Majdakovi rani koraci u literaturu prije svega su obilježeni njegovim životom u Vukosavljevici. Bio je đak-putnik i u školu svaki dan dolazio i vraćao se vlakom, ali duša mu je bila u selu. Otkrit ću jedan detalj koji možda i nije časno sada spominjati, ali za biografski rekvizitarij je važniji nego mnoge druge pojedinosti. Kod poroda je babica prejako stegla njegovu nožicu koja se deformirala. Majdak je cijeli život imao probleme s oštećenim gležnjem i stopalom, razvio je specifičan hod, tako da je njegovo koračanje postalo dio njegovog šarma. Ali, nije nas mogao pratiti na dužim dionicama, prvi je od nas imao vlastiti auto, snalazio se. U Vukosavljevici očito nije mogao obavljati teže poslove na njivi, voćnjaku, sa zapregom. Silom prilika bio je pošteđen i imao više vremena da zapošljava mozak. Sve pjesme iz rane faze vezane su uz slike iz prirode, neka vrsta krajoličkog prosedea, ali sve što je pisao imalo je taj majdakovski pogled sa strane. Majdak je s kolegom Branislavom Glumcem išao u isti razred u virovitičkoj Gimnaziji, neko su vrijeme sjedili u istoj klupi, pripadali u tada poznati virovitički književni krug. Dosta kasnije, kad se potpuno asimilirao u zagrebačko urbano tkivo, Majdakov spisateljski kompas pokazao mu je gdje da ispipava bilo i duh vremena.

* Vama je zagrebačka kajkavština vjerojatno bila bliža, jer ste iz Gorskoga kotara koji je i kajkavski kraj. Je li teško književno reproducirati zagrebački govor, budući da on kombinira kajkavštinu i štokavštinu?

‒ U svim jezicima imate starogovore i novogovore, pa tako postoji starokajkavski i novokajkavski. Ja sam rastao u gornjem dijelu gradića Delnice gdje se starokajkavski »onečišćavao« štokavštinom i to u tolikoj mjeri da se nismo uvijek dobro razumjeli s mještanima iz donjeg, starijeg dijela Delnica. Njihov jezik je bio zacementiran, bio je krcat diftonzima i triftonzima, nikako ga se nije dalo ispisati. Danas je takav primjer govor u Bednji za koji se tvrdi da ga ni jedan kajkavac ne može razumjeti, osim izvornih govornika. Na televiziji titluju kad netko govori bednjanski. Zagrebački govor je bio najbliži mojem materinskom jeziku.

* Navodno ste i Vi potaknuli Majdaka da u literaturu uvede zagrebački slang i urbanu tematiku. Kako je to bilo?

‒ Fascinacija Zagrebom uključuje i fascinaciju zagrebačkim govorom, tadašnjom frajerskom šprehom, slangom, šatrom. Meni je taj govor kao kajkavcu bolje sjeo. O tome sam podrobnije pisao na više mjesta. Majdak se dugo opirao »prljanju« književnog standarda tim lokalnim nepoćudnim terminima. Jedno smo vrijeme zajedno bili podstanari u Petrovoj, blizu čuvenog restorana »Fijaker«, pa smo znali duboko u noć raspravljati o odmaku u nepriznati svakodnevni govor kojim je govorila gotovo cijela zagrebačka populacija, što će značiti četvrtina, dobro, neka bude petina hrvatskog stanovništva. No, takav kvantitativni odnos nije važan. Mnogo je presudnije da je zagrebački govor bio pun dosjetljivosti, pun metaforike, da je zapravo bio narodni jezik. Ono što je nekada stvaralo selo sada stvara grad. Jasno, kao sa svime u jeziku i tu je bilo pitanje što će jezik na kraju primiti u sebe, asimilirati, a što će pasti u zaborav. Okrutnost jezika nema granica.

* I vi ste stvarali na zagrebačkom slangu...

