Stabilnost prolaženja

U najnovijoj zbirci Borbena Vladovića (Žiroskop, 2018.), sastavljenoj od četiri, brojem označena, ciklusa svaki sa po trinaest pjesama (sveukupno 52 pjesme), pjesnik se donekle naslanja na predhodne zbirke, kada je riječ o mjestu subjekta, kada je riječ o krajoliku, pejzažu, ne samo zavičajnom, kada je riječ o predmetima, živom (biljnom i životinjskom), kada je riječ i o »proputovanju«. Rogić Nehajev bi u instruktivnom pogovoru uporabio njemu dragi pojam, sintagmu, »landranja prostorom«. Na poslijetku i kada je riječ o trošivosti – života, predmeta, stvari, kulture, pa tako i vlastita, subjektova, trošenja, iliti starenja. Već je dakle naslovom zbirke naznačeno značenje – stabilnost orijentira, a riječ je jamačno o subjektu, bez obzira na njegova trenutna stanja i mjesta. Ono što je bićoliko, a to je bit, ostaje stabilno. A subjekt se upravo takvim nadaje, bez obzira na mobilnost, dapače unatoč. Dakako, valja dodati, uz neizbježno ironijsko sjenčanje, što ga čuva (i subjekt i pjesmu) od prevelike sentimentalnosti. Zbirku bi se moglo motriti ne nekoliko značenjskih slojeva.

Ovom prigodom se nećemo usredotočita na književnopovijesno situiranje Vladovićeva pjesništva, pa tako ni ove zbirke, iako se on referira na futurističke pokušaje u hrvatskom pjesništvu međuraća, od čega se ograđuje u smislu da ga se smješta u tu tradiciju. Dakako da ga se mora smjestiti unutar neoavangardističkih pokreta poraća, to jest pitanjaša, od konkretističke, letrističke, signalističke struje nadalje, što smo već učinili. Niti ćemo tražiti poetički opis zbirke unutar njegova pjesništva te tražiti moguće sličnosti i razlike u odnosu na ranije zbirke, navlastito najranije faze, pa tako pratiti njegovu dijakroniju. Tih je tragova i tu. Dakle, kušat ćemo promotriti zbirku iz »nulte pozicije«.

Nego, kada je riječ o kompoziciji, nadalje, nerijetko je uočiva završna značajka poante, neke vrste zaključka, određene poruke, pače i poduke, što je opet značajka čovjekove dobi kada se polažu, kako se to priručno veli, »završni računi«. To »polaže« subjekt pjesme. Dakako, do te se poante ne dolazi denotativnim govornim radnjama, (što ne znači da u Vladovića nema opisnih pjesama u funkciji opisa neke radnje, a ne lirskog iskaza) jer to ne bi ni bila poezija, pače ni proza to ne podnosi, izim realizma shvaćena doslovno (vulgarno). Riječ je dakle o slikovitom iskaznom planu, koji koristi repertoar različita predmetna supstrata. Najčešće riječ je o metafori (primjerice: noge plesačica – vrha igle – Balerine). Čak i pjesme koje posjeduju metatekstni plan, metajezični, a njih samo na prvi pogled izgleda da nije mnogo, a ima dosta koje to eksplicite ili implicite pokazuju, govore kako »izranja forma« u različitim umjetničkim medijima (Riječi su tvrđe od kamena), ili pak naprosto kako sunce postaje »stilska figura« (Ribareva vještina) – u dvostruku smislu: sama po sebi (prirodno), i diskurzivno (iako je jedno i drugo tekst) – ili, nadalje, kako pjesma može biti proizvod sličan ribarevu udičarenju, efekt čega, kako je naglašeno, može »zamirisati poanta« (Pjesmoriba). Dakle, riječ je o načinu oblikovanja.

Kako se do subjekta, kao ponajvažnije pjesnikove instancije, dolazi »kroz« slikovni matrijal, a on se sastoji od motivskoga inventara, uputno je navesti područja koja Vladović koristi da bi realizirao pjesmotvor, jer mu ta područja nešto znače. Tako ćemo razaznati motive i slike uzete iz različitih područja, od prirode, organske i anorganske – biljaka i životinja, ali i močvarne vode – različitih proizvoda, artefakata, što bi već spadalo u kulturu – mostovi, prehrambeni proizvodi, jestvine, obrti, do kulture u užem smislu riječi, ples, arhitektura, glazba.

To već, sa svoje strane, indicira temeljna područja odakle Vladović crpi pjesmovnu građu, ili kako se to popularno veli inspiraciju. To znači da nije gluh na okolnosvjetsko. Ako tome pridodamo već signirani krajolik, uži i širi, moglo bi se »na prvu« ustvrditi kako je pjesnik zaiteresiran za svijet u kojemu živi, njegov »sirovi« materijal, njegovu kulturu, kao i svoje, u širem smislu riječi, zavičajno ishodište. Zavičaj su u tom smislu »sva mjesta«. Dakle, pjesnik svjedoči naprosto kako se snalazi u tom svijetu, što za njega taj svijet u pojedinim konstitutivnim segmentima znači. Već iz toga sloja se može razaznati jedna od nosivih ideja – naime, ideja trošenja. Ako uđemo još detaljnije vidjeti ćemo kako je ipak kultura najotpornija, nekad po materijalu, nekad po trajanju, nekad po značajkama, nekad po umjetničkim efektima. Dostatno bi bilo taj (prvi) plan iščitati za jednu širu elaboraciju.

