Svjedočanstva o vukovarskoj bolnici

Potreba autora dr. Ive Lučića, inače povjesničara suvremene povijesti i Domovinskog rata, da piše o Vukovaru, vezana je uz to da se o tom gradu i njegovoj tragediji govori iz znanstvene perspektive, uz korištenje dokumenata i svjedočanstava i da se na taj način rasvijetle i dublji uzroci rata na hrvatskom istoku. A ti uzroci sasvim sigurno nisu vezani samo uz Domovinski rat. Autor istražujući povijest tog prostora, traga za odgovorom na pitanje zašto se dogodila srpska agresija devedesetih godina. Za istraživanje teme autor je koristio dio arhivskog materijala koji je upotrijebljen tijekom postupka pred Međunarodnim sudom u Haagu, zatim zbirku donatora koja se nalazi u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata, te Pismohranom Ministarstva zdravlja. Važno je napomenuti da Dokumentacija vukovarske bolnice nije dostupna iz razloga što su je pripadnici JNA tijekom okupacije odnijeli i još je nisu vratili. Tu je još i dokumentacija korištena u sudskim procesima, medijska izvješća, službeni glasnici, ali i svjedočenja sudionika koja u suvremenoj historiografiji dobivaju veliku važnost (tzv. oral history).

S historiografske strane je posebno zanimljiv dio koji se odnosi na povijest ovog dijela Hrvatske, Srijema i Vukovara na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Srijemska županija je nakon ukidanja Vojne krajine 1881. godine obuhvaćala prostor između Dunava i Save do Osijeka i bila je podijeljena na deset kotareva, od kojih je upravo vukovarski bio najveći. Lučić bilježi i strukturu (konfesionalna i nacionalna pripadnost) i gibanje stanovništva. Pritom kao temeljni odnos za razumijevanje povijesti ovog kraja postaju hrvatsko-srpski odnosi, koji su bili konfliktni. Značajan je događaj iz 1902. godine kada Nikola Stojanović u časopisu Srbobran objavljuje tekst »Srbi i Hrvati« u kojem se najavljuje borba ta dva naroda, koja će se, kako se navodi, voditi do uništenja jednog od njih.

Stojanović je bio dio srpske političke elite, također aktivan i u Jugoslavenskom odboru, u kojem se raspravljalo o odnosu povezivanja država, a pritom su bile prisutne dvije projekcije. No, ispod krinke jugoslavenskog ujedinjenja i unitarizma, krila se zapravo priča o velikosrpskoj hegemoniji, koje mnogi iz dijela tadašnje hrvatske političke elite nisu bili svjesni čak niti onda kada je nakon raspada A-U monarhije stvorena Kraljevina SHS. Tada u Vukovaru dolazi do nasilnog mijenjanja etničke slike, pa je u gradu u kojem je dominiralo njemačko i hrvatsko stanovništvo ‒ oduzimana zemlja vukovarskim veleposjednicima i potom dijeljena srpskim dobrovoljcima, solunskim obiteljima i državnim službenicima iz Srbije. Za to vrijeme pristaše hrvatskih stranaka bili su pod pritiskom, građani su bili terorizirani, a posebno pred izbore, događali su se i politički sukobi. U to vrijeme raste i komunistički pokret, a drugi kongres Partije bio je održan 1920. upravo u tom gradu.

U tom razdoblju još više jačaju unitarističke i jugoslavenske snage, a česti su i sukobi hrvatskog i srpskog političkog bloka. Posebno dramatično stanje nastaje 1929. godine kada država dobiva ime Kraljevina Jugoslavija, mijenja se i teritorijalni ustroj na banovine, a 1939. stvaranjem Banovine Hrvatske u zapadnom dijelu Srijema, pripojeni su i srijemski kotarevi Ilok i Šid. U četrdesetim godinama je srpska politika žestoko nastupila prema Banovini Hrvatskoj i Mačeku. U Drugom svjetskom ratu, nakon proglašenja NDH, u tu državu je uključen Srijem, te je zaokružen u Veliku župu Vuku, piše Lučić, navodeći pritom povijesne izvore. Ustaše potom preuzimaju vlast u mnogim gradovima, pa tako i u Vukovaru. Ondje upravo oni srpski doseljenici gube imanja i dolaze novi kolonizatori, hrvatske nacionalosti. Tada se događaju i egzekucije partizana, komunista itd., ali se oko broja tih žrtava ponovo manipulira, uvećava se broj, itd. Nakon Drugog svjetskog rata, obnovljena je Vojvodina, ali u sklopu SR Srbije. Srijem je bio podijeljen između dvije države. U to vrijeme su mnogi Hrvati diljem Srijema odvođeni na strijeljanje, protjeruju se i ustaše, ali i njemačke i mađarske obitelji, a oštro se osuđuje i svaki oblik političkog hrvatstva, te zagovor hrvatskog jezika (spominje se Šuvarova osuda hrvatskog nacionalizma i odgovor Petra Šegedina).

