Tko se ne boji Susane Sontag?

Velika nada na polju teorije i poetike suvremenoga hrvatskog pjesništva, Tin Lemac, književni teoretičar, stilističar i kritičar, nezavisni istraživač i urednik, započeo je značajan, a u svakom pogledu u nas deficitaran i zato izrazito potreban, projekt monografskih studija o kanonskim poetikama suvremenih hrvatskih pjesnika. Nakon prve teorijske i interpretativne monografske studije o pjesničkom diskursu Vesne Parun (Autorsko, povijesno, mitsko, 2015.) i doktorske disertacije o stilematičnosti lirskog idioma Anke Žagar – njegova nova knjiga Poetičke simetrije u pjesništvu Josipa Pupačića (2017.) pružila nam je obilje ozbiljnih znanstvenih (is)koraka u odčitavanju poetičkih signala važnih za razumijevanje cjelokupnoga Pupačićeva pjesničkog opusa. Interpretacijsko tkanje ove knjige temelji se na poetičkom i stlističkom proučavanju pojedinih zbirki, ciklusa i pjesama iz relativno nevelika Pupačićeva opusa, ali povremeno silazi u »teorijske domene dubinske semantike i antropološko-simbološke hermeneutike« (Lemac, 2017; 5).

Autor ponajprije pažljivo i s uvažavanjem iščitava opsežnu književnokritičku literaturu razasutu po stručnoj i dnevnoj periodici te zaključuje kako se i iz geneze kritičkog diskursa o Pupačiću može zaključiti da je riječ o vrlo složenoj autorskoj i građanskoj osobnosti. Pritom primjećuje neujednačenost u dotadašnjem pristupu ranom i kasnom Pupačićevu pjesništvu, odnosno, cjelovitije odčitavanje prvih zbirki na razini mediteranskog ishodišta kao toposa s mitskom fascinacijom, zatim biografizma na emotivnom polju s izjednačavanjem subjekta iskazivanja sa subjektom iskaza, napokon i slikovnosti na oblikovnoj razini pjesničkoga jezika. Međutim, istodobno u dotadašnjim književnim pristupima drugom dijelu Pupačićeva pjesništva sada Lemac utvrđuje više nedostatnosti pri nalaženju semantičkih silnica poetske geneze i doslovce »slijepih pjega u koje propada kritička misao«.

Stoga Lemac predlaže i dosljedno provodi ideju kako nije potreban radikalan rez između ranog i kasnog pjesništva niti stroga trodijelna podjela na rano razdoblje, gdje je prevladao »antropološki mit harmonije«, pa prijelazna faza u kojoj prevladava melankolija zbog izglobljenosti lirskog subjekta iz zavičajne sfere, te kasno razdoblje u kojemu se lirsko ja, sklono samorefleksiji, osamljuje intenzivnije sluteći smrt. Izvrsno upućen u istraživačke modele i terminologiju lingvostilistike, književne stilistike, biografske kritike, antropološko-simbološke hermeneutike i kritičke semiotike, autor ove studije kreće u pronalaženje poetičke simetrije u cjelokupnom Pupačićevu pjesništvu promatrajući ga sa stajališta podjele na dvije komplementarne faze u kojima je perspektiva subjekta uvijek centralna.

U ranim zbirkama (Kiše pjevaju na jablanima, Mladići) Lemac tumači poetičko-stilske modele Pupačićevih pjesničkih realizacija u kojima infantilistički subjekt oblikuje animističko-panteističku sliku čovjeka i svijeta. Pritom autor predlaže četverostruki modelski ustroj: puninu subjekta, harmoniju subjekta i svijeta, korektiv svijeta te obnovu svijeta tekstom. No unutar utopijskoga koncepta poetskih slikâ, kojemu je glavna značajka ideja cirkularnosti i nepromjenljivosti, autor u egzemplarnim pjesmama uspijeva već nazrijeti antiutopijsku slutnju smrti (naziva ju tanatičkom neizomorfijom). Interpretacijom pojedinih pjesama iz prvih dviju pjesničkih knjiga Lemac sustavno nastoji na tomu da se sustavi značenja mikrostrukturalno i makrostrukturalno prožimlju. Posebnu je pozornost posvetio antologijskoj pjesmi More; pritom je vlastite pristupe izgradio na zasadama arhetipske kritike te interpretaciju utemeljio na zapažanju mitske slike antropomorfiziranoga mora kao i na stapanju subjekta i objekta »kao u primitivističkim koncepcijama prvobitne slike svijeta«.