No, htio bih upozoriti na, za mene, nešto važnije, točnije generativnije. Rekli smo, naime, da je u Vladovića ponajvažnija instancija subjekta. Pritom je nužno razlikovati dva subjekta. Kod jednoga je riječ o autoreferencijalnosti. Priručno bi se reklo o »vanjskom« subjektu. Dakako nije riječ o nekom »vanjskom« koje je »izvan« pjesme, nego o onom subjektu koji se referira (zrcali), a ne samo da on referira, iznuđen »materijalom« pjesme – kad bi bilo samo to, tada bi on referirao – nego, dakle, i načinom kako taj materijal posložiti. Tada on o sebi svjedoči da je »poput lažine« (Lažina), takorekuć folijaran, ne u nizu nego u slojevima. Preklopivost (lažine-subjekta) pritom nije da se oni donji slojevi sakriju, nego da se, uz pomoć motiva, ukaže na bogatstvo, a značenjski da se umnože. Dakle, tema pjesme bi, primjerice, mogla biti kako proizvodnja same pjesme, tako i semantičko obilje predmetna supstrata. Ako je ovaj subjekt važan za uvid u tehnologiju pjesme, a jest, jer se autoreferencijalnost odnosi na metatekstni plan pjesme, drugi je važan za uvid u iskustvo koje je temelj ovom predhodnom. To bi bio drugi plan, druga razina, o kojoj bi se moglo govoriti.

Dakle, kod drugoga (subjekta) je riječ o subjektu pjesme o kome se želi nešto određeno reći. Ovdje dakako može biti riječ o autobiografskom segmentu, i najčešće jest, ali ne mora biti nužno. Dostatno je određeno iskustvo, koje ne mora biti samo osobno nego i »društveno«, iščitano iz društvenoga bića. Znači može biti riječ o doživljajnom, iskustvenom, prisjećajnom, ali i spoznajnom planu, dakle, iz iskustva drugih aktera, bilo koje vrste. Ovaj, dakle »drugi«, subjekt je daleko zanimljiviji – ako bi se prvi mogao nazvati tehnologijskim – jer je složeniji i iskazuje se u različitim egzistencijalnim stanjima, u različitim modusima, u različitim kontekstima, i u različitim viđenjima, primjerice nekoga drugog. Tako se, primjerice, ponekad identitet subjekta kostituira od odsuća perceptivne slike nekog drugog (Strpljivost). Dakle, nije riječ o odsutnom identitetu, nego o odsuću slike identiteta kakva zamišlja Drugi. Može on biti i nešto slućeno, pa je paradoksalno samostojniji, jer naslut ne iscrpljuje mogućnosti, nego ih umnožava.

Dakako, možda je najzanimljivija ona tvorba subjekta koja polazi od rekonstrukcije subjekta u njegovoj ne-stalnosti/ne-stajalosti, točnije rečeno protočnosti, zapravo konstitutivnim mjestima-postajama. To je ono Rogića Nehajeva »landranje«. Takorekuć se od toga pribire subjekt (Odakle sam došao), u egzistencijalnom (iskustvenom) i ontološkom (bitkujućem) smislu. Međutim, još je nešto bitno u ovoj Vladovićevoj zbirci. Upozorili smo na pejzaž, krajolik, u širem smislu zavičaj. Gledano s »vanjske« strane on figurira kao slika krajolika u različitim prirodnim stanjima (prirodnô prirode). Ali i kao mogući materijal pjesme u dvostrukom smislu: kao doslovni materijal (»građa«) i kao materijal za neke od mogućih tehnologija pjesmina uradka, o čemu svjedoči metajezični plan pjesme sviješću o sebi. A kao »nutarnji« čini mjesta subjektova putovanja, mjesta trenutka boravka prema kojima subjekt ima jasan odnos, od diskretne ironije do nostalgičnih i melankoličnih prisjećajnih radnji. Opet smo, dakle, na planu punjenja egzistencije. To bi bila treća razina pjesmotvora, treći semantički plan, o kome se opet može posebno govoriti.

Pa ipak, zaključno, temeljna je ideja zbirke ideja istrošenosti, primjerice predmeta koji su nekad imali svoju funkciju, što znači da su ispražnjeni i od značenja, ideja oronulosti, ideja starenja. Sve to čuva određena vrsta proustovskoga sjećanja pa se tom gestom osmišljuje egzistencija toga subjekta, a od prevelike melankolije i nostalgičnosti, sentimentalnosti čuva je ironijsko sjenčanje kao zdravorazumski i kritički stav subjekta.