Taškent

KULT VODE I ZELENILA

U 5.30 sati ujutro stigli smo u Taškent, glavni grad Uzbečke SSR. Let od Moskve dalek 3329 kilometara trajao je četiri sata. Još u zrakoplovu pomakli smo kazaljke za dva sata i tride­set minuta naprijed. Računajući razliku koju sam dobio polijećući s beogradskog aerodroma, za samo jedan dan živio sam četiri sata i trideset minuta (ne računajući sekunde) manje. Živio sam, dakle, na neki način iza svog vremena. Tom logikom, beskonačnim letom na istok vratio bih se u prošlost. Možda bih u najgorem slučaju stigao među jurte Džingis-kana. Ali, vrijeme je novac i čekaju me obveze...

Eto prvog nesporazuma, prije negoli sam i upoznao ljude zem­lje u koju sam tek stigao. Uzbek nikad ne bi tako razmišljao o vremenu. On o njemu uopće i ne bi razmišljao, kao što ne bi brojio proletjele kilometre. Ovdje vri­jeme i prostor nemaju logiku na koju smo mi navikli. Ovdje je čov­jek neumoljiv, ispred vremena, ili barem to nastoji biti. Gubitak vremena nije tu nikakav zločin nego vrlina. Puštajući da vrijeme teče pored njega, Uzbek pokušava sam staviti stvari na svoje mjesto. Za Uzbeka je ime prostora poznatije od njegova bića. On ne osjeća »ofenzivnost školjke«, već ravnodušnost oceana, ili pustinje, svejedno. Učeno bi se reklo da njegovu maštu uzbuđuje gradba iznutra, a ne dinamična mijena vanjs­koga.

Zbog toga se još čudnijim doima prilaz taškentskom aerodromu. Iz TU-134 ulazi se izravno u dugačak ocakljeni hodnik pristanišne zgrade. Bez obveznih stepenica i autobusa. Odmah pred ured za kontrolu putovnica i prtljage. Sve se odigrava prije negoli se čovjek i okrene. Ono što ne obave ljudi, obave rendgenski aparati. Tada mi nije ni palo na pamet da bi takva kompjutorizirana kontrola mogla uništiti filmove na koje sam kasnije snimao. A to se dogodilo, istina, mojom nepažnjom. Uzalud sam se dvadesetak dana namještao pred znameni­tim građevinama i drugim »ob­jektima« kako bismo zajedno ušli u kadar. Sada se mogu slikati još samo s tim osvijetljenim filmo­vima. Za uspomenu ostala mi je prozirna celuloidna vrpca.

A što se tiče rješenja taškentske zračne luke, kas­nije sam saznao i vidio da je to gotovo slučajnost. Na ostalim uzbečkim aerodromima, a njih nije malo, do aviona se ide pješke, čavrljajući, jer gotovo ni jedan ne poleti točno. Vjerojatno zbog toga da se čovjek ne živcira žureći, jer ovdje nervozu drže za najtežu bolest.

Praskozorje je bilo pastelno rumeno, obrubljeno prozirnim plavetnilom. Nebo je sličilo na ku­polu kakve divovske džamije. Prvi put sam se uvjerio da je ju­tro čarobnije što ste bliže zemlji izlazećeg sunca. Istina, jesen je i ovdje ista, ili vrlo slična. Lišće uglavnom otpada. Jutarnja tišina donijela mi je takav jedan list, otpao, kao kakav zavjetni dar. Ako ste ikada o tome ozbiljno raz­mišljali, znate da se to putnika-namjernika u dalekoj zemlji doima kao pismo najbližih.

Stigao sam na Konferenciju afro-azijskih pisaca u Taškent. Kameni grad, koji to ime nosi od 11. stoljeća, upravo se budio. Ti trenuci su najbolji za upoznavanje novih krajeva, dok se ljudi bo­lje upoznaju navečer. Zaključio sam da je to lijep velegrad koji naglo počinje, odnosno završava, što ovisi o tome dolazite li u nj ili ga napuštate. A ovdje su mnogi i nezvani dolazili, pa bogme i napuštali ga. Tako povijest stvara biografiju grada, registrira imena i datume.

Prije nove ere Taškent su zvali Čač (ili arapski Šaš), zatim Džodž. U kineskim je izvorima poznat kao Juni. Perzijanci ga prozvaše Bikent, kasnije Tarkah. Ako se slažemo s Eliotom da najsretnije žene ‒ kao i najsretniji narodi ‒ nemaju povijest, onda već iz ovoga možemo zaključiti da Taš­kent nije bio presretan grad. On je imao samo izvrstan geografski položaj, što je izazivalo zavist i mržnju drugih, a time i stvaralo njegovu povijest. U djelima Biruna ovaj se grad prvi put javlja pod sadašnjim imenom. A sve se to budilo ovoga jutra, kao što se budilo i njegovo dvomilijunsko stanovništvo. Najbudnija je bila, međutim, rijeka Čirčik, desni pritok uzbečke žile kucavice – Sir-Darje. Ona vjekovima ne spava, samo teče. Baš kao i vrijeme, baš kao i povijest.

Kamena tvrđava ima danas drukčiju dušu od one u doba Alek­sandra Makedonskog, ali ni sad putnici u nju ne stižu slučajno. Svileni put zamijenjen je zračnim linijama, a karavane ne prestaju prolaziti kroz Taškent, posebno od onog vremena kad je njegova slava omamila i snažnog Aleksandra. Istoj napasti nije odolio ni strašni Džingis-kan. Po opisu arapskoga geografa Abdulfedija, Taškent je u 13. stoljeću najzanimljiviji grad ovoga dijela Azije. Slično su mislili i kineski povjesničari. A kad to već piše valja i vjerovati. Eto, sve se to, u ovo rano jutro, podaje mom po­gledu. Na trenutak, halucinantno, umjesto kolone »volgi«2), vidim karavane deva.

Na stolu u prostranoj sobi ho­tela »Taškent« dočekao me pla­danj pun grožđa, jabuka i kru­šaka. Tu je i boca svježe kisele vode i, obvezno, kiselo mlijeko. Nema što, lijep doček i još ljepše osvježenje. Na podu šareni, meki ćilim. Opipavam ga, nije li bukharski3), ali pod prstima osjećam indu­striju. Goleme taškentske tvor­nice već bruje svom snagom. Dan je preda mnom, kao i panorama grada koja mi se, tu s hotelskog balkona, čini kao na dlanu.