Istovremeno, međutim, odvija se proces gubljenja snage jugoslavenskog nacionalizma koji postaje uporište za srpske nacionaliste, za Miloševića koji je na sjednici CK SK Srbije 1987. godine smijenio one koji su bili protiv njegova velikosrpskog nacionalizma i ekspanzionizma koji postaje uzrok rata, naprije na Kosovu, potom i u Hrvatskoj i u BiH. Tada započinje i rušenje SFRJ, antibirokatska revolucija, te rušenje vodstva SAP Vojvodine 1988. godine. Jača srpski nacionalizam u toj pokrajini, a u knjizi nalazimo opis procesa rastakanja SK, koji postaje uporište Miloševićeve politike: 1990. godine je Skupština Republike Srbije donijela novi Ustav kojim Srbija postaje neovisna država i započinje raspad jugoslavenske federacije. Neposredno prije posljednjeg kongresa SKJ 1989., osnovan je i ogranak HDZ-a u Vukovaru. Godine 1990. ta je stranka pobijedila na nacionalnim izborima, ali u Vukovaru je tada pobijedio SKH – Savez demokratskih promjena.

U 20. stoljeću je znatno porastao udio srpskog stanovništva u Vukovaru; oni su teško prihvatili pobjedu HDZ-a, te nisu prihvatili ni amandman na Ustav Republike Hrvatske. Zbog toga slijedi i međunacionalna napetost, početak ratnog sukoba. U knjizi nalazimo osnovne činjenice, zatim opis akcija srpskog političkog vodstva u Hrvatskoj koje se povezuje s Beogradom, pa 1990. godine dolazi do stvaranja SAO Krajine u Kninu. Iduće je godine u Borovu Selu odlučeno da se taj dio pripoji Srbiji. Otvoreni oružani sukob započeo je 2. svibnja 1991. godine u Borovom Selu kada je ubijeno 12 hrvatskih policajaca, a 21 ih je ranjen. To je bio krucijalan događaj za sukob u Hrvatskoj, ali i u Jugoslaviji, ističe autor.

Bitan je događaj odluka hrvatskih vlasti 25. lipnja 1991. godine, kada je na temelju rezultata referenduma Hrvatski sabor proglasio suverenu i samostalnu Hrvatsku, a već 8. listopada raskinute su državnopravne sveze Hrvatske s Jugoslavijom, kao posljedica agresije koja je uslijedila nakon referenduma. Agresija na Vukovar započela je 25. kolovoza 1991. godine, kada su krenuli i tenkovi iz vukovarske vojarne JNA, a zatim su uslijedili i svi ostali oblici napada, sa zemlje i iz zraka. Lučić podrobno opisuje vojne operacije srpskih snaga, koje su imale zadatak osvojiti Vukovar. Grad je razoren, ali istovremeno on postaje, bilježi autor, »neprocjenjiv simbol, primjer hrabrosti i požrtvovanja«.

U posebnom poglavlju knjige analizira se i ideološka podloga napada na Vukovar, posebno teza o sukobu urbanih i ruralnih elemenata u gradu (tzv.rat Titovih i Pavelićevih kolonista) itd. Inače, bilo bi zanimljivo pročitati studiju o tome na koji način je u vremenu socijalizma urušavano selo, jer su ljudi sa sela dovođeni planski u gradove, da budu radnici u tvornicama, a pritom su živjeli na samom rubu, na gradskoj periferiji. U tekstu se govori i o mitu o žrtvovanju Vukovara, a sve to činilo se kako bi se izbjeglo jasno određivanje krivca za agresiju. U obrani Vukovara sudjelovalo je oko 4000 branitelja, ali grad je istodobno branilo do 1800 ljudi. Temelj obrane uglavnom su bile policijske snage, a potom se stvara i Zbor narodne garde. Ističe se i važnost kriznog štaba i podsjeća se na heroje: Jastreba i Mladog Jastreba, Marina Vidića Bilog... Ipak je grad nakon tri mjeseca razoren, jer je omjer snaga bio premalen u odnosu na srpsku vojsku. Od tada, obilježava se svaki 18. studenoga, kao dan sjećanja na okupaciju Vukovara. Ponekad se to čini tek prigodničarski, pa je stoga dobro podsjećati na one koji su sudjelovali u obrani grada. To su upravo liječnici koji su spašavali živote, neovisno o nacionalosti ranjenika. U to ratno vrijeme razvijaju se i sistemi zaštite i saniteta, osniva se Glavni štab saniteta, organizira se i zbrinjavanja ranjenika.