‒ Ja sam bio kao pravi zaljubljenik nepopustljiv. Objavio sam 1963. roman Čangi, gdje se jezik i život zagrebačkih frajera opisuje gotovo dokumentarno. U sudskom postupku kao dio optužbe navodi se i taj »iskrivljeni« jezik zagrebačke omladine. Iste godine objavljujem i zbirku pjesama Otimam, u kojoj je središnji ciklus također na tom »drskom« jeziku. Oko zbirke nije posredovao pravni alat, ali je bila napadnuta u »Večernjem listu« i odlukom radničkog savjeta izdavačke kuće bila nakratko povučena iz prodaje.

* Kada Majdak počinje uvoditi zagrebački žargon u svoju literaturu?

‒ Majdak je u to vrijeme objavljivao egzistencijalističke romane od kojih je najdublji, Bolest, objavljen 1964. Tek se početkom sedamdesetih okreće svijetu koji je volio i u kojem je živio. Kužiš, stari moj objavljuje 1970. i tu počinje njegov pripovjedački uspon.

Moram ovdje spomenuti i Zlatka Crnkovića, urednika biblioteke »Hit« u izdavačkoj kući »Znanje«. Imao je nos za bestselerske knjige i siguran sam da je njegova izdavačka ruka, ili slobodno ću reći ‒ poetika, značajno utjecala na Majdakov književni smjer. Bit ću general poslije bitke i mirno reći da bez Crnkovića ne bi bilo ni Majdaka, točnije onog Majdaka kakvoga većinom znamo, to jest pisca modernog urbaniteta.

* Gdje je u Zagrebu Majdak nalazio inspiraciju za svoje likove i situacije?

‒ Majdak je imao sreću da je dijete iz bogate obitelji. Njegov je otac imao gotovo status kulaka, ali bez onih negativnih klasnih obilježja. Bio je pametan i marljiv sitnoposjednik (tada nisu zakonski ni mogli postojati veleposjednici!) i živjelo se za tadašnje norme u raskoši. Kad sam bio u Vukosavljevici vidio sam kako doista izgleda bogata seljačka kuća. Racionalan kakav je bio Majdakov otac kupio je sinu studentu stan na Trešnjevci po logici ‒ bolje uložiti novac u stan nego ga bacati vlasniku kao podstanarsku najamninu. U blizini Majdakova stana bila je i zgrada u Čakovečkoj ulici gdje je stanovalo desetak što krugovaša, što drugih starijih pisaca, koji su u nekakvom zadrugarskom obliku došli do stana.

Tu je Majdak punim plućima udisao život zagrebačke periferije. Tek je nedavno Trešnjevka postala skoro pa uži dio grada. Tada je bila puna prizemnica s vrtovima, ponegdje je bilo i kuća na kat, rijetko koja na dva kata. Tu su bile te klape koje su prolazile Majdaku ispod prozora, tu je bio taj svijet i polusvijet okupljen oko Trešnjevačkog placa. Istočno je bila Remiza, tramvajska »luka«, tvornica »Rade Končar« pa »Nikola Tesla« (današnji »Ericsson«), a malo zapadnije Studentski centar sa svime što je zračilo studentskim idejama, pobunama, pa čak i demonstracijama.

Gdje god ste svratili ljudi oko vas govorili su trešnjevačkom inačicom zagrebačkog slanga, svi su bili glasni i otvoreni, na pladnju ste mogli dobiti njihove i najtajnije misli. Kad bacim pogled iz današnjice na ta vremena pomišljam da tajne službe nisu imale nikakav problem s prisluškivanjem!

* Zašto su Majdaka u fazi »proze u trapericama« (je li istina da nije volio tu sintagmu?) zaokupljali upravo likovi frajera, pobunjenika protiv kanona, ljudi s ruba grada i društva, gubitnika?

‒ To bi već spadalo u psihoanalizu ili socioanalizu. Majdak i ja nikad o tome nismo razgovarali. Istina je da se nitko od nas nije osjećao posebno blizak istočnoevropskim piscima koji su nadahnuli profesora Aleksandra Flakera da smisli sintagmu »proza u trapericama«. Ipak, svjesno ili podsvjesno očito je strujao taj duh otpora ne samo u zemljama koje su bile iza željezne zavjese nego i kod nas, gdje je režim bio mnogo bliže demokratskim standardima.