Grad sunca i zelenila otkrivao mi se u kotlini predgorja Tien-Shana (Tjen Šana). Kasnije sam, ipak, saznao da ljepota ovoga grada ne poči­nje kao što i ne završava njego­vom slikovitošću, nego se nastavlja u razgovoru s njegovim ljudima. Sjeveroistočno, oštro ocrtani nazirali su se vrhovi Velikog i Malog Čimgana. Planine u daljini izgledaju plave, a uglavnom su surovo gole i bolesno žute. Bliže, oči su osvježavali samo neki od brojnih kanala ‒ Bozsu, Anchor (ili Ankhor), Gadragan i Akkurgan. Prema zapadu, a njega ima i ovdje, iako je riječ o istoku, moj mi je pratitelj pokazi­vao stari grad Ming-Urjuk. Smješten je gdje je sada Proleterska ulica, s druge strane ka­nala Salar. To je svijet prošlosti, njegovi ostatci. Uostalom, brzo sam uočio kako ovdje kao da nema komada zemlje koji nije po nečemu povijestan. O gradovima da i ne govorim.

I nije bilo druge nego odmah izići u grad. Za mene je sve bilo novo i valjalo je to upoznati. Taškent je, kao i svaki istočnjački grad, pun kontrasta. Uz medresu, Kukeljdaš i Barakhanu tu su mamutski neboderi i još šire ulice. Prošao je već sat naporna pješačenja. Grad počinje Trgom Lenjina, na kome su se poput na­ših slapova Krke, razbuktali vodoskoci. Odatle, na sve četiri strane vode kilometrima duge i ravne ulice. Ovdašnji neboderi bitno se razlikuju od naših eu­ropskih. Zadržali su barem na fasadama obilježje islamske arhi­tekture. S minareta i džamija or­namentika se preselila na njih. Istina, pojednostavljena, ali ipak očima ugodna i prozračna. Šetajući ulicama od trgovačkog sredi­šta Čilanzara do supermodernog Akademskog grada, od aero­droma do sveučilišta, one se doi­maju kao snažne gradske ruke koje vas nose ‒ od nebodera do mauzoleja Junus-kana, od džamije i medrese Hodža-Ahrara do nebodera, pa opet ponovo od tek jučer sagrađenog nebodera do mezara (groba) Abu-Bekiribn-Ismail-Kaffali-Šaškova iz 976. go­dine.

Kažu da se u 10. stoljeću grad dijelio na četiri jednaka dijela, svaki okružen zidinama. Pozna­tija je, međutim, podjela kanala Ankhor, podjela na dva svijeta, simboličku i stvarnu između os­vajača i pokorenih. Tu gdje su bile tržnice robova sada su par­kovi, objašnjava pjesnik Amam Muhtarov, pozivajući me na ru­čak. I mi upravo prolazimo jed­nom od sjenovitih staza okruže­nih cvijećem.

Gotovo ne vjerujem ovom kultu vode i zelenila. Sve mislim da su mi to namjestili, sram me bilo. Još više me sram što u nas parkovi najčešće služe u druge svrhe, a ne za odmor i razonodu. Gledam mlade uzbečke djevojke, šetaju ruku pod ruku, kao da je cijeli svijet njihov.

Stari Taškent, doista je novi, mladi grad. Posebno poslije po­tresa 1966. godine, kada mu se po pričanju njegovih stanovnika, i duša potresla. Otada su nova zda­nja rasla brzo, dajući nove oblike gradu. Iznikle su nove četvrti ‒ Čilianzar, Sergeli i Karakamiš. Taš­kent je prvi dobio i metro u srednjoj Aziji. I ljudi ovdje radije go­vore o budućnosti nego o prošlo­sti. Prošlost im je bogata, a kakvu li tek zamišljaju buduć­nost?

ZDRAVICA SA ČAŠOM BALZAMA

I drugog dana u Taškentu osvanulo je prekrasno ju­tro. Stoljeća su ovuda prohujala, nekad u omari, nekad u bijesnom orkanu; za svaku česticu rahle prašine, za svaki kamen, vezani su životi, u pat­nji ili u užitku, a ja imam vre­mena samo za jednu šetnju. Uz ulicu ruže su u punom cvatu. Promiču ljudi, u žurbi, bez razgovora. Ulica je, čini se, jedino mjesto, gdje su Uzbekistanci užurbani. Oni žure u budućnost, tj. na rad. U čajanama uz topli zelenkasti kok čaj, kojeg ispijaju na litre, kad im do grla dođe i posao, i žena, i kuća, oni su potpuno drugačiji.

Prešao sam most na kanalu Salar, što će reći da sam do­spio na drugu stranu. Odve­zao sam se do parka Rahi­mova, ulicama Urickog i So­fijskom. Izišao sam baš pred kioskom na kojem su se pušile lepinje i drugi najrazličitiji kruščići. Najviše je onih s ukrasnom pletenicom po obodu. Pred drugim sam kios­kom pričekao da mi Ali pri­premi šašlik. S noge na nogu krenuo sam dalje Ulicom Ra­himova.

Popeo sam se malo više, razina 15., odnosno 16. stoljeće, medresa Barak-kana i mauzolej Kaffalj-Šaši. Mauzoleji će mi, čini se, zauvijek ostati tajnom. Divim se tim raskošnim zdanjima, ali nikako ne mogu shvatiti čemu ovoliko praz­noga i nekorištenog prostora za mrtve, koji su i bez toga beskrajno usamljeni.

Bulevarom Navoi uputio sam se u Ulicu Samarkand Darbaza. Zamolio sam vozača taksija da vozi polako. Zamo­lio sam ga da skrene u Ulicu Šota Rustavelija do Hotela »Rusija«. Popili smo laganu crnu kavu, bolje reći toplu crnu vodu. Kava se ovdje rijetko pije. U Kujbiševoj ulici zadržao sam se u Državnom muzeju slikarstva Uzbečke SSR. Unutra je najviše tzv. mrtve prirode. Neke slike tako vjerno prikazuju voće, da bi se čovjek lako mogao ma­šiti i rukom. Recimo, Abdullajevo »Voće«, ili Kurzinove »Le­pinje«. U svakom slučaju Salimdžanova »Crna kava« bolja je od kave koju sam popio u Hotelu »Rusija«.

