Putopisna feljtonistika Zvonka Milkovića

S dva karakteristična podnaslova na početku knjige ‒ Putopisi iz vidnog kuta jednog lirika i Ovi putopisi jesu kao stranice iz moga života ‒ pjesnik Zvonko Milković konkretno je upozorio na svoje putopisne pretenzije i donekle inicirao značenje svojeg najnovijeg djela.1) Ono je prije svega prilog piščevoj biografiji, malo poznatoj kao što je i čitavo Milkovićevo pjesništvo, i svojevrsna dopuna lirskoj fizionomiji ovoga stvaraoca ‒ posljednjeg izdanka hrvatske Moderne, uz Ivu Andrića danas jedinog živog suradnika Hrvatske mlade lirike iz 1914. godine. S ovom knjigom putopisa Milkovićev rodni grad Varaždin odužuje se svojemu sugrađaninu prilikom njegove 80-godišnjice života, a čini to s pravom i dužnom obavezom jer su zavičajna motivika i atmosfera stalno prisutne u Milkovićevim pjesmama, a i putničke Milkovićeve reminiscencije često navraćaju do rodnoga grada. Tim činom Varaždin potvrđuje i Matoša da »gradovi bez svojih pjesnika i nisu gradovi«, i premda Milković nije pjesnik Varaždina u naglašenom vanjskom vidu, on je pjesnik odanosti njegovoj tišini i pejzažu, a već je ta odanost dovoljna da ga jedan grad prihvati kao svoga pjesnika.

U trenutku kada je putopis u hrvatskoj književnosti postigao svojevrstan umjetnički vrhunac u blistavim stranicama Peićevih Skitnji i putopisnoj prozi Saše Vereša, Milkovićeva putopisna feljtonistika, a to je najprikladnija oznaka za njegove tekstove, sigurno neće na dušak osvojiti nove čitatelje. Kao i njegova lirika, i Milkovićeva je proza odviše nenametljiva, skromna, bez sadržajne i stilske blještavosti, obična, smirena i tiha, kakva je zapravo i ličnost njezinog stvaraoca. I svijet, i mjesta o kojima nam govori ovaj putopisac, već su odavno obrađeni u hrvatskoj putopisnoj literaturi, jer su ih dobrim dijelom kao ciljeve svojih hodočašća odabirali putopisci od Antuna Nemčića do Slavka Batušića. Kako je Zvonko Milković i svojim izrazom ostao u okvirima informativnoga književnog jezika, to je izostala i moderna jezično-stilska privlačnost njegovih tekstova, pisanih u širokom vremenskom rasponu od pedeset godina. Tako je prvi Milkovićev putopis »Put u Firencu«, na početku ove knjige, nastao još 1913. godine, a posljednji, s kojim knjiga i završava, pod naslovom »I London«, potječe iz 1966. godine.

No, bez obzira na ovakav vremenski raspon, putopisi su stilski ujednačeni, s time što se kod ranijih osjeća više izražajne zgusnutosti i slikovitosti. A krećući se tako u više-manje poznatim prostorima i konvencionalnom, pomalo arhaičnom mediju izražavanja koji srećom nije anahronizam, nego naprotiv, u općoj suvremenoj jezičnoj izvještačenosti mjestimice djeluje nepatvoreno i svježe, Milković je prvenstveno otkrivao sebe, onaj svoj osobni kut gledanja, nizao nenametljivo svoje tihe reminiscencije, poznati svijet otkrivao i u pojedinostima prisvajao lično za sebe. Iako prvenstveno diskretan lirik, Milković nije pisao izrazitiji pjesnički putopis, već laganu, nepretencioznu, ponekad i posve privatnu feljtonistiku pričajući, ponekad i ćaskajući o viđenom iskreno, dobrodušno, s uočljivom dozom dječje neposrednosti i začuđenosti.

Privlačnost Milkovićevih putopisa leži upravo u toj osobnoj dimenziji kretanja i doživljavanja, u portretiranju sebe kao putnika, u iznošenju vlastitih nemira, izražavanju vedrine odlaska i neizbježne sjete rastanaka s viđenim krajevima i gradovima. Lutalački nemir Milkovićev nije ahasverski, jer ovaj putopisac nije bučan putnik, on je zapravo stišani prolaznik koji samome sebi postavlja pitanje o smislu vlastitih putovanja, rezignirajući pritom kod nađenih odgovora: ‒ Mogao bih se upitati ‒ govori Milković ‒ zašto čovjek toliko hoda i toliko toga želi vidjeti u stranome mjestu? Da to opet u detaljima zaboravi i da ostane samo dojam iz kojeg se javlja sjeta, pa se rekne: tu sam prolazio... ‒ I upravo stoga da se sačuva to prolaženje, Milković je uporno pisao svoje putopise, vežući sebe uz mjesta i prostore kojima se kretao vođen unutarnjom potrebom svoga bića, objašnjenom u jednoj rečenici: ‒ Svijetao je movens koji nas vodi te se izlažemo naporima da otkrijemo našto novo, još nepoznato. ‒

