Znanstvena metodika ozarena pedagoškim erosom

Svoje metodičke obzore i promišljanja Marinko Lazzarich, autor priručnika Metodika hrvatskoga jezika u razrednoj nastavi, otvara uvodnim tekstom »Biti sanjar ili cigla u zidu«, u kojem iskazuje svoj pedagoški eros (učiteljski) i radost poučavanja. Pedagoški eros iskazuje proživljenim govorom, ozaren ljepotom učiteljskog poziva koji je oplemenio njegov život. Svojim prepoznatljivim metodičkim diskursom autor u uvodnome tekstu tematizira položaj našeg obrazovnog sustava u aktualnoj društveno-političkoj zbilji i kontekstu komunikacijske tehnologije. U taj širi kontekst smješta hrvatski jezik kao nastavni predmet u razrednoj nastavi na zasadama kurikulske teorije i metodologije.

U svom razmatranju autor prati sva područja predmetnoga kurikula: nastavu početnog čitanja i pisanja, nastavu jezika, nastavu književnosti, lektiru (samostalno izvannastavno čitanje), jezično izražavanje i stvaranje, pisanje i prevođenje te uzorke nastavnih jedinica. On nastavu izražavanja i stvaranja u hrvatskom aktualnom kurikulu smješta u širi kontekst, u kontekst drugih zemalja, ali s posebnim usmjerenjem na »očuvanje dijalekta«. U predmetnom kurikulu također propituje položaj medijske kulture, filma i stripa.

Lazzarich na načelima unutarnje korelacije nastavnih područja razmatra ostvarivanje međupredmetne korelacije. Aktualnu metodičku zbilju uokviruje povijesnim prikazom ‒ pregledom povijesti metodike hrvatskog jezika, portretima hrvatskih metodičara i metodičkih škola te metodičkim prinosima znanstvenika iz raznih odgojno-obrazovnih područja. Autorov tekst popraćen je relevantnim znanstvenim bibliografskim jedinicama znanstvenika i stručnjaka iz srodnih odgojno-obrazovnih područja.

Već svojim uvodnim tekstom autor je uspostavio širi kotekst društveno-političke zbilje u kojem se nalazi naš obrazovni sustav. Međunaslovi su mu značenjski markirani ‒ »Škola u infarktnom stanju«, »Brigo moja prijeđi na drugoga...«, »Tko još čita školsku lektiru« ‒ i oni evidentno pokazuju autorovu zabrinutost za funkcioniranje obrazovnog sustava u kojem iščezava učiteljski profesionalni eros, a učenici gube »pozitivan stav prema školi«. Štoviše, naši učenici na međunarodnom provjeravanju postignuća u PISA projektu pokazuju ispodprosječnu razinu znanja i kompetencija. U aktualnom hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu jedinu uspješnost pokazuje primarno obrazovanje, dok se u višim razinama, posebno u srednjoj školi, pokazuje »nefunkcionalnost tradicionalnog modela pouke«.

Hrvatski jezik kao nastavni predmet sada se utemeljuje na teoriji predmetnog kurikula koja uspostavlja okvire za izbor i organizaciju jezičnoga/jezikoslovnoga sadržaja u skladu s kognitivnim mogućnostima učenika na svim razinama odgojno-obrazovnog sustava. Aktualni kurikul smješta hrvatski jezik u vremenski kontekst od 1946. do 2006. godine i prati promjene koje su se događale u skladu s obrazovnom politikom. Sadašnja situacija, obilježena pojavom novih medija i digitalizacijom odgojno-obrazovnog procesa, otvara nove mogućnosti u suvremenoj nastavi jezika.

Metodika hrvatskoga jezika posebna je znanstvena disciplina, i to interdisciplinarno utemeljena. Stoga autor u svojoj knjizi prati proces znanstvenoga konstituiranja metodike hrvatskoga jezika, predstavnike, znanstvene i metodičke sustave koji su zastupljeni u djelima metodičara-znanstvenika. Posebnu pozornost usmjeruje prema aktualnoj metodičkoj zbilji i najavljuje »novu metodičku paradigmu« koja uključuje fleksibilniju organizaciju odgojno-obrazovnog procesa i uspostavu nove metodičke strategije. U skladu s takvim opredjeljenjem nužno je nastavu metodike na učiteljskim fakultetima prilagoditi zahtjevima novog doba. Zato je i predmetni kurikul interdisciplinarno utemeljen.

Nakon određenja metodike hrvatskog jezika kao znanstvene discipline u okvirima edukologije i primarnih jezikoslovnih i književnoznanstvenih disciplina ‒ autor znanstveno promišlja sva područja predmetnoga kurikula: nastavu jezika, nastavu književnosti, nastavu jezičnog izražavanja i stvaranja, nastavu pisanja i prevođenja, nastavu medijske kulture, povezivanje nastavnih sadržaja (unutarnju i međupredmetnu korelaciju), te daje povijesni pregled metodike hrvatskoga jezika i metodičara hrvatskog jezika i književnosti, predstavnike metodičkih školâ (Zagrebačke, Osječko-brodske, Riječko-pulske, Splitske i Zadarske).

U posebnom poglavlju Marinko Lazzarich razmatra bitne doprinose znanstvenika i stručnjaka iz srodnih odgojno-obrazovnih područja. Cijeli autorov tekst popraćen je i utemeljen na relevantnoj metodičkoj, jezikoslovnoj i književnoznanstvenoj literaturi. A u Sažetku (na hrvatskome i engleskome jeziku) autor posebno upozorava na svu složenost ovog nastavnog predmeta, te njegova utemeljenja na interdisciplinarnoj matrici. Na kraju knjige primarni je korpus znanstvenoga promišljanja metodike hrvatskoga jezika u razrednoj nastavi popraćen i autorovim stvaralačkim portretom.