Pred hotelom dočekao me Boris Sensievič Pak, književnik, drag i uvi­jek nasmijan čovjek. Pak se razumije u sve, ali će kao pravi istočnjak uvijek radije pričekati mišljenje drugoga. To sam primijetio i u jednom od ateljea monumentalista, narodnog umjetnika Jakova Šapirova. Jakov je pričao na­dugo i široko, pokazivao svoja nova i stara djela, ona naru­čena i ona rađena za svoj gušt, a Pak je samo povre­meno ponavljao ‒ dobro, do­bro ‒ i prijateljski tapšao Šapirova. To već mnogo znači, jer je Pak zadužen za brigu o taškentskim umjetnicima. Šapirov se divi Rodinu i Meštroviću i veli da ih želi stići. Ka­kav je vjerujem da i hoće, ate­ljei su mu veći nego što ih je Rodin mogao i sanjati. A um­jetnik, tvrdi Šapir, gleda na stvari onako kakav je i on sam. Slušam Šapirova i mislim na Wildea: »Jedino se umjet­nici, poput grčkih bogova, ot­krivaju jedni drugima«.

Na putu do izdavačke kuće »Gafur Guljam« Pak mi je pri­čao o svoje tri kćerke, o Eoli, Elini i Iolanti. I ja sam se hva­lio djecom.

U izdavačkoj kući dočekao nas je direktor Hamid Gulyam, jedan od najznačajnijih suvremenih književnika Uzbekistana. On je bio u Jugoslaviji, pa me dočekao kao starog znanca. Odmah se raspitao za neke naše mlade i suvremene književnike. Pita za njihovo zdravlje, a tiska Nušićeva, Kosijerova i Ćopićeva djela. Upoznajem se s urednicima i službenicima ‒ uglavnom mladim ljudima s tradicional­nom uzbečkom tubitejkom na glavi. Na stolovima već je serviran obvezni zeleni čaj i pladnjevi puni voća. Guljam mi govori da se u ovoj kući na uzbečkom, tatarskom i rus­kom jeziku tiskaju beletrističke, znanstvene i ostale knjige. Hvali se novim planiranjem koje brine o željama čitatelja. Koristi se i nekim našim iskustvima. Svaka redakcija ima svoj izda­vački savjet, a odluke se donose kolektivno.

Ručak kod pjesnika Amana Matčana, urednika poezije u »Gafur Guljamu«, bio je samo dodatak lijepom danu. Pridru­žio nam se i Nuzet Umerov, dječji pjesnik i strastveni kuhar. Matčanova obiteljska kuća je na periferiji Taškenta. Kao i sve, i ona je okružena vrtom prepunim zelenila i cvijeća. U vrtu pjesnik uzgaja i nekoliko čokota vinove loze, a prvu berbu očekuje dogodine. Sobe u kući su prostrane i svijetle, opremljene najnužnijim namješta­jem. Podovi su prekriveni ćilimima po kojima hodaju bosi. Na niskom stoliću pokrive­nom vezenim dastarhanom (stolnjakom) nalazi se voće. Iz ugla sobe dopire tiha glazba. Sve je spremno za ugodan razgovor i gozbu. I dok mi ispijamo naše prvo piće, balzam »arašam« načinjen od četrdeset i devet ljekovitih trava, Aman nam čita svoju pjesmu »Ako ja napišem sti­hove«. U nedostatku citata vje­rujte mi na riječ da je Aman napisao dobre stihove. Nje­gova zbirka pjesama Plamteće drvo nastavlja tradiciju klasične uzbečke lirike.

I ja sam već došao u stanje kada se ne osjeća vrijeme. Pi­jemo tko zna koji balzam po redu i grickamo uruk ‒ samarkandski specijalitet. Ko­štice uruka, poslije duga namakanja u slanoj vodi, posipaju se pepelom i zakopavaju u pije­sak nad kojim se loži vatra. Servirane koštice otvaraju se poput daganja, ali još više mame piće. Pa opet netko čita svoju pjesmu. Gledajući našim očima reklo bi se da je riječ o veselom društvu, ali je ovdje i u tom običaj drukčiji. Ovdje se istodobno i ravnopravno raz­govara o poeziji i jelu. Razgo­vori se isprepleću. Pak citira Ivanova, koji opet tvrdi da ako nemaš Božjeg dara s dupetom nećeš ništa učiniti. Matčan me nutka maslacem od pa­muka. Zatim se servira šurva, juha s dvadeset različitih priloga, koja se može kuhati u više varijanti. Nuzet tvrdi da sve specijalitete uzbečke kuhi­nje čovjek ne bi mogao kušati ni za tri mjeseca a da ih i sva­kodnevno mijenja za doručak, ručak i večeru. Matčan diže čašu balzama i drži prvi kadah, tj. zdravicu. Kasnije ćemo se svi izredati, kadah za kadahom. Na stol stiže i plov, koji se ovdje priprema na toliko načina koliko ima kuhara. Najčešće se jede prstima, a zaključio sam da je i najslađi tako. Neposrednost u jelu pret­postavka je i uživanja u njemu. A Uzbeci i jedu da bi najprije uživali u jelu, a tek onda da bi zadovoljili potrebe želuca. Plov zamjenjuje čuzmalagman, jela od ovčjeg mesa i svih vrsta povrća i začina. Ako je glad oštrija od sablje, onda je sitost mekša od pa­muka. Mi smo se toliko nauživali da smo imali još veću potrebu za poezijom. Netko od uzbečkih domaćina rekao je da glava nikad neće tražiti mirisno cvijeće, kad trbuh traži šaku riže.

Laganom šetnjom krenuo sam u stari Taškent. U stare dijelove grada uvijek valja dolaziti hodom i često zastajati da bi pred tobom uskrsavale i nevjerojatne stvari. Vidite odjedanput da je šaroliki život jedinstven, u kontinuitetu. Prolaze u strasnom zagrljaju i prošlost i još neslućena buduća stoljeća, mitologija i svakidašnjica. Prolaze mirni i si­gurni u sebe. Ljudska nestrplji­vost je čudesna pod svemirs­kom ravnodušnošću. Kao što je iznenađujuće da stari Taškent nije baš previše kameni grad, kao što mu veli ime ‒ Taš-kent (kameni grad), više je to grad od blijedožućkaste gline u koju je umiješana pljeva. Grad je odgovarao svom prošlom okolišu ‒ pusti­nji. Isto tako kao što su stare, zbijene i kamene kuće u Dalmaciji sinteza svog prostora. Eto, tako se nekad gradilo u svijetu. Sada se neboderi ne brinu za okoliš, oni su iznad njega. Zato se još snažnije doima vanjska preobrazba starih kućeraka, u sjeni nebodera. Te kuće bez prozora na ulicu, ali s bujnim zelenim vrtom u unutrašnjosti dvorišta, svje­doče o tihom ljudskom skloni­štu pred bukom i ritmom no­voga.