U knjizi nalazimo podatak da je u obrani Hrvatske sudjelovalo oko 2500 liječnika, isto toliko sestara i tehničara. Važnu ulogu u obrani Vukovara imala je tamošnja bolnica, Medicinski centar Vukovar, koji se sastojao od 25 radnih jedinica. Početkom rata je dr. Juraj Njavro uz pomoć Blage Zadre i Tomislava Merčepa organizirao sanitet. U posebnom poglavlju se govori i o kadrovskoj strukturi koja je uoči rata obuhvaćala 900 djelatnika. U ratu bolnica postaje sve ugroženija, priprema se izvanredno stanje, a ravnateljica postaje dr. Vesna Bosanac. Liječnici srpske nacionalnosti usred sukoba hrvatske policije i JNA uglavnom odlaze iz bolnice, odlaze i Hrvati, tako da svega tridesetak liječnika ostaje zadnjih tjedana u bolnici. Tek nekoliko njih je bilo srpske nacionalnosti.

U kolovozu 1991. godine bolnica prelazi na ratne uvjete rada i ratnu organizaciju, a organizira se i rezervna bolnica za pružanje prve pomoći, te niz mini-bolnica smještenih u prostorima čija je funkcija sada zamijenjena onom bolničkom. U knjizi nalazimo svjedočenje Mladog Jastreba o ulozi bolnice u obrani grada. Bolnica je bila, ističe on, mjesto na kojem je slomljen sustav međunarodnog ratnog prava. Ona nije bila vojni objekt, već civilna ustanova u kojoj su glavni pacijenti bili upravo ranjenici. Borković detaljno opisuje djelovanje i organiziranje rada bolnice pod vodstvom dr. Bosanac, te opisuje načine njezine obrane (npr. preleti poljoprivrednih aviona). O važnosti bolnice govori i fotograf Zoran Filipović, autor sjajnih fotografija koje svjedoče o važnosti bolnice u obrani humanosti, ali i o brutalnosti kojom je ona sustavno uništavana. Potresni su prizori koji govore o teškim uvjetima, ali i o borbi liječnika da zbrinu ranjene branitelje, djecu, žene, pa i neprijateljske vojnike. Vrijedi istaknuti podatke da je tijekom napada na grad liječničku pomoć dobilo 3400 osoba: kirurški je bilo obrađeno između 2500 i 2900 ranjenih. Nalazimo i podatke o zbrinjavanju ranjenika, o oblicima i uzrocima ozljeda.

U posebnom poglavlju se prate i počeci razaranja bolnice, koji su započeli početkom kolovoza 1991. i nastavili se kontinuirano, te se govori o evakuaciji ranjenika i osoblja. Spominje se i izvješće Siniše Glavaševića za Hrvatski radio, u kojem se također govori neposredno o napadima na bolnicu. Zastrašujući je podatak, prema tvrdnji doktorice Bosanac, da je na bolnicu svakodnevno padalo 80 do 90 topničkih projektila, a na grad i deset puta više. Upravo zbog te dramatične situacije, teški ranjenici su bili evakuirani iz bolnice i odvedeni u druge gradove, a u bolnicu su dolazili novi liječnici i dostavljao se materijal za bolničko liječenje. Kada je Vukovar bio posve okružen neprijateljskim snagama, u akcije spašavanja se uključuju i »Liječnici bez granica«, te se organiziraju konvoji. No, unatoč informiranju o teškom stanju u bolnici, unatoč dopisima EU komisiji, međunarodnoj zajednici, ipak je pomoć i reakcija bila nedostatna. Dopise i prosvjedne note upućivala je dr. Vesna Bosanac, ali i sam predsjednik Franjo Tuđman. Ističe se da je 5. listopada 1991. on pisao čitavom nizu svjetskih vođa i institucija. No sve to nije bilo dovoljno da se pokrene javnost i da se spriječi krvoproliće. Savjest i ljudskost nije bila na tim mjestima odluke i moći, već u bolnici »pravedno raspoređena među liječnicima i medicinskim osobljem«, zaključuje autor.