Osim toga, Majdak nije trpio nikakva svrstavanja. Mi smo se pojavili poslije krugovaša, a prije razlogovaca, pa smo spadali u neku međugeneraciju. Nismo imali svojega Šoljana ili Zuppu koliko god da su nam oni bili bliski. Danas sam ja možda najbliži grupi koja se pojavila u »Pitanjima«, dakle bio bih neka vrsta postrazlogovca, što je kalendarski nemoguće. Majdak je očito držao da je on sam grupa za sebe, pojedinac dovoljan da bude grupa. Jedino smo pripadali sva trojica grupi MGM (Majdak, Glumac, Majetić) kako nas je nazvao urednik časopisa »Forum« Marijan Matković, aludirajući na naše inicijale s asocijacijom na čuvenu holivudsku kompaniju MGM (Metro-Goldwyn-Mayer).

Četvrti član naše MGM grupe bio je Puljanin Miroslav Bertoša, um i motor poletaške generacije. Po dolasku u Zagreb vrlo brzo je postao urednik kulture u »Studentskom listu«. Meni je bilo neizmjerno dragocjeno što je rubriku u tom listu imao Tomislav Sabljak, koji se potpisivao kao Šime Svrdlić, a pisao ju je s naglašenim korištenjem frajerske šprehe. I Majdak je puno surađivao u »Studentskom listu« i potpisivao se kao Zvonko Špišić. Istog imena i prezimena bio je legendarni pjevač, također stanovnik Trešnjevke. U početku je većina mislila da tekstove potpisane Majdakovim pseudonimom piše kantautor Špišić.

* Majdak je polučio ogroman uspjeh kod publike, ali i kritike. Slično je bilo i na kazališnim daskama (»Kužiš, stari moj« u izvođenju Mladena Budiščaka i režiji Mire Međimorca). Čemu je to mogao zahvaliti?

‒ Kao redatelj Miro Međimorec je sjajno znao raditi s glumcima. Budiščak je imao nadimak Budilica, i bio je više Zagrepčanin, da ne kažem Zagrepčanec, nego svi mi zajedno. Interpretaciji Majdakova teksta pristupio je koautorski. Majdak ga u tome nije ograničavao. Svaki glumac voli mijenjati tekst koji izgovara. Budilica je to radio bez ikakve mjere. Bilo je poznato da jednom izvedenog »Kužiša« nikad se više nije moglo vidjeti kao kopiju. Budilici su svi zupčanici u glavi premjeravali i mijenjali izvorni tekst. Budilica je postao otjelovljeni lik iz romana. Živ živcat! Gledajući ga na sceni bili ste sigurni da se na daskama pojavio neki tip s Trešnje. Sljedeći put pak neki je drugi lik dolutao s periferije. Vanča Kljaković snimio je istoimeni film, što je također proširilo interes za »Kužiša«.

* I u svojim romanima, potpisanih pseudonimom Suzana Rog, Majdak je usidren u našu, zagrebačku sredinu i njezine obične ljude. Kako se odlučio na te erotske, neki kažu i pornografske romane?

‒ Jednogodišnji studijski boravak u američkoj saveznoj državi Iowi podosta je bio važan za Majdakove poglede na svijet i posebno na umjetnost. Svi smo mi strasno čitali američke pisce, oni su bili u vrhu zanimanja svuda u svijetu. Majdak je imao priliku da izbliza osjeti kako je to živjeti tamo gdje baviti se literaturom nema više značenje kakvo je bilo recimo u vrijeme pjesnika Walta Whitmana, nego si izložen tržištu kao bilo koja roba. Na tom tržištu roman i ženska cipela imaju jednake startne pozicije. Tu se negdje rodila Suzana Rog.