»ISTOK GRANU PLAVIM...«

Kada sam krenuo u šetnju, »istok je granuo plavim«.

Hodajući Taškentom i iskusniji arheolozi teško bi mogli znati kako je to jedno od najstarijih naselja u srednjoj Aziji, mjesto naseljeno još u neolitu i brončanom dobu. Recimo, kao moj Zemunik, Nadin ili Varvarija (Beretinova glavica u Radovinu).

Taškent se ne nalazi ni na kakvome brdu, čak ni na kakvoj uzvisini, već u dolini rijeke Čirčik. Blizina vode učinila ga je značajnim za život. Tijekom povijesti grad je mijenjao imena po svojim osvajačima i vladarima. Ovuda su projezdile mnoge znamenite vojskovođe, misionari i hodočasnici, karavanski putovi. Jedni su sijali krv, osvajali, rušili pa gradili, drugi mijenjali religije i običaje, a treći trgovali svilom, staklom, barutom, porculanom i sapunom. Iz Taškenta u svijet je odlazilo zlato, drago kamenje i konji, koji su u vjerovanjima ovdašnjeg stepskog svijeta do današnjih dana sačuvali ktonsku sliku, vjerovanje u njihove nadnaravne, čarobne moći. Ali što se trgovine tiče, mnogi su dolazeći i na takvim konjima na trgovište u Taškent kući odlazili na magarcu, osobito ako su bili mojih trgovačkih sposobnosti.

Svakako više od dvije tisuće godina ovdje su se izmjenjivale razne etničke skupine, razni narodi, i vladari stotine svjetonazora. U svakom povijesnome slučaju ovdje su nezamjenjivi Aleksandr Makedonski i Džingis-kan. Spomenimo i Taškent u sastavu države Karahanida, a potom pod »horezamskim šahom«. Doba Mongola i Timurida, doba je najvećih krvoprolića i zatiranja svega ranijeg, ali i doba najveće živosti, velikog procvata kulture i umjetnosti. U početku barbarizam, a potom slavna povijest plavog Uzbekistana.

Hodajući današnjim uzbečkim Taškentom sjetiti se buharskih, kazaških kanova čije gospodstvo ovamo stiže u 16. stoljeću, a potom i kokandskih velmoža. Konačno će ovdje zagospodariti ruska carska konjica, a potom će žetvu i nakovanj preuzeti sovjetski srp i čekić. Premda to kao gost teško mogu osjetiti, ne mogu se bar ovdje ne sjetiti Dostojevskog koji je govorio »što je veća vlast, to je strašnija njena upotreba«. Iz razgovora s mnogima čujem i osjećam kako se islam štuje, ali ne vidim i da se prakticira. Posvuda se pije vino i alkohol, igra i glazba na sve strane, a tzv. realističko slikarstvo i kiparstvo koje slavi ljudsku snagu i rad na posebnoj su cijeni. To je tako: iskustva putovanja otklanjaju predrasude o mjestima na koja odlazite bez prethodnoga znanja.

Opet sam se našao u ulici za koju su mi kazali kako se njome šetala Ana Andrejevna Ahmatova, u nimalo lakim danima svoga života, u samoći proživljavajući sve ono što je donijela epoha staljinizma. Tijekom boravka u Taškentu u ovu ću se ulicu vraćati više puta, a da i sam neću znati zašto. Ovu znamenitu rusku pjesnikinju, kojoj je bilo zabranjeno objavljivati poeziju, smatrali su buržoaskom pjesnikinjom. Možda i zato što se bez posla i ikoga svoga besciljno šetala ovim ulicama. Abul Tajib Ahmed Al-Mutanabbi jednostavno bi zaključio: »Pjesnici su oduvijek bili obeščašćeni, i slava je oduvijek pripadala samo ratnikovu maču«. Nešto ima što me tjera ovamo, možda tek puka činjenica da uz ulicu zamijetim uvijek nešto novo. Kao da toga za minule/prošle šetnje nije bilo. Tim čudesnije što ovdje ničega nema malenog i neprimjetnog. Sve je mamutski veliko, a toliko mi toga promakne. Viđene slike kao i dani redovito se, a varljivo mijenjaju. Ahmatova bi možda tek uskliknula: »O, koliko ovdje stepenica ima / a ja sam vjerovala – tri«. Možda bi danas u Taškentu ponovila svoj stih: »Istok granu plavim«. Možda bi se, bar na trenutak, osjećala kao i djeca u Parku pobjede. Brčkaju se i prskaju u jezercu, trčeći do iznemoglosti.

Dok se djeca igraju djevojke šetaju. Nije mi baš previše jasna međusobna idila djevojaka u Taškentu. Već sam spomenuo hodanje ruku pod ruku, štotobraco kako bi rekli u Dalmaciji. Nekog drugog promatrača ova bi slika podsjetila ne na Ahmatovu, već na starogrčku pjesnikinju Sapfo i Lezbos. Treći će ovu »idilu« protumačiti sovjetskom propagandom, ako ne o bratstvu, onda o posestrimstvu. Kao ovdje se svi vole, poštuju, druže i pomažu. Meni je to svejedno, divim se svemu što je za mene novo, i lijepo mi je svugdje gdje ima ljudi. Pogotovo djevojaka. Prilazim jednoj i ona mi kaže da se zove Azra. Smislio sam način kako je pozvati na piće, ali ona se prva ponudila mene počastiti sokom. Za takav postupak još bi i njezina baka, ako ne i majka, platila glavom. Ali, ponovimo još jednom otrcanu frazu – vremena se mijenjaju.

