Sarajevski zapisi

CUCE

Nedjelja, 11.30, prvi espresso za svježe jutro.

U smeđem ogrtaču, pod smeđom kapom, u ulaznom karuselu BBI-ja ukazao se poznati brk: Mrković, Dragan Marković, Oxford University Press Sarajevo.

– Otkad si? – umjesto pozdrava, sa četiri plastične vrećice u ozeblim rukama.

– Od petka – kažem – do iduće subote – preduhitrim pitanje.

– Znaš knjižaru Svjetlost, u prolazu je kafić Kod Cuce, pa kad stigneš. Meza je spremna – pokazuje vrećice.

– Kada si tamo?

– Sada, do 4 – 5, možda i kasnije, nedjeljno druženje.

– Dolazim! – kažem i krenem u suprotnom smjeru.

FRANCUSKA PEKARNICA

Snijeg, bljuzga, nervoza vozača koji siluju sirene; talog smoga na bjelini ulice. Ispušne čestice iznenada potiskuje miris svježeg kruha. Ulazim.

– Imate li?

– Nemam.

– Imate li?

– Nemam.

– Imate li?

– Nemam! Uzmi baget. Najbolji je. I kroasan.

– Hvala, ne smijem!

– Uzmi. Smiješ sve što možeš.

Uzimam. Baguette i croissant.

Šuštanje papirnatih vrećica, 3 marke i 50.

Preuzmem vrećice, okrenem se, iza mene sredovječna koščata žena.

Pružam joj vrećice. Uzima. Ne kaže ništa.

– Au revoir!

– Nema ni u ormaru – odzdravlja prodavačica.

Vani snijeg, polumrak, Kranjčevićeva, 13. veljače 16.45.

POLA LICA

Ušao je ispred mene i stao pred ogledalo. Često sam ga susretao u Zagrebu, sada je ovdje. Nosi vrećicu Timberland, besprijekorno odjeven, dotjerane poluduge kose. Rat mu je odnio lijevo oko, pola lica i lijevu nogu. Stoji ispred ogledala i popravlja kosu na kojoj se još uvijek tope pahuljice svježeg snijega. Odlazim do pisoara, pišam dugo nakon dvosatnog hodanja, vraćam se do lavaboa, perem ruke. On stoji pred golemim ogledalom i gleda se. Mirno, dostojanstveno, samo povremeno stabilizira težište na desnoj nozi, proteza na lijevoj jedva čujno ispušta mehanički zvuk. Nije koristio wc, svejedno pere ruke i staje iza mene dok sušim svoje. Izlazim, on suši svoje pa brzo za mnom. Instinktivno se okrenem, pogledam ga, a on tiho, odmjernim tonom kaže: Zdravo!

MAROKO ZA DVOJE

Hadžem je poslo poruku: Možemo se vidjeti poslije pola 2. Pješice mu treba 8 minuta. Dogovor je kod tržnice Markale.

U međuvremenu je naišao Mustafa. Bio na bureku, najboljem u gradu, tu odmah iza ugla. Inače, najbolja sarajevska tura ti je četiri buregdžinice. Pa imena, pa razlike, pa slast koja se cijedi niz bradu i kapa na zimski ogrtač, majku mu sad opet mora na hemijsko. Pozdravi Hadžema, obriše usta, pa žurno niz ulicu.

Hadžem je točan iako su uvjeti zimski, ali on je opremljen, gojzerice i velika siva kapa, prepoznajem ga samo po glasu.

‒ Čaj, kava, nešto slatko? Ja bih samo čaj, no ti možeš i slatko, ja ne smijem, j... me šećer, navikao sam...

Hadžem je fin, pred njim se ne psuje i ne prepričavaju vulgarni vicevi. Odrekao sam se šećera, pa ću nekako i psovke, barem dok smo zajedno. Poslije ću pred ogledalo i sve si skresati u brk.

‒ Hajd’mo na čaj u jedan orijentalni kafić, tu blizu, odmah do Čaršije.

Ulazimo, tiho je i prazno, miriše na karamelizirano voće; u kafiću samo jedna djevojka posve uvučena u ekran svog laptopa.

To je naša pjesnikinja, pozdravlja, upoznaje, pa odlazimo u kut.

Što ćemo, pita žena sa šanka, mi uglas čaj, koji čaj, koji imate, ima raznih, može li Maroko za dvoje?

Može, opet uglas, pa srebrni filigranski čajnik i oble staklene čaše s kojima sam se upoznavao onomad u Istanbulu.

‒ Nemojte se opeći, zbilja je vrelo, tu je krpica, ali ipak nek’ odstoji, to je domaći, treba mu vrijeme.

Čekamo Maroko za dvoje, iako smo dvojica, pokušava Hadžem, kaže nemoguće je, pa čekamo još malo, pokušavam ja, ulijem trećinu šalice, no čaj još nije pustio boju. Hadžem vraća tekućinu u čajnik, čekamo deset minuta, on mora natrag na posao da mu ne zatvore rampu, odvažujem se, ulijevam, nije loše kažem, on ubacuje kockice šećera i slasno usisava rahat lokum.

U međuvremenu se pojavio konobar. Hažem pita može li nas fotografirati, kaže može, samo da naplatim, smjena je, pa uzima moj iphone, okine jednom, sad ću iz drugog kuta, hvala, doviđenja, Maroko za dvoje najbolji je izbor.

GDJE JE SADA NURIJA PALATA?

Nekako pred zimu 1998., pušilo se još iz ratnih kratera, krenuo sam u Sarajevo s Bertijem, Sarajlijom koji u Sarajevu nije živio, ali se Sarajlijom osjećao. I poznavao je grad bolje od mnogih Sarajlija, iako to nikad ne bi priznao, barem ne u Sarajevu.