Njen nastanak vezan je i za Majdakov život u kancelarijama izdavača kod kojih je radio kao urednik. Pojednostavljeno: s muškarcima je volio kartati, a sa ženama razgovarati. Obilazio bi kancelarije s administrativnim osobljem gdje su većinom radile žene. Bio je ljubazan prema svima, a s komunikativnijima bi ulazio u zone intime. Volio je kad bi mu se dame ispovijedale, a on je pazio da s pitanjima ne prelazi granicu, jer bi tako blokirao daminu želju da se ispovijedi. U pravilu pisao je u popodnevnim satima, prije nego bi navečer odlazio na kartanje. Odmah bi ispisivao razgovore koje je vodio tog dopodneva i preplitao ih u narativne uličice sa svime što život u njima nosi. Mnogo kasnije, tako reći pred vratima smrti, priznao mi je da je ono što je napisala Suzana Rog najbolje što je napisao. Složio sam se s njima tada, a i danas mislim da je zaštićen tim pseudonimom do kraja otkrio svoju bit i sastojke koji su ga godinama oblikovali. Tako je to od Biblije do 21. stoljeća: rukom koja piše upravlja uz pisca i netko drugi. Nitko ne piše odvojen od svijeta u kojem se zatekao.

* U svojim »serioznijim« romanima Majdak se bavio dubljim ljudskim problemima, osjećajima, sudbinama, često povezanima s našom stvarnošću, uključujući blisku prošlost od Drugoga svjetskog rata do danas. Hrabro je otvarao i dotad tabuizirana pitanja iz doba NDH, temu Bleiburga i Križnog puta... Što ga je poticalo na takva djela i teme?

‒ Ovime otvarate jedno od vječnih pitanja: Smije li umjetnost biti angažirana? Sve su ideologije tražile da umjetnost bude njihova sluškinja, ali u 20. stoljeću s pojavom socijalizma i fašizma takav tretman umjetnosti izgubio je svaku mjeru. U naše vrijeme malo tko se usuđuje priznati da je angažiran u ime neke ideje ili, što je još strašnije, ideologije. S druge strane, činjenica je da je sva svjetska umjetnost angažirana i to ne samo u tragovima nego otvoreno i neposredno. Pogledajmo samo slikarstvo! Stoljećima je bilo angažirano u vjerskim temama pa se tek tu i tamo pojavio kakav mali odmak. Naručitelj je oko grla stezao umjetnika. Povijest gospodari ljudima, a ljudima može dostojanstvo vratiti samo umjetnik. Ako si imalo human, teško je odoljeti nalogu da se kaže istina. I sad smo kod vašeg pitanja: u zrelijoj fazi umjetnik želi upravo liječiti rane ljudima koji su oko njega stradavali ili su progutani u raljama mračne povijesti. Majdak se tome nije želio oduprijeti. Ipak, ne mogu ne reći da su upravo romani gdje se po sili poštenja angažirao slabiji dio njegovog opusa. I u tome nije nikakva iznimka.

* Iako je najznačajniji kao pripovjedač, Majdak je dao i velik doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji. Kako vidite Majdaka kao pjesnika?

‒ Veza poezije i proze seže duboko u prošlost. Kada danas čitate Homerovu Odiseju niste sigurni u kojem trenutku ste u proznom štivu, a u kojem u čistoj poeziji. Epovi su s pojavom tiskarstva doživjeli osvajanje proznog izraza, poezija je postajala marginalizirana. Danas se dobrim dijelom pišu romani bez trunke poetskog u sebi, nekad smo to zvali tvrdokuhanom prozom. Takve romane ne mogu čitati. Bez poetskog začina proza nije literatura.

Majdak je u proznom izrazu jako pazio da aplicira poetski začin. Proza se razvila u njegov dominantan izričaj. Povremeno se upuštao u svijet pjesništva, ali nije pratio silovit razvoj hrvatske poezije. Moramo znati da je hrvatska poezija bila na samom vrhu svjetske poezije. Jedan Slavko Mihalić zacijelo je pri vrhu pjesničkog Olimpa. Ili naš vršnjak Nikica Petrak, da ne govorimo o Danijelu Dragojeviću. Majdak s pjesništvom koje je bilo njegova startna »disciplina« nije išao u korak s otvaranjima koja je razvijala hrvatska poezija.

Osim toga, literatura traži razdoblja akumulacije, onaj tajanstveni proces kad ništa ne radite, ali vaš sustav se kao embrio razvija i sazrijeva i eto, odjednom tu je moćna umjetnička svečanost. Majdak – već sam rekao – nije podnosio lijenost, nije mogao živjeti a da svaki dan ne piše. Nije si dopuštao predahe. Svoj je talent trošio na prozne forme. Ipak, moram reći da se dio današnjih pjesnika kiti takozvanom stvarnosnom poezijom što je Majdak pisao prije pola stoljeća, a i zadnja njegova zbirka pjesama spada u stvarnosnu poeziju.