Iako rijetko, i ovdje ćete pokojega starca sresti u džamiji kako se moli Bogu za oprost grijeha, za koje ni sam nije siguran da ih je počinio. Kao i svugdje ispovijedaju se bezgrešni, ili bar manje grešni, a oni što na zemlji stvaraju pakao imaju prečega posla. Uzdignutih ruku, klanjajući se ljudi traže Božju milost, zaklinju se Alahu. Sovjeti su Boga zamijenili sa svojom ideologijom, ali i znanošću. U Taškentu je utemeljena Uzbečka akademija znanosti, Institut za nuklearnu fiziku, elektroniku, matematiku, astronomiju, tehniku i seizmologiju, mnoga sveučilišta. Taškent je postao srednjoazijsko poljoprivredno i industrijsko središte. Lenjin i Marx ovdje su na mnogim pijedestalima, a nikog im sličnog ne možeš sresti na ulici. Narodni umjetnik Jakov Šapirov upravo izrađuje spomenik Lenjinu visok sedam metara. Konačno ću povjerovati kako u Taškentu i nisam razgovarao s ljudima nego sa spomenicima. Doista, ljudi ne samo da vole govoriti o povijesti svoga grada, oni se i sami grade takvima. Kao da nisu dio sadašnjosti, vrijeme je negdje stalo, nikome se nigdje ne žuri. Ležernost i mirnoća odlike su ovoga svijeta. A promjene su samo dio neke scenografije. Ljudi se zanose pričama o povijesti, sebi pripisuju i ono što pripada vrlo dalekim, potpuno nejasnim vremenima i legendama. Pristajem, valjda u velikome gradu i velikoj zemlji i hvala treba biti veća. A možda se sve to događa kako bi se prečule svakodnevne parole o blagostanju i svijetloj budućnosti.

Meni je trenutno do drukčijeg razgovora. Htio bih se javiti doma, na što su me upozoravale i telefonske govornice. Nalaze se na svakom uglu ulice, a ima ih dovoljno i uz ulicu. Sve su uredne, kao da su tek postavljene. Razbijenu, najsitnijom porukom ili grafitom obilježenu govornicu, nisam vidio. Ali za mene nije bilo pomoći. Iz ovih se govornica ne može zvati nekog izvan grada, a meni je prije poziva u Zadar trebalo uspostaviti vezu s Moskvom. Samo preko Moskve može se komunicirati sa svijetom, a takav postupak ponekad može potrajati i danima. Bez odobrenja Moskve čovjek se ne može samovoljno kretati ni dalje od pedeset kilometara.

Hvala Bogu što dozvola ne treba za prijelaz ulice. Uputio sam se prema Iski-juva bazaru, najvećem trgovištu u gradu. Vidio sam jednog kako poput Nasrudin hodže jaše na magarcu po sredini ulice krećući se u istom smjeru. U trenu moja se pažnja usmjerila na njega. I on i magarac bili su daleko, daleko manji od onog Nasrudin hodže i njegova magarca, kojega sam vidio u ateljeu Jakova Šapirova. I čovjek i magarac djelovali su mi isposnički. I onaj koji je nosio, kao i onaj koji je bio nošen na isti su način bili pustinjski odsutni. Magarac je bio siv, a jahač u crnom kaftanu, s crnom tubitejkom i crnim kožnim čizmama. Šapirov Narsrudin i Lenjin bili su podjednako visine od sedam metara, obojica su bila još pod skelama i u žuto-glinenom izdanju, pokriveni u vodu namočenim platnima.

Na bazaru sam se kratko zadržao, tek sam prošao kroz Hhast-imam kompleks starih građevina. Bilo je to dovoljno da shvatim kako se svakoga dana treba vraćati ovamo, ne samo zato što na trgovištu mogu kupiti i ono na što ni pomislio nisam, nego i zbog čarobnih prizora na ulazu u trgovište. Istanbulska Kapali Çarşia je dječji vrtić za ove prizore iz Tisuću i jedne noći. Vratit ću se ovamo.

Žurio sam se prema restoranu »Vodena kruna«, gdje me čekao pjesnik Amam Muhtarov. Muhtarov me pozvao na objed, predlažući mi »čupan kebab«. Servirali su nam ga na koplju, uz salatu od kisela šipka. Bilo je tako dobro i ukusno da nisam imao vremena pitati Muhtarova kako se ovo jelo sprema. Na roštilju svakako, ali iza svega se mora kriti još kakva kulinarska čarolija. Koliko tijelu prija jelo i predah, vidi se tek poslije dugoga hodanja u kojemu se po pravilu i izgladni. A kada se dobro nahranite, opet je krenuti dalje.

Ulicom Sabira Rahimova krenuo sam do Prirodoslovnog muzeja. Tu sam sreo starog Husnitdinasa s fasciklom punom fotokopija njegovih crteža na temu revolucije nastalih prije dvadesetak godina. Jučer je to isto nudio gostima pred Hotelom »Taškent«. Prodaja je bila slaba, svi su znatiželjno listali starčeva djela, ali nitko nije kupovao. Husnitdin se ne uzbuđuje, on nudi i dalje, i čeka. Fascikla postaje sve masnija, a fotokopije sve bljeđe. Bilo mi ga žao pri pomisli da će možda tako njegovo djelo brzo postati golo i bezlično, kao pustinja što se prostire dolje na jugoistok prema Fergani.

Po tko zna koji put ovih dana vozim se taksijem bulevarom Navoi. Pokušavam i na taj način upoznati grad. Misao na kazališta, muzeje, sačuvane džamije, mauzolej i slične stvari nije me napuštala. Htio sam najprije osjetiti Taškent izvana. Pokušao sam to objasniti taksistu, koji reče da se zove Salem. Očito me nije razumio, ali je prihvatio razgovor. I što sam ja postajao tiši, taksist je bio sve grlatiji i razgovorljiviji. Kao što nisam razumio što govori, tako mi je bilo nejasno i neodređeno ono na što je upirao prstom dok je vozio. U Ulici Mulane više ga nisam pokušavao ni čuti ni razumjeti. Shvatio sam tek da su neki dijelovi grada, ili građevine koje je pokazivao, mistična mjesta, mjesta proročanstva. Od svega ja sam vidio nebodere »socrealističke« arhitekture s detaljima islamske ornamentike, i mnogo, mnogo zelenila. Salem me uvjerava da su se proročanstva ispunila, iako mi ne kaže koja. Općenita su i lako primjenjiva na sve.

U slastičarnici »Pitaćok« sreo sam dvije mlade djevojke, Dziliram i Muniru. U slobodnom prijevodu na hrvatski njihova bi imena značila Uslada srca i Prekrasna. Po ovdašnjem običaju da se ugađa gostu, djevojke su me častile gustim kruškovim sokom i sladoledom. Mladi ovdje trenutno žive u sladolednoj eri. Poziv na sladoled pravi je hit. U Moskvi je to šampanjac i sladoled, ovdje sladoled i sok. Coca-cola još nije u modi, a o rumu da i ne govorim. Pa kad je o piću riječ, spomenuti mi je kako ovdje zapravo ima svega, samo je malo, bar javno izložene, ruske votke i gruzijskog konjaka. U hotelima je druga priča.