U posebnom poglavlju obrađen je rad bolnice po odjelima, posebno je istaknuta važnost Kirurškog odjela Medicinskog centra, te se ističe poseban slučaj ranjavanja i zbrinjavanja 6-mjesečne djevojčice, koji je postao na kraju predmetom srpske propagande. U bolnici su se i rađala djeca, ljudi su umirali i bili pokapani na katoličkom groblju, a poslije i u zajedničkoj grobnici. U posve nemogućim uvjetima radili su i transfuziološka služba, logistika, te hitna pomoć. Unatoč nadljudskim naporima, 18. studenoga 1991. ostatak hrvatskih snaga se predao. Na ovome mjestu nećemo govoriti o poznatim činjenicama o procesu pada, već upozoriti na ono što je manje znano. U pokušaju da se postigne sporazum prema kojem bi bolnica bila neutralno mjesto iz kojeg bi se evakuirali svi ranjeni i bolesni, nije došlo do rješenja. Spriječen je dolazak predstavnika Crvenoga križa i Promatračke misije Europske zajednice da uđu u bolnicu.

Zapravo, tragedija jest u tome da je ulaz predstavnicima međunarodnih organizacija dopušten tek onda kada je najveći broj ranjenika već odveden, a zarobljenici, koji su označeni kao ustaše i neljudi, smješteni u logore u okolici Vukovara. U bolnici se pritom događalo upravo to da je ljudskost prevladala. Samo u bolnici. U knjizi su opisani detaljno i zločini na Ovčari, kamo su zarobljenici odvedeni. Ondje je otkriveno i ekshumirano 200 tijela, a identificirana su 193. Zarobljenici su odvođeni i u Borovo Selo. Uskoro je provedena evakuacija onih preostalih ranjenika i osoblja bolnice. Dr. Bosanac i dr. Njavro su najprije odvedeni u zatvor u Sremsku Mitrovicu, pa su potom razmijenjeni.

Lučić analizira i procese medijske pripreme zločina, sličnosti postupaka sa ranjenicima iz 1945. godine, zatim manipulacije sa žrtvama, stvaranje dezinformacija o zločinima tzv. ustaša. Važno je da je kao osnovni topos izabrana upravo bolnica, jer to je mjesto na kojem su se liječili ljudi raznih nacionalnosti, a liječnici koji su radili u njoj izuzetno su se trudili da se rad bolnice odvija neometano, unatoč napadima i granatiranjima. Autor i ovdje traga za povijesnim procesima, pa istražuje i zdravstvo u Vukovaru tijekom Prvog svjetskog rata. Posebno se zanimljivom čini činjenica kako su tada školske zgrade, posredstvom vukovarskog Crvenog križa, bile pretvorene u improvizirane bolnice. Precizno se navodi i postupak opskrbe, djelovanja bolnice, te broj bolesnika koji je tada u tim bolnicama bio liječen. Godine 1915. u Bršadinu je bio otvoren »bolnički grad«, s kapacitetima za liječenje velikog broja bolesnika. No sudbina tog kompleksa bila je da je ta, u to vrijeme najveća vojna bolnica u tom dijelu Monarhije, nakon njezine propasti zapaljena i opljačkana.

Na žalost, tema vukovarske bolnice nalazila se stalno u središtu društvenih prijepora. Srpski i jugoslavenski politički vrh je projicirao tezu da je pad bolnice ‒ pad Vukovara. Stoga je bilo nužno objasniti važnost bolnice u društvenom životu Vukovara, ali i u obrani. Iznose se i podaci o strukturi organizacije i zaposlenika u vrijeme pred početak rata. Uočljiva je neravnoteža u nacionalnoj zastupljenosti, dominacija srpskog stanovništva na vodećim pozicijama u gradu, pa je sve to utjecalo na percepciju tolerantnoga grada u koji su ekstremisti većinom iz Zapadne Hercegovine, unosili nemir i poticali nacionalističke sukobe.