Na takav animističko-panteistički uzorak u ranom Pupačićevu pjesništvu nadovezuje se i obiteljski kompleks u kojemu se ističe biografski sloj značenja utemeljen na idealizaciji patrijarhalno-katoličkog etosa, na arhetipski konceptualiziranom zajedništvu, ali istodobno na infantilističkoj projekciji života i svijeta. Slijedi interpretativno preispitivanje i grupiranje pjesama prema četirima načelima: 1) na metarazinskom promatranju tematske jezgre vezane uz obiteljski kompleks; 2) na naivističkoj idealizaciji obiteljskih veza; 3) na tanatičkoj koncepciji s figurama prolaznosti i melankolije proizišlih iz biografskog sloja; 4) na lomu idealističke slike patrijarhalnoga života i uvođenju motiva izvanjskosti, kulturalnom otvaranju prostora prema drugom.

U poglavljima otvorenima prema kasnijem Pupačićevu pjesništvu (zbirke: Cvijet izvan sebe; Ustoličenje; Moj križ svejedno gori) Lemac primjećuje odmak od zapitanosti nad malim stvarima, pojavu decentriranoga subjekta, naglašeniju samorefleksiju, znatniju prisutnost tanatosa kao posljedice izblijedjele prvobitne slike čovjeka i svijeta zbog gubitka zavičajne podloge kao i obiteljske tragike ‒ tragove koji su se nazirali već u Pupačićevoj ranijoj pjesničkoj fazi. Pritom ponovno naglašava/dokazuje kako nema radikaliziranog reza među Pupačićevim razvojnim fazama, na čemu su inzistirali neki prijašnji kritičari, već sve proizlazi i slijeva se u zajedničko poetičko ishodište.

Lemac i dalje nalazi uporište za većinu svojih stilističkih analiza u sudaru »književnih i izvanknjiževnih datosti koji je jedan od glavnih konstitutivnih faktora Pupačićeve poetike«; i dalje traga za značenjskim potencijalima koji sustavno komuniciraju s onima iz ranijih zbirki. U fokusu zanimanja su pjesme u kojima se očituje promatranje djetinjstva iz kuta životne zrelosti, u kojima se iz dubljih zona samorefleksije resemantizira animističko-panteistički kompleks ranog pjesništva, odnos prema obiteljskom ciklusu, autoreferencijalno rezimira vlastiti životni i poetički trenutak. Glavnom poetičkom točkom smatra se motiv naslućivanja smrti, ukorijenjen već u ranijem stvaralačkom razdoblju, čime se ponovno potvrđuje teza o poetičkoj kohezivnosti cjelokupna Pupačićeva opusa. Dublji tanatički sloj Lemac nalazi u zbirci Ustoličenje koju je dotadašnja kritika smjestila u razdoblje pjesnikova gubljenja i traženja zbog prenaglašene filozofičnosti pri projiciranju jastva u kolektivitet.

Napokon, u završnom poetičkomu polju, posthumnoj zbirciMoj križ svejedno gori, Lemac uočava novi kolektivni subjekt i okrenutost velikom svijetu, »semantičku prevlast tanatosa i potpunu usidrenost u njemu« (str. 89), odnosno, kako se tanatički sloj sjedinjuje s pjesnikovim sugestivnim predviđanjem vlastite smrti, a pritom civilizacijski sloj postaje zamjena za vječnost. U dodatku autor ove studije upućuje čitatelju apel/pitanje »kako ne odustati od interpretacije« (unatoč dvojbama koje je svojedobno pokazala inače mudra Susan Sontag) ‒ pa umjesto odgovora na pitanje odakle tolika slutnja smrti u Pupačićevu biću, upisuje u svoj tekst legendu iz Cetinske krajine, svojevrsnu antropološku interpretaciju naviještanja kolektivnog prokletstva, svjestan kako odgovor idalje ostaje otvoren prema nekim novim značenjskim odčitavanjima Pupačićeva pjesništva.

Vrijednost ove teorijske studije monografskoga tipa nije samo u spisateljskoj razboritosti i preglednosti pri elaboriranju i iznošenju građe, u izvrsnoj upućenosti u književnoteorijske modele istraživanja (od arhetipološke zasade G. Duranda i etnografskih istraživanja tradicijskog mišljenja D. Richtman Auguštin od kritičke semiotike J. Kristeve i dr.), nego i u disciplini kojom Tin Lemac nalazi ravnotežu između tekstualnih i izvanknjiževnih datosti, u dubini i širini hermeneutičkih uvida u okvirima kojih uvijek istodobno ima na umu pojedinačnost i pjesničku cjelinu, uigran odnos konceptualnih zasada i poetičkih znakova. Jer, cilj mu je upozoriti na kohezivnost i cjelovitost Pupačićeva opusa i opravdanost njegova mjesta u hrvatskom pjesništvu 20. stoljeća.