Uz bazar stalno me privlačila i ona druga strana kanala Ankhor, tamo gdje se nalazi stari Taškent, a gdje domaćini baš i ne vole da odlazim. To je već bilo dovoljno da se zamislim. U Ulici Lunačarskog pripalio sam cigaretu »nesak« s amblemom zlatnog krilatog konja, i pričekao taksi. Nisam dugo čekao, dim-dva mjereći cigaretom. Ovdje se taksi ne čeka dugo, stotine njih neprestance kruži gradom, i svi imaju zaključana lijeva vrata. Izlazi se i ulazi samo na desna. Inače, na ulici možete zaustaviti i svaki privatni automobil, kojih i nije previše. Cijena je beznačajna, a strpljivost vozača beskrajna. Ako naiđe autobus, i on će stati na znak podignute ruke. Red vožnje i smjer kretanja uopće nisu bitni. Odvest će vas gdje zaželite, uz pristanak ostalih putnika. Ali zato u restoranima ne možete ni sanjati da budete posluženi preko reda. U prodavaonicama, također. Najčešće nećete ni biti posluženi, ako sami ne zatražite. Nuđenja nema.

Prema srednjovjekovnom Taškentu kretali smo se Ulicom Ališera Navoia, također srednjovjekovnog pjesnika i državnika. Pisao je starouzbečkim (džagatajskim ili čagatajskim) jezikom, pa je najistaknutiji pjesnik ovog jezika. Preko kanala Ankhor nalazi se i živi drugi svijet. Za novi dio grada moglo bi se reći kako pripada europskoj uljudbi, dok stari grad pripada islamu. Domaćini taj dio grada zovu »nazadnim«. Mene se dojmio izvornim i siromašnim. Istina ima i tu kamenih kuća kao u starome splitskom Varošu, ali i kuća izgrađenih od zemlje, od gline, drvenih oblica, i sličnog materijala. U tim kućama od ćerpiča, gline sušene na suncu, prije siromaštva osjetite da vas nešto podsjeća na djetinjstvo. Sve su kuće prizemnice i približno istih dimenzija. Promatrajući ih osjetio sam se nekako pijan, ili bar nesiguran u svoje kretanje. Nisam mogao vjerovati svojim očima, svaka je kuća bila nagnuta na jednu od strana svijeta, naprijed ili natrag, lijevo i desno. Da bih došao sebi sjeo sam na obližnji zid i zapalio cigaretu, ali uspio sam samo progorjeti nogavicu na hlačama odijela koje sam za ovo putovanje dobio iz Trsta. Pred mojim očima i dalje su klizili krovovi tih malih kuća, kao da će svakoga trena prekriti vrt koji se nalazio oko svake kuće. Kuće je »naherio« nedavni potres i one će takve ostati do kraja svoga vijeka.

U skladu s kućama osjetio sam glazbu i zvukove najudaljenije prošlosti. Netko bi viđeno jednostavno nazvao – bijedom i sirotinjom, i krenuo dalje. Ja sam dvojbu riješio drukčije i jednostavnije. Udario sam dva tri puta zvekirom na prva vrata, pardon – tek sam s pažnjom pokucao, motreći pomicanje zavjesa na prozoru veličine puškarnice. Po već dobro poznatoj i uhodanoj narodnoj poslovici – tko kuca otvorit će mu se – i meni se otvorio Sezam znatiželje. Obična drvena vrata na kojima nije ugrađena nikakva brava, a kamo li zvekir, otvorila je Nagora, šesnaestogodišnja učenica. Upravo je rješavala zadatak iz geometrije. Nisam joj htio smetati, a i geometrija me nije previše zanimala, iako me djevojka ponudila čajem. Čaj se odmah nudi svakome tko bane na vrata. Vjerojatno sam je uvrijedio odbijajući čaj, ali krenuo sam prema susjednoj kući. Vrata mi je otvorila postarija žena, Gula Aminova Muhamed. Počastila me čajem i slatkišima, prije negoli me uvela u kuću. Na toplom jesenjem suncu u vrtu stare kuće bilo je potpuno ugodno odmoriti se i popričati s domaćicom, iako se međusobno nismo razumjeli. Bile su dovoljne gestikulacije i izrazi lica. Smjestili smo se na kalavat smješten u sredini vrta, pod starim stablom jabuke. Kalavat je široki ljetni drveni krevet prekriven tepihom, koji noću služi za spavanje, a danju za sjedenje obitelji i gostiju pri ispijanju čaja.

Ali, nije sve jednostavno ni ovdje. U starom je gradu najteže odrediti smjer kretanja. Njega zapravo i ne možeš odrediti, on bi mogao biti jasan samo davno umrlim projektantima. Uske uličice, slične hodnicima, najčešće vas vode svugdje, samo ne tamo gdje ste se zaputili. Kad se priviknete, tek onda i shvatite kako zapravo hodate u krug.

Istok je i dalje bio plav, baš kao i cijelo obzorje. Ovdje i svanjiva i smrkava plavim.

POTRES KOJI JE RASTVORIO I STVORIO GRAD

A sada ću vam još nešto reći o starom i novom Taškent gradu.

Taškent je smješten na samoj granici s Kazahstanom, tako da granica prolazi gradskim predgrađima, a ponegdje su dijelovi Taškenta i prešli na drugu stranu granice. Grad je još početkom 19. stoljeća imao oko sto tisuća stanovnika, kao jedan od najvećih i najbogatijih gradova srednje Azije.

Taškent je u svakome slučaju, kao i većina uzbečkih gradova, epski grad. Za razliku od Buhare i Samarkanda, položaj Taškenta ne doprinosi takvom dojmu, ali lutajući uskim, labirintskim ulicama između kuća u starom gradu, nameće se takav zaključak. Ovdje je očit kontinuirani materijalni i narativni život mitoloških osobina grada. Koliko god nova uzbečka vlast zazirala od onoga što se vidi u starom gradu, njegove sam osobine doživio kao otkrića od prave važnosti za sudbinu ovoga grada.