Upravo zbog toga dogodilo se i čudo ili obrat. Majdak je slang prije iskušao u poeziji nego u prozi. Zacijelo ga je spoj stvarnosti i jezika doveo pred odškrinuta vrata poezije. Kako opisati stvarnost koju ste osjećali u okusu i mirisu svakodnevice, a da pri tome ostanete u čistoj književnoj štokavštini? Majdak nije odmah krenuo u onu silovitost slanga koja podrazumijeva oštriji, da ne kažem rokerski odnos. Pjesme imaju elemenata šatre, ali su po osnovnom tonu ipak lirske, umjesto seoske idile, u njegovoj poeziji sada su gradske vedute. Tek će u prozi kasnije unijeti i rokersku žestinu, iako i nju ne kao pravilo nego više kao iznimku. Štemersko u njegovu literaturu nikako da silovito provali i uđe nadmeno u rečenice. Znajući Majdakovu prirodu, jasno je da bi ga takav stilski postupak znatno odmaknuo od njegove autorske osnovne linije.

* Kakav je Majdak bio kao pisac – je li lako stvarao?

‒ Pisanje je shvaćao kao rad, obavljao ga je redovito i s lakoćom. Nikad se nije tužio na kreativne muke. Ni u mladosti ni kasnije kad smo neko vrijeme sjedili u zajedničkoj uredničkoj sobi iznad čuvene Kuglijeve knjižare u Ilici 30, ni jednom riječi ne bi spominjao probleme vezane za likove ili sudbine u svojim romanima, za promjene u književnim zbivanjima koje su se neminovno događale. Sjećam se da smo šezdesetih godina imali priliku pratiti zbivanja oko francuskog Novog romana gdje su tada kao važna imena figurirali Alain Robbe-Grillet i Michel Butor. Majdak je oštro negirao njihov književni izraz. Pokopao ih je ne dvoumeći se ni trenutka. Mnogo kasnije, baš kad smo zajedno radili kao urednici, jednom prilikom me je ozbiljno pitao: »Vjeruješ li ti onima koji se hvale da Krležu čitaju s guštom?« Tada sam baš uređivao Krležina Sabrana djela koja su u koprodukciji objavljivali zagrebačka »Mladost« i sarajevsko »Oslobođenje«. Pitanje me skoro pa zgromilo. Nisam znao da se Majdak toliko udaljio od Krležinog i jezičnog i asocijacijskog vatrometa. Nakon kraće rasprave Majdak je rekao: »To kako piše Fric danas je čisti barok. To se ne da čitati. Fric se nikad nije smirio, cijeli je život pisao kao da je tek izašao iz maloljetnosti!« Što na to reći nego citirati onu čuvenu: »Čovjek je stil«. Dva stila – dva čovjeka!

* Što je volio osim svog uredničkog posla i pisanja?

‒ U kojoj je mjeri Majdakova hobistička, strastvena ljubav prema džezu spojiva s upravo rečenom uzrečicom, mogao bih tvrditi sa sigurnošću. U njegovoj književnosti prepoznajem upravo tu džezističku improvizatorsku crtu. Majdak je strastveni improvizator i rečenice i prozne cjeline. Skupljao je vinil ploče, longplejke sa svih strana svijeta. Imao je toliko bogatu diskoteku da je i Radio Zagreb povremeno od njega posuđivao izvedbe određenih izvođača čije komplete nisu imali u svojim arhivama. Da bi mogao potpuno uživati u džez izvedbama Majdak je pratio i tržište uređaja za reprodukciju glazbe. Imao je megavatne zvučnike, moćna pojačala, savršene gramofone – sve je tehnički moralo biti vrh tadašnje akustičke industrije. Ne mogu se oteti dojmu da je upravo džez glazba dirigirala Majdakov unutarnji ritam. U neku ruku džez jest bio njegov hobi, ali kao i sve drugo, dio njegove poetike.