Povijest upisana u intimitet ljudi

Poetikom i atmosferom, ali i sadržajem baziranim na rekonstrukcijskom meandriranju iskustvenim inventarom i biografijama članova jedne obitelji, roman Igrač Marine Šur Puhlovski (inače osamnaesta autoričina knjiga) nadaje se srodnikom najznačajnije knjige njenog dosadašnjeg opusa, romana Nesanica. Kao i u tom romanu ponovno se radi o monološkom pripovijedanju jedne žene koja tijekom kraćeg vremenskog razdoblja reminiscira prijeđeni životni put. No, u većoj mjeri nego na sebe ona se fokusira na svog muža, životne putanje njegovih roditelja promatrajući kao predloške za analizu utjecaja njihovih karaktera i često nepravednog ponašanja spram njega, na formiranje njegove prilično osebujne osobnosti.

Radi se o gustu izričaju, dugih, vijugavih rečeničnih nizova; razbarušenom, ali dobro kontroliranom, koji reproducira način kolanja misli, struju svijesti prepunu digresija koje metodom asocijacija izviru i osvajaju mjesto u tekstu, a koji se na taj način širi u brojnim smjerovima i zahvaća vrlo široko, tvoreći bogatu paletu ocrtanih sudbina posredstvom životopisa brojnih članova jedne zagrebačke obitelji. A u njihovim životima upisana je povijest ovih prostora, od partizana i ustaša, preko nacionalizacije, Informbiroa i omladinskih radnih akcija sve do Domovinskog rata. Ne nedostaje pritom ni koristoljubljem potaknutog falsificiranja vlastitih životnih putanja, prikaz kojih se prilagođava promjenama političkog sustava.

To je naročito prisutno u slučaju egomanijaka i lažljivca Ladislava, pripovjedačičina punca, očuha njezina supruga Maksa, a čiji je identitet također klimav, nepostojan, uslijed majčine preudaje. A i pravi Maksov otac za svog života prošao je svašta, iskustvene poputbine dovoljne za više života, što bi se moglo reći i za Ladislava, da je istina sve ono što je o svome životu izmislio, zaražen sebeljubljem i megalomanijom, u vječitu porivu da bude netko i nešto u tuđim očima, te neprestano brutalno kinjeći svoje najbliže, vjerojatno kao odmazdu zbog njihove svijesti o njegovoj beznačajnosti i lažljivosti.

Sve to čitatelj saznaje od pripovjedačice koja dolazi u starački dom supruginoj majci Bernardi u posjet, gdje ju zatječe kako spava, a pogled na fotografije u njezinoj sobi otponac su njezinome pripovijedanju. Osim reminiscencijama životnih iskustava članova svoje obitelji koje je od njih slušala, priču o njima ona nadograđuje i tuđim zapisima, kako onima suprugine majke Bernarde, tako i dionicama iz dugo vremena pisanog, a nikad dovršenog autobiografskog romana svoga muža Maksa. A taj roman on je sastavljao služeći se prepiskom Bernarde i Ladislava tijekom njegova utamničenja, ali i izvještajima s brakorazvodne parnice Bernarde i svoga pravog oca Ante Parice. Na taj način Marina Šur Puhlovski usložnjava rukopis, osim poliperspektivnosti postižući i heterogenost u tonu pripovijedanja.

Jer, dok se u pripovjednim glasovima glavne protagonistice i njezina sina Maksa osjeća sarkastičan prizvuk i ogorčenost, dionice u kojima pripovjedačica posreduje Bernardina sjećanja obilježene su stanovitom prostodušnošću i naivnošću. No, to se prepoznaje kao hinjenje kad postane jasno da ona izostavlja brojne dionice kompromitantne po samu sebe. A upravo ti od Bernarde zatajeni podaci, a koje Maks u svome romanesknom nedovršenom pokušaju rekonstruira, roman nadograđuju rašomonskim motivom nepouzdanosti i život prikazuju kao mozaik sastavljen od zbira subjektivnosti i kontradiktornosti, život kao slagalice djeliće koje svjesno izostavljamo ako se ne uklapaju u sliku koju smo o sebi stvorili i koju, uljepšanu, drugima prezentiramo ‒ sve dok nam ih ti drugi ne podastru kao odmazdu za neki davno potisnut naš grijeh, intencionalan ili slučajan, grijeh propusta, namjere ili previda, teže oprostiv što vrijeme više odmiče.

Dodatno kompleksnim roman čini i činjenica da autorica, osim što donosi psihoportrete većeg broja uvjerljivo, plastično oslikanih ljudi, također i duboko sondira društvo i socijalni milje, koji se mijenjaju uslijed turbulentnih političkih promjena, a svaka od njih utječe na živote ljudi i tjera ih na prilagođavanje i mimikriju. Konformizam i oportunizam nadaju se egzistencijalnom nužnošću, a uslijed društvene dinamike i promjena ljudi postaju zamorcima društveno-političkih eksperimenata, prisiljeni na neetičke ali i nezakonite postupke kako bi opstali. Osobne karakterne slabosti čine se razmjernima sistemskim nesavršenostima, ali ostaje nejasno što je od toga uzrokom a što posljedicom – je li sistemskoj truleži uzrok u istovrsnome ljudskom materijalu ili je ljude na pokvarenost natjerala izopačenost sustava?