Stari Taškent otkriva jako dugu priču o Velikom Horosanu, kulturološkome žarištu širokoga srednjoazijskog prostora koje je uključivalo i današnji Uzbekistan. Prevedemo li perzijsku riječ horosan, ovaj bi se prostor, kao i Japan, mogli nazvati »zemljom izlazećega Sunca«. Doista, Istok granjiva plavim.

U starom gradu Taškentu, kao i u svim starim središtima uzbečkih gradova dominiraju islamske građevine, džamije, medrese, kao i neizostavno trgovište, poznato kao bazar. U takvom je Taškentu nekad bilo petnaestak prelijepih i aktivnih džamija, kao i više medresa odjevenih u nebeski oklop. Iako se gledanje na islam ovdje uvijek prakticiralo kao gledanje kroz prste, sovjetska je vlast, koristeći se vremenom i događajima, ipak dokinula gotovo sve vjerske škole, a džamijama, u najboljemu smislu, namijenila sudbinu kulturnih građevina. S druge strane, u novome se gradu užurbano sve iznova gradilo i gradi.

Ali lanci između staroga i novoga nisu se uspjeli dokinuti, svako isticanje nove slobode oslobođene vjere sve je više postajalo molitveno sjećanje na davne duše povijesti. Timura iz sjećanja nije uspio istisnuti ni Staljin. Borba za »napredak« iznova je gradila stare navike. Danas je to urodilo slučajem kako se van staroga grada ni jedno arhitektonsko zdanje ne slaže s onim prvim do sebe. Riječ je o mélange arhitekturi, ne samo zato što su Taškent poslije razornoga potresa gradile sve sovjetske republike. Stari grad je dovršen i odlazi u vječnost, a novi se grad doima kao gradilište sa zdanjima i kućama ruskog, mediteranskog, srednjeeuropskog stila. Sve je to podignuto među zdanjima građenima u doba kad je ovud prolazio Sjeverni put poznat po imenu Zlatni put, odnosno Put svile. Grad čuvenih saraja i bazara postao je grad ruskih hotela s više stotina soba.

Prolazim starim taškentskim mahalama. Idem tragom onoga što će me odvesti islamskom i orijentalnom istočnjačkome svijetu, uzbečkim kulturnim spomenicima o kojima u istome danu mogu čuti više legendi, priča i anegdota, ovisno o tome tko mi ih priča. Priče su zanimljive bilo da ih pričaju oni koji žive legende, ili oni koji su odavno izišli iz njezinih okvira, živeći novi život odvojen od priče koju strašću kazuju.

Otišao sam do Kukeldaš medrese građene u 16. stoljeću, u doba Barak-kana, guvernera Taškenta, jedne od najvećih medresa toga doba. Ime je dobila po moćnom i okrutnom veziru Kulbobo Kukeldash, koji je uza sve to bio i pjesnik i znanstvenik. Drugi spominju donatora Abdullachan (1557. – 1598.). Za njezinu izgradnju dovedeni su neimari iz daleke Indije. Fasada medrese, malo je reći, djeluje impresivno. Mislim da su sve današnje građevine ljubomorne na nju. Na portalima medrese uklesani je dekor, ostakljena cigla i majolika puna sjaja. Danas ovako sklona samoći, medresa je i dalje snažna duhom, iako su nestala njezina dva minareta visoka dvadeset metara. Pala su i u prah se pretvorila za potresa 1966. godine. Kažu da su bili lijepi poput zaljubljenih žena, iako su minareti nerijetko služili i kao obrambene kule. Nažalost, i žene su kao preljubnice bacane žive s njihovih visova zašivene u vreće. Pitam se jesu li sve to gledali učenici medrese smješteni u njezinih trideset i osam soba nevjerojatnih dimenzija od svega dva četvorna metra. Ili nisu ništa ni vidjeli ni čuli zbijeni po trojica u takve prostorije bez ikakva namještaja. Na prozorima takvih soba nalazile su se metalne rešetke, dok su prozori bili ukrašeni keramičkim mozaicima sličnim onima kod španjolskih Maura. Kako je studij trajao sedam godina, a medresu je pohađalo oko stotinu i pedeset studenata možete zamisliti o kakvom je životu i kupleraju moglo biti riječi u takvim prilikama.

Premda je u potresu oštećena i medresa, na njoj su ostali svjetlosni tragovi ovdašnje arhitekture, pa je Kukeldaš medresa jedna od rijetkih očuvanih arhitektonskih spomenika u Taškentu. U njezinoj pozadini podignuta je Saborna džamija velikih dimenzija. I njezini zidovi zjape popucali razornim potresom.

Ipak je nepravedno da je medresa zvana Barakovim imenom skromnija od one koju je sam dao sagraditi.

Upoznavanje povijesti nastavit ću obilazeći medresu Barak- kan, džamiju Juma i mauzolej Kafalshoshija, te šetnjom orijentalnom tržnicom Chorsu. Ovaj dio nepravilno izgrađene jezgre zidinama omeđenog grada sve do 1865. godine činio je grad Taškent. Istočno od ovog dijela tek je kasnije planski izgrađen novi Taškent.

Lice Taškenta promijenila je sudbina. Razorni potres koji se zbio u zoru 26. travnja 1966. godine doslovno je razdvojio grad na nova dva dijela. Promjenama je potom kumovala obnova, koja posvuda, pa i ovdje, iz starih ruševina gradi nova mamut zdanja. Tako danas imamo stari, uzbečki, i k tomu siromašni Taškent, kao i onaj novi, velegradski, suvremeni, sa zgradama megalomanske sovjetske arhitekture i s trgom po veličini ravnim onom u Pekingu.

Novi Taškent se kružno širi oko prostranoga Trga narodnoga prijateljstva, kao i Palače narodnoga prijateljstva, gdje se podsjeća i upozorava tko je, kako i koliko sve ugradio u novi Taškent. Mahom je riječ o sovjetskim republikama. Tu je i nova zgrada uzbečkog parlamenta s plavom kupolom, što je ustupak tradicionalnoj uzbečkoj arhitekturi. Naime, ovdje sve medrese, džamije, minareti i druge javne zgrade završavaju plavim kupolama, modrim kao što je nebo nad Uzbekistanom. Uokolo su umjetna jezera, umjetni slapovi i vodoskoci čiji mlaz ponekada doseže i visinu zgrada.