U knjizi se iznose svjedočenja nekih srpskih liječnika u kojima su liječnici porijeklom iz tih krajeva bili označavani kao mrzitelji Srba, a pritom se to koristilo kao povod za stvaranje slike o nacionalizmu i fašizmu kojeg treba pokoriti. I Alenka Mirković, važna autorica knjige o Vukovaru, govori kako se dio Borova naselja gdje su živjeli Hercegovci, označavao kao »ustaško leglo«. Stvorila se slika o srpskim antifašistima koji guše hrvatski nacionalizam i pritom imaju opravdanje upravo u toj generiranoj tobožnjoj mržnji prema srpskom narodu, a pritom se uopće nije referiralo na moć koju su Srbi imali u Vukovaru u vrijeme komunističke vlasti. Tako su liječnici koji su prokazivali npr. dr. Juru Njavru za nacionalizam, prešućivali da su na njegovom odjelu liječeni i srpski ranjenici. Lučić govori i o drugim oblicima i korijenima rasizma i antihercegovačke propagande kroz najbrutalnije oblike dezinformiranja javnosti u svrhu kreiranja mržnje i potom egzekucije, ali i podjela u hrvatskom korpusu. Posebno je bio sotoniziran hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, čija uloga za cjelinu hrvatskog nacionalnog bića od velikog značenja za potporu u Domovinskom ratu, a o oblicima organizacijske i ljudske podrške autor izlaže precizno i dokumentirano. O svim tim oblicima politike održanja Jugoslavije, govori se i u Poslanici hrvatskom narodu i svim građanima Hrvatske predsjednika dr. Franje Tuđmana, koja je objavljena 24.studenoga 1991., a u knjizi je prenesena u cijelosti.

Lučić u svojoj ekspertizi razobličava i elemente propagadne mašinerije koja je pad Vukovara prikazivala kao izdaju, a Hrvate kao ustaše. I danas, ističe autor, prisutne su te interpretacije u Srbiji, ali one nemaju težinu upravo iz razloga što o ratu svoj narativ stvaraju poraženi, oni koji su napali grad i uništili ga, pa je vjerodostojnost posve upitna. Smisao objavljivanja ove knjige jest memento, podsjetnik na borbu za demokratsku Hrvatsku koja se danas često relativizira, pa se svjesno proizvodi malodušnost i poništava vjera u budućnost. No smisao knjige jest i u tome da se podsjeti na činjenicu kako još uvijek nije poznat broj žrtava u Vukovaru. Ukupan broj mrtvih se procjenjuje na oko 2000 osoba, Hrvata i onih koji su branili grad. U knjizi nalazimo i zastrašujući podatak da su u Vukovarsko-srijemskoj županiji pronađene čak 52 masovne grobnice. Postoje i popisi osoba koje su bile ranjene tijekom napada na Vukovar, podaci o ekshumiranim posmrtnim ostacima, te o nestalim osobama (traga se za čak 1531 osobom) i prognanim osobama (22 165 osoba).

U posljednjem dijelu knjige nalazimo tematiziranje »zakona o općem oprostu« iz 1996. godine. Od tog su oprosta bili izuzeti počinitelji najtežih zločina, ali Hrvatska je bila ili spriječena ili je propustila progoniti te zločince. Time je došlo do nepravde, do propusta tako da su neki od takvih ljudi kasnije postali i sudionici političkog života u Hrvatskoj. U knjizi nalazimo podatke i o broju kaznenih postupaka, te o optužnicama i procesima pred međunarodnim kaznenim sudovima, te u Republici Srbiji. Sve to, svi ti podaci govore o nezavršenom procesu, jer borba za istinu o tim ljudima bit će dugotrajan proces koji ovisi o institucijama i Hrvatske i Srbije.

Ova knjiga dr. Ive Lučića nije knjiga o prošlosti, već upravo knjiga o ovome sada, o tome kako inkorporirati sjećanja i činjenice koje će otkloniti svaku sumnju u smisao borbe za vlastitu državu, te razobličiti sve obmane koje se talože i stvaraju sliku o državi kao neuspjelom eksperimentu. Na kraju, treba istaknuti kako su recenzenti knjige prof. dr. Andrija Hebrang, mr. sc. Vesna Bosanac, prof. dr. Darko Vitek i dr. sc. Davor Marijan, a autor pogovora je dr. sc. Trpimir Goluža, predsjednik Hrvatske liječničke komore, ujedno inicijator projekta pisanja knjige o vukovarskoj bolnici, kojim se želi odati posebna zahvalnost liječnicima, braniteljima domovine.