Rekonstruirajući životne putanje generacijskih rodoslovnih prethodnika svoga muža pripovjedačica mudro odabire ‒ ne odlaziti predaleko u prošlost. Tako se kao granična crta u kontekstu obuhvaćenog vremena prepoznaje Drugi svjetski rat koji je, zajedno s političkim prevratima nedugo nakon njegova okončanja bitno utjecao na smjerove sudbina ljudi čiji je pripovjedačicin suprug neposredni potomak i o kojima ona pripovijeda, implicirajući pritom i utjecaj toga vremena i tada odigranih zbivanja (u političkom smislu) na okolnosti doba u kojemu ona živi. Rekonstruirajući živote tih ljudi ona zapravo analizira njihov utjecaj na osobnost i ponašanje svoga muža, s obzirom da se radi o patološkom ovisniku o kocki.

Upravo najdojmljivije stranice one su na kojima autorica analizira pripovjedačičin odnos s mužem, gdje se s perspektive odnosa među drugim ljudima naratorica vraća na samu sebe, na svoje emocije i dvojbe i svoj odnos s drugima. U deskripciji njenog odnosa sa suprugom osjetno se miješaju ljubav i ogorčenost, sklonost i odbojnost (uslijed suprugove poročnosti). Međutim, i svi ostali u romanu oslikani međuljudski odnosi doimaju se svojevrsnim nužnim zlom, suživotom a ne životom u zajedništvu i uzajamnosti, s ljudima koji kao da žive jedni uz druge a ne jedni s drugima, i kao da su zajedno iz nužde, zbog lakšeg preživljavanja, a ne zbog istinske privrženosti.

A kako se i u slučaju pripovjedačice radi o vremešnoj ženi od šezdeset godina, autorica kroz likove nje i Bernarde problematizira i starost, bolest, tjelesno propadanje, uz osobito zanimljiv motiv nesklada između čovjekovog intimnog doživljaja sebe i svog mentalnog stanja, bistrine i živosti duha te iskričavosti želja i žudnji u odnosu na svakim danom sve oronulije tijelo. Uz to, u kontekstu aktualne globalne teme migranata, kao zanimljiv sloj romana nadaje se motiv izrazite migrativnosti ljudi unutar jugoslavenske države u neposrednom poslijeratnom razdoblju, ali i sugeriranje teškog prihvaćanja i čestog omalovažavanja došljaka svake vrste, bilo da se radi o doseljenicima druge nacionalnosti u okrilje šire zajednice, ili o ljudima koji činom vjenčanja postaju dijelom uže zajednice, one obiteljske.

Iako je strukturno čvrsto uokviren kratkim vremenskim odsječkom protagonističina posjeta svekrvi u staračkom domu unutar trajanja kojega se odmotava reminiscencijsko pripovjedno klupko, roman bi bio još dojmljiviji u obliku neprekinutog tekstualnog slijeda. Jer, fragmentacija rukopisnog tkiva na velik broj otprilike deset-straničnih poglavlja doima se nekom vrstom, uvjetno rečeno – ustupka čitatelju u vidu omogućavanja svojevrsnog predaha i uzimanja daha pred uronjavanje u novu dionicu autoričina izrazito gusta, vijugava, ali dobro kontrolirana i vješto vođena meandrirajućeg pisma. A kao i svaki višeglasni roman (bez obzira što su tuđi glasovi ovdje posredovani monologom jedne osobe) i Igrač je zapravo roman o istini, odnosno o nepostojanosti i višestrukosti istine, o istini koja je uvijek rezultat i izraz subjektivnosti, a ujedno je to i roman o strastima, o strasti kocke, o strasti pohlepe, o strasti erotske žudnje, o strasti laži, obmane i samoobmane.

To je ujedno i psihološki i društveni roman, pisan u maniri modernizma i uz elemente egzistencijalističke filozofije i poetike. Marina Šur Puhlovski u Igraču dubinski sondira i društvo i ljudske »duše«, psihološki portretira pojedince ali i ukazuje na društveno-političke silnice koje su utjecale na ponašanje ljudi. A međuljudski odnosi na stanovit se način nadaju preslikom, analogijom društvenih odnosa. Ljudi se koprcaju, brode kroz živote snalazeći se kako znaju i umiju, prisiljeni prilagođavati se politički uvjetovanim i nametnutim okolnostima na koje nemaju utjecaj, a nesavršenosti društva plodno su tlo za klijanje i bujanje patologije i zla u ljudima, i okidač moralnim posrnućima.