Pravim središtem grada mogli bismo nazvati Kazališni trg, dok je Trg Lenjina ipak glavni trg Taškenta. Epicentar je onaj središnji trg kojega je »otvorio i uredio« strašni potres. Na Kazališnom trgu velika je fontana izgrađena u obliku rascvjetaloga cvijeta pamuka. Trg je okružen s više velikih, razdvojenih zgrada, baš kao i svi ovdašnji trgovi. Na jednoj strani dominira Kazališna zgrada opere i baleta s imenom uzbečkog pjesnika i duhovnika Navoi Ališara. Kazalište podignuto 1948. godine i neoštećeno u zemljotresu izgrađeno je od bijelog mramora. Klasicistička zgrada ukrašena je detaljima islamske ornamentike. Samo jedna od dvorana ovoga kazališnog hrama prima tisuću i petsto posjetitelja. Kazati mi je kako u Taškentu živi i djeluje deset kazališta u isto toliko reprezentativnih zgrada i lokacija. Kao i na zgradi Opere i baleta, tako se i na pročelju Uzbečkog narodnog kazališta ističu nacionalni elementi/simboli. Isti je slučaj i sa zgradama dviju koncertnih dvorana, one zvane »Bakhor« i one s imenom »Sverdlov«. Sovjetsko megalomansko socrealističko graditeljstvo ovdje očito teško prolazi bez nacionalnih tradicionalnih detalja.

Na Trgu Lenjina, za koji ovdašnji znalci govore kako je jedan od najvećih i najljepših trgova sovjetskog imperija, dominira najviša zgrada u Taškentu. Dvadesetokatnica. Na ovome su trgu inače najreprezentativnije zgrade glavnoga grada Uzbečke SSR. Zgrada Savjeta ministarstva SSR Uzbekistana, zgrade republičkih ministarstava, zgrada iz 1938. godine koja svojom dužinom zatvara cijelu jednu stranu prostranoga trga. Svakako na Trgu Lenjina je i Muzej istoga imena, kockastog oblika građen od bijelog mramora, ujedno i najljepša zgrada, a pred njom, što drugo nego veliki vođa u nadnaravnoj veličini. Ponudili su mi posjet Muzeju, ali lijepo sam se zahvalio, baš na isti način kao što sam otklonio mogućnost posjeta Mauzoleju u Moskvi gdje je vođa izložen u balzamiranome stanju. Moju odbijenicu domaćini su ovdje prihvatili potpuno ravnodušno, dok su u Moskvi ostali zaprepašteni mojom drskošću.

I ovaj trg, kao i ostali, bez obzira na veličinu i značaj, okićen je fontanama i vodoskocima, voda pršti na sve strane stvarajući pravu izmaglicu na suncu. Vodeni dim djeluje kao kakva objava. Ovi pravi spomenici vodi govore kako je ovdje njoj sve podređeno. Na nekim mjestima voda s visine preko podignutih umjetnih prepreka pada u slapovima u male bazene. Očito je kako je u sav ovaj vodeni raskoš utrošeno mnogo znanja, pažnje, ali i novca, jer se na ničemu nije štedjelo kako bi se ostvario doživljaj kiše, šumova i prelijevanja. Trgovi su zapravo veliki zeleni parkovi okruženi drvoredima i alejama cvijeća duginih boja.

Tako je i na trgu poznatom pod imenom Epicentar, koji je odredio strašni potres 1966. godine, snage 8,5 stupnjeva Richterove skale. Ovdje se zemlja jednostavno razdvojila i ostala otvorena poput ogromnih usana koje nijemo zahvaljuju Bogu što u potpuno razrušenome gradu ljudskih žrtava nije bilo. Iako je zatreslo u ranu zoru kada su ljudi u najdubljemu snu, u 5 sati i 25 minuta, a poslije još dvadeset puta za redom, stradanje ljudi zaustavilo se tek na ranjavanju, većih žrtava nije bilo. Na satu uz raspuklu zemlju zaustavljeno je vrijeme. Na mjestu Epicentra podignut je Spomenik heroizmu, ogromni raspukli i uglačali monolit od crnoga granita. U postavljenu stijenu »udara« stilizirana munja, a iza nje u plavom granitu isklesana je figura uzbečke obitelji, muškarac i žena s djetetom u naručju. Do njih se nalazi polukružna građevina, muzej posvećen potresu, gdje je ispričana priča o ovome strašnom događaju u kojemu je uništena gotovo polovica stambenih zgrada grada. Više od petsto tisuća obitelji u hipu je ostala bez krova nad glavom. To je i razlog što se ovdje brzo i mnogo gradi, danas od vrlo kvalitetnih, pa i skupocjenih materijala. Sve su nove zgrade bar dijelom ukrašene mramorom, a svaka je zaštićena u slučaju potresa.

Granit za spomenike u Epicentru, kao i mramor za taškentske zgrade donijet je s padina Tien-Shana, koji i je uzrok čestim ovdašnjim potresima. Naime, planine Tien-Shana, godišnje »rastu« i do osam centimetara, što stvara »divovska pomicanja« i cijelo ovo područje čini trusnim i opasnim ukoliko se ne gradi s mjerama opreza. I u taškentski metro ugrađen je granit s padina Tien-Shana, pa je on i izdržao potres. Istina, metro je tek bio u izgradnji sa svega nekoliko dovršenih postaja u funkciji.

Postaje metroa doslovno izgledaju kao ogromni holovi luksuznih hotela ili kazališnih zgrada. Svaka je postaja poput muzeja moderne umjetnosti, pa su u tome smislu dobile i nazive. Ukrašene svodove metroa pridržavaju granitni stupovi. Sa svodova vise lusteri koji mogu ukrašavati i rezidencijalna znanja. Umjetnička ljepota ovoga zdanja, uglavnom izvedena u plavome, nadmašuje onu arhitektonsku i građevinsku. Ovo prelijepo čudo ne bih ni vidio da me njime nije upoznao jedan od umjetnika koji je sudjelovao u urešavanju metroa. Riječ je o već spomenutom narodnom umjetniku, kiparu Jakovu Šapirovu.

Eto, to bi bilo to što vam mogu kazati u jednoj priči o starom i novom Taškentu; u sjećanjima međutim ostaje još stotinu neispričanih priča.

____________________

1) Putopis Put u Uzbekistan nastao je u prosincu 1978. godine. Poglavlje Taškent ostalo je neobjavljeno do dana današnjega.

2) Volga – marka automobila.

3) Bukhara – glavni grad istoimene pokrajine u Uzbekistanu.