Odsjeli smo u hotelu Bosnia, popili kavu i krenuli »u grad«, kako se to obično kaže, barem u našim krajevima, kada se uputimo iz, recimo, Gundulićeve prema Jelačić placu. Prošli smo pored šanka za kojim je Bulajić pripremao film o opsadi, izašli na Titovu, pa prema Ferhadiji. Gotovo na svaku zgradu bila je naslonjena letva i na njoj natpis: Oprez, pada fasada!

Kamo ćemo, pitao sam kao svaki nevježa u gradu kojega sam kao mladić posjetio nekoliko puta, a u sjećanjima su ostali tek pakleni mamurluci i mutna slika nekih djevojaka kojima jutra nisu znala vratiti putem izgubljena imena.

Kod Nurije, znaš Nuriju? Nikad čuo, priznam postiđen, Berti me samo prijekorno pogleda, pa sebi u bradu: Ništa vi ne znate, kakve sjebane generacije... Nurija je najbolji restoran u gradu i široj okolici, ako ne na Balkanu, samo što to više nitko ne može provjeriti.

Ušli smo, dočekao nas je, zagrlio Bertija, što ćemo, kao i obično, promrmljao je Berti, kao da je sinoć bio tu, a prošlo je deset godina, po vlastitom priznanju.

Teletina, jaretina, kajmak, sir iz mješine... dolazilo je, ne sjećam se više redoslijeda, Nurija bi odlazio i vraćao se, poslije se pridružio i Tajib, bonvivan i zajebant, nekad Nurijin kolega kada su diljem Jugoslavije prodavali 1000 zašto 1000 zato, i kada je Nurija bio najuspješniji akviziter na prostorima od Velenja do Gevgelije.

Uvijek na vrhu, sada je vlasnik najboljeg restorana, u kojemu se naručuje kao obično, makar si tu prvi put, nižu se njegovim okom odmjereni obroci, izmjenjuju se, ništa ne smije ostati jer bila bi uvreda za kuhare, crnogorski vranac pro corde po Bertijevu izboru, jučer ga je dobavio s Pala, molimo račun, tko će sad računati, 50 maraka, jel to previše, zagrljaji, laku noć ljudi, vidimo se sutra.

Guglam adresu restorana Nurije Palate, nema, samo uspomene raznih velikana i jebivjetara. Što bih uopće tamo, pitam se, kad više nema Nurije, nema Bertija, nema Tajiba? Ima li ičega, zapitam samoga sebe u zaglušnoj buci grada dvadeset godina kasnije, pa slegnem ramenima i potišten šmugnem u prvi haustor, da me nitko ne vidi. U sfumatu zimskog predvečerja istopila se tanka crta između ičega i ničega. Svjetla titraju u izmaglici. Ova večer ne bi podnijela druženje.

PAMUK I DRUGI TEKSTILI

Pozvalo Pamuka da postane počasni građanin. Došao prijedlog do gradske uprave, komisiji za imenovanja i počasti, pokrenula se rasprava duga i nadasve konstruktivna. Netko je, kažu, čitao, netko pisao amidži na Bosporu, netko proučavao tkanje, niti i pletiva pa uslijedio dugoočekivani zaključak:

Ne može!

Niti su pletene u nekonvencionalnom vezu, suprotno višestoljetnoj tradiciji, tkanina se prozire, a dobro znamo što je kada se prozire, strojeve su poslali Amerikanci, gorivo financirao neki Šved, probisvijet i izumitelj, kojemu se omaknuo čak i barut, pa da dalje ne nabrajamo.

Ne može!

Barut je nanio neopisivo zlo Gradu, još i danas se zalihe uništavaju po specijalnim poligonima, a na Amere i nekonvencionalni vez ne treba trošiti riječi.

Uostalom, mogao je birati, Ameri ili Armenici, umjesto totalne zbrke koju je zakuhao. Pa onda ta Crvena, kome on prijeti baukom i gdje će nama s time, kao da mi ne znamo.

A tek ti smutljivci koji su ga predložili. Matere ti, gdje oni žive?

Ne može!

Proglas na gradska vrata, zakucan debelim ekserima, pa se ti misli, bona ne bila, što ćeš odjenuti, vunu il’ kadifu, kada dođe svečani čas imenovanja piskarala Pamuka nečasnim građaninom našega grada.

To mora, jebaji ga, ne možeš ni takvima baš sve oduzeti.

APARTMAN JADRANKA

Treći semafor nakon Skenderije lijevo, prije Pravnoga fakulteta, nadglasavala je gospođa Dragica prometnu gungulu na ulazu u grad. Dočekat će vas moja kćerka, Minja se zove, odmah na uglu, blizu je, adresa bb.

Kroz prometni krkljanac vozio sam nešto manje od sata, nakon pola nazvala je gospođa Minja: Jeste li se izgubili? Dočekala me pred ulazom u garažu, žena srednjih godina, kratke tamne kose, prodorna pogleda.

Garaža, ključevi, stan je na drugom katu, 252 EURa, poželjno je izuvati cipele, obavezno zaključavati, na vratima je naljepnica: Gama sigurnost. Okolo odvjetničke kancelarije:

Advokat Kerim Čelik

Advokat Damir Katica

Advokat Ismet Mekić.

Kat ispod Agencija je za osiguranje depozita Bosne i Hercegovine, Filijala Sarajevo.

Fotokopiraonica u prizemlju. Nasuprot Knjigovodstvo i Revizija.

Ulicu definiraju Arhiv za dokumente i zatvor za ljude, možda i obratno.

U prolazu kroz susjednu zgradu, prema Radićevoj, golemi je mural. Prikazuje dvije raznobojne zmije, isprepletene: svaka guta svoj vlastiti rep.