A to nepoznato je upravo ‒ sam pisac. Najneposrednije i najtoplije stranice njegovih putopisa jesu upravo one u kojima ga zatičemo predanog vlastitom bića, okrenutog u svoju intimu, sraslog s tišinom i samoćom koje ga prate i okružuju, zanesenog otkrićem neke male, jedva uočljive ljepote. Jer pravi Milkovićev umjetnički svijet je svijet minijature, malih trenutaka radosti i tuge, svijet putnika samotnika, pomalo vedrog i pomalo rastuženog. Zato je najautentičniji Milković upravo onaj koji se »predaje sluhu i sluša svoj unutarnji glas«, koji zastaje pred tajnom vlastitoga srca, koji dječji iskreno i umjetnički pošteno uzalud »u sebi traži riječ koja bi sve izražavala«. U najizražajnijim fragmentima svoga djela Milković je na trenutke pjesnik svoje samoće (»Zapisah: Gdje stanem, stane samoća. Put u Grčku; i: Nikoga nema u blizini: sâm sam. Put u Pariz); ili pjesnik tišine (Prišao mi je trenutak tišine, Ponovo u Italiji); ili pjesnik trenutačno fiksirane, ali trajne ljepote koju otkrivamo u ovom opisu mrtvoga Perasta:

»Stara katnica u koju uđoh nema ni krova, ni prozora. Sve otvoreno. Zrači se prema svemiru. Sunce se lijeva u sobe bez namještaja. Hodam po gustom korovu. Više nikoga nema ovaj napušteni dom. Mačka je valjda pobjegla, pas uginuo. Ali palma ove kuće još živi, dug joj je vijek, i živi kupina i trn, kamen koji ostaje nepromijenjen. Samo glasne riječi nikad nema, živi samo vjerni dah biljnog života. Odsjaj mora, kad je mirno, vraća vjernost toj tišini, primajući odrazima utihle oblike, šarajući svoje odsjaje po zidovima... Budem tih za blag trenutak, jer ta je tišina neprolazne ljepote.«

Ovakva srebrna pješčana zrnca, posipana uzgred na stranicama Milkovićeva putopisa, zaslužuju da pročitamo i cijelu knjigu. Ona nam otkrivaju i dominantne Milkovićeve lirske preokupacije, a čitavo je djelo doista zahvalna građa za upoznavanje jedne nenametljive književne i građanske biografije. Nju nam Milković otkriva i u tekstu svoje Autobiografije, na kraju knjige, evociravši u njoj zanimljive trenutke svojega života, posebno davnu epohu uoči Prvog svjetskog rata, kao i vlastite susrete s nekojim književnim ličnostima (Matoš, Galović i dr.). Iz tog spisa također doznajemo da autor ima nekoliko neobjavljenih zbirki pjesama i da s njima tiho i strpljivo, pored visokih godina, čeka izdavača. Znamo li da su Milkoviću dosad objavljene samo tri zbirke pjesama (Pjesme, 1914., Pobožni časovi, 1944. i Izabrane pjesme, 1961.) ‒ bilo bi dobro podsjetiti na našu poslovičnu izdavačku indolentnost prema ovome neopravdano zaboravljenom pjesniku.2)

________________

1)* Ovdje donosimo jedini dosad napisani i objavljeni književnokritički prikaz (jedine) knjige putopisa Zvonka Milkovića Krenimo u rano jutro (nakladnik: Kulturno-prosvjetno vijeće, Varaždin, 1968.). Prikaz je napisao prof. dr. sc. Joža Skok (1931.-2017.), a objavljen je u časopisu »Kaj«, god. II., br. 3-4, Zagreb, 1969., str. 99-101. (Op. ur.)

2)* Čini se da je ovo Skokovo zaključno upozorenje (na domaću izdavačku indolentnost) ipak imalo odjeka, jer su mu još za života objavljene dvije pjesničke zbirke ‒ Pjesme (Zora, Zagreb, 1971.) i Legende o sakritoj sreći (Znanje, Zagreb, 1976.), a posthumno također dvije samostalne zbirke pjesama ‒ Iz starog Varaždina, četrdesetak soneta (NIŠRO, Varaždin, 1979.) i Pjesme samotnika (Varaždinske vijesti, Varaždin, 2004.). Na taj je način zapravo i nakladnički i književnokritički obuhvaćen cjelokupni Milkovićev pjesnički opus, pa je ovaj najdosljedniji intimistički hrvatski pjesnik 20. stoljeća i najvaraždinskiji pjesnik, de facto, ipak trajno otrgnut iz književnopovijesnog zaborava. (Op